Je li za Hrvate povijest učiteljica života?

Prekrajanje povijesnih činjenica staro je zanimanje na prostoru kojeg kreatori tzv. Novog svjetskog poretka danas nazivaju Zapadni Balkan ili region. Oni koji su imali (ne)sreću živjeti u komunističkoj Jugoslaviji svakodnevno su morali slušati partizansko-komunističke bajke o milijunima ljudi pobijenih od strane ustaša, o zdjelama ljudskih očiju kao slavljeničkim poklonima, o tome kako su pojedini istaknuti ustaški dužnosnici (konkretno: Luburić) za predjelo pili ljudsku krv, itd. Riječ je o mitovima koji vuku svoje korijene iz partizansko-komunističke ratne propagande koja je zastrašivanjem stanovništva te izmišljanjem i preuveličavanjem ustaških zločina nastojala mobilizirati što veći broj ljudi u svoje redove. Osim mobilizacijske funkcije takve su propagandne laži služile i za opravdavanje zločina nad razoružanim vojnicima i civilima nakon svršetka rata. A kako pobjednici pišu povijest (osim, dakako, ako su pobjednici Hrvati), takvi su povijesni falsifikati kasnije poslužili kao temelj za pisanje povijesti Drugog svjetskog rata na području NDH.

Nakon odcjepljenja Hrvatske iz sastava bivše Jugoslavije mnogi su mitovi delegitimizirani (posebice velikosrpski jasenovački mit), no kako su reciklirani komunisti i dalje ostali na mnogim čelnim pozicijama i zadržali bitan politički utjecaj, temeljito istraživanje povijesne istine bilo je sustavno opstruirano. Utoliko su isti oni koji su do jučer podržavali i legitimirali komunističke i velikosrpske mitove i dalje ostali čuvari povijesne istine na «ovim prostorima». Sve što nije u skladu s njihovom «istinom» proglašava se revizionizmom ili, u gorem slučaju, fašizmom. Istini za volju, moglo bi se kazati kako su revizionisti zapravo oni s obzirom da su nakon svršetka rata temeljito revidirali povijesne fakte.

Stari Latini govorili su da je povijest učiteljica života. No valja se ipak zapitati: je li povijest učiteljica života i za Hrvate? Naime, notorno je da Hrvati boluju od bolesti zaborava i da vrlo malo uče iz svoje povijesti. Kako drugačije objasniti činjenicu da hrvatski puk danas ponovno nasjeda na krivotvorine, mitove i laži koji dolaze iz istih onih krugova koji su proizveli i mitove iz Drugog svjetskog rata (a koji su se mitovi kasnije maliciozno iskorištavali za kompromitranje ideje hrvatske samostalnosti)? Hrvatska država praktički nije uspjela ni zaživjeti, a već su stvoreni novi mitovi – od mita o podjeli Bosne, mita o «dogovorenom ratu», pa do mita o Oluji kao «etničkom čišćenju»; da ne nabrajamo sve ostale. Ono što je zajedničko starim i novim mitovima njihovi su autori, ali i njihov cilj: uništenje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda i stvaranje pretpostavki za njeno integriranje u nadnacionalne entitete – jučer Jugoslavije, sutra Zapadnog Balkana. Prvi i ključni korak na putu stvaranja Zapadnog Balkana, koji nije ništa drugo nego eufemizam novi oblik južnoslavenskog suživota, kriminaliziranje je Domovinskog rata i svih vrijednosti koje su iz njega proizišle. Kada se unište vrijednosti jednog naroda, kada se izbriše njegovo povijesno pamćenje, manipulacija postaje mnogo lakša. Narod bez povijesnog pamćenja je narod bez stvarnog identiteta; narod koji je prije ili kasnije osuđen na propast.

Vrijeme je da hrvatski narod konačno kaže da je bilo dosta ponižavanja, da se odlučno usprotivi krivotvorenju svoje povijesti i uništavanju vrjednota za koje se tijekom mučeničke povijesti proljevala krv mnogih generacija. To je naša moralna obveza prema prošlim i budućim naraštajima. A onima koji misle da se ništa ne može promijeniti, jedna misao Ante Starčevića: «Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu».

Davor Dijanović