Normalizacija ratnih narativa u Europi

Postoje pitanja koje se tiču budućnosti države oko kojih bi morao postojati stranački konsenzus. Dnevnopolitička prepucavanja oporbe i vladajućih sastavni su dio političke borbe. No ako ne postoji konsenzus oko ključnih strateških ciljeva i interesa, zajednički jezik oko krucijalnih državno-političkih potreba, onda se takva država nalazi u problemu. U takvu je problemu Republika Hrvatska, ali i brojne zemlje EU-a u kojima postoje golemi rascjepi između globalističkih i suverenističkih opcija.

Normalizacija ratnih narativa

Sigurnosna i geopolitička situacija u svijetu trebala bi tjerati na oprez svakoga razumnog političara. Brojni ratovi, brojna potencijalna krizna žarišta, sukobi velikih sila i povratak geopolitičkog diskursa u javni i politički život ukazuju na činjenicu da živimo u kriznim vremenima. A povijest nas uči da kad su god bila neka međunarodna trvenja ili ratovi mali narodi često su bili na udaru kao objekt agresije ili pak posredničkih ratova.

U brojnim zemljama EU-a posljednjih se tjedana špekulira o mogućem ratu. To ne znači da će do rata nužno doći, no tjera na oprez već sama činjenica da su u javnom prostoru normaliziraju ratni narativi. U „magli rata“ on se ponekad i omakne.

Velikosrpska ideologija privremeno je poražena 1995. godine, no ona se vrlo brzo oporavila, prilagodila i vratila u „rebrendiranom“ obliku tzv. srpskog sveta. Mnogima danas zvuči suludo da bi Srbija ponovno mogla napasti Hrvatsku. Djelomično su u pravu. Iako se posljednjih godina sve snažnije naoružava, Srbija trenutno nema vojne i ekonomske efektive za osvajački rat protiv Hrvatske. No aspiracije na hrvatske teritorije i dalje su snažno prisutne u svim strukturama srpske države i srpskog društva. Kad bi mogli, oni bi nas napali. Oko toga nema nikakve dileme.

Oni, naime, i dalje u službenim dokumentima kulturnih institucija svojataju hrvatsku kulturu, jezik i književnost, „pevaju“ o srpskom Dubrovniku i Kninu, njihovi ključni geopolitičari crtaju granice nove „Velike Srbije“ na račun Hrvatske, srpski predstavnici u Hrvatskoj promiču kult ugroženog Srbina kao staro pogonsko gorivo velikosrpske ideologije, a na inozemnoj i medijskoj razini i dalje se vodi propagandni rat protiv Hrvatske s ciljem njezina strateškog klevetanja.

Vojni rok: Ne treba li, u kojemu obliku

U Srbiji računaju na stvaranje multipolarnog svijeta te jačanje Rusije i Kine što bi Beogradu dalo otvorenije ruke za povratak Kosova, komadanje Bosne, ali i Hrvatske. Na žalost, ovi se problemi u Hrvatskoj ne prepoznaju. Štoviše, uz novac iz proračuna tiskaju se bljuvotine kao što je knjiga „Krajina“ koja izjednačava Franju Tuđmana i Milu Martića. Hrvatskim se novcem gradi i 40 srpskih kulturnih centara koji će djelovati kao ekspoziture „srpskog sveta“ i Srpske pravoslavne crkve koja i dalje ključnu ulogu u širenju velikosrpstva.

Osim toga, situacija nije nimalo bajna ni u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska odavno je etnički očišćena, a Hrvati su tamo svedeni na ostatke ostataka. U Federaciji BiH Hrvati su sustavno politički marginalizirani. Želi ih se desubjektivizirati i učiniti nacionalnom manjom nakon čega bi Bošnjaci imali potpunu dominaciju. Kako bi se to realiziralo spominjale su se i ratne opcije pa je tako Bakir Izetbegović prijetio tenkovima i haubicama. Oko odnosa prema Hrvatima postoji konsenzus bošnjačke političke elite.

S obzirom na sigurnosnu situaciju – razumni političari u Hrvatskoj ne bi trebalo dvojiti oko toga treba li vojni rok (kao što nije bilo pitanje treba li RH borbene zrakoplove), nego u kojemu obliku. Jednako tako, neosporno je da je potrebno ne samo jačanje ljudske, nego i tehničke komponente odnosno naoružanja. Tko ne shvaća u kakvoj situaciji živimo ne bi se trebao baviti politikom. Samo jaka Hrvatska vojska jamči mir na području jugoistočne Europe.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.