Sluganski mentalitet

Gotovo cjelokupna povijest Hrvatske, povijest je borbe za slobodu, samostalnost i pravdu. Od Pacte Convente i različitih nadnacionalnih i anacionalnih tvorevina kojih je Hrvatska bila sastavni dio pa do danas. U čitavom tom razdoblju glavna misao vodilja hrvatskog naroda i njezinih vođa bila je – kako ostvariti samostalnu državu. Takvo razmišljanje temeljilo se na pretpostavci da je samostalna država nužan preduvjet za ostvarivanje slobode i svih ostalih prava, pa tako i onih individualnih. Samo u samostalnoj državi bit će moguć politički, kulturni, gospodarski i duhovni razvitak hrvatskog naroda. Međutim, država nije sama sebi svrhom, već mora omogućiti slobodu svih njezinih žitelja; njihovo blagostanje i sreću. Jer, kako se je izrazio Starčević, «državu utemeljiti, iliti držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države». Da je Starčević bio u pravu povijest zorno pokazuje: sve anacionalne (da ne kažemo i protunacionalne) tvorevine u kojima je Hrvatska bila, i to češće objektom negoli subjektom, raspale su se. Drugim riječima: bila koja državna koncepcija koja ne podrazumijeva slobodu svih njezinih članova, osuđena je na propast.

Pobjeda u Domovinskome ratu omogućila je oživotvorenje ideje hrvatske samostalnosti i ispunjenje tisuću godina starog sna o samostalnoj državi. I kada se činilo da je «Zvonimirova kletva» konačno srušena, ponovno se pojavila «sužanjska pasmina» koja hrvatsku vidi u nekim nadnacionalnim koncepcijama, i kojoj smeta sam pojam «Hrvatska država». Kako je to bivalo i kroz povijest, ta pasmina «nečiste kervi», šačica malobrojnih «slavoserba» - ljudi bez ikakvog poštenja i domoljubnog osjećaja, koji bi za osobne interese i slavu prodali i vlastitu mater - i danas je glavni kolovođa društveno-političkog života. Tek što se hrvatska osamostalila, ta je sluganska pasmina počela žurno propovjedati potrebu što bržeg ulaska u Europsku Uniju. Ni na trenutak se nisu pomirili sa samostalnom hrvatskom! Oni koji su nedaj Bože samo spomenuli da s ulaskom ne treba žuriti, već da prije treba procjeniti prednosti i nedostatke ulaska, priskrbili su si epitete kao što su «primitivac», «ognjištar», «čoban», «rigidni desničar» i sl. Već sama činjenica da se je protivnike bezuvjetnog ulaska u EU častilo takvim epitetima, razumnom bi narodu bila signal da u cijeloj toj priči nešto nije u redu. Jer, onaj tko se ne boji istine dopustit će argumentiranu raspravu. On ne će posezati za diskvalifikacijama svojih oponenata jer takvo što rade oni čiji je intelektualni nivo nizak i koji nemaju valjanu argumentacijsku podlogu. No, naivni hrvatski narod, naviknut na čišćenje tuđih cipela u predvorju i vrlo slabog povijesnog pamćenja, ponovno je nasjeo. Nasjeo je floskulama i parolama kao i nebrojeno mnogo puta kroz povijest.

U ime Preuzvišene Europske Unije izručeni su generali, protupravno su izručene tone tajnih državnih dokumenta ( i tako omogućene optužnice protiv generala!), prikazivanjem pojedinačnih i rijetkih zločina kao dio sustava kriminaliziran je Domovinski rat, omogućena je rehabilitacija i povratak bivših četnika u medijsko-politički i društveni život, obustavljena je primjena ZERP-a. A za sve to nagrada nam je ta da nas se ponovno pokušava otrgnuti iz svog prirodnog prozapadnog geopolitičkog okružja – i smjestiti na Balkan. Psihološke posljedice takvih kapitulantskih postupaka danas su jasno vidljive: narod je demoraliziran, apatičan, zbunjen i očajan. No istini za volju treba kazati kako je i narod suodgovoran za današnje stanje: on, naime, izabire vlast. Da se je narod odlučno usprotivio medijskim lažima i na izborima kaznio one koji su nam «nesreću i sramotu zadali», sve bi bilo bitno drugačije. Biranjem onih koji su radili protiv nacionalnih interesa i ropski se prodavali i dodovoravali stranim gospodarima i interesima, narod je posredno pristao na takvo ponašanje. Iako ne uvijek točno, staro rimsko pravilo «Qui tacet consentire videtur» (tko šuti smatra se da pristaje) u ovom je slučaju primjenjivo. Narod je svojom posvemašnjom šutnjom ponovno pristao biti sužanj. Obraćajući se akademskoj mladeži 1867 g. Ante Starčević je rekao:» Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke «što menja gospodare». Ništa se od Starčevićevog vremena govoreći o hrvatskom mentalitetu, dakle, nije bitno promjenilo...

Davor Dijanović