Potreban je deideologizirani pristup proučavanju NDH

Pisati o povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i nakon demokratskih promjena isuviše je nezahvalan posao. U vrijeme komunističke Jugoslavije postojala je samo jedna službena istina o NDH - ona koju je propovijedala komunistička partija i njezini crveni apostoli. Kako su se pisali radovi o Drugome svjetskom ratu, te kakve su se «znanstvene» metode pritom koristile, ponajbolje nam ilustrira poznati primjer profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolske nastave. Svoju je Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: «Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno». [1] Nije, dakle, bilo moguće objektivno proučavanje povijesti Drugoga svjetskog rata, pa tako ni povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske. Ocjena NDH i ustaškoga pokreta nužno je morala korespondirati s istinom koju je propovijedala službena komunistička historiografija. Pritom je suvišno napominjati da je ta ocjena nužno morala biti posve negativna. Za komunističke vlastodršce, historiografe i hagiografe, NDH je bila – kako je to formulirao general JNA Milan Basta – «najgora zemlja bezakonja koja ikada postojala i po tome je nadmašila i svoje fašističke gospodare i učitelje». [2] Tko je (po)sumnjao u spomenute teze jugokomunističke historiografije, platio je ili glavom ili gubitkom posla i položaja.

Demokratske promjene donijele su nešto objektivniji pristup povijesti NDH, no on je u bitnome i dalje preslik povijesti koju je napisala komunistička partija. Legitimitet takvoj lažnoj i ideologiziranoj verziji povijesti NDH dala je znamenita ustavna preambula, kojom je ona postala i službena verzija povijesti u Republici Hrvatskoj. Tko osporava njezine postavke, ne će, doduše, završiti na Golome otoku, ali će biti počašćen nekom od etiketa iz vrlo bogatoga jugokomunističkog vokabulara. Pritom će najčešće biti prozvan kao «revizionist», iako nije pretjerano jasno kakva bi to povijest uopće bila znanost, kada ne bi išla za revizijom pogrješnih teza, spoznaja i zabluda. Takvo etiketiranje stvara jednu patogenu političku klimu, u kojoj objektivno i trijezno sagledavanje prošlosti postaje nemoguće, a ono je nužan preduvjet za izgradnju zdrave budućnosti. Jer, ne treba biti naivan pa misliti kako se NDH u budućnosti ponovno ne će Hrvatima nabijati na nos i koristiti kao sredstvo političke kontrole i manipulacije.

Upravo radi toga valja pozdraviti svaki potez koji pripomaže objektivnome sagledavanju povijesti NDH. Jedan od takvih nesumnjivo je i svjedočenje kazališnoga redatelja i prevoditelja Vladimira Gerića, u razgovoru za upravo izišli broj matičina književnoga časopisa Vijenac. On se je, naime, prisjetio kako je bilo živjeti u NDH i kakve su prilike tada vladale u glavnome gradu Zagrebu. Kako taj dio razgovora čini jednu koherentnu cjelinu iz koje bi bilo šteta nešto izbacivati, navodimo ga u cjelosti.

Andrija Tunjić: Pa kako je bilo živjeti u NDH?

Vladimir Gerić: Svatko je radio svoj posao, znalo se tko je za što i tko je gdje. Ja sam Nijemcima, koji su rekvirirali mesnicu ispod moje mansarde i u njoj pravili kobasice, krao sol i češnjak i to slao u partizane preko prijatelja koji je bio veliki Hrvat. Slali smo to našim dečkima, rodoljubima koji su bili goli i bosi, krvavi i ubijani, jer nisu znali kamo idu. I moja je majka, iako kao katolkinja po uvjerenju protivnica partizana, koji su za nju bili banda kao i ustaše, krala neke stvari iz tiskare u kojoj je radila i slala ih partizanima.

Je li točno da ste u NDH radili u Židovskoj općini?

Da bismo preživjeli, majka mi je posredovanjem kolege Židova našla posao u Židovskoj bogoslovnoj općini, gdje sam radio u kuhinji zajedno s posljednjim rabinom Freibergerom, o kojem Miro Međimorec piše u knjizi. Rabin i ja slagali smo pakete koji su slani u logor. U svaki paketić stavili bismo glavicu luka, malo češnjaka, malo riže, kave ni slučajno, dvopek... Iz židovske kuhinje također sam nosio hranu Židovima po gradu i u tadašnji ženski zatvor, koji je bio gdje je sada paviljon Croatialesa.

Je li istina da ste hranu nosili i kasnijoj velikoj našoj balerini Sonji Kastl?

