Neoosmanizam?

O tendenciji da Turska pokušava povratiti politički, gospodarski, kulturni i dr. utjecaj u područjima koja su u prošlosti bila sastavni dio Otomanskog imperija, posljednjih se je godina počelo naveliko pisati i raspravljati, posebice među srbijanskom inteligencijom. U tu svrhu skovan je termin „neosmanizam", koji je prema riječima dr. Darka Tanaskovića, bivšeg veleposlanika Jugoslavije u Turskoj i Vatikanu, „dubinska vrijednosna, ideološka i psihološka konstanta ukupnog državno-nacionalnog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima, s ciljem da se u suvremenim uvjetima, sredstvima i metodama prilagođenim modernim vremenima i svjetskim tokovima, do najveće moguće mjere obnovi dominantan utjecaj Turske u oblastima koje su tijekom određenog povijesnog razdoblja bile u sastavu Osmanskoga Carstva".

Turska politikaTurska u posljednje vrijeme više taktizira - procijenio je Darko Tanasković - ali sumnjam da je spremna odstupiti od nečega što je fundamentalno načelo neoosmanizmaU intervjuu za „Večernji list" Tanasković je upozorio kako se turski dužnosnici sve manje ustežu da „javno demonstriraju svoje neoosmanističke porive", te da izostanak bilo kakvog službenog i javnog reagiranja od strane zemalja koje su predmet probuđenog turskog interesa, neoosmaniste ohrabruje. „Prioritetne regionalne mete neoosmanizma jesu Balkan, Bliski istok i Kavkaz, što je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu izričito naznačio u svojoj programskoj knjizi "Strategijska dubina", koja je dosad imala 68 izdanja!" – dodao je u nastavku.

Utjecaj Turske na Balkanu

Na upit koliki je trenutno utjecaj Turske na Balkanu, istaknuo je kako Turska planove na Balkanu „rado uklapa u projekcije svjetskih centara moći, prvenstveno SAD, ali bi ih provodila i sasvim samostalno, pa i odstupajući od onih elemenata zajedničkog nastupa koji joj ne odgovaraju. Ona nije ničiji 'izvođač radova', ali, ako i dokle joj to odgovara, može biti 'povjerenik' moćnih izvanregionalnih čimbenika na Balkanu, pri čemu je u tome Washington zasad privilegirana referenca".

Govoreći o štetnosti neoosmanizma za Hrvatsku i Srbiju, rekao je da će šteta biti „proporcionalna spremnosti Ankare da se iskreno i stvarno, a ne samo deklarativno, odrekne pristranosti i, objektivno, zastupanja bošnjačkih stavova. Turska u posljednje vrijeme više taktizira, ali sumnjam da je spremna odstupiti od nečega što je fundamentalno načelo neoosmanizma. Erdoganove poslijeizborne poruke, spomenute u ovom razgovoru, ne ostavljaju mnogo mjesta nedoumicama".

Problematična poslijeizborna poruka turskog premijera

Inače, poslijeizborna poruka koju Tanasković spominje je ona od turskog premijera Recepa Tayyip Erdogana, koji je u izbornoj noći rekao kako je pobjedom njegove stranke Sarajevo pobijedilo jednako kao i Istanbul, što se doista može protumačiti u smislu upletanja turske u unutarnja pitanja BiH.

Na pitanje pokušava li Turska kod Bošnjaka preuzeti ulogu koju Srbija ima kod Srba u BiH, a Hrvatska kod Hrvata u BiH, Tanasković je dao sljedeći odgovor: „Jasno je da se nastoji uspostaviti upravo takva simetrija. Dio franjevacada u širenju svojega utjecaja Turci ne će koristiti samo bosanskohercegovačke muslimane, nego i domaće poturice, najbolje nam svjedoči činjenica da su se neki neki od bosanskih franjevaca – inače, što je zanimljivo, projugoslavenske orijentacije – od nedavno uključili u obilježavanje obljetnica izdavanja poznatog dokumenta Ahdname, kojim su turski okupatori 1463. bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdoviću zajamčili mogućnost slobodnoga ispovijedanja vjere malobrojnim preostalim katolicima u BiH, a da im za to ne bude odrubljena glavaOna je, prema mome mišljenju, zasnovana na diskutabilnim premisama, jer u BiH, kao konstitutivni narodi, odvajkada žive Hrvati i Srbi, a Bosna i Hercegovina je sve donedavno bila u sastavu zajedničke države s Hrvatskom i Srbijom, dok su Turci, onoliko koliko ih je bilo, iz nje odavno otišli, a Turska nikada nije bila u bilo kakvom državnom jedinstvu s bošnjačkom domovinom, osim ako se jedinstvom, na neoosmanistički način, ne smatra podaništvo Osmanskom Carstvu. Ali, realpolitički promatrano, stvorena je situacija u kojoj se rečena simetrija prešutno prihvaća kod većine lokalnih, regionalnih, pa i međunarodnih čimbenika, tako da se s Turskom u 'bosanskom političkom loncu' izgleda mora računati".

Poturice

Iako se - s obzirom na tradicionalnu srbijansku nesklonost, pa i naprijateljstvo prema Turskoj - sve Tanaskovićeve teze ne mogu uzeti zdravo za gotovo, pojačani turski interes za Balkan je itekako realna pojava, o kojoj u posljednje vrijeme pišu brojni domaći i svjetski analitičari. A da u širenju svojega utjecaja Turci ne će koristiti samo bosanskohercegovačke muslimane, nego i domaće poturice, najbolje nam svjedoči činjenica da su se neki od bosanskih franjevaca – inače, što je zanimljivo, projugoslavenske orijentacije – od nedavno uključili u obilježavanje obljetnica izdavanja poznatog dokumenta Ahdname, kojim su turski okupatori 1463. bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdoviću zajamčili mogućnost slobodnoga ispovijedanja vjere malobrojnim preostalim katolicima u BiH, a da im za to ne bude odrubljena glava. Slaviti dokument kojim ti je okupator obećao da ti, eto, ne će skinuti glavu s vrata, mogu doista samo prodane duše, ili, alternativno, naivne budale.

U svakom slučaju, vrijeme će pokazati koliko su neosmanističke tendencije doista jake, i do kuda sve sežu. No, i već sada se sa sigurnošću može reći kako Turska sa svojim političkim, gospodarskim i demografskim potencijalima ima sve preduvjete da povrati barem približan utjecaj kakav je nekada imala u okviru Osmanskog carstva. Prvi dolazak Turske na „ove prostore", tj. točnije – odlazak Turske s „ovih prostora", doveo je do strahovitih ratova, koji su bili posljedica velikosrpske politike i nerješenog „južnoslavenskog pitanja", nastalog oslobođenjem BiH i drugih krajeva od Turaka. Što će nam donijeti eventualni novi povratak ostaje nam vidjeti. Hrvatska i Turska u posljednih su dvadesetak godina razvile izrazito dobre bilateralne odnose, pa je tako turski predsjednik bio jedini veći državnik na sprovodu dr. Franje Tuđmana. Nadamo se da će odnosi s Turskom i u budućnosti ostati jednako dobri, a da će se odnosi s bosanskohercegovačkim muslimanima popraviti, jer je jasno da sadašnji konflikti - uzrokovani majorizacijom Hrvata u Federaciji BiH - dugoročno idu na ruku isključivo Srbima, i njihovim tutorima iz međunarodne zajednice, koji su svojom pokvarenom diplomacijom, služeći se određenim političkim elementima i suprotstavljenim interesima na jednoj i drugoj strani, shuhali rat 1993.

Davor Dijanović