Ratko Mladić i hrvatska naivnost

Uhićenje srpskoga ratnog zločinca Ratka Mladića – koje je «slučajno» izvedeno nedugo nakon presude hrvatskim generalima - vijest je koja posljednjih dana puni novinske stupce diljem Hrvatske i ostalih zemalja u «regiji». EU-ropski meštri požurili su se pohvaliti Srbiju kako je uhićenjem Mladića pokazala rezolutnost da konačno započne svoj EU-ropski put i ratne zločince privede licu pravde. Dežurni komentatori i sveznajući mudraci u hrvatskim medijima također nisu štedjeli pohvale «bratskoj» Srbiji na ovome potezu, koji je označen kao ključan korak u pomirbi zemalja u «regiji». Štoviše, pohvale Srbiji kod nekih komentatora poprimile su tolike razmjere da bi dobronamjeran i neupućen čovjek mogao pomisliti kako su Mladićevim uhićenjem riješeni svi prijepori između Hrvatske i Srbije. No, prava istina - znade to svaki ozbiljan čovjek - potpuno je drugačija od one koju pokušavaju proizvesti jugosferska sredstva javnoga dezinformiranja koja se još uvijek običavaju nazivati «hrvatskim medijima».

Uhićenje Ratka Mladića, naime, nesumnjivo je važno sa stajališta prava i pravde i nema dvojbe da za Muslimane (Bošnjake) kao žrtve srebreničkog genocida predstavlja izvjesnu satisfakciju, unatoč činjenici što je do uhićenja došlo prekasno i što je notorno da su Mladića skrivale srpske obavještajne služe i aktualna vladajuća elita, rugavši se tako godinama srebreničkim žrtvama. Međutim, sa stajališta isključivo hrvatskih nacionalnih interesa uhićenje Mladića nema veću težinu od uhićenja, recimo, Sadama Husseina. Barem za sada. Naime, za zločine u Hrvatskoj Mladić nije optužen, unatoč činjenici što je hrvatsko Državno odvjetništvo još 2003. haaškom tužiteljstvu dostavilo sve potrebne materijale sa zahtjevom odnosno prijedlogom da se u postojeću optužnicu – koja će prema najnovijim izmjenama Mladića teretiti za sudjelovanje u čak četiri zločinačka pothvata - uključe i zločini počinjeni u Hrvatskoj. Drugim riječima, za zločine u Kijevu, Sinju, Škabrnji, Zadru, Kruševu, Peruči, Saborskom... Mladić, ne bio bio osuđen, ako bi otpužnica ostala neizmijenjena. Time bi izbjegao kaznenu odgovornost za zločine u Hrvatskoj unatoč činjenici što je u presudi protiv Milana Martića expressis verbis istaknut kao član udruženoga zločinačkog pothvata.

Osuđujuća presuda protiv Mladića za zločine u Hrvatskoj bila bi, međutim, iznimno važna, jer bi ona značila i osudu Jugoslavenske Narodne Armije – s obzirom da je Mladić u Hrvatskoj djelovao kao pukovnik JNA i zločinima u RH stekao čin generala – koja je do sada za zločine uglavnom amnestirana. No, s obzirom da je Haaški sud mnogim dosadašnjim potezima pokazao da su Hrvati za njega obična stoka koju je moguće bez kazne ubijati – pa je tako vidio prekomjerno granatiranje u Kninu gdje je poginuo jedan srpski civil, ali ne i u Vukovaru koji je nakon okupacije ličio na Dresden – ne bi nas trebalo čuditi da optužnica ostane neizmijenjena. Nije, naime, pretjerano jasno zašto zločini u Hrvatskoj već nisu uvršteni u optužnicu s obzirom da je i malom djetetu jasno da su oni prethodili srebreničkome genocidu.

U čitavom «slučaju Mladić» još je nekoliko detalja koji zavrjeđuju pozornost. Naime, kako prenose mediji za glavnog sudca u procesu protiv Mladića postavljen je Christoph Flugge, sudac koji smatra kako se u Srebrenici nije dogodio genocid. Takav potez ne može biti slučajan i ne može se okvalificirati nikako drugačije nego kao besramno ruganje srebreničkim žrtvama. Drugi je pak sudac nama dobro poznati Nizozemac Alphons Orie, koji bi u procesu mogao imati i neke latentne interese, s obzirom da su vojnici iz njegove zemlje odigrali ne baš časnu ulogu u srebreničkome pokolju. Što se takvim odabirom sudaca želi postići možemo samo nagađati. Zanimljiv je i podatak da je Mladić doživio nekoliko moždanih udara i da se nalazi u vrlo teškome stanju, tako da se postavlja i pitanje hoće li uopće dočekati presudu ili će kao i Milošević prije njezina izricanja završiti pod ledinom. Pitanje je to tim zanimljivije ako uzmemo u obzir tvrdnje neimenovanog zapadnog diplomata koji tvrdi da su pregovori Srbije i francuskih, engleskih i njemačkih dužnosnika o Mladićevom uhićenju trajali više od godinu dana, i da je u njima dogovoreno da će Srbi preuzeti odgovornost da riješe stvari s Mladićem, tako što će mu jamčiti zbrinjavanje obitelji i pristojan pogreb. A i za Mladića je bolje da u Haag ode kao «mučenik» nego da umre u nekoj staroj zapuštenoj vojarni ili vučjoj jazbini u Srbiji – tvrdi isti diplomat.

Izručenje Mladića predstavlja, u biti, jedan pragmatični potez srbijanske politike, koji ima za cilj daljnje jačanje srbijanske pozicije u kontekstu izgradnje «Jugosfere», kao eufemizma za novu Jugoslaviju, koja je u svakom obliku uvijek i nužno eufemizam za «Veliku Srbiju». Nakon uhićenja Mladića Srbija nije niti će doživjeti ikakvu katarzu. Za mnoge Srbe Mladić, Milošević, Karadžić, Šešelj i ostatak družine i dalje će biti heroji, Memorandum 2 i dalje će se nesmiljeno provoditi, srpska politka i dalje će voditi ucjenjivačku politiku prema Hrvatskoj, krvnici hrvatskog naroda i dalje će u Srbiji biti heroji i dobivat će odlikovanja i ulice, ratna odšteta Hrvatskoj i dalje ne će biti plaćena, krvnik Goran Hadžić i brojni drugi četnički i JNA zločinci i dalje će bezbrižno šetati Srbijom, Europom i svijetom. U kontekstu svega toga uhićenje Mladića možemo promatrati kao ništa drugo nego kao srpsku «žrtvu» na oltar nove «Velike Srbije». Srpski, naime, radikali bespotrebno prosvjeduju protiv Mladićeva uhićenja: Boris Tadić suptilnijim metodama bolje radi na izgradnji «Velike Srbije» koju oni prizivaju nego svi deklarirani četnici zajedno! Umjesto sukobljavanja s policijom radije stoga neka udruženim snagama zapjevaju: «Bora Tadić četnik, a i Ljuba bio, otac sinu velikosrpski zanat ostavio!»...

Davor Dijanović