Silovanje povijesti

Nije trebalo dugo čekati da bi se nakon Bleiburške komemoracije oglasili dežurni čuvari svete istine koju nam već više od šezdeset godina propovjedaju ishlapjeli titoisti i njihova vazalska piskarala po vrlo demokratskim nezavisnim medijima. Predsjednik-građanin Stipe Mesić komemoraciju je okarakterizirao kao «ustaški dernek», dok su novinari – oni iz udbaško-titoističko-skojevskog miljea dakako - Andriju Hebranga optužili da relativizira povijest izjednačavajući sve žrtve. Riječ je dakako o već stoput viđenom i nimalo neočekivanom scenariju.

Ne želeći ulaziti u «relativiziranje» povijesti vrijedi se ipak zapitati: postoji li manje i više vrijedna žrtva? Po kojim je to kriterijima neka žrtva vrijednija od druge žrtve? Ne zaslužuju li sve žrtve, žrtve bilo kojeg režima i ideologije, jednak tretman? Svaki razuman čovjek složit će se s time da je svaka žrtva jednako vrijedna i da svaka žrtva zaslužuje naše istinsko poštovanje. Međutim, «ima gadova» koji tako ne misle. To su oni gadovi koji ni mrtvima nedaju mira pa otkrivanje masovnih grobnica nazivaju oživljavanjem fašizma i relativiziranjem povijesti ili pak smatraju kako grobnice ne treba iskapati već se treba «okrenuti budućnosti». To što mnoge obitelji ni danas, više od šezdeset godina nakon rata, ne znaju gdje leže kosti njihovih predaka, to takvim moralnim nakazama očito nije bitno. Da tragikomedija bude veća, iste takve moralne nakarade s druge se strane predstavljaju kao veliki liberali, legalisti i propagatori ljudske jednakosti.

Postoji jedna zanimljiva paralela: preuveličavanje broja žrtava Jasenovaca za vrijeme Jugoslavije i današanje agresivno isticanje «antifašističkih» temelja hrvatske. Kao što je napuhavanje broja žrtava Jasenovca nekada služilo kompromitaciji ideje hrvatske samostalnosti i neovisnosti (logika: ustaše (pri čemu se misli na Hrvate) su pobili 700 000 ili milijun ljudi-Hrvati su koljači-Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu), tako se danas «antifašizam» (kojega je g. Branko Hebrang u intervjuu za Hrvatski list (23.4.2009.) ispravno označio kao paravan za «zagrobni život komunističkog mentalnog sklopa») koristi kao sredstvo za zataškavanje, minoriziranje i opravdavanje partizansko-komunističkih zločina(ca). Da je razotkrivanje komunističkih zločina i zločinaca u Hrvatskoj delikatan posao vide sada i članovi HHO-a. Dok su se isti bavili razotkrivanjem i isticanjem što stvarnih što nestvarnih zločina nakon Oluje i kriminaliziranjem Tuđmana, tada je njihovo djelovanje bilo poželjno. Danas kada prozivaju komunističke zločince, danas su i oni na udaru agresivnih protuhrvatskih medija.

Ukoliko je hrvatska zaista demokratska zemlja, kako se političari vole hvaliti, zašto se konačno ne utvrdi prava povijesna istina? Zašto se ne utvrdi točan broj žrtava svih režima? Ljubica Štefan, inače dobitnica najvišeg izraelskog priznanja «Pravednik među narodima», temeljito je dokumentirala da je Jasenovac bio aktivan i nakon Drugog svjetskog rata, kao komunistički logor (2. hrvatski žrtvoslovni kongres kongres, 1998 g.). Zašto se to ne istraži? Ili se u tome možda krije razlog zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Kakvo je to društvo koje s jedne strane slavi bl. Alojzija Stepinca, koji je u komunističkom vokabularu slovio kao «klerofašist», a s druge strane ne želi maknuti trg njegova krvnika? Znaju li Hrvati kada pjevaju «Do nebesa nek se ori» ili «Zdravo Djevo» da su autora tih poznatih pjesama, isusovca Petra Pericu, partizani streljali 1944. g. na otoku Daksi kraj Dubrovnika? Je li Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugog svjetskog rata, bio slučajnost ili, što stotine i tisuće masovnih grobišta pokazuju, jedan osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin? Tko se to i zašto boji istine?

Riječ je o elementarnim pitanjima na koja će hrvatsko društvo morati odgovoriti. Kad-tad. A da bi vidjeli od kuda dolazi mržnja koju iskazuju prokomunistički političari i novinari, i što je to bio «antifašizam» u Jugoslaviji, dovoljno je pročitati jednu pjesmu iz komunističke građe za kulturno umjetnički rad, autora I. G. Kovačića. Nakon čitanja te pjesme bit će nam jasnije odakle neki i danas crpe nadahnuća:

Mrzimo vas hulje,

 Mrzimo krvnici

Vi, pljačkaške rulje!

U majčinoj klici

Kunu vašu djecu utrobe svih žena

Ispod doma našeg, bombom porušena.

Skotovi i gmazi,

Što psičete zrakom

Na krvavoj stazi,

Za mračnim oblakom.

Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela

Iznad naših brda, dolina i sela.

Kukavice, vrane,

Psi tuđinskih kurva,

U no naše rane

Bijes će da vas surva.

Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,

Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,

Pobješnjele kuje

Crijeva će vam lizat.

Muhe zukavice i smrdljivi crvi

Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

Srce bismo jeli

Pogano vam meso,

Na lešine sjeli

I kliktali bijesno.

Smrdežima vašim punili bi pluća,

Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ivan Goran Kovačić

Stari Latini bi rekli: sapienti sat!

Davor Dijanović