To me je i ona jednom pitala. Istina je. Kao mala dočekala bi me na vratima. Radio sam i u židovskoj praonici.

Također u Židovskoj općini?

Ne, bila je na mjestu gdje je danas ZKM. Kada je ilegalac koji je radio za partizane rekao šefici, koja je bila američka Židovka, da mu treba sanitetskoga materijala, ona bi u trake poderala cijelu partiju njemačkoga veša, a Nijemcima bi rekla; oprostite, kvar na centrifugi. Siguran sam da je Nijemac znao o čemu se radi, ali je rekao: u redu. Život ni onda, kao uvijek, nije bio strogo ideološki podijeljen. Tako je bilo sve dok komunisti nisu po sovjetskom uzoru narodni otpor prema neprijatelju pretvorili u ideologiju i borbu za vlast. Zato Zagreb ne oslobađaju partizani kojima smo slali pomoć, nego oni koji su preko noći četničke uniforme zamijenili partizanskim. I zato su ubijeni mnogi nevini.

Je li bilo slobodnih Židova?

Naravno da ih je bilo ako sam im nosio hranu.

Slavko Goldstein u svojim knjigama piše da nije bilo tako.

Goldstein piše povijest, kako su neki povjesničari već rekli, po dokumentima koje on selekcionira. Ja sam radio u židovskoj kuhinji, to je činjenica kao što je činjenica da je postojala menza HNK-a u kojoj je šef bio poznati glumac u godinama A. Grünhuth, Židov, gdje su se hranili Židovi glumci, glazbenici... Svi oni ni po čemu nisu živjeli drukčije nego ja.

Koga se onda slalo u Jasenovac?

Kroz Jasenovac je prošlo više Hrvata nego drugih, samo o njima nitko ne govori.

Zašto Hrvati i povjesničari o tome šute?

Šute zato što nam tzv. veliki svijet nabija krivnju. Moćnima se zločini u Drugom svjetskom ratu ne spočitavaju kao nama. Hitler je paradirao po Parizu, Francuzi su tisuće i tisuće francuskih Židova u stočnim vagonima poslali u logore na likvidaciju, a Francuska zbog toga nema nikakva tereta. Nema povijesne krivnje kao mi. Srbija je prva obavijestila Hitlera da je riješila «židovsko pitanje», Nedić je poslao pismo u kojem je pisalo da je Srbija judenfrei land, a nikada se Srbe za to ne okrivljuje. [3]

Iz Gerićeva svjedočenja, vrijedno je istaknuti dvije stvari:

1. Ono jasno opovrgava tezu Slavka Goldsteina kako su apsolutno svi Židovi u NDH bili progonjeni, te pokazuje kako je neistinita tvrdnja da je «genocid nad Židovima bio u osnovi ustaškog plana», [4] kako to tvrdi dr. Ivo Goldstein. Ustaše se - osim u jednome marginalnome dokumentu iz 1936., namjenjenome za njemačke uši, gdje nema spomena o bilo kakvome ubijanju Židova – nisu uopće bavili Židovima do 1941. Osnovni cilj ustaškog pokreta bila je uspostava i obrana hrvatske države. Sva ideološka pitanja pritom su bila posve sekundarna i stvar političkog taktiziranja. Da se zapadni demokrati u Londonu i Parizu nisu oglušili na apele HSS-ovih emigranata, kao i apele Trumbića i samoga Pavelića, te bezuvjetno stajali na poziciji očuvanja protuhrvatske monarhističke Jugoslavije, nema sumnje da Pavelić nikada ne bi pokucao na vrata Rima i Berlina. Naime, revizionističkim se je silama Ante Pavelić obratio tek nakon što je pokucao na vrata demokratskih foruma te iscrpio sve demokratske mogućnosti. No, slakorječive fraze o demokraciji i pravima malih naroda, bile su obična demagogija. Engleskoj i Francuskoj geopolitički su interesi bilo mnogo važniji od činjenice da hrvatski čovjek stenje pod čizmom primitivne i zločinačke beogradske čaršije.

