Laganje o četničko-komunističkome ustanku u Srbu se nastavlja

Nije trebalo dugo čekati da bi se nakon proslave četničko-komunističkoga derneka u Srbu – proslave koja je pokazala mnogo toga o tzv. hrvatskim komunistima - javila "udarna pesnica" povijesne znanosti u Hrvata, dr. Ivo Goldstein. U članku objavljenomu u Jutarnjem listu potrudio se je on, naime, poučiti neuki puk kako ustanak u Srbu nije bio četnički, već "antifašistički", dok su svi koji drugačije kažu (a što drugo) nego ustašoidi koji kleveću i lažu. Članak se, kaže dr. Goldstein, temelji na dokumentima koji se nalaze u arhivima ili su već objavljeni. Šteta što pritom – pišući o vrloj osjetljivoj i važnoj temi - ne navodi koji su to dokumenti i literatura, pa tako čitateljima koji nemaju nadnaravne i vidovnjačke sposobnosti ostaje samo nagađati.

Na početku članka dr. Goldstein sarkastično primjećuje kako neki Hrvati tvrde da "po genetskom kodu Srbi ne vole nezavisnu Hrvatsku". Time valjda hoće sugerirati kako su Srbi tijekom povijesti bili veliki pristaše samostalne hrvatske države. Pobuna protiv NDH te krvava pobuna i okupacija 1/3 trećine hrvatskoga teritorija u Domovinskome ratu vjerojatno su nečija fikcija. No, da su Srbi tijekom povijesti bili protivnici nezavisne Hrvatske jasno je svakome tko zna zbrojiti dva i dva. Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne Hrvatske, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Formiranje Banovine Hrvatske unutar Jugoslavije – koje je izazvalo pravu protuhrvatsku histeriju i ošto protivljenje Srba – za to je neprijeporan dokaz.

Dr. Goldstein dalje navodi da je program ustaške politike prema Srbima bio da "trećinu treba pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti". Riječ je, dakako, o izjavi koja se već desetljećima lažno pripisuje književniku dr. Mili Budaku. Međutim, nikada nije dokazano da ju je on izrekao, pa pozivamo dr. Goldsteina da – umjesto mehaničkoga ponavljanja nedokazanih laži jugo-istoričara – predoči dokaz da je Budak autor te izreke. No, da mu skratimo vrijeme, takav dokaz ne postoji, jer Budak nije autor te izreke. Autor te izreke je – kako je to u članku objavljenomu u Vijencu dokazao povjesničar dr. Dragutin Pavličević – zapravo predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnome selu preimenovao u Blaznavca. On, je naime, na pitanje što uraditi s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević "cvijetom hrvatskoga plemstva",odgovorio: „Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!". Kasnije je ta izreka lažno pripisana Mili Budaku i danas se – nakon desetljeća laži - smatra neprijepornom činjenicom da je Budak autor te izreke (kao što se i mnoge druge laži jugoslavenskih istoričara – dobivene jednakim znanstvenim metodama - smatraju neprijepornim činjenicama).

U nastavku teksta dr. Goldstein – osim što nastavlja optuživati vlasti NDH ne navodeći pritom izvore - nehotice pokazuje koji je pravi cilj recentnoga rehabilitiranja mita o Jadovnu: cilj mu je davati legitimitet četničkome ustanku u Srbu (po onoj: "tko se ne osveti, taj se ne posveti"), uz, dakako, činjenicu da se time želi dodatno povećati broj tobožnjih ustaških žrtava. A povećanje toga broja je nužno jer hrvatske kosti svakim danom izlaze iz stotina "antifašističkih" grobnica, pa postoji opasnost da se pokaže ono što je svima zapravo jako dobro poznato: "antifašisti" su u zločinima daleko nadmašili ustaše. Dr. Goldstein, doduše, navodi da su "dio ustanika u Lici organizirali (...) i pročetnički elementi" koji su "nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju", ali to se "ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima". Dr. Goldstein, dakle, priznaje da su izvršeni zločini, no tvrdi da su se dogodili nakon 27. srpnja. Na istom tragu tri dana ranije u istim novinama piše i jugoslavenska novinarka Jelena Lovrić: "Kasnije su, međutim, formacije iz Srba počinile i neke teške zločine nad Hrvatima, pa slijedom toga dolazi do podjele: dio je otišao četničkim tragom, dio partizanima. Ali kad bi se spominjali samo povijesnih događaja bez mane, što bi ostalo? Vjerojatno bi u tom slučaju idućeg tjedna morali odšutjeti i pobjedu Oluje. Jer i pod krilom te legitimne oslobađajuće operacije dogodili su se zločini nad civilima. Kao što partizanski zločini prljaju, ali ne poništavaju veličinu antifašističke borbe, tako ni zločinačka aberacija ustaničkog Srba ne može promijeniti povijesni karakter tih događaja".

