Bilo jednom u ZAVNOHaaškoj Hrvatskoj

Pišući svoju redovitu kolumnu imena «Sveta politika» urednik jednog zadarskog tjednika nedavno je zapisao: «Hrvatska je raj za one koji ju nisu htjeli». Iako u prvi tren ovakva konstatacija može izgledati pretjerana, kada ju se dublje proanalizira dojma sam da je u njoj sadržana sva društvena i politička zbilja današnje Hrvatske. Svima nam je poznato da se je komunističko-udbaška klika devedesetih, kada joj je prijetio politički pokop i odlazak u ropotarnicu povijesti, uspješno infiltrirala u institucije i novouspostavljenu državnu vlast. Poznato je također da su mnogi od njih u to doba ne samo nastupali s pozicija hrvatskih nacionalista, nego i otvoreno veličali NDH i ustaški pokret. Čak dapače, takvi su bivši udbaši tada znali i prednjačiti u davanju radikalnih izjava. Što zbog rata, što zbog ideje nacionalne pomirbe, koja je - kratkoročno gledano - bila djelotvorno mobilizacijsko sredstvo, nekadašnji komunistički i udbaški kadrovi nikada nisu lustrirani iz političkog i javnog života. Iako se je značajan dio udbo-komunističkog kadra uspješno infiltrirao i u Tuđmanovu vlast, njihov je utjecaj radi participacije emigrantskog kadra u vlasti ipak bio dosta oslabljen.

Nakon smjene vlasti 2000 g. odnos snaga bitno se mijenja. Čistkom državotvornih kadrova iz državnih institucija, poglavito vojske, policije, obavještajnih službi i, dakako, medija, položeni su temelji za instalaciju kriptokomunističkog terora u Hrvatskoj. I tako, iako se raspala i Jugoslavija i komunistički poredak, akteri i legitimatori jugoslavenskog državnog terorizma ponovno preuzimaju vlast, dok nekadašnji jugonovinari i suradnici UDBA-e postaju kreatori javnog mišljenja, glavni čuvari demokracije, «moralna savjest» društva. Doista je zanimljiv preobražaj nekadašnjih komunističkih totalitarista u socijal-demokrate (koje su komunisti prije toga častili kojekakvim pogrdnim epitetima) i propagatore liberalnih ideja (iako su se komunisti još do jučer grozili trulih liberalno-kapitalističkih demokracija). Kakav je integritet takvih ljudi «koji neimaju ljubav ni za narod, ni za domovinu, ni za svoje obitelji, ni za svoju detcu: za ništa izvan svojih terbuhah» (Ante Starčević) – kojima je jedina ideologija materijalizam, a bog novac – znade svaki ozbiljan i pošten čovjek. Posljedica toga je da Hrvatska danas doista nije raj za one koji su stvarali hrvatsku državu, nego upravo za one koji ju nikada nisu htjeli ili su je samo prividno prihvatili kao nužno zlo. Propašću komunističke Jugoslavije ta je – da se poslužimo starčevićanskim rječnikom - sužanjska pasmina, koja se do jučer klanjala Beogradu i Moskvi te marljivo radila protiv ideje hrvatske samostalnosti, izgubila sve što je gradila: raspala im se država, propala je komunistička ideologija, urušilo se je sve što na čemu su radili gotovo pola stoljeća. Logično je stoga da im je Hrvatska država, protiv koje su radili punih 50 godina, predstavljala trn u oku. Hrvatsku državu nikada nisu prihvatili. Ipak je riječ o ljudima «koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade» (A.S., Nekolike uspomene,1870).

