Elitni kvartet hrvatske politološke misli

Godina 1945. u hrvatskoj povijesti nije označila samo vojni i politički prevrat, nego i kulturno-intelektualni lom golemih razmjera. Komunistička vlast sustavno je provela ono što je nazvano „aristocidom“ – fizičko uništavanje, zatiranje ili prešućivanje hrvatske kulturne elite. S jedne su strane došle čistke i progoni, a s druge nametanje marksističke paradigme u sve pore života, pa i u akademske institucije. Politološka znanost u Hrvatskoj tako je desetljećima bila lišena vlastitoga kontinuiteta i prisiljena na tuđu ideološku matricu, i to dominantno onu protuzapadnu.

U tom kontekstu posebno se ističu četvorica intelektualaca koje je akademik Dubravko Jelčić s pravom nazvao „elitnim kvartetom hrvatske politološke misli“ prve polovice 20. stoljeća: Milan Šufflay, Ivo Pilar, Filip Lukas i Vinko Krišković. Njihovo je djelovanje različito po pristupu i metodama, ali duboko povezano zajedničkom niti: obranom hrvatskoga prava na samobitnost i državnost. Oni su, svaki na svoj način, gradili temelje hrvatske politologije, geopolitike i kulturne samoobrane. I svi su zbog toga bili progonjeni, ubijani, prešućivani ili brisani iz kolektivne memorije.

Milan Šufflay – vizionar povijesti i žrtva jugoslavenskog terora

Milan Šufflay (1879.–1931.) bio je povjesničar svjetskoga glasa, albanolog, politički mislilac i jedan od najsnažnijih hrvatskih intelektualaca prve polovice 20. stoljeća. Njegov život i smrt najbolje oslikavaju sudbinu hrvatske elite u doba jugoslavenske diktature. Brutalno je ubijen u Zagrebu 1931., a ubojstvo su izvršili agenti beogradske policije. O zločinu su u međunarodnim krugovima govorili i Albert Einstein i Heinrich Mann, koji su tražili istragu i osudili beogradsku vlast.

Važno je za istaknuti da je povijest temelj Šufflayevih političkih pogleda. „Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti“, piše u jednom osvrtu. Za nj povijest je biografija jednoga naroda, ali i više od toga: ona je znak njegova genetičkog koda. U povijesti su pohranjene sve pokretne sile jednoga naroda, i zato, piše na jednom mjestu: „Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo.“ I zato, dodat će, „tko hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda“.

Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva hrvatskog nacionalizma, koji ima samo jedan cilj – obnoviti hrvatsku državu. „Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta“, zaključuje u jednome od članaka.

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima imala snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.“ Ovim je riječima Šufflay pregnantno sublimirao svoje poglede. On nije bio pristalica revolucionarnih zaokreta. Bio je okrenut budućnosti, ali je nije mogao ni zamisliti bez prošlosti.

Šufflay je u svojim radovima posebno upozoravao na opasnosti balkanske i bizantske kulturne paradigme. „Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv.“ Time je jasno trasirao put: hrvatska budućnost nalazi se na Zapadu, a ne na Istoku.

U akademskom svijetu istaknuo se i kao albanolog: priredio je kritička izdanja srednjovjekovnih izvora i objavio radove koji i danas imaju međunarodni ugled. Njegova znanstvena karijera bila je impresivna, ali je bila prekinuta političkim progonom i fizičkom likvidacijom. Njegovo ubojstvo postalo je simbol sudbine hrvatske inteligencije u Jugoslaviji: tko je mislio hrvatski, završio je u šutnji, progonstvu ili pod zemljom.

Ivo Pilar – otac hrvatske geopolitike

Dr. Ivo Pilar (1874.–1933.) bio je pravnik, povjesničar, sociolog i politički mislilac. Njegovo djelo Južnoslavensko pitanje iz 1918., objavljeno pod pseudonimom L. v. Südland, smatra se najdubljim djelom hrvatske političke misli.

