O stanju u hrvatskoj medijskoj džungli

O krizi hrvatskih medija, koja se manifestira u galopirajućoj poplavi korupcije, žutila, senzacionalizma, neprofesionalizma i nedostatku minimuma objektivnosti, mnogo je toga već rečeno i napisano. Ta je kriza posebno vidljiva u tiskanim medijima, gdje prvenstveno mislimo na dnevne novine. Bez imalo okolišanja, odmah valja postaviti pitanje: postoje li u Hrvatskoj ijedne ozbiljne dnevne novine koje na profesionalan i nepristran način informiraju hrvatske građane o politici, gospodarstvu, kulturi i svjetskim zbivanjima, imajući pritom u vidu zaštitu nacionalnih interesa?

Možda je najbolje krenuti od kriterija nepristranosti. Ako pogledamo politički i psihološki profil novinara i kolumnista u tzv. tiražnim dnevnim novinama, vrlo ćemo brzo uvidjeti kako je uglavnom riječ o reliktima totalitarnoga jugoslavenskog sustava. Unatoč pravno-političkim i društveno-ekonomskim promjenama devedesetih godina, nekadašnji jugonovinari, a tu poglavito mislim na one koji su vrlo marljivo surađivali s Udbom prokazujući hrvatske nacionalistem, i legitimirali jugoslavenski državni terorizam, nikad nisu lustrirani iz medijskog života. Takvi su pobornici jugoslavenskog totalitarizma preko noći promijenili ruho te postali glavni «čuvari demokracije» i žestoki pobornici ideologije ljudskih prava. Ideološko je ruho tako promijenjeno, no ne i njihovi mentalni i politički sklopovi. Hrvatski nacionalisti, domoljubi i Katolička Crkva i dalje zauzimaju prvo mjesto na njihovu ideološkom ostrakonu. U Jugoslaviji ti su novinari redovito verbalno progonili i proskribirali hrvatske domoljube i Katoličku Crkvu, nastojeći ih prikazati kao «narodne neprijatelje», «subverzivne elemente», «klerofašiste» i sl.

Situacija se u bitnome do danas nije promijenila, pa tako jedan od kolumnista najčitanijih dnevnih novina držanje ruke na srcu prilikom intoniranja nacionalne himne označava fašističkom gestom (taj je kolumnist inače – što je paradoksalno i ukazuje na moguće ozbiljne komplekse - poznat po svojoj nacističkoj epizodi u doba Jugoslavije). Uz stigmatizaciju fašizmom, obvezno je na repertoaru i označavanje neistomišljenika kao «nazadnjaka», «primitivaca», «ognjištaraca» itd. Rabljenje etiketa zapravo je dokaz nedostatka valjanih argumenata i intelektualne inferiornosti, no treba priznati da je izuzetno djelotvorno. Strategija prozivanja, stigmatiziranja i isključivanjih političkih neistomišljenika naslijeđe je komunističkog sustava. Razlika je danas tek u tome što je promijenjena vlasnička struktura medija, pa tako danas ti novinari ne izvršavaju direktive partije, nego direktive svojih novih vlasnika.

A tko su vlasnici tzv. hrvatskih medija? Javna je tajna da su svi važni mediji u Republici Hrvatskoj u vlasništvu stranaca ili pak njihovih domaćih poslušnika i da, dosljedno tome, ne zastupaju nacionalne interese, nego interese stranih korporacija. Kao ljudima bez ikakvog integriteta, dosljednosti i nacionalnog osjećaja, nekadašnjim jugonovinarima promjena vlasničke strukture nije teško pala. Kao što su do jučer vjerno izvršavali zahtjeve Partije, služeći se pritom komunističkim vokabularom i ideološkim etiketama, tako danas, zakamuflirani u ruho demokrata i europejaca, izvršavaju zahtjeve svojih novih, stranih nalogodavaca (nije potrebno posebno naglašavati da je riječ o zahtjevima koji su često u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima). Vulpes pilum mutat, non mores.

Govoreći o ozbiljnosti dnevnih novina, situacija je još gora. Već površan pogled na teme kojima se dnevne novine zanimaju, ukazuje na opću poplavu besmisla, gluposti i nemorala. Potpuno nebitne, besmislene «informacije», tračevi, laži, poluistine i promocija ljudi koji u ozbiljnom društvu ne bi dobili prostora niti u rubrici koja bi se bavila time dokle seže ljudska glupost, pretežit su dio sadržaja dnevnih novina. Doista se vrijedi zapitati, kolika je ozbiljnost novina u kojima glavninu sadržaja zauzimaju crna kronika, skandali, tračevi o tzv. celebrityma (što je zapravo uljepšani naziv za besposličare i moralne nakaze raznih vrsta) te promocija golotinje, bluda, razvrata, nemorala, hedonizma i ostalih za pristojne ljude na baš časnih ponašanja.

Promicanjem takvog nemorala, mediji izravno sudjeluju u anuliranju vrijednosti na kojima je izgrađen kršćanski Zapad i snose dobar dio krivnje za današnju duboku političku, moralnu, intelektualnu i kulturnu krizu. Opisano stanje podjednako je u svim dnevnim novinama, pa tako i u onima kojima neki tepaju da su «ozbiljne novine», ali to stvarno baš i nisu. U moru takvog novinskog žutila, kao izuzetak, i to uvjetno govoreći, može se navesti jedino Vjesnik. Iako se ovomu političkom dnevniku može prigovoriti neobjektivnost i nedostatak kritike prema vlasti, barem nas štedi od priča o raznim Simonama, Lambašama, Celzijusima i ostalim Dikanima. O postojanju istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, gotovo da se ne može ni govoriti.