2. Ono dodatno – uz već poznate činjenice na koje se je sve načine Židovima nastojalo pomoći, među ostalim i putem instituta tzv. počasnog arijevstva - potkrijepljuje činjenicu da je protužidovska politika vlastima NDH bila nametnuta od strane Trećeg Reicha. U protivnom se – proizlazi to iz elementarne logike – ne bi toleriralo da Židovi budu zaposleni u HNK. A da su bili zaposleni, svjedoči nam Gerić u navedenome razgovoru. Od poznatijih Židova koji su nastavili raditi u HNK i nakon uspostave NDH valja uz navedene istaknuti i dirigenta Milana Sachsa. Uostalom, da je progon Židova bio nametnut od strane Trećeg Reich, i da ga je NDH koliko je mogla nastojala opstruirati, bjelodano nam pokazuju njemački obavještajni podatci, [5] kao i svjedočenje bl. Alojzija Stepinaca, [6] koji se je istaknuo u spašavanju brojnih Židova.

Iako su, dakle, vlasti NDH bile prisiljene progoniti Židove, te iako su nad njima nesumnjivo počinjeni teški zločini, netočno je tvrditi da su vlasti NDH to činile na svoju ruku, bez prinude Trećeg Reicha. Da od strane Nijemaca nije bio izvršen pritisak u tom smjeru - a njemačkom se pristisku nije uvijek mogla odhrvati ni jedna Italija - nad Židovima u NDH vrlo vjerojatno nikada ne bi zločini bili počinjeni. Konačno, nekoliko visokih dužnosnika NDH bilo je oženjeno Židovkama ili ženama koje su bile u bliskome srodstvu sa Židovima (Pavelić, Slavko Kvaternik, Ivan Oršanić, Milovan Žanić), što jasno pokazuje da su antisemitizam i protužidovska politika bili nametnuti izvana, od strane Nijemaca, te da nisu bili ni u kakvoj osnovi ustaške politike.

Gerićevo svjedočenje o tolerantnoj atmosferi koja je tijekom NDH postojala u HNK nije, međutim, jedino. U razgovoru za splitski Feral Tribune slično je 2004. posvjedočio i poznati zagrebački glumac slovenskoga porijekla Josip Bobi Marotti. O ratnome Zagrebu i svome angažmanu u HNK (u vrijeme NDH zvanom Hrvatsko Državno Kazalište) on pripovijeda sljedeće: « ...Ja sam bio u glumačkoj školi, već sam u HNK igrao male uloge, a u proljeće 1943., prije no što ću otići u partizane, igrao sam i jednu od glavnih uloga. Karijera me nije spriječila u tome. Ja sam tek počinjao učiti hrvatski jezik. Uspon je bio nevjerojatno brz: nakon svega dvije godine u Zagrebu dobio sam priliku igrati jednu od glavnih uloga u HNK u Zagrebu, no to me nije spriječilo da izvršim svoj glavni zadatak, da odem u borbu protiv fašizma... ». I dalje: « U to vrijeme, intendant HNK Dušan Žanko na posao je stalno dolazio u ustaškoj uniformi. Ali, činjenice pokazuju da je on bio tolerantan. On je u jednoj prilici pozvao glavnog tajnika HNK, pokojnog Jožu Kavura, i rekao: 'Slušajte, ja vas molim da vi vašu crvenu pomoć kupite malo više u tajnosti jer ću, kako se to zna, biti prisiljen stvar prijaviti! Dajte, rekao mu je, budite malo oprezniji'. Dakle, to je jedna nevjerojatna činjenica, ali je istina da je on to tako rekao. Ja sam bio đak druge godine glumačke škole, kad se tajnik drame g. Karasek razbolio. I Gavella je otišao intendantu Žanku, kojemu je rekao – čujte, imamo ovdje jednog malog, bokca, siromašan je: bi li on mogao zamijeniti Karaseka, da ga nekak' malo platimo, znate, njega je Hitler prognao iz Maribora. Intendant je pitao je li dečko talentiran, jest, hoće li biti glumac, hoće. I sve je bilo u redu. I sama Bela je normalno igrala...». [7] Marotti - koji zbog svoje ideološke orijentacije nema ni najmanjeg razloga lagati - svjedoči, dakle, kako je tadašnji intendant HNK, književni kritičar i ustaša Dušan Žanko, tolerirao prikupljanje pomoći partizanima i kako je u kazalištu bez ikakvih problema glumila Bela Krleža, žena hrvatskoga književnika Miroslava Krleže, koja je inače bila srpskoga porijekla. U nedavno objavljenoj fotomonografiji Jutarnjeg lista Život u NDH ispod Žankove slike možemo pročitati sljedeće: «Intendant Hrvatskog državnog kazališta Dušan Žanko u kratkom je vremenu osovio kazalište na noge. Iako je bio vjeran ustaškom pokretu, sačuvao je brojne glumce srpskog porijekla i komunističke prošlosti». [8] Dakako, navedene činjenice nisu sprječavale jugokomunističku (kvazi)historiografiju da Žanku poslije rata pripiše najmračnije epitete koji se čovjeku mogu pripisati i da njegovo ime povlači po blatu.