Međutim, ni dr. Goldstein, ni novinarka Lovrić ne govore istinu. Prvi zločini nad hrvatskim civilima počinjeni su na sam dan početka ustanka, 27. srpnja, tj., preciznije govoreći, ustanak je i započeo kao zločin nad hrvatskim civilima. Da je tome tako svjedoči sam pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić. U svojoj knjizi on opisuje kako je 27. srpnja pobijena skupina katoličkih hodočasnika, dakle, nenaoružanih civila: "Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala" (Stevo Babić, Drvar 1941-1945 – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., 207.-208.). Dakle, sam partizan svjedoči o zločinu nad civilima, a istoga je dana – kao što smo već pisali - poubijana i druga skupina hodočasnika koji su išli na hodočašće u Oštrelj, dok su "ustanici" svoj "humanizam" i "antifašizam" dokazivali tako što su katoličke svećenike pekli na ražnju.

O ubojstvima svećenika 27. srpnja, dakle na dan "ustanka", objavljen je opširan feljton u Glasu Koncila iz pera Tome Vukšića. Tako je 10. srpnja 2005. opisano ubojstvo Waldemara Maximiliana Nestora, dok je tjedan dana kasnije, 17. srpnja, opisano ubojstvo Jurja Gospodnetića. Dr. Goldstein će, dakle, morati dokazati da ovi svećenici nisu nikada postojali, ukoliko želi pobiti činjenicu da su zločini nad civilima izvršeni već 27 srpnja.

Smiješna je, dakako, i usporedba ustanka u Srbu i Oluje koju pravi novinarka Lovrić: zločini u Oluji počinjeni su nakon završetka legitimne i oslobodilačke operacije, dok je ustanak u Srbu i na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne započeo kao zločin nad civilima (nije, uzgred govoreći, naznačeno protiv kojih su se to vojnih postrojbi "ustanici" 27. srpnja borili). No, plaćeničkim novinarima nije za zamjeriti što ne znaju ili prešućuju povijesne činjenice, ali je čudno da povjesničar dr. Goldstein nije upoznat sa zločinima koji su izvršeni nad hodočasnicima (ili je, što je ipak vjerojatnije, upoznat, pa ih prešućuje, jer se ne uklapaju u teoriju koju razvija u spomenutome članku). Ne navodi dr. Goldstein ni "ustaničko" šurovanje s talijanskim fašistima, te potpisivanje sporazuma o četničko-fašističkome djelovanju protiv NDH. Ne navodi jer bi time morao priznati da nije bilo riječ o antifašistima (osim ako i on – jednako kao vlasti Srbije – smatra da su i četnici bili antifašisti, pa je stvarni kriterij antifašizma zapravo borba protiv NDH), već o četničko-srbokomunističkome ustanku protiv NDH, klanju civilnoga pučanstva te paljenju katoličkih svećenika na ražnju, a sve s ciljem stvaranja velike Srbije, prema projektu četničkoga ideologa Stevana Moljevića "Homogena Srbija". No, dr. Goldsteinu je činjenica da je ustanak u Srbu logistički bio pomognut od fašista i da su njegovi kolovođe bili četnici ipak poznata, jer je ona detaljno obrađena i dokumentirana u radu Krešimira Matijevića "Vojno politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije". A kako je dr. Goldstein Matijeviću bio mentor prilikom izrade toga rada (koji se temelji na relevantnoj komunističkoj i četničkoj literaturi te arhivskim istraživanjima), nemoguće je da s time nije upoznat. Drugi su, dakle, razlozi u pitanju, a ne neznanje.

