Opasnost od novih oblika totalitarizma

Totalitarne sustave dvadesetog stoljeća - komunizam i nacional-socijalizam - karakterizirao je, među ostalim obilježjima, i monopolistički nadzor nad sredstvima javnoga priopćavanja i komunikacije. Taj je nadzor vladajućem establišmentu omogućavao djelotvornu ideološku indoktrinaciju i političku propagandu u svim sfera društvenog života. No budući da su ti sustavi posjedovali i monopol nad sredstvima prisile i bili obilježeni policijskim terorom i nasiljem, monopol nad medijima bio je samo jedan od kotačića koji su jamčili njihovu egzistenciju. Vladajućima pritom nije bilo toliko bitno ono što ljudi misle, koliko ono što rade. Ljudi se, dakle, nisu morali nužno slagati s vladajućom politikom, ali sve dok su izvršavali ono što se od njih tražilo, bili su uglavnom sigurni.

Protivnici takvih režima završavali bi u logorima, bili ubijani, mučeni, ponižavani, deportirani ili podvrgavani različitim drugim oblicima fizičkog terora. Fizička je, dakle, represija bila kamen temeljac totalitarizama dvadesetog stoljeća.

U današnjem pak demokratskome sustavu, iako vladajuća elita raspolože određenom fizičkom prisilom, ona nije dostatna. Radi toga je nužno nadzirati ne samo ono što ljudi rade, nego i ono što misle. Jer misli dovode do djela, a postoji opasnost da se misli materijaliziraju. Upravo zbog toga je potrebno potencijalnu opasnost po vladajuću elitu uništiti na njezinu izvoru, a to je - misao. Nužno je pritom, u demokratskome sustavu, radi fikcije objektivnosti i slobode izražavanja, uspostaviti okvir dopustivog mišljenja odnosno pomišljivog mišljenja (Chomsky); jednu granicu preko koje nije dopušteno ići. Onaj tko bi se “zaletio” i prešao tu granicu, vrlo će brzo doći na udar misaone policije. On doduše ne će biti ubijen, ali može očekivati različite druge oblike društvenog isključivanja i šikaniranja. Utoliko možemo kazati kako su mediji (a ono čega u medijima nema, to danas zapravo niti ne postoji) vrlo važna poluga vlasti današnje elite; svojevrsni nadomjestak za fizičku silu na kojoj se se uglavnom bazirali nekadašnji propali sustavi.

Današnji prevladavajući demokratski sustav načelno podrazumijeva slobodu izražavanja i slobodu medija, no kao i drugi sustavi, ni današnja liberalna demokracija nije imuna na totalitarizam. A da korištenje protudemokratskih sredstava nije strano ni demokracijama, zorno smo vidjeli na primjeru ubijanja civila u Hirošimi, Nagasakiju i Dresdenu. Dakle, svaka ideja, pa tako i demokracija, nije otporna na lošu uporabu. Stoga uvijek postoji potencijalna opasnost da se u ime neke ideje, ma kako ona dobra bila, počne širiti novi oblik totalitarizma.

Tu i takvu opasnost moguće je uvidjeti i u današnjoj egalitarnoj demokraciji. Natruhe takvog prikrivenog totalitarizma – kojeg slobodno možemo nazvati totalitarizmom medija i potrošačkim totalitarizmom - paradigmatski vrlo dobra oslikava posvemašnja centralizacija i monopolizacija medija od strane velikih korporacija koje praktički imaju moć manipulacije nad čitavim svijetom kao «globalnim selom». Da bi demonstrirali dokle je proces centralizacije i okrupnjavanja medija došao, dovoljno je napomenuti da šest međusobno usko povezanih medijskih konglomerata danas nadzire gotovu čitavu svjetsku medijsku strukturu. Riječ je o medijskome monopolu karakterističnom upravo za totalitarne sustave. A da ni zapadne demokracije nisu imune na manipulaciju građanima i njihovim slobodama, primijetio je još sredinom dvadesetoga stoljeća George Orwell u svom poznatom romanu 1984. Tomu treba nadodati da je vrlo cijenjena njemačko-židovska politička teoretičarka Hannah Arendt još prije nekoliko desetljeća primjetila, da totalitarizam nije moguć ukoliko cijeli komunikacijsko-informacijski sustav nije u rukama jedne interesne grupacije. A velike multinacionalne kompanije, poznato je, danas posjeduju atribute moći koje su prije imale države-nacije. One ne samo da nadziru komunikacijske i informacijske sustave, već i pravne institucije, obavještajne sustave i baze podataka.

Nesumnjivo je, dakle, da je današnji globalni kapitalizam gotovo u potpunosti obezvrijedio ulogu država-nacija, na čije mjesto stupaju velike multinacionalne kompanije i svjetska financijska oligarhija. Tu je notornost, u svojoj poznatoj knjizi Biti digitalan, još 1995. naznačio poznati informatički znanstvenik s MIT-a Nicholas Negroponte, riječima: «Slično kao što kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, očekujem da će nacionalna država ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne države dramatično će se promijeniti i za nacionalizam ne će ostati više prostora nego što ga ima za ospice».

I komunizam i nacional-socijalizam težili su radikalnoj promjeni društva; zapravo su čitavu društvenu stvarnost željeli svesti na jedinstvo. Može se reći da su težili stvaranju jednog uniformiranog modela «idealnog čovjeka» - «savršenog arijevca» ili «savršenog proletera». Pritom se je protivnike takvoga sustava, one koji su stajali na putu stvaranja toga «idealnog čovjeka», doslovce iskorjenjivalo. Nemoguće se je oteti dojmu kako i današnja globalizacija, koje se odvija na političkom, ekonomskom i kulturološkom planu, teži tomu da čitav planet pretvori u jedno veliko homogeno tržište, u kojemu će također postojati jedan uniformni tip čovjeka, čovjeka koji će usvojiti mentalne strukture homo oeconomicusa. To je tip čovjeka kojeg zanima isključivo novac, profit, interes, moć, slava, seks, osobno zadovoljstvo; jednom rječju: materija.

Riječ je o produktu utilitarističke antropologije i etike koja naučava da je u bilo kojem društvenom djelovanju čovjek vođen isključivo svojom osobnom korišću ili, pak, korišću društvene zajednice, što implicira kako je jedini smisao ljudskoga života stjecanje profita i koristi. Pretpostavka za stvaranje takvog novog homogenog društva i tzv. Novog svjetskog poretka reduciranje je raznolikosti različitih kultura, naroda, sustava vrijednosti i načina života. Promiču se i nameću se se nove ideje, nova mišljenja, nova vjerovanja, nove vrijednosti; sve to uz tendenciju da postanu zajedničke cijelomu globaliziranome svijetu. S pravom možemo kazati kako smo svjedoci fenomena totalne inverzije vrjednota, gdje se sve dojučerašnje vrijednosti na kojima je bio izgrađen kršćanski Zapad proglašavaju nazadnim i retrogradnim, a umjesto njih promiču se nove ideje militantnog individualizma, hedonizma, kozmopolitizma i ateističkog humanizma. Takvi procesi neumitno odgovaraju određenim političko-ekonomskim grupacijama, koje u globaliziranome svijetu vide priliku za nova megalomanska bogaćenja, no u svojoj biti oni sadrže latentnu kulturocidnu narav i totalitarne tendencije.

Protivnici tog procesa, istina, ne će biti ubijeni niti zatvoreni, ali su zato posve medijski marginalizirani, šikanirani ili ušutkani. Metode obračunavanja s protivnicima i neistomišljenicima utoliko su postale mnoge suptilnije i efikasnije.

Poznati engleski književnik Aldous Huxley davno je napisao da bi uistinu totalitarna država bila ona “u kojoj svemoćni političari i njihove vojske menadžera kontroliraju stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na što prisiljavati, jer vole svoj sluganski položaj”. Današnja bigbraderizacija, estradizacija, shopingizacija i športski događaji vrlo su uspješne spin metode koje ljudima skreću pozornost s puno bitnijih društvenih i političkih problema. Mali broj mladih ljudi danas će čitati jednoga Matoša, Kranjčevića ili Ujevića, ali zato ne će propustiti niti jednu epizodu Farme, Big Brothera ili utakmicu lige prvaka. Drugim riječima, mladima se umjesto ideala nude idoli. A onaj tko ne čita, teško da je sposoban razumjeti politička, društvena i međunarodna kretanja. Zamjena knjige televizijom i gledanjem besmislenih “tv showova” u čovjeku ubija volju za razmišljanjem, a marionetama bez volje svakako je lakše upravljati nego s izgrađenim osobnostima. Čovjek koji ne čita, taj i ne razmišlja, a onaj tko ne razmišlja, obična je figura kojom je vrlo lako manipulirati. Time dolazimo do upravo onog tipa čovjeka kojeg spominje Huxley – čovjeka koji se miri sa svojim ropskim položajem; čovjeka koji zapravo nije niti svjestan svojih ropskih okova. To je čovjek koji se miri zadovoljavanjem svojih isključivo materijalnih potreba, koji gleda isključivo na svoj osobni probitak, dok u potpunosti zanemaruje svoju duhovnu dimenziju. No čovjek je po svojoj prirodi ne samo fizičko, već i duhovno biće. Zanemarivanjem svoje duhovne komponente čovjek se u biti dehumanizira. A totalitarizmi upravo teže ne samo prisvajanju čovjekovog tijela, već i prisvajanju čovjekove duše.

Prednost je današnjeg sustava što, za razliku od komunizma i nacizma, ne rabi fizičku represiju, pa je radi toga vrlo teško prepoznati političkog protivnika. Tu je i velika uloga medija koji, u službi i po naputku velikih svjetskih korporacija, manipuliraju javnošću i stvaraju jedan pseudostvarni digitalni svijet u kojemu pojedinac gubi svoj identitet te se ravna prema mjerilima koja nameću masovni mediji. Malo je onih koji kritički preispituju informacije ponuđene u medijima, a više onih konformista koji ih uzimaju zdravo za gotovo. Rješenje za izlazak iz takve imaginarne stvarnosti i duboke moralne, političke i kulturne krize u koju je zapao čitav zapadni svijet, jest promicanje čitanja (poglavito među mladima), razvijanje osjećaja za kritiku informacija koje nude masovni mediji, poticanje kulturnoga i intelektualnog rada usmjerenog na izobrazbu i stvaranje samosvjesnih i kritičnih osobnosti. U protivnom nas čeka sudbina i položaj onoga što je Chomsky definirao kao “zbunjeno stado pasivnih promatrača”, a to upravo jest - novi totalitarizam.

Davor Dijanović
Politički Zatvorenik