Slično je tolerantno postupanje vlasti NDH bilo i prema drugim poljima umjetnosti. Akademik Dubravko Jelčić piše da je ustaški pokret «bio zavidno tolerantan na polju kulture» i da «nije gušio nego je zapravo poticao tu slobodu duha». Kulturni život u NDH, nastavlja Jelčić dalje, «nije kreirala ni vlada ni njezini pristaše među kulturnim djelatnicima i stvaraocima, nego su ga doista kreirali svi koji su u njemu sudjelovali», pa čak i oni «za koje se znalo da su svoje simpatije poklonili drugoj, zapadnoeuropskoj građanskoj demokraciji». Govoreći o novinama, tjednicima i književnim časopisima, oni su tiskali «sve hrvatske autore koji su ponudili svoje radove, bez ikakve političke ili, pogotovu, ideološke selekcije». [9] Dr. Ivica Matičević na temelju znanstvenih istraživanja donosi identičan zaključak – u NDH bujao je kulturni i književni život, koji je u dobroj mjeri bio autonoman, pa čak i kritičan spram same vlasti. [10]

Malo je poznato da je u vrijeme NDH objavljeno više od 2000 samostalnih publikacija, uključujući 4 sveska Hrvatske enkciklopedije. Samo je Matica hrvatska u četiri ratne godine izdala 132 naslova, s tim da su neki zapremali i više svezaka, što je za tadašnje prilike više nego impresivna bilanca. Pritom je važna činjenica da ni u MH, ni u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu (HIBZ), ni u bilo kojoj drugoj nakladi NDH, nije bila objavljena ni jedna knjiga bilo kojega njemačkog ili talijanskog ideologa bliskog tadašnjoj njemačkoj li talijanskoj vlasti, niti ijedna knjiga ijednoga književnika iz kruga režimskih pisaca tadašnje Njemačke i Italije. Ali su se našle dvije u tadašnje doba ideološki «nepoćudne» knjige: Valery: Razgovor o Europi i Keynes: Problem novca između dva rata. [11] Dakako, autonomija umjetničkoga života – koja se nesumnjivo ne ubraja u obilježa totalitarnih režima – ne bi bila moguća da ju državne vlasti nisu ako ne baš poticale, a onda svakako tolerirale.

Već ovih nekoliko izdvojenih fragmenata koji se tiču kulturnoga života u vrijeme NDH, pokazuju nam kako povijest NDH nipošto nije crno-bijela, kako bi to htjeli naši domaći «antifašisti», što je, dakako, eufemizam za bivše staljiniste i titoiste. NDH nije sinonim samo za zločine, Jasenovac i Staru Gradišku. Sve zločine, ma u ime kojega režima ili ideologije bili počinjeni, naravno da je potrebno bezuvjetno osuditi. No oni nikako ne mogu biti nešto što NDH definira u njezinoj biti. Jer – kako zaključuje Tomislav Jonjić – «...makar je u povijesti nemoguće naći primjera nastanka države bez povreda ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i zločina, težnja za uspostavom države ne može poslužiti kao opravdanje za zločin. Zločin zaslužuje osudu i kaznu, ne samo radi pravednosti prema žrtvi, nego radi pouke svima i svakomu, dakle, radi budućnosti. No, proglasiti čitav jedan narod i čitavu jednu državu zločinačkom (državu koju je tijekom četiri godine oružjem branilo skoro pola milijuna ljudi, od kojih je svaki imao oca i majku, možda brata i sestru, ženu i djecu!), ne može biti pravedno i ne može se temeljiti na činjenicama. Do takve je ocjene moguće doći samo izvrtanjem činjenica i prešućivanjem argumenata». [12]

Izvrtanju činjenica i prešućivanju argumenata valja suprotstaviti objektivni i deideologizirani pristup proučavanju NDH, kako bi se, sine ira et studio, utvrdila prava povijesna istina o tome razdoblju hrvatske povijesti. Od onih kojima je vrhunac znanstvenoga i intelektualnog napora etiketiranje neistomišljenika, argumentiranje ad hominem i krivotvorenje povijesnih činjenica, takvu istinu zasigurno nećemo nikada čuti. Konačno, može li se više vjerovati istima onima koji su do jučer propovijedali bajke o 700 000 ljudi ubijenih u Jasenovcu? Ako su već jednom lagali za račun Partije – ne mareći pritom što su takve laži demonizirale čitav hrvatski narod – tko nam garantira da danas ponovno ne lažu, u ime nekih novih Gospodara?

Davor Dijanović

[1] Zlata Knezović, Obilježja boljševizacije hrvatske kulture (1945.-1947.), Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 24./1992., br. 1, Zagreb, 1992, 130.

[2] Milan Basta, Rat je završio 7 dana kasnije, Beograd, 1982., 167.

[3] Andrija Tunjić, «Kazalište je više od koncepcije», Razgovor s Vladimirom Gerićem, Vijenac, XVIII, br. 430-431., 9. rujna 2010., 4.

[4] Tihomir Ponoš, «Genocid na Židovima bio je u usnovi ustaškog plana». Razgovor s prof. Dr. Ivom Goldsteinom u povodu knjige «Holokaust u Zagrebu», Vjesnik, Zagreb, 25. listopada 2001., 3.

[5] Tako, primjerice, u dopisu Državnoga glavnog ureda Vi E 3a iz Berlina, poslanom njemačkom agentu u NDH Hansu Helmu 15. svibnja 1944., stoji sljedeće: «Mnogi Židovi nalaze se kao i ranije na mjerodavnim državnim položajima i u privredi pod običnim maskiranjem (katolici). (...) Nerazumljivo je, da pored stalnoga naglašavanja zajedničke borbe, hrvatska država štiti i podupire toliki broj Židova. Kod ovakvog položaja ne može se zahtijevati od običnog hrvatskog stanovništva, da uzima za ozbiljno novinsku muziku, kada državni aparat ne pokazuje primjer...» (Hrvatski Državni Arhiv, MUP SRH 013.0.65., kutija 40/1561, Dokumenti o progonu Židova, I. i II. dio, str. 276.; Ivan Gabelica, Blaženi Alozije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007., 350). U dokumentu se, kako vidimo, radi spašavanja Židova izravno poziva na odgovornost državna vlast NDH, te se zaključuje kako je novinska protužidovska hajka zapravo paravan za stvarnu sabotažu protužidovske politike.

[6] U pismu papi Piju XII. datiranom 16. svibnja 1941. Stepinac je zapisao:» ... pritisak Nijemaca se puno osjeća u zakonima protiv Židova, premda tvrde, da se ne žele miješati u unutarnja pitanja hrvatske države. U stvarnosti, rasistički zakon izdan ovih dana se mora pripisati teškim pritiscima Njemačke» (Milenko Krešić, Crkva i država u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.), Mostar, 2006., 93.-94.). Vrijedi također dodati kako je za Židove bilo prihvatljivije ostati u NDH, nego biti deportiran u druge zemlje okupirane od strane Njemačke. Tako je u 6. lipnja 1943. jugoslavenski konzulat u Jeruzalemu poslao izbjegličkoj vladi u Londonu izvješće sljedećeg sadržaja:«Prema izvještaju jevrejskog pretstavnika u Carigradu posljednjih 400 zagrebačkih Jevreja koji su do sada bili pod zaštitom zagrebačkog nadbiskupa upućeni u logor Jasenovac odatle treba da budu deportirani u Poljsku (tada okupiranu od Njemačke, m.o.). Naša ovdašnja jevrejska kolonija moli intrevenisati preko Vatikana da to spreči». (Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., Zagreb, 1998., 298.-300.). Netočne su stoga i zlonamjerne tvrdnje kako su se ustaše obračunavale sa Židovima gore nego sami nacisti i kako su bili njihovi «najbolji učenici». Takve teze nemaju, kako vidimo, uporište u činjenicama i jedina im je svrha kriminalizacija i patologizacija hrv. nacionalizma.

[7] Feral Tribune, br. 1004/XXI, 17. prosinca 2004., 42.-43.

[8] Život u NDH, fotomonografija (1941.-1945), Jutarnji list, Zagreb, veljača 2010., 84.

[9] Dubravko Jelčić, Kulturni život u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Časopis za suvremenu povijest, 27./1995., br. 3., Zagreb, 1995., 522-523.

[10] Ivica Matičević, Prostor slobode. Književna kritika u zagrebačkoj periodici 1941-1945, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

[11] Dubravko Jelčić, Matica hrvatska 1918-1945., u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, zbornik radova, ur.: T. Jonjić - Zlatko Matijević, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 289.

[12] Tomislav Jonjić, «Kako don Živko Kustić želi tumačiti odnos Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske», Politički zatvorenik, XVIII, br. 194, svibanj 2008., 16.