Kako Gojko Borić ponavlja laži tzv. lijevo-liberalnih medija

Gojko Borić, novinar i dugogodišnji politički emigrant, svojim dosadašnjim spisateljskim i kulturnim radom u emigraciji nesumnjivo se pokazao i dokazao kao hrvatski domoljub. To je činjenica koja stoji i koju nitko ne može osporavati. Međutim, kod gospodina Borića – kao i kod mnogih drugih novinara konzervativne provenijencije – možemo prepoznati ono što ja zovem «balansiranje između domoljublja i političke korektnosti». Pod pojmom «politička korektnost» pritom podrazumijevam intelektualnu samocenzuru koju diktira današnji političko-ideološki sustav u Hrvatskoj i općenito na Zapadu. Ta se politička korektnost kod g. Borića najbolje vidi kada govori o povijesti NDH i ustaškog pokreta kada g. Borić nerijetko zna ponavljati laži partizanske kvazihistoriografije napisane na temelju propagandnih mitova iz doba Drugog svjetskog rata. No, ovdje se nemam namjeru baviti time, već nečim drugim.

Naime, u novom broju Hrvatskog lista (13. kolovoza 2009.) Borić zaključuje kako su «Hebrang i Kosor najbolji mogući izbor za vrh države». G. Hebrang neosporno je odigrao važnu ulogu u Domovinskome ratu, organiziranju ratnog saniteta i spašavanju ranjenika, na čemu mu svi moramo biti zahvalni. Međutim, to nije razlog da ga se ističe kao najboljeg predsjedničkog kandidata. Razlog za to i više je nego jednostavan. Gospodin Hebrang bio je i jest visokopozicionirani član stranke koja je od 2003 g., dakle od dolaska na vlast, pa na ovamo:

a.) «locirala, identificirala, uhitila i transferirala». Hebrang se nije tomu suprotstavio čime je pokazao da mu je stranačka stega iznad nacionalnih interesa. G. Slobodan Lang potpuno je u pravu kada kaže: «Nakon smrti dr. Tuđmana, Hebrang se nije snašao. Trebao se više založiti za istinu i svijetu prikazati humani karakter hrvatske obrane, posjećivati naše optužene, brinuti se za njihove obitelji i nadasve suočiti se s tragedijom branitelja. Međutim, on se posvetio dnevnom pragmatizmu HDZ-a. Kao kandidat istaknuo je uključivanje u svoj tim Ive Sanadera».

b.) Zanemarila Hrvate u Bosni i Hercegovini iako je Hrvatska vlast prema nizu međunarodnih dokumenta obvezna pružati pomoć Hrvatima u BiH.

c.) Nastavila 2000 g. započeti trend raskidanja veza s iseljenom Hrvatskom koja je svojom financijskom, diplomatskom i inom pomoći dala nemjerljiv doprinos u stvaranju Hrvatske.

d.) Odbila proglasiti ZERP čime je pokazala da su joj nadnacionalne koncepcije i planovi iznad nacionalnih interesa. U Europsku Uniju svejedno nismo ušli, ali zato ponosno koračamo na Zapadni Balkan.

e.) Donijela protukatoličke zakone iako se voli kititi pridjevom «demokršćanska stranka».

f.) Zemlju dovela na rub bankrota.

Treba li ovome još što dodati?

Kao visokopozicionirani član HDZ-a Hebrang također snosi dio krivnje za sve navedeno. I SDP i HDZ, koji su nakon 2000 g. vodili državu, svojim su se (ne)djelima pokazali. A kako se ljude treba cijeniti po djelima, a ne po ispraznim govorima, floskulama i obećanjima, nije pretjerano realna mogućnost da bi kandidat SDP-a ili HDZ-a u Hrvatskoj išta pokrenuo na bolje. I jedni i drugi imali su priliku da pokažu što mogu i što znaju. Izbor kandidata SDP-a ili HDZ-a znači nastavak i legitimiranje nesposobne podaničke politike koja je od 2000 g. pa do danas gledala kako da što bolje anulira vrijednosti stvarane u Domovinskome ratu. Hebrangova najava da će Sanadera uključiti u svoju kampanju jasno pokazuje želju za kontinuitetom takve destruktivne politike.

Jedan od argumenta kojeg Borić navodi u prilog Hebrangu jest taj ga na napadaju «jugoslavenski nacionalisti i prosrpski plaćenici», te da je on žrtva komunizma i nacionalizma. Uz ispravak da valja razlikovati nacionalizam od šovinizma (neki nikako da razluče ta dva pojma!), apsolutno se slažem da je g. Hebrang žrtva spomenutih plaćenika. Međutim, takvo plaćeničko piskaranje g. Hebrangu ne odmaže, čak dapače, diže mu popularnost kod domoljubno nastrojenih birača. S druge, pak, strane, ima onih kandidata koje mediji uporno prešućuju. Jedan od takvih je dr. Miroslav Tuđman, dragovoljac Domovinskog rata, ustrojitelj obavještajnih službi i utemeljitelj informacijskih znanosti u Republici Hrvatskoj: čovjek koji se svojim djelima za vrijeme rata i nakon rata (kada se borio protiv krivotvorina o Domovinskome ratu) dokazao kao istinski hrvatski domoljub koji ne odstupa od svojih principa. Borićeva teza da Tuđman ne može dobiti više od 5-7% glasova ponavljanje je laži tzv. lijevo-liberalnih medija i njihovih dežurnih piskarala kao što su primjerice Davor Gjenero ili Marinko Čulić. Pritom valja napomenuti da već sama činjenica da su Gjenero i Čulić urgentno regirali na najavu Tuđmanovu kandidature pokazuje da zapravo suprotno misle od onoga što govore i pišu. Jer – poslužimo se malo zdravim razumom – ako Tuđman nema nikakve izglede, zašto se onda uopće bave njegovom kandidaturom? Nije teško razaznati odgovor: zato što se boje jer jako dobro znaju da Tuđman itekako ime izgleda. Tako je nedavno jutarnji list napravio prezentaciju predsjedničkih kandidata u kojoj se je, uz kandidate HDZ-a i SDP-a ( i još neke nezavisne npr. Dr. Jurčević), našlo mjesta i za opskurne kandidate kao što je primjerice jedan Radimir Čačić. No, za Tuđmana, koji u zaista nezavisnim anketama kotira vrlo visoko, nije se našlo mjesta. Znaju oni čije interese jutarnji list zastupa jako dobro tko im je najveća prijetnja, zato ga ga i prešućuju! Očigledno je da se je podaničko-plaćenička klika odlučila za taktiku prešućivanja jer računa da bi napadanjem dr. Tuđmana dovela ga povećanja njegove popularnosti među domoljubnim biračima. Prostota ne bira sredstva da postigne cilj kojemu teži!

I za kraj jedno pitanje: hoćemo li glasovati za one kandidate koje nam u prvi plan guraju mediji (koje je nedavno novinar Hrvoje Appelt vrlo dobro raskrinkao!) ili za one koji su se svojim djelima pokazali, a koje mediji – štiteći svoje interese - prešućuju?

Davor Dijanović