Thompsone stoj! Iredentisti naprijed!

Kao što je većini vjerujem poznato, pred oko tri godine, u jeku turneje «Bilo jednom u Hrvatskoj», poznatom estradnom umjetniku i kantautoru Marku Perkoviću Thompsonu bio je zabranjen koncert u Puli, tj. u pulskoj Areni. Žalba Thompsonovih odvjetnika nije polučila nikakve rezultate, tako da Thompson u Areni do danas nije nastupio. Koncert je bio zabranjen pod izlikom da Thompson na svojim koncertima zagovara fašističke vrijednosti i diskriminaciju prema drugim narodima.

S obzirom na činjenicu da je Thompson ne jedanput osudio postupke minornog broja pojedinaca koji na njegovim koncertima šire mržnju i netoleranciju prema drugim narodima, kao i s obzirom na činjenicu da je svoje poklonike pozvao da nose isključivo znakovlje pobjedničke Hrvatske vojske, a policiju da u tom pogledu obavlja svoj posao, nije teško zaključiti kako su prozivke za fašizam zapravo bile obična laž, sredstvo kojim se Thompsona želi spriječiti da nastupa u hrvatskoj Istri, i tamo širi vrijednosti koje njegove pjesme promiču: ljubav prema Bogu, obitelji i svome narodu. Međutim, dok se neupitnome hrvatskom rodoljubu i dragovoljcu Domovinskog rata brani da pjeva u državi koju je devedesetih branio puškom, i zbog koje je stavio na kocku vlastiti život, istodobno u Hrvatskoj mogu pjevati notorni četnici i ratni huškači kao što su Bajaga i Lepa Brena. Takvu inverziju, koja graniči s perverzijom, možda i najbolje opisuje ime već spomenutog Thompsonovog albuma: bilo jednom u (ZAVNOHaaškoj, moj dod.) Hrvatskoj...

Tri zastave, ni jedna Hrvatska

Perverznoj inverziji, koja želi do kraja rastočiti ostatke ostataka hrvatske države, međutim, nema kraja, pa tako ovih dana svjedočimo još jednom nadasve zanimljivom događaju. Naime, prema izvješću medija, u Puli je ovih dana održana skupština tzv. esula – Talijana koji su nakon Drugoga svjetskog rata bili izgnani iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Riječ je, nakon 55 takvih skupština, o prvoj koja je održana u Hrvatskoj. U svemu tome ništa ne bi bilo sporno da tu skupštinu nije otvorio gradonačelnik tzv. «Pule u egzilu» Argeo Brenco, i da pritom – u hrvatskoj Istri – nije bila intonirana talijanska himna posvećena Istri, i protivno svim diplomatskim uzusima izvješene tri zastave, od kojih niti jedna nije hrvatska: zastava «slobodne općine Pula u egzilu», talijanska državna zastava i zastava Istarske županije na talijanskom jeziku.

Skupština je održana u organizaciji udruge «Slobodna općina Pula u egzilu», koja, što je eklatantno iz samog njezinog naziva, pripada među klasične iredentističko-fašističke udruge, koje Istru, Rijeku i Dalmaciju i danas smatraju dijelom Italije, odnosno koje ne priznaju hrvatski teritorijalni integritet. Tako, primjerice, postoji i udruga «Slobodna općina Zadar u egzilu» i dr., koje putem krupnoga kapitala polako, puzajućom katastarskom okupacijom, okupiraju Istru i Dalmaciju, čekajući pogodnije okolnosti da u nekoj novoj kaotičnoj situaciji (recimo, raspad EU za nekih dvadesetak godina?) te krajeve i teritorijalno izdvoje iz Hrvatske.

Doduše, neki dobronamjerni došljak mogao bi zaključiti kako Istra niti danas nije u Hrvatskoj, s obzirom da je profesorici engleskog jezika Marizi Labinjan u Novigradu – unatoč tome što ju je izabrao školski odbor i potvrdilo Ministarstvo - zabranjeno da bude izabrana za ravnateljicu jedne talijanske škole, iz prostog razloga što je – Hrvatica.

Esulska stajališta

Maja Šnajder, Hrvatica koja od 1988. živi u Italiji, u članku za portal «Amac» u veljači 2007. ovako je opisala djelatnost esula:»Esuli su nevjerojatno aktivni u svojoj protuhrvatskoj politici. Radi se o bogatim ljudima, vrlo povezanima između sebe, izdali su jako mnogo publikacija koje sve postaju izvori za buduća istraživanja, imaju veliku podršku države (i danas, nakon toliko godina, u svakom državnom financijskom planu postoji veliki iznos kao pomoć za njihov rad i održavanje udruga (...). S njihovog stajališta, naši prostori pod talijanskom okupacijom bili su Italija. Dakle dio njihovog državnog teritorija koji su bili prisiljeni napustiti nakon II svj. rata. To pravo vuku još od vremena Venecije, a nerijetko sam čula da se pozivaju i na antički Rim». Da bi pokazali kako je gosp. Šnajder u pravu, navedimo samo činjenicu da je bivši talijanski predsjednik Carlo Ciampi 24. listopada 2001. dodijelio najviše talijansko odličje, Zlatnu medalju, «talijanskoj gradskoj upravi Zadra, talijanskoga grada koji je doživio najžešća bombardiranja saveznika». Dakle, za talijanskog predsjednika Zadar je talijanski grad. O iredentističkim pak ispadima talijanskih zastupnika dala bi se napisati čitava knjiga enciklopedijskog formata

U istarskom HDZ-u bez smislenog komentara

Od političkih stranaka koje djeluju u Puli, reagirao je jedino HČSP, koji je osudio održavanje ove skupštine. Iako je u razgovoru za medije kazao da je svjestan da među sudionicima skupštine ima i onih koji su sudjelovali u fašističkome totalitarizmu, kao i onih koji su ga stvarali, te iako tvrdi da mu smeta naziv «Slobodna općina Pula», Predsjednik HDZ-a Istarske županije Marino Roce, istaknuo je kako je Hrvatska demokratska zemlja u kojoj svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, sve dok poštuje Ustav i zakone.

Šteta što Roce nije na jednak način razmišljao i onda kada je Thompsonu protuustavno, politički motiviranom presudom bilo zabranjeno da održi koncert, također u Puli. A još je više šteta što Roce ne zna da je dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta RH zabranjeno Ustavom. Talijanski euri, iz talijanskih banaka koje drmaju u Hrvatskoj, očito su ponekad rangirani i iznad Ustava, primijetio bi neki nadasve besramni cinik. Grlati antifašist i veliki borac za prava malog čovjeka, stručnjak za politiku, geopolitiku, povijest, filozofiju, književnost, medicinu, umjetnost i modu, hidrauliku i pneumatiku, bioetiku i nuklearnu fiziku, uz Mesića najpoznatiji predvodnik antifašista u osmoj neprijateljskoj ofenzivi, dakako - Damir Kajin, također ne vidi ništa sporno u skupštini esula, sve dok ne dovode u pitanje teritorijalnu pripadnost Istre. To što i polupismeni čovjek već i samog naziva udruge koja je organizirala skupštinu može lako vidjeti kako je ovdje upravo riječ o teritorijalnim aspiracijama na Hrvatsku, to našem antifašistu Damiru očito ne može doprijeti do njegovog antifašističkog mozga.

Recept Antonia Gramscija

U svakom slučaju, u današnjoj se Hrvatskoj – po starome receptu Antonia Gramscija kako ljevičari sve protivnike trebaju etiketirati kao fašiste, nazadnjake, pećinske ljude itd. – fašistima proglašavaju hrvatski rodoljubi i dragovoljci Domovinskog rata, dok stvarni fašisti bezbrižno održavaju svoje skupštine i okupljanja. Talijanski književnik Ignazio Silone jednom je prilikom zapisao: «Novi fašizam, ne će reći da je fašizam. On će reći: Ja sam antifašizam». Gledajući iz današnje perspektive, možemo konstatirati kako je književnik bio u pravu, barem glede današnje polu-banana-Hrvatske.

Davor Dijanović