Od Pilarovih publicističkih djela iznimno je važna upravo ta knjiga Južnoslavensko pitanje, u kojoj je pod južnoslavenskim pitanjem podrazumijevao geopolitički i geostrateški problem političkog i državnog organiziranja južnoslavenskog prostora i njegove sigurnosti, kao i problem borbe između Južnih Slavena, prvenstveno između Srba i Hrvata, za prevlast na Balkanu: „Svakomu je poznato, da je velikosrpska misao jezgra južnoslavenskog pitanja... Jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tom, što Srbstvo želi svladati i Bugare i Hrvate i tako osvojiti i posrbiti čitavi slavenski Balkan.“ Bez političkog i državnog individualiziranja južnoslavenskog prostora u Monarhiji, Pilar je smatrao da se južnoslavensko pitanje ne može riješiti, jer je ono ne samo povodom Prvoga svjetskog rata, nego i njegov uzrok. Osim Srba, drugi su glavni problem u pogledu južnoslavenskog pitanja Talijani i njihova politika, koja tradicionalno gaji aspiracije prema hrvatskim zemljama.

U knjizi je Pilar opisao i politički mentalitet Srba. Zemljopisne i društvene okolnosti oblikovale su „mentalitet čopora i vođe“: država živi samo dok postoje jaki pojedinci s autoritetom, a nakon njihova pada raspada se. Kao posljedica toga kod Srba se razvio mentalitet pokoravanja sili, a ne pravu: „Onaj tko ima silu, taj ima i pravo“. Upravo zato Pilar je smatrao da su prisnije veze Hrvatske i Srbije ne samo nepoželjne, nego i pogibeljne. I povijest mu je dala pravo: Hrvati su u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji na vlastitoj koži osjetili nasilni mentalitet koji nikada nije poštovao dogovore.

Na samom početku Južnoslavenskog pitanja Pilar piše: „Bit je južnoslavenskog problema u tome da se na jugozapadnom Balkanu bore za prevlast veliki kulturni smjerovi – Zapad i Istok. Zapadno je načelo utjelovljeno u hrvatskom narodu, a istočno u srpskom“.

Pilar proročanski upozorava: „Jedno je ipak sigurno: habsburška Monarhija stoji na Jugu pred sudbonosnim odlukama. Onaj tko vidi, mora biti na čisto s tim, da Monarhija ima točno određen izbor: ili odmah sada Kraljevinu Hrvatsku uz sebe ili za nekoliko desetljeća kraljevinu veliku Srbiju protiv sebe“.

Svjestan blizine sloma, car i kralj Karlo I. povjerio je grofu Istvánu Tiszi zadatak da pokuša spasiti Monarhiju. Pilar je 22. siječnja 1918. primljen kod Tisze i predao mu „Spomenicu“. Predlagao je ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu kraljevinu unutar subdualizma, s djelomičnim suverenitetom i jamstvom hrvatskog individualiteta. Tisza, naravno, prijedlog nije prihvatio.

Za hrvatsku je misao posebno važna i Pilarova uloga utemeljitelja hrvatske geopolitike. U djelu Politički zemljopis hrvatskih zemalja (1918., Sarajevo) prvi je primijenio metodu političke geografije na hrvatski prostor. Time je postavio temelje jedne od ključnih disciplina za razumijevanje nacionalnih interesa.

Pilar je djelovao i praktično-politički: zajedno s nadbiskupom Stadlerom sastavio je „Promemoriju“ caru Karlu o rješenju hrvatskog pitanja unutar Monarhije. Analizirao je i „srpsko-talijansko protuhrvatsko zajedništvo“, upozoravajući na prijetnje s obje strane Jadrana.

Njegova smrt 1933. u Zagrebu i danas je obavijena tajnom. Većina je uvjerena da je riječ o političkoj likvidaciji. U komunističkoj Jugoslaviji Pilar je bio zabranjen i prešućivan, a tek je 1990-ih osnovan Institut „Ivo Pilar“ koji je počeo sustavno vraćati njegovo djelo u kolektivnu svijest.

Filip Lukas – simbol kulturnog otpora

Filip Lukas (1871.–1958.), profesor geografije i predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., bio je „simbol otpora Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Njegova je misao polazila od temeljne ideje da narod nije tek politička ni biološka tvorevina, nego „duhovna i kulturna zajednica koja živi u pamćenju i jeziku“.