Ono što je rečeno za dnevne novine, uglavnom vrijedi i za tjednike. Uz izuzetak Hrvatskog lista, nacionalnog tjednika, i Hrvatskog slova, tjednika za kulturu, u Hrvatskoj ne postoji niti jedan ozbiljni tjednik koji bi na valjan način artikulirao i promicao hrvatske nacionalne interese i tako predstavljao branu negativnostima koje donosi današnji globalizirani svijet i agresivni liberalni kapitalizam. Ovdje, dakako, ne računamo katolički tjednik Glas Koncila, već govorimo o svjetovnim medijima. Kao svijetli primjer možemo još navesti Matičin Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost, koji izlazi dva puta mjesečno i nudi poprilično raznolik sadržaj za ljubitelje književnosti, kazališta, filma, glazbe i likovne umjetnosti. Od mjesečnika valja izdvojiti Politički zatvorenik, kojeg unatoč nedostatku financijske potpore, karakterizira vrlo profesionalni pristup i raznolikost sadržaja. Ako još spomenemo Zlatno pero, «časopis za vjeru, kulturu i crkvu jednu», koji izlazi kao tromjesečnik, bojim se da smo time završili priču o ozbiljnim tiskovinama koje manje ili više zastupaju nacionalne interese ili to barem pokušavaju. Ovdje, dakako, ne spominjemo stručne časopise dostupne uskome intelektualnom krugu i bez utjecaje na šire čitateljstvo.

Ako se upitamo kakvo je stanje glede televizije, odgovor ne ćemo dugo tražiti: stanje je jednako onome u tiskanim medijima. Uz HTV i neke lokalne postaje, ostale su televizijske kuće, baš kao i tiskani mediji, u vlasništvu stranih korporacija. Vlasnička, pak, struktura, logično, determinira i sadržaj koji se na televiziji prikazuje.

Na televiziji je tako gotovo nemoguće pogledati neki hrvatski film ili poslušati glazbenu emisiju u kojoj bi se promicala hrvatska glazba. Iz sata u sat redaju se američki filmovi i strana glazba, dok su domaći redatelji filmova i glazbeni izvođači gotovo potpuno marginalizirani. Stanje je takvo ne samo na privatnim televizijskim stanicama, nego i na Hrvatskoj Radio-Televiziji, koja je, čini se, «Hrvatska» samo na deklarativnoj razini. Ne treba nas stoga čuditi činjenica da hrvatska mladež uglavnom sluša stranu glazbu, dok recimo za klapsku glazbu, koja svojom specifičnošću i kvalitetom predstavlja potencijalni hrvatski izvozni brend, ne pokazuju previše interesa. Preostali dio televizijskog sadržaja, koji - slobodno možemo reći - odgaja hrvatsku mladež, uglavnom pokrivaju kojekakve humoristične serije upitnoga moralnog sadržaja i tzv. sapunice. Dokumentarnih emisija i emisija o kulturi sve je manje, dok je o objektivnosti emisija političkog sadržaja suvišno išta govoriti.

Od modernih medija, svakako najvažnije mjesto zauzima Internet. Ovaj je medij specifičan jer ga je nemoguće u potpunosti kontrolirati, što različitim političkim, gospodarskim i inim interesnim krugovima omogućava prezentaciju vlastitih programa i ciljeva. No, situacija ni ovdje nije bajna. Uz poneke opskurne lokalne portale i portale braniteljskih udruga, ostali teško da se mogu ubrojiti u one kojima je cilj upoznavanje čitateljstva s pravom istinom i očuvanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Od svijetlih primjera možemo izdvojiti Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća na kojemu se svakodnevno objavljuju različiti prilozi iz područja kulture, povijesti, politike, ekonomije, filozofije itd. Ovom će se, međutim, mediju u budućnosti svakako morati dati posebna pažnja, jer kretanja pokazuju da će se informacijska bojišnica u budućnosti dobrim dijelom preseliti upravo na Internet.

Na kraju, valja zaključiti kako stanje u hrvatskim medijima, ako izuzmemo vrijeme komunizma, teško da je ikada bilo gore. Možda je stoga došlo vrijeme da hrvatski intelektualci domoljubnog usmjerenja konačno zatome privatne nesuglasice i taštinu, i da tada, udruženim snagama, razrade projekte usmjerene na dekonstrukciju sadašnjeg u najmanju ruku pogubnog stanja u hrvatskim medijima. Pokretanje dnevnih novina koje bi zastupale nacionalne interese i upoznavale čitateljstva s pravom istinom, moglo bi biti prvi korak. Takav projekt sada se možda čini pretencioznim, no on je conditio sine qua non svakoga daljnjeg političkog i kulturnog djelovanja. Uostalom, ne treba sumnjati da bi se, u slučaju da se ostvari jedinstvo domoljubne političke opcije, pronašla financijska sredstva za ostvarenje tog projekta. Naricanje i jadikovanje nad sadašnjim stanjem ništa ne će promjeniti. Potrebno je konačno s riječi prijeći na djela.

Davor Dijanović
Politički Zatvorenik