Također, nije jasno zašto dr. Goldstein navodi da su zločine u selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju izvršili "pročetnički elementi", umjesto da jasno i precizno napiše kako je bilo riječ o četnicima. Što takvim eufemističkim formulacijama kani postići nije poznato, no poznato je da je u ranijim radovima itekako znao da je riječ o četnicima. U jednome članku tako je ranije zapisao:" Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić" (Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, "Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj", Dijalog povjesničara-istoričara 7, Beograd, 2002., 252.-253.). Poznato je Goldsteinu i to da su četnici i komunisti itekako surađivali u vrijeme podizanja ustanka:"U prvima tjednima ustanka mjestimično su sudjelovali ili s ustanicima surađivali i neki organizirani četnici te njihove pristaše. Oni su, doduše bezuspješno, nastojali od bolje organiziranih i borbenijih komunista preuzeti vodeće položaje u jedinicama, raspirujući osvetnički gnjev kod progonjenoga i postradalog srpskog stanovništva. U tom su sklopu i nastali već spomenuta osveta nad nedužnim Hrvatima u Brotnji, potom zločin 2. kolovoza 1941. u Boričevcu, pa i učestaliji slični zločini u Kninskoj te, ponajviše više i najžešće, u susjednoj Bosanskoj krajini" (Isto, 254-255.).

Na kraju članka dr. Goldstein navodi da su Talijani i Nijemci "pobjesnili zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka jer, umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret". Dakako, tvrdnja je samo djelomično točna. Dok Nijemcima doista nije bilo u interesu podizanje ustanka u NDH, jer su većinu snaga koncentrirali na istočnome bojištu, Talijanima ustanak ne samo da je bio u interesu, već su ga – kao što smo već napomenuli, i kao što je dokumentirano pokazao Krešimir Matijević - zdušno poticali (ustankom su Talijani, dakako, željeli proširiti vlast izvan anektiranog područja). No, Goldsteinu očito treba konstrukcija po kojoj su Talijani bili protiv ustanka, i to zato da bi isključio mogućnost da su Talijani pomagali "ustanike". Dakako, riječ je o notornoj izmišljotini. A da dr. Goldsteinu – ne bi li dokazao neke svoje teorije - nije strano pribjeći i izmišljanju, pa onda na temelju tih izmišljotina razvijati teorije primijetio je još 1995. g. dr. Neven Budak, "antifašist" i Goldsteinov ideološki istomišljenik, kad je recenzirajući Goldsteinovu knjigu "Hrvatski rani srednji vijek zapisao: "Veliki broj metodičkih grešaka ponovno pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak riješiti i niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici" (Neven Budak, "O knjizi Ive Goldsteina. 'Hrvatski rani srednji vijek'", Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 28., Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 316.).

Ima, međutim, i onih povjesničara koji politiku i ideologiju ne pretpostavljaju povijesnoj istini. Povjesničar dr. Ivo Banac protivi se slavljenju ustanka u Srbu, jer je svjestan da se radilo o komunističko-četničkome ustanku, pa stoga ističe:" Vidim da je riječ bila o tzv. nediferenciranom ustanku u kojemu su sudjelovali i četnici i partizani. Čini mi se da nije dobro slaviti ustanak četnika, a ako su im partizani tada još bili partneri, ne bih slavio ni ustanak tih partizana. Držim da je sudjelovanje hrvatske države u ovoj proslavi, još i pod pokroviteljstvom Sabora RH te uz dolazak predsjednika RH, velika pogreška".

No, u čitavom ovom slučaju riječ je prije svega o politici, dok su povijesne činjenice zadnje koje se uzimaju u obzir. I izgradnja spomenika pokolju hrvatskih civila u Srbu (za kojeg su sredstva dana izravno iz proračuna, dok će se sredstva za igradnju spomenika "Oluja 95" žicarati preko koncerata i telefonskih poziva), i izjednačavanje krivnje za zločine u Domovinskome ratu (što svojim potezima čini hrvatska vlast posljednjih deset godina), kao i svi ostali ustupci srpskoj manjini u Hrvatskoj – kakve ustupke u povijesti nije imala ni jedna manjina u bilo kojoj državi – imaju sasvim jasan cilj: obračun s ostacima ostataka hrvatske državnosti te instaliranje Srbije na imperijalnu poziciju u reinstaliranoj balkanskoj uniji. A da je balkanska unija – na koju neki upozoravaju već godinama – pred vratima, vidimo posljednih dana kad su o njoj posve otvorno počeli pisati i mediji u regiji. Dakako, unija je tek korak ka državnopravnom okviru kojega smo već dobro upoznali: i 1918. i 1945.

Davor Dijanović