«Slavoserbi stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu», zapisao je Ante Starčević 1870 g. Kao instrument razbijanja hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda – nakon preuzimanja vlasti – zakoniti potomci slavoserbske sužanjske pasmine iskoristili su europske integracije tvrdeći kako alternative tome putu nikako nema niti smije biti. Metoda kojom se se poslužili kako bi obranili dogmu da je Hrvatska nemoguća bez Europske Unije – koja nije nikakva zajednica ravnopravnih naroda već prije tržišno-ideološki klub odabranih i njihovih slugu – vrlo je slična onoj koju su rabili njihovi politički prethodnici u Starčevićevo doba: « udri na one koji su proti njoj protiv dogme udri na nje psovkami, lažmi, sofisteriami, obsenami, udri javno i potajno, udri svimi sredstvi, koja pita zla stvar i pruža lupežtina». I doista, na sve one koji su – poučeni lošim povijesnim iskustvom - upozoravali da ne treba žuriti s ulaskom u bilo kakve integracije, već da se prije ulaska moraju realno sagledati sve prednosti i nedostaci ulaska, udarilo se svim raspoloživim sredstvima: lažima, objesnama, diskvalifikacijama različitih vrsta. Bolje je ni ne spominjati kakvim su sve pridjevima bili čašćeni protivnici žurnog ulaska u Europsku Uniju: naši su «europejci», naime, vrlo dobro shvatili Orwellovu mudrost «riječi su oružje».

Danas gledajući, od svih silnih obećanja – radi kojih su pogaženi temelji nacionalni interesi –ne vidimo da je ikoje ispunjeno. «Detuđmanizacija» koja je proglašena kao nužan preduvjet ulaska u EUniju urodila je dehrvatizacijom i rasulom: stigmatiziran je i sotoniziran obrambeni Domovinski rat, izručeni su generali pobjedničke vojske (što je bez presedana u povijesti), Oluju se želi prikazati kao etničko čišćenje, u rajske dvore EUnije nismo ušli (ali zato vlak za Zapadni Balkan ide bez zastoja!), država se nalazi pred bankrotom, inozemni dug premašio je 40 milijardi (naprama 10 milijardi iz Tuđmanovog doba!), nepotizam, korupcija i kriminal cvjetaju, državi prijete socijalni nemiri, branitelji si oduzimaju živote, a bivši udbaši provode na skupocjenim jahtama, Katolička Crkva konstantno se demonizira, dragovoljcima se zabranjuju koncerti, bivše četnike gledamo na izbornim listama, u medijima i na vlasti, svakodnevno smo izloženi teroru bivših komunista-antifašista koji i dalje slave komunističke zločine štiteći tako svoje biografije, očeve i stričeve, država sponzorira proslavu četničkog ustanka protiv NDH u kojemu su pobijeni hrvatski civili, a katolički svećenik ispećen na ražnju... Bilo jednom u ZAVNOHaaškoj Hrvatskoj: Hrvatskoj koja je pakao za one koji su je stvarali, a raj za one koji ju nisu htjeli; raj u kojemu nekadašnji komunisti, udbaši, suradnici KOS-a i javno poznati atentatori na hrvatske političke emigrante uživaju sve moguće povlastice i imaju otvorena vrata svih medija. A u tome, dakako, imaju zaštitu sa samog državnog vrha!

«Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda». Ovu je istinu napisao u svoje doba hrvatski znanstvenik, pisac i pravaš Milan Šufflay. Neki tu istinu, nažalost, ni danas ne vide: oni radije propovjedaju potrebu zaborava i anuliraju sve vrijednosti stvarane u Domovinskome ratu, a s druge se strane čude kada nas kasnije ucjenjuje tko i kada hoće, čude se kada nam se postavljaju ultimatumi i uvjeti, čude se kada se svojata hrvatski teritorij. Čude se jer nisu naučili da nam prošlost » u prvom redu ne može reći što trebamo raditi, nego što trebamo izbjegavati» (Ortega y Gasset). A srljati kao guske u moglu je ono što nam povijest pokazuje da trebamo izbjegavati. Dakako, izbjegavati ukoliko želimo sačuvati nacionalni i kulturni identitet te konačno postati subjektom umjesto objektom. Jer, «tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» ( A.S.).

Davor Dijanović