Thompson kao žrtva lažljivih medijskih jurišnika

Označavanje Marka Perkovića Thompsona kao nacističkog rockera, fašista i šovinista, uobičajen je repertoar na Hrvatskoj medijsko-političkoj sceni. Stoga nas posljednji slučaj, gdje se Thompsonu pokušalo zabraniti ulazak u Švicarsku, pod izlikom da je fašist, nije pretjerano iznenadio. U Hrvatskoj danas doista ne postoji niti jedna osoba koju se toliko napada i toliko zabranjuje kao što je to slučaj s Thompsonom. Ne može proći niti jedan koncert ovoga domoljubnog pjevača, a da se pritom ne podigne medijska prašina koja nužno uključuje diskvalifikacije i difamacije kakvih se ne bi posramila niti propaganda komunističke jugoslavije kada se obračunavala s hrvatskim nacionalistima.

No, takav medijski teror zapravo je posve očekivan. Svima nam je jako dobro poznato da takve difamacije dolaze u prvome redu iz pera bivših, nikada lustriranih jugoslavenskih novinara. Iako su bivši jugonovinari zaodjenuli demokratski habitus i promjenili nalogodavce, retorika koju rabe obračunavajući se s Thompsonom, Crkvom i državotvornim elementima, posve je ista onoj koju su rabili za vrijeme komunističke Jugoslavije. Razlike su tek kozmetičke naravi. Protivnici jugoslavenskog totalitarnog sustava redovito su bili označavani kao fašističke izdajice i klerofašisti. A u tadašnjim povijesno-političkim okolnostima, prišiti nekome etiketu fašista, značilo je potpisati mu smrtnu presudu. Situacija se do danas nije mnogo promjenila. Kada se dojučerašnji komunistički, a danas antifašistički i demokratski novinarski jurišnici, žele obračunati s elementima koji im smetaju (a u njih spada i Thompson), također će ih prozvati fašistima. Tada se, pak, radi jednadžba: fašist=antisemit=životinja=monstrum. Označeni se tada nalazi u vrloj teškoj situaciji. Suočen s takvim optužbama, on ne samo da mora dokazivati kako nije fašist, nego mora dokazivati kako nije monstrum i otpadak ljudskoga roda.

Iako je danas poznato da je komunizam zločinima daleko nadmašio i fašizam i nacional-socijalizam, fašizam je i dalje ostao sinonim za najveće zlo u povijesti ljudskoga roda. Da je optužba za fašizam i dalje najveći crimen, svjedoči i činjenica da mnogi komunizam nazivaju «crvenim fašizmom», nastojeći tako u svojoj nemoći proizvesti što negativniji prizvuk. Razlog zašto se komunizam i njegovi zločini i danas amnestiraju, leži u činjenici da je komunistički SSSR u Drugome svjetskom ratu bio na pobjedničkoj strani i time zakupio antifašističku identifikacijsku iskaznicu. Činjenica da su se u SSSR-u istovremeno događale najgore povrede ljudskih prava u povijesti ljudskoga roda, zapadne saveznike nije pretjerano zanimala. Utoliko je i zapadnim saveznicima danas itekako u interesu da se komunistički zločini pretjerano ne ističu, jer bi tada i oni bili pozvani odgovoriti jesu li o tim zločinima štogod znali (i pritom besramno šutili!) ili, što je vrlo teško moguće, nisu. To je ujedno i razlogom zašto se fašizam i dalje percipira kao najzločinačkiji sustav ikada, dok se komunističke zločine prešućuje i umanjuje. Ne treba posebno naglašavati da je takvo postupanje vrlo opasno. Jer, kao što je upozorio francuski filozof Alain de Benoist, «učiniti od jednog sustava «apsolutno zlo» znači relativizirati djelovanja svih ostalih sustava» (Alain de Benoist, Komunizam i nacizam, 2005., 64.). A to je upravo ono što se događa: komunistički zločini i dalje se relativiziraju i pokušavaju prikriti pod plaštem antifašizma.

Domaći jugonostalgičarski novinari upravo iz spomenutih razloga Thompsona etiketiraju kao fašista, jer znaju da je to najgora optužba s kojom ga mogu suočiti. Međutim, najveći je problem ipak u tome što takvi medijski jurišnici ne razumiju (ili ipak razumiju?) da konstantnim etiketiranjem Thompsona kao fašista posredno difamiraju i njegovu publiku. A posljednju Thompsonovu turneju pohodilo je gotovo milijun ljudi! Ako je, dakle, Thompson fašist, a njegove koncerte je pohodilo milijun ljudi, zaključak je vrlo jasan: Hrvatska je fašističko leglo. I stoga nas treba čuditi kada se Thompsonu nakon takvih optužbi domaćih novinara zabranjuju koncerti i u inozemstvu, kao što nas ne treba čuditi kada strani novinari nakon toga Hrvatsku optužuju da je fašistička zemlja. Lažljiva piskaranja domaćih novinara glavnim su razlogom zašto se Thompsonu i u inozemstvu zabranju koncerti i zašto se Hrvatsku percipira kao primitivnu balkansku fašistoidnu državicu. S pravom je Ante Starčević zapisao: «što tudjinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše».

Oni pak razumni, a i pismeni (sadržaj pjesma objavljen je na na Thompsonovoj web stranici i na hrvatskom i na engleskom jeziku), znaju da Thompson nije nikakav fašist. Ako se zanemari pjesma «Jasenovac», od čije se je izvedbe Thompson jasno ogradio, niti u jednoj njegovoj pjesmi ne mogu se pronaći niti natruhe fašizma. Dakako, fašizam u tim pjesmama ne mogu pronaći razumni ljudi, a onima poremećenog razuma i ovako nije mjesto u javnome životu, već u odgovarajućim stručnim ustanovama. Thompsonove pjesme promiču vrijednosti kao što su rodoljublje, ljubav prema obitelji i vjera u Boga. Riječ je o vrijednostima na kojima je stvorena Hrvatska država. Kome takve vrijednosti mogu smetati? Pitanje je, dakako, retoričko.

Davor Dijanović