Lukas je temeljio svoj otpor beogradskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti prije svega na naglašavanju toga da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija. Svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće.

Braneći pak hrvatski karakter Dubrovnika – čiju književnost velikosrbi i danas nastoje prisvajati – Lukas je pisao: „Vjerske, kulturne, a i etničke razlike između Srba i Dubrovnika tako su očite da ih je ispravno zapazio i Stefan Dušan, srpski vladar, pa naziva Dubrovčane Latinima, a Dubrovnik latinskim gradom... Dubrovčani Srbima nisu dopuštali ni prenoćiti unutar gradskih zidina... Pače niti sam car Dušan Silni nije smio prenoćiti u Dubrovniku“. Takvim primjerima Lukas je pokazivao da Dubrovnik pripada zapadnom, hrvatskom krugu.

U djelu Geografska osnovica hrvatskog naroda (1925.) pokazao je kako prostor oblikuje narod i tradiciju. U knjizi Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu (1942.) dokazivao je hrvatsku pripadnost toga prostora. Kao i Pilar, bio je jedan od pionira hrvatske geopolitičke misli.

Njegovo je djelovanje u Matici hrvatskoj bilo jednako važno. Upravo je ona, pod njegovim vodstvom, bila „tvrđava hrvatskog duha“ u vrijeme kada je politika bila ugušena diktaturom. Nikada ni s jedne skupštine nije poslala brzojav ili čestitku kralju Aleksandru, što je bio uobičajeni čin servilnosti.

Nakon 1945. osuđen je na smrt u odsutnosti i prisiljen na bijeg. Umro je u Rimu 1958., daleko od domovine. Njegovo ime u Hrvatskoj bilo je izbrisano, a djela zabranjena, sve do osamostaljenja države.

Vinko Krišković – ideolog demokratske orijentacije

Vinko Krišković (1874.–1957.) bio je pravnik, profesor i politički mislilac. Ostat će zapamćen kao elitni hrvatski intelektualac i ideolog demokratske orijentacije.

Njegovo je djelovanje od početka nosilo obilježje poštenja. Odbio je profesuru u Beču i prihvatio službu u Zemaljskoj vladi samo uz uvjet „da smije raditi po zakonima i svojoj savjesti“. Kao podban razgovarao je s carem Karlom o trijalističkom rješenju. Nakon 1918. odbio je karijeru u Beogradu iako su mu vrata bila otvorena, jer je bio protivnik jugoslavenske ideje i pozicioniranja Hrvatske na Balkan, kojemu kulturološki nikada nije pripadala.

Uz Pilara, Krišković je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji je prije kraja rata pokušavao pronaći način kako reformirati Monarhiju na hrvatsku korist. Pritom ga je, kao i Pilara, nesumnjivo vodio i strah od formiranja jugoslavenske države kojoj se je oštro protivio, dokazujući „da Hrvati kroz cijelu povijest nisu imali nikakve ni političke ni kulturne ni psihološke veze sa svojim istočnim susjedima, da su Hrvati i Srbi dva naroda sasvim različita i po svojoj državnoj svijesti i po svojoj civilizacijskoj pripadnosti, da su štoviše i njihove državne svijesti različite kvalitete, jer su im različiti i postanak i sadržaj i usmjerenost, dakle su međusobno inkompatibilne, što naravno već samo po sebi isključuje čvrst temelj za uspostavu njihove državne zajednice“.

Krišković je naglašavao da narod ima pravo odlučivati o vlastitoj sudbini i da „pravo mora biti mjera vlasti“. Demokracija i vladavina prava za njega su bili jedini okvir u kojem Hrvati mogu živjeti slobodno. Nakon umirovljenja 1926. posvetio se prevođenju Shakespearea i na hrvatski preveo dvadesetak drama – što je simbolično potvrđivalo pripadnost hrvatske kulture zapadnom civilizacijskom krugu.

Krišković je smatrao da hrvatska inteligencija nije spremna izvršavati svoje obveze prema narodu, nego se zadovoljava „salonskim kritizerstvom“. U emigraciji je pisao da se inteligencija mora „i etički i politički i intelektualno pripremiti da bi jednoga dana mogla valjano vršiti zadaću državne vlasti. Utoliko više, što osjetljiv geopolitički položaj Hrvatske zahtijeva iznimno političko umijeće“. Njegovo anglofilstvo – proizašlo više iz ljubavi prema literaturi nego prema britanskoj politici – bilo je povezano s divljenjem praktičnosti i političkoj umješnosti Engleza.

Krišković je kritizirao i hrvatsku servilnost, manjak dostojanstva, što u politici vodi u sluganstvo. Matoš je još ranije zapisao da je „naša nesreća što nemamo slobodnu inteligenciju“, a Šufflay da je „veći dio hrvatske inteligencije ropski raspoložen“. Kriškovićeva kritika bila je u tom duhu – zahtjev za slobodnom, odgovornom i hrabrom elitom.

I njegovo je ime u Jugoslaviji bilo izbrisano iz udžbenika i javnog života. Tek nakon 1990. ponovno je počelo vraćanje njegova djela u kolektivnu svijest. Na žalost, nedovoljno.

Milan Šufflay, Ivo Pilar, Filip Lukas i Vinko Krišković predstavljaju uistinu elitni kvartet hrvatske politološke i kulturne misli prve polovice 20. stoljeća. Svaki je djelovao na različitom području – Šufflay kao povjesničar i albanolog, Pilar kao pravnik i geopolitičar, Lukas kao kulturni i nacionalni strateg, Krišković kao pravnik, profesor i demokratski mislilac – no svi su u konačnici artikulirali istu misao: Hrvatska može opstati samo kao samostalna država, u krugu zapadne civilizacije.

Njihove se misli u mnogočemu podudaraju. Svi su odbacivali jugoslavenstvo kao smrtonosnu iluziju. Šufflay je upozoravao da „tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv“. Pilar je proročanski predvidio da će Monarhija, ako ne stane uz Hrvatsku, za nekoliko desetljeća imati protiv sebe veliku Srbiju. Lukas je dokazivao da su Hrvati i Srbi „dvije kulture i dva naroda“, pa je jugoslavenstvo negacija kulturnog principa. Krišković je isto naglašavao, pišući da su državne svijesti Hrvata i Srba inkompatibilne.

Druga je poveznica njihova orijentacija na Zapad. Za sve njih Hrvatska je bila dio zapadne civilizacije – po svojoj povijesti, kulturi, pravu i jeziku. Nasuprot tome, Srbija je za njih bila utjelovljenje Istoka, bizantskog nasljeđa i političkog mentaliteta temeljenog na sili, a ne na pravu. Upravo ta svijest o vlastitoj pripadnosti Zapadu bila je jedan od temelja njihove kritike beogradskog hegemonizma i iluzije jugoslavenskog jedinstva.

Zajednička im je i važnost koju pridaju povijesti i kulturi. Šufflay je tvrdio da narod bez povijesti gubi jastvo. Pilar je prvi utemeljio hrvatsku geopolitiku. Lukas je isticao da narod postoji prije svega kao kulturna i duhovna zajednica. Krišković je pak naglašavao važnost obrazovane, slobodne i odgovorne inteligencije, sposobne voditi narod u državničkim poslovima.

Njihove su sudbine također slične: svi su, u većoj ili manjoj mjeri, platili cijenu za svoje stavove – ubojstvom, progonom, suđenjem, zabranom, prešućivanjem. To što su upravo oni bili uklonjeni, a njihova mjesta zauzeli poslušnici jugoslavenskog i komunističkog režima, najbolje pokazuje koliko je njihova misao bila opasna za protivnike hrvatske državnosti.

Danas, u samostalnoj Hrvatskoj, njihova djela ne smiju ostati samo predmet znanstvenih bibliografija, nego živi dio nacionalne svijesti. Njih treba ponovno čitati, jer su u mnogočemu bili pametniji od nas danas: jasnije su vidjeli geopolitičke procese, bolje su razumjeli narav jugoslavenske ideologije i imali su hrabrosti izreći istinu. U njihovoj kritici jugoslavenstva i u njihovoj zapadnoj orijentaciji kriju se i dalje ključne pouke za hrvatsku budućnost. Samo na tom temelju može se graditi samosvjesna i trajno slobodna hrvatska država.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik