Vic-politika za banana državu

Dolaskom trećejanuarske družine na vlast 2000 g. vanjskopolitička strategija RH bitno se mijenja. Hrvatska navodno postaje moderna zemlja spremna «suočiti se s prošlošću» i pohrliti u dvore svete Europske unije. Kao nužan preduvjet prema rajskim EU dvorima poglavito se počinje naglašavati potreba «suradnje» i «dobrosusjedskih odnosa» sa Srbijom. Pa kome je to u interesu da dvije susjedne zemlje budu zavađene i neprijateljski nastrojene, pitali su se tada vladajući političari. Dosta je bilo primitivnog nacionalizma, čobanskog desničarenja i izolacionizma!, vrištale su tadašnje medijske naslovnice. Ulazak hrvatske u EU, taj najveći vanjskopolitički cilj RH (kojemu se mora podrediti i čitava unutarnja politika, bez obzira na činjenicu da bi vanjska politika trebala biti u službi unutarnje politike), iziskuje i velike napore i odricanja. I stoga je RH, da bi ušla u EU, bila i jest «spremna podnijeti svaku žrtvu». «Suočavanje s prošlošću» prva je od njih.

I doista, RH se, pod budnim okom i palicom EU dušebrižnika, počinje suočavati s prošlošću; Sabor RH izglasava nadležnost Haaškog suda nad vojno-redarstveno akcijom Oluja. To će kasnije dovesti do inkriminacije Oluje – inače, ako netko na Gornjem Gradu ne zna (naime, mnogi od njih su u «mračnim devedesetima» bili u «mišjim rupama» o kojima Thompson pjeva) - simbola obrambenog Domovinskog rata. Ali dobro, ako su 1991. bili protiv hrvatske suverenosti, ne treba nas čuditi što će deset godina nakon toga učiniti baš sve da RH uđe u EU. Jugoslavija ili EU, njima je svejedno; bitno da nije Hrvatska! Konzistentnost se cijeni! I tako, korak po korak, kako «suočavanje s prošlošću» napreduje (pohvale iz EU centara, dakako, nisu izostajale!), uloga agresor-žrtva postaje sve misterioznija, legitimna vojno-oslobodilačka akcija Oluja postaje «udruženi zločinački pothvat», a, kako nas naučaju visoki politički funkcioneri, Crna Gora nije izvršila agresiju na RH. Granatiranje Dubrovnika vjerojatno je scena iz kakvog znanstveno-fantastičnog filma Hollywodske produkcije.

Smjenom vlasti 2003 g., i dolaskom navodno desne opcije na vlast, «suočavanje s prošlošću» i izgradnja «dobrosusjedskih odnosa» ne staju, dapače, intenziviraju se. Neki besramnik bi mogao reći da su navodni «desničari» i «nacionalisti» bili «tolerantniji» prema susjednim državama i njihovim zahtjevima, nego prosvjećeni socijal-demo(n)krati pro-EU usmjerenja. Ali dobro, podvedimo i to među čuda ovoga svijeta. Nedavnim posjetom predsjednika Vlade Beogradu, odnosi Hrvatske i Srbije dobili su, kako nas mediji izvještavaju, jednu novu, višu dimenziju. Koja je to dimenzija nisu nam obznanili. Tko zna, možda uskoro možemo očekivati kakva međudržavna tijela gdje će Hrvati i Srbi organizirati kolektivne seanse, naricati nad ratom, kletim nacionalistima koji ih zavadiše i plačljivo raspravljati o «boljem sutra», «suživotu», «osjetljivosti», «toleranciji» i «dobrosusjedskim odnosima»? Je li možda od strane Sabora osnovan Klub prijatelja Srba to tijelo?

U isto vrijeme, kako suradnja u «regionu» napreduje, i kako se izgrađuju «dobrosusjedski odnosi», slavne devedesete, godine stjecanja samostalnosti i suverenosti RH, postaju «mračne devedesete», Domovinski rat postaje «građanski rat», JNA odjednom nije sudjelovala u agresiji na RH, Oluja postaje zločinački pothvat, a etničkog čišćenja u Hrvatskoj devedesetih navodno nije bilo. Ovčara, Škabrnja, Borovo selo i Kusonje vjerojatno su još jedna podvala i izmišljotina povampirenih «narodnih neprijatelja» koji i danas ruše najveću tekovinu «narodnooslobodilačke borbe» – «bratstvo i jedinstvo». A znamo da neprijatelj nikad ne spava! Pa ni danas kada je u tijeku osma ofenziva revizionista koji ruše same temelje narodnooslobodilačke borbe! I tako, 14 godina nakon svršetka rata, Duh ratnika s pravom zbori i pita o Hrvatskoj: «Ne poznam je takvu i tužna mi se čini. U snovima je mojim ponosna i lijepa, a gdje su joj junaci i sinovi vrli, a gdje vrednote za koje smo mrili?». Doista, gdje su junaci i sinovi vrli? Zna se: bezmalo dvije tisuće do sada ih se ubilo, jedni su onkraj angloameričke, drugi onkraj hrvatske brave, treće se proglašava «ratnim profiterima», dok četvrti imaju pristup medijima samo u doba komemoracija; ako i tada.

No da ne budemo krajnje cinični, ostaje nam za kraj postaviti nekoliko vrlo ozbiljnih pitanja vezanih uz «region suradnju», «dobrosusjedske odnose» i međunarodnopravni položaj RH. Mogu li se graditi «dobrosusjedski odnosi» sa Srbijom dok su radikali najjača politička opcija u Srbiji? Nije li nužan preduvjet za pomirbu i suradnju isplaćivanje Hrvatskoj ratne odštete? Kakva je to država koja će, kako stvari sada stoje, dopustiti koncert «Lepe Brene» u glavnome gradu Hrvatske, iste one «Lepe Brene» koja se u vihoru rata naslikavala u četničkim uniformama i zabavljala četničke krvnike? Mogu li se graditi «dobrosusjedski odnosi» sa Srbijom kada njezin predsjednik Tadić obećava da će se pobrinuti za smanjivanje presude egzemplarnom zločincu Veselinu Šljivančaninu? Je li moguća pomirba sa Srbijom kada SANU ponovno govori o teritorijalnom(!), političkom, duhovnom i kulturnom ujedinjenju srpskog naroda na svim teritorijima «koje vjekovima nastanjuje», a globalizaciju vidi kao instrument toga ujedinjenja? Kuda će nas dugoročno gledano dovesti aktualna sluganska politika? Jesmo li zbilja «banana država»? Ili se Hrvatska politička vrhuška vodi Krležinom «nigdar ni bilo da ni nekak bilo»? A kako god da bude, u to nema sumnje, Njima, kameleonima koji u svom ormaru imaju skrojene ideološke kapute za svaki društveno-ekonomsko-politički poredak, uvijek će biti dobro.

Ante Starčević je doista bio u pravu kada je napisao:»... što tudjinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše» (Nekolike Uspomene, 1870).

Davor Dijanović