Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (10/10)

Srijeda, 10. studenoga 2010.

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (10/10)

Lenjin Jedna od najomiljenijih dogmi koju jugofili i titoisti hrvatskoga podrijetla navode u prilog Jugoslavije i Josipa Broza Tita, ona je da je Tito Ustavom iz 1974. «Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost». Dakako, riječ je o još jednoj neistini. U protivnom bi nam oni koji propovijedaju tu dogmu trebali dati odgovor na pitanje kako su se od SSSR-a osamostalile primjerice Estonija ili Litva, koje nisu imale prava kakva je po Ustavu iz 1974. imala Hrvatska.

Uostalom, sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter u razgovoru za jedne dnevne novine 2003. pobio takve konfabulatore: «U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije».[232] Tomu valja dodati i činjenicu da – na žalost njegovih apologeta koji mu kade zbog Ustava iz 1974. – Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj dokument.[233]

Od Titovih apologeta još se može čuti i tvrdnja da je on «institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ».[234] Riječ je, naravno, o još jednoj netočnoj tvrdnji. Dr. Zdravko Tomac, osoba koja je zbog svoga položaja u vrijeme Jugoslavije svakako meritorna govoriti o toj problematici, svjedoči upravo suprotno: «Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj.[235] (...) Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH[236])».

Kako su se ravnopravnost te «bratstvo i jedinstvo» provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titove prateće brigade, Adil Zulfikarpašić: «Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u 'Narodnoj Republici Hrvatskoj', a 82 posto u 'Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini' su Srbi. 75 posto 'sekretara' općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Djuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik 'skupštine' Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda 'Narodne Republike BH' Božo Cikota, politički 'sekretar' CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, i t. d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u 'Narodnoj Republici Hrvatskoj' i 'Narodnoj Republici BH' 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe».[237] Kao što je iz navedenoga razvidno, Srbi ne samo da su dominirali u SFRJ, nego su dominirali i u SRH: bitne, naime, razlike između monarhističke i komunističke Jugoslavije u tom pogledu doista nije bilo.

U krivotvorenju povijesnih činjenica neki zastupnici jugoslavenskih dogmi idu toliko daleko, da tvrde da se protivnicima hrvatske samostalnosti za vrijeme Jugoslavije mogu nazivati samo oni jugoslavenski komunisti koji su zastupali «velikosrpske i unitarističke tendencije».[238] Time se hoće dokazati nedokaziva tvrdnja da su protivnici hrvatske samostalnosti bili samo Srbi, dok su s druge strane postojali tzv. hrvatski komunisti koji su bili za samostalnu Hrvatsku. Kao svojevrsna paradigma hrvatskih komunista, koji su tobože bili za samostalnu Hrvatsku, obično se navodi Andrija Hebrang.[239] No, i ovdje je riječ o još jednome mitu nastanku kojega je doprinijela činjenica da je Hebrang bio likvidiran od jugokomunističkog režima.[240] Istina je ta da su i Andrija Hebrang i svi ostali komunisti hrvatskoga porijekla bili za Jugoslaviju: njima je Jugoslavija uvijek bila ispred Hrvatske; i onda kada su tražili veća prava za Hrvatsku, činili su to radi konsolidiranja i očuvanja Jugoslavije. A. Hebrang nije bio likvidiran radi toga što je želio samostalnu Hrvatsku (one koji su bili za odcjepljenje Hrvatske iz Jugoslavije nazivao je «ostacima ustaštva» protiv kojih se valja nemilosrdno obračunati!), već zbog drugih razloga.

O tim se razlozima sve do danas vode prijepori. U jednome pismu Kardelju, Hebrang je razloge promjene Titova odnosa prema njemu tražio u Titovoj taštini: pretpostavio je da je Tita pogodilo to što su neke depeše iz Moskve bile naslovljene «Za Tita i Hebranga». Pored toga, Hebrang je kritizirao Tita da sastanke Politbiroa ne zakazuje redovito, te da od svršetka rata nije sazvao nijednu sjednicu CK.[241] Prema Đilasu, Hebrang je želio veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije:«Hebrang je nastojao na posebnom, autonomnijem položaju Hrvatske – dakako i kao formi svoje lične afirmacije i lične vlasti. Ali to bi povuklo slične zahteve i u drugim jugoslavenskim republikama, pa samim tim i slabljenje federacije kakvu su iskovale revolucionarne snage, a samim tim i slabljenje Titove centralne, dominirajuće uloge. Tito je već bio zadobio tu ulogu – nad celom Jugoslavijom, i prepuštanje slične uloge Hebrangu nad Hrvatskom neminovno bi potkopalo i njegovu ideju 'bratstva i jedinstva' i njegov prestiž».[242] Ako je za vjerovati Đilasu, koji je i sam imao ulogu u određivanju granica, Hebrang se je zalagao – svakako neuspješno - i za teritorijalno veću SRH unutar Jugoslavije: «Hebrang je istutnjavao svoju nasrtljivost i nepomirljivost: Zna se granica Hrvatske – do Zemuna! Savom do ušća u Dunav!...[243] Hebrang je, dakle, vjerojatno bio zagovornik veće autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije, no netočna je i političkim motivima iskonstruirana tvrdnja da je bio pobornik hrvatske samostalnosti: i on i svi ostali komunisti hrvatskoga podrijetla bili su, a većina i ostali, pobornici Jugoslavije.

Među jugokomunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/staljinizam/maoizam/polpotizam/titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se «ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati».[244] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da «komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju». [245] Ovo ukidanje - zacrtano kao cilj komunizma - moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti «izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka».[246] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: «S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti».[247] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung, 5. studenog 1848.: « 'grmljavina topova označava pravac' u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani / Gone tu žgadiju pravo u Dunav, / I drski taj soj propuštaju kroz šibe, / Prosjake, gladnice, sveg života site, / Čopor potukača, lola, vagabunda, / Šljam hrvatski, podle seljačke slugane / Koje njina zemlja izbljuva i gura / U sigurnu propast, na put avantura».[248] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: «Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak».[249]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[250] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: «Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva».[251] Borba «protiv snaga i tradicija starog društva» isto je što i proturječenje «cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju», a da je riječ o nasilnoj borbi («nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka») stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio «najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom».[252] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji «nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma»[253]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: «Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni (sic!) marksizam u revolucionarnoj praksi.[254] (...) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva... I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom».[255]

Zadnji «argument» što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao «socijalizam s ljudskim licem». Taj su «argument», međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama - tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao «ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma», jer je Jugoslavija desetljećima bila «akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti».[256] Branko Salaj navodi slično: «Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948.g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela».[257]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su sačinjavale bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski «socijalizam s ljudskim licem» činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[258] Usporedbe radi, u Rumunjskoj - zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi - ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[259] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao «socijalizam s ljudskim licem» - nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[260] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[261]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija eliminirala totalitarni režim (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[262] - bio gori i od Aushwitza!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog «sistema», M. Đilas, jugoslavenski režim «nije bio ni u čemu demokratski sistem»,[263] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar - «morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!».[264]

U plodove jugokomunističkoga «oslobođenja» - od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati - valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci - «trulim Zapadom». Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80-90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[265] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego «uljuđeni Europljanin».[266] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te «najbolji demokrati». Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu...

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho «antifašizma»[267]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na «ovim prostorima» izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[268] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[269] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim nasljeđem, barem ne dok se okolnosti ne promijene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere - mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika «koji je oblikovao svijet u kojem živimo»,[270] Winstona Churchilla, koja je u slučaju «ovih prostora» primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: «U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži»...[271]

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[232] Prema: Žarko DOMLJAN, «Rađanje hrvatske države», Vijenac, 18/2010., br. 414, Zagreb, 14. siječnja 2010., http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac414.nsf, pristup ostvaren 15. siječnja 2010.

[233] Vidi intervju s Brankom Mamulom, nekadašnjim načelnikom Generalštaba JNA: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/97916/Default.aspx, pristup ostvaren 7. travnja 2010).

[234] Davor BUTKOVIĆ, «Komunistički diktator i uspješni državnik », http://www.jutarnji.hr/komunisticki-diktator-i-uspjesni-drzavnik-/751767/, pristup ostvaren 5. svibnja 2010.

[235] Zdravko TOMAC, Predsjednik – protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M d.o.o., Zagreb, 2004., 46.

[236] Isto, 47.

[237] Adil ZULFIKARPAŠIĆ Aziz ČENGIĆ, «Za volju istine», Hrvatski glas (Winnipeg, Kanada), g. 24., br. 45. od 3 XI. 1952. Prema: Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike.Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 128-129.

[238] Ante MILETIĆ, «O temeljima hrvatske neovisnosti», Vijenac, 18/2010., br. 423, Zagreb, 20. svibnja 2010., http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac423.nsf/AllWebDocs/O_temeljima_hrvatske_neovisnosti, pristup ostvaren 21. svibnja 2010.

[239] Neki pisci u u tu skupinu ubrajaju i V. Nazora, koji je – tvrde oni – bio izraziti hrvatski nacionalist. No, isti ti pisci spremni su bez ustezanja tvrditi da je komunističko-partizanski pokret imao izrazito rodoljubnu crtu, štoviše, da je u njemu bilo i hrvatskih velikonacionalista, stoga tu i slične tvrdnje – ako ih se već ne proglasi fantazmagorijama - treba uzeti s krajnje velikim oprezom (Petar STRČIĆ, «Hrvatsko nacionalno pitanje u KPH/SKH i u hrvatskih 'komunista'», u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 251.- 268.).

[240] Iako je riječ o osobama koje se iz više razloga teško mogu uspoređivati, spomenimo uzgred da je donekle usporediv mit – upravo iz činjenice što ga je likvidirao režim prve jugoslavenske države – napravljen i od Stjepana Radića. Neprijeporna je, naime, činjenica da je Radić bio borac za hrvatske interese, no jednako tako neprijepornom ostaje i činjenica da je rješenje hrvatskog pitanja uvijek vidio u okviru Jugoslavije, čiji opstanak nije dovodio u pitanje čak ni nakon atentata u beogradskoj Skupštini. No, činjenica da Radić nikada nije Jugoslaviju dovodio u pitanje nije sprječavala srpskoga novinara Velimira Ristovića da ga u jednome članku nazove «najvećim čudovištem i dvadesetog veka i grčke mitologije», postavljajući pritom pitanje je li dopustivo da takva nakaza ponizuje «idealnu i herojsku istoriju Srbije, nesumnjivo, jednu od najveličanstvenijih povesnica svih vremena i svih naroda» (Hrvatskim mučenicima, II. izd., prir. Predrag RAOS, Azur journal, Zagreb, 1991., 115-116.). Ako imamo na umu činjenicu da je miroljubivi, popustljivi te projugoslavenski orijentirani Radić od velikosrpske klike bio likvidiran i nazvan najvećim čudovištem dvadesetog stoljeća, tada nas kasnije velikosrpsko-komunističke crne legende i (dis)kvalifikacije ustaškog pokreta i NDH ne bi trebale previše čuditi.

[241] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 265.

[242] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, , 146.

[243] Isto, 145.

[244] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.

[245] Karl MARX-Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.

[246] Isto, 54.

[247] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.

[248] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166.-167.

[249] F. ENGELS, «The Magyar Struggle», Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.

[250] O tomu bi li Marx - hipotetski govoreći - podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podržavao nasilje.

[251] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i «ljevičarstva», Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.

[252] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača, Obnovljeni život, Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46.-47.

[253] Ivo BANAC, «Antifašizam nije samostojeća ideja», http://www.jutarnji.hr/ivo-banac--antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.

[254] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić-Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.

[255] Isto, 321.-322.

[256] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.

[257] Branko SALAJ, «Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987-1992). Apetiti i predrasude», Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010., http://www.matica.hr/HRRevija/revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude, pristup ostvaren 10. rujna 2010.

[258] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu : svećenici - žrtve rata i poraća : radni materija, vlastita naklada, Zagreb, 1994.

[259] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.

[260] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.

[261] Tomislav JONJIĆ, Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945-1953, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.

[262] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je «sve to bio raj» u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, «Zanemareno žensko sjećanje», Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.).

[263] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.

[264] Savka DABČEVIĆ KUČAR, '71:Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.

[265] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.

[266] Tvrtko JAKOVINA, «Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945-1991», u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.

[267] Pojam «antifašizam» u Hrvatskoj je, dakako, «sinonim za prikrivanje zločina» (Josip BOZANIĆ,http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic--antifasizam---sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno «paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa...» (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski «antifašizam» činjenica je da su partizani prilikom ulaska («oslobođenja») u Dubrovnik likvidirali - pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, «Partizani pogubili hrvatske antifašiste», Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).

[268] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: «Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt...» ( A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), 76.).

[269] Opš. D. DIJANOVIĆ, «Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra», I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8.-11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8.-12., ožujak 2010.

[270] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.

[271] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Feljton — Mislav 2010-11-10 09:34

Čestitke Dijanoviću na ovom odličnom feljtonu. Drago mi je bilo pročitati ovako argumentirane odgovore na laži koje se opet svim silama nameću. Recimo, vjerovao sam i ja da je ustav iz 1974. bio posebno važan za međunarodnoprav ni položaj Hrvatske a vidim sada da nije.

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (10/10)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (10/10)

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Najave

Tko je na vezi?

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal