Skijaško-konzumeristička groznica u Hrvata ili kako naivno imitirati druge

Više od stotinu tisuća hrvatskih građana i ove će godine potegnuti izvan granica Hrvatske kako bi uživali u skijaškim zimskim radostima. Podatak je to koji bi trebao čuditi s obzirom na činjenicu da je protekla godina bila jedna od ekonomskih najtežih godina gledano od vremena Domovinskog rata, a i s obzirom na najave za sljedeću godinu koje nisu naročito optimistične. No, kad su hrvatski građani u pitanju, znamo da ništa nije nemoguće.

Postoje, naravno, ljudi koje skijanje doista privlači, kojima je zima najljepši dio godine i koji jedva čekaju da padne snijeg ne bi li mogli pohoditi europska skijališta. No, da je čak 100 000 ljudi u Hrvatskoj opčinjeno skijanjem – i to toliko da su spremni izdvajati pozamašne novčane svote za odlazak na skupa europska skijališta -, to ne bih rekao da je istina. Nikako. Razloge zašto ovako velik broj ljudi odlazi na skupe skijaške ekskurzije treba, dakle, tražiti negdje drugdje. Možda u višku novca i vremena? Čisto sumnjam. Razloge treba tražiti u kompleksu niže vrijednosti u odnosu na razvijeni Zapad i naivnom – čak pomalo i smiješnom – imitiranju zapadnjačkog stila života, kojeg slobodno možemo nazvati – konzumerizmom. Hrvatska, kao i druge postkomunističke zemlje, pretvara se u lošu kopiju Amerike i ostalih zapadnih zemalja, pri čemu se kopiraju oni najgori dijelovi zapadnjačkog stila života, dok oni kvalitetni kao što su rad, marljivost i točnost većini nisu naročito zanimljivi i privlačni.

Je li činjenica da je netko bio na skijanju možda nešto što formira njegov dobar «image» u susjedstvu i okolini? Idu li neki na skijanje samo zato da bi se kasnije na poslu i u susjedstvu time mogli hvaliti? U društvu gdje se prvenstveno gleda koliko imaš, a ne koliko znaš, a takvo je društvo Hrvatska danas, odgovor na prethodna pitanja ne moramo dugo tražiti. Tim više što patologija oličena u aktualnoj skijaškoj groznici ide do tih razmjera da neki dižu kredite kako bi mogli ići na skijanje. I ne samo to, znamo i za one koji će ako treba cijele godine životariti, krpati – kako bi se to pučki reklo - kraj s krajem, konstantno prigovarati kako nemaju novaca, ali skijanje nikako neće propustiti. Zvuči poznato? Takvih nije mali broj.

Dobar dio hrvatskih građana živi u jednom pseudostvarnom svijetu američkih filmova i meksičkih sapunica. Svijet je to u kojemu se malo radi i proizvodi, ali puno troši. Troši se i što se ima i što se nema. Kupuje se i što treba i što ne treba. Konzumerizam, sociokulturni fenomen današnjeg kapitalističkog Zapada – i zakonito dijete globalizacije, možemo reći da postaje nova sekularna religija, a trgovački centri panteoni te nove religije. Stvara se poseban tip čovjeka – homo consumens – otuđena, apatična i bezvoljna atomizirana individua koja jedino ispunjenje pronalazi u posjetima velikim trgovačkim centrima i potrošnji. Što je za ovisnika droga, to je za homo consumens-a posjet trgovačkom centru i bezglava potrošnja. Današnji model kapitalizma slobodno možemo nazvati konzumerističkim kapitalizmom čiji su temelj bezlični konzumeristički roboti. Descartestovu «mislim, dakle jesam», u školskoj bi literaturi komotno mogla zamjeniti ona «trošim, dakle jesam». ..

U Hrvatskoj čitav je fenomen konzumerizma još dodatno izražen. Hrvatski građani žele biti nešto što nisu i glume ono što ne mogu biti. Peglaju se kartice. Dižu krediti. Kupuju skupocjeni automobili. Fingira život za kakav ne postoje ekonomski i financijski temelji. No, nevolja je što krediti kad tad dolaze na naplatu. A ako se ovakav trend zaduživanja u Hrvatskoj nastavi, uz dobro nam znani kriminal i rasprodaju obiteljskog srebra, bojim se da vrlo skoro neće biti niti mogućnosti za nova zaduživanja niti novaca da se podmire dugovanja. A što tad? Tad ćemo gledati scenarij koji se već dugo najavljuje – dužničko ropstvo. Scenarij u kojemu će vjerovnici preuzeti potpunu kontrolu nad zemljom. Malo će nam tada vrijediti formalna samostalnost i nezavisnost ako ćemo postati robovi u vlastitoj zemlji. No, neće to biti niti prvi a niti zadnji put – povijest je zorno pokazala da su Hrvati uvijek bili dobri sluge – čistači tuđih cipela u predvorju, a vrlo loši vlasnici. Nisu oni koji nas nazivaju «bečkim konjušarima» daleko od istine. Uz poltronski mentalitet i šaku odnarođenih Juda, kojih – kao što je davno pisao Matoš – nikada nije manjkalo, Hrvatska je uvijek pogodna teretana u kojoj oni veći igrači mogu bildati svoje mišiće. Od priča o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu ostalo je malo romantike...

Fenomen konzumerizma, međutim, karakterističan je za čitav zapadni svijet. Osnovno mu je obilježje da se potrebe preuveličavaju i izmišljaju, a to zato da bi velike korporacije mogle ostvarivati profit. Kupuje se zato da se kupuje odnosno: kupovina postaje sama sebi svrha. Ona postaje jedna zabava i svojevrsni obredni ritual, a marke i «brandovi» praktički postaju dio našeg identiteta. Podliježe se manipulaciji medija koji nas konstantno bombardiraju reklamama koje stvaraju umjetne i nepostojeće potrebe, uz stimuliranje neograničenog hedonizma. Umjesto da potrošnja znači zadovoljavanje nužnih potreba, dolazimo do toga da velike multinacionalne korporacije putem oglašivačkih agencija stalno proizvode nove i nove imaginarne potrošačeve želje i potrebe, a sve u svrhu stjecanja koristi i profita. I sami smo vjerojatno ne jednom došli u trgovinu i pored planiranog kupili i ono sto nismo mislili; i ono što nam zapravo nije nužno ni trebalo. Dr. Snježana Čolić ispravno uočava: «... Ako potrebe i želje nisu ograničene moralnim redom, ništa ih ne može zadovoljiti. Koliko god ekonomija bila bogata, koliko god proizvodila, uvijek će proizvoditi i frustraciju i nezadovoljstvo, jer je njezina neograničena proizvodnja robe tako tijesno vezana uz neograničenu proizvodnju potreba. Moderna je potreba neutaživa jer više nije fiksirana ni prirodom ni tradicionalnim društvenim poretkom. Dok je kultura mogla podrediti potrebu višim vrijednostima, «potrošačka kultura» smišlja još više potreba i zarobljuje ljude u zatvorenom krugu neprestane potrebe koja se hrani trajnim nezadovoljstvom» (Sociokulturni aspekti potrošnje, potrošačke kulture i društva, Društvena istraživanja, prosinac 2008.).

Nužna posljedica konzumerističkog stila života na današnjem kapitalističkom Zapadu je nesloboda: ljudi postaju robovi nesvjesni svoga ropskog položaja. Mnogi se stoga ispravno pitaju: čemu logori ili gulazi ako se mase mogu kontrolirati putem Hollywooda, sapunica, video igara, droge ili trgovačkih centara? Meka represija puno je djelotvornija od nekadašnje komunističke batine. Tim više što građanin ne zna prepoznati osnovnu političku kategoriju kako ju je definirao njemački pravnik i politolog Carl Schmitt: tko je prijatelj, a tko neprijatelj? (hostic vs. amicus). U komunizmu građani su jasno znali tko je politički prijatelj, a tko politički neprijatelj. U današnjem liberalnom kapitalizmu malo je onih koji su u stanju prepoznati tu kategoriju, što je zapravo i glavnim razlogom dugovječnosti ovog sustava.

Kolika je destruktivnost današnjeg konzumerizma, svjedoči nam i to da ga engleski pisac Jonathon Porritt smatra opasnim po sam opstanak društva:« U proteklim stoljećima su se mnoge velike ideje borile za prevlast na planetu. Fašizam. Komunizam. Demokracija. Religija. Međutim, samo je jedna ostvarila potpunu prevlast. Njezina silna privlačnost oduzima njezinim zagovornicima razboritost i dobar ukus. Stvara nejednakosti koje se temelje na neodrživom razvoju i prijeti da će uništiti samu strukturu našeg društva. Moćnija od svakog ideala, čak i od religije, doprla je u svaki kutak planeta. Naziva se konzumerizam».

Kako se boriti protiv religije konzumerizma? Kako spriječiti rastakanje i niveliranje kulturoloških i identitetskih razlika, što konzumerizam neumitno čini? Prije svega treba shvatiti kako stvarnost nije ono što gledamo na katodnoj cijevi niti je istina uvijek ono što pišu mainstream mediji. Antikonformistički i kritički način razmišljanja svakako je prvi dobar korak. A i njemački filozof Arthur Schopenhauer dobro je rekao:» Mudar čovjek, kad je to potrebno, smanjuje vlastite potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu». Da bi sačuvali svoju slobodu moramo očuvati svoj identitet. Poštovanje se ne stječe poniznim klimanjem glavom, servilnim izvršavanjem svih zahtjeva niti slijepim imitiranjem drugih. Ono se stječe poštivanjem i čuvanjeg svojega. Tko ne poštuje sebe i svoje, ne može očekivati niti poštovanje drugih. Hrvatska povijest sluganstva koja nikako da prestane za to nam daje najbolju ilustraciju.

Davor Dijanović

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Skijaški potencijal Hrvatske — Sunger 2010-01-12 10:11

„ZIMSKO PLANINSKI CENTAR HRVATSKE“

Predviđeni rast osobne potrošnje i životnog standarda uopće, u narednih nekoliko godina, dozvoljava pretpostavku bržeg rasta domaćeg turističkog prometa u našoj zemlji. Bržem rastu domaćeg turističkog prometa doprinijelo je povećanje fonda slobodnog vremena zaposlenog dijela stanovništva prijelazom na skraćeni radni tjedan. Povećanjem slobodnog vremena povećat će se i potreba odmora u prirodi, a to će utjecati na brži porast izletničkog i vikend turizma uopće. Razumljivo je da će to najviše doći do izražaja u okolici gradova i industrijskih središta. Moderne prometnice i sve brži i jači razvoj prometne infrastrukture omogućit će razvitak izletničkog i vikend turizma i na udaljenijim područjima.
Područje Mrkoplja,Sunger a i Begovog Razdolja nalazi se u neposrednoj blizini Rijeke, od Zagreba je udaljeno svega 100 km, približno toliko od Pule i Siska, a od Karlovca znatno manje. Putovanje od Zagreba do Delnica sada traje svega jedan sat. Zasigurno jedna od zanimljivosti je da područje Mrkoplja,Sunger a i Begovog Razdolja bliže državljanima Slovenije ,Kočevja i Ribnice od njihovih slovenskih skijališta i opće je poznato da su oni tradicionalni gosti ovoga kraja kako po pitanju nordijskih tako i alpskih disciplina.Doma ći je turistički promet u Hrvatskoj u velikoj mjeri koncentriran na mjesece glavne ljetne sezone i to na primorsko područje. Ta je koncentracija tolika da predstavlja ozbiljan problem u pogledu korištenja kapaciteta, uvjeta putovanja, nivoa usluge, troškova boravka i sl. Rasterećivanje ljetne turističke sezone nameće se kao primarna potreba, pa će se u narednom periodu objektivno morati pristupiti i razvijanju zimskog turizma, prvenstveno u planinskim područjima, potrebu razvitka zimskog turizma potenciraju i smanjenje financijske mogućnosti boravka hrvatskih skijaša na skupim inozemnim skijalištima, pogotovo sportaša amatera , školske djece i mladeži.

Zato Gorski kotar, a posebno mrkopaljski kraj, raspolaže idealnim uvjetima za razvijanje zimskog turizam, naročito zimskih sportova. Vrlo različita konfiguracija tla pogodni skijaški tereni omogućavaju da se organiziraju škole skijanja kao i natjecanje vrhunskih sportaša. U tom bi smislu područje Gorskoga kotara, a prvenstveno općine Mrkopalj treba postati zimsko-planinar ski centar u Hrvatskoj.
Već ranije spomenuta neposredna blizina mora i razvijeni turistički centri na sjevernom Primorju, gdje u toku ljetne sezone borave ili se kreću deseci tisuća domaćih i inozemnih gostiju,moglo bi se i moralo iskoristiti i za turističko aktiviranje područja Gorskog kotara. U prvoj bi fazi to aktiviranje moglo postići organiziranjem izleta, odnosno razvijanjem izletničkog turizma i postepenim prerastanjem toga turizma u boravišni. Na taj bi se način omogućilo poslovanje kapaciteta turističke ponude kroz dvije sezone (ljetnu i zimsku) i dvocentrični boravak gostiju (primorje i planinski kraj). To bi se svakako pozitivno odrazilo na korištenje kapaciteta i osiguralo bolju rentabilnost poslovanja.
Mogućnost razvijanja turizma u ljetnim mjesecima na području naselja Sunger također su neograničene poglavito je tu dana prilika kroz razvoj agroturizma čiju bazu prije svega predstavlja relativno bogat stočni fond i tradicionalna poljoprivredna proizvodnja koja se je zadržala sve do današnjih dana. Maksimalne dnevne temperature dostižu ljeti i do 30ºC, a mogućnost organiziranja turističkih sadržaja, bar za sada još nisu dovoljno iskorištene.
Razvitak zimskih sportova, uz izgradnju osnovnih receptivnih kapaciteta pretpostavlja i izgradnju određenom broja žičara. Osnovni receptivni kapaciteti izgrađeni za zimski turizam trebali bi se koristiti i u ljetnoj sezoni, dok bi se žičare koristile za izlazak na brda i planine te krstarenje po njima.
Osnovni motivi turizma na području općine Mrkopalj mogli bi dakle biti: zimski sportovi, rekreacija, planinarenje, poligon za kondicijske pripreme sportaša te lov i foto – safari, dok bi osnovne oblike turizma na tom području mogli predstavljati boravišni turizam, agroturizam i izletnički turizam.
Izvanrednim napretkom tehnike alpskog skijanja, zimskog turizma u svijetu, a također i kod nas sve je veća želja i potreba za rekreacijom i odmorom radnog čovjeka zimi u planinama i na snježnim terenima. To nameće potrebu izgradnje odgovarajućih zimsko-sportski h rekreacijskih centara širom lijepe naše, a poglavito u Gorskom kotaru koji se nameće kao raritet u svjetskim razmjerima za ovu vrstu sporta i rekreacija.

Projekcija prihoda od djelatnosti
Posljednjih desetak godina naglo je porastao interes mladih i odraslih za rekreacijskim i turističkim skijanjem, a pokazalo se da prednost u tom imaju mjesta koja imaju izgrađene skijaške uspinjače, mjesta koja imaju dobre prometne veze, lječnika, trgovine, mogućnost smještaja i prehrane za više stotina osoba. Jedan od najboljih primjera takvog naglog turističkog procvata je Kranjska gora u susjednoj Sloveniji. Danas Kranjska gora ima bezbroj različitih uspinjača,velik ih hotela i mnogo ponuda smještaja u kućnoj radinosti.

Potencijalne mogućnosti i potrebe za zimskim sportovima neprestano rastu. Na zagrebačkim fakultetima sada studira tisuće studenata, kao i u Rijeci, Puli, Splitu, Osijeku i Zadru. U industrijskim centrima i gradovima, kojima bi Gorski kotar mogao postati rekreacijski centar, sada živi oko 1 500 000 stanovnika s tendencijom daljnjeg bržeg rasta. Svake godine oko 200 000 stanovnika hrvatskih gradova u zimskim mjesecima odlazi na odmor u Kranjsku goru, na Pohorje i druga europska skijališta gdje mogu naći ugodan odmor i rekreaciju.

Uz pretpostavku da svega 20% tih skijaša dođe u Gorski kotar to bi područje samo iz tih centara dobilo 40 000 turista, a uz prosječni boravak od 10 dana ostvarili bi 400 000 noćenja, odnosno uz prosječnu potrošnju od 50 eura po osobi ostvario bi se krajnji financijski efekt od 20. 000. 000 eura, koji su potrebni Mrkoplju da izgradi svoj SRC-e. Kada tome dodamo i ostvarene rezultate u ljetnim mjesecima, a poznato je da npr. Austrijanci ostvare značajne financijske efekte u ljetnim mjesecima u odnosu na zimske onda je taj krajnji rezultat mnogo povoljniji i zaista predstavlja ekonomsku dobit i preporod ovog djela PGŽ-a. Uzimajuću sve to u obzir, logično bi bilo zaključiti da turistička potražnja ne bi mogla predstavljati ograničavajući faktor za razvitak turizma na području Gorskog kotara i Mrkopaljskog kraja.



Ivan Butković.ing.

Prijavi Administratoru

#2 Sveprisutni "konzum".... — Pelitzer 2010-01-12 11:04

Na potrošnju "za zadovoljavanje osobnih potreba" pristaje tek sirotinja. Čim se izvuče iz te faze , zapada u snobovsku i troši li troši i iznad mogućnosti. Uspostavlja se svopjevrsni perpetuum mobile o čemu govori dr Čolić i bogatije zemlje to koriste - jer ne pate od "viška etičnosti"- te postaju još bogatije. I , dokle ? Dotle , dok bude resursa! Ing. Butković s pravom , traži , da i mi uzmemo svoj dio kolača!

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments