Davor DijanovićDavor Dijanović

(Geo)političke teme i mete

U susret „superizbornoj godini“

Teško se prisjetiti izbora u Hrvatskoj za koje se nije tvrdilo da su sudbinski. No sljedeću se godinu zaista može nazvati superizbornom s obzirom na činjenicu da će se održati europarlamentarni, parlamentarni i predsjednički izbori. Godinu dana kasnije dolaze i lokalni izbori. Unutar godine dana tako će se odlučiti o čitavom nizu političkih sinekura i progenitura. Već od ove jeseni de facto će krenuti predizborna kampanja i mobilizacija. ddOzbiljnije stranke odredit će tri do pet ključnih poruka koje će najprije testirati, a onda komunicirati prema javnosti. Pritom je jasno da su parlamentarni izbori ključni.

Protekli izbori za Hrvatski sabor održani su u „koronaškoj“ godini, u atmosferi koja je HDZ-u s porukom „Sigurna Hrvatska“ znatno olakšala dobivanje izbora. Većina političkih analitičara slaže da ovaj put ne će biti tako i da će HDZ poslije izbora imati problema s formiranjem većine. Na Most HDZ ne može računati. Domovinski pokret možebitno bi pristao na koaliciju, ali bi uvjetovao potporu izbacivanjem SDSS-a iz Vlade. To je pak nešto što Andrej Plenković, iskustvo do sada to pokazuje, ne želi. DP i Most, uz Hrvatske suvereniste jedine su relevantne opcije na desnici. Sve ostale opcije, kako stvari sada stoje, teško mogu dobaciti iznad izbornog praga i njihovi će se glasovi pribrajati pobjedničkoj opciji.

Neka nova desna opcija ili treća opcija kao Most 2015. za sada nije na vidiku (priča o Puljku i Jeliću potpuno se ispuhala), no ne treba isključiti da bi se mogla pojaviti ponajprije s ciljem da povuče određeni broj mandata i kasnije koalira s HDZ-om. HDZ-u eventualno preostaje mogućnost da uz potporu manjinaca i liberalnih stranaka, ako ove postignu određeni uspjeh, traži još pokojeg prebjega i pokuša formirati novu vlast.

Dakako, uvijek u zraku visi i mogućnost velike koalicije, no HDZ bi u praksi, iz niza razloga (među kojima i ego igra veliku ulogu), bilo teško spojiti sa SDP-om. Puno je veća vjerojatnost moguće suradnje HDZ-a i Možemo. Takve plavo-zelene kombinacije nisu rijetkost u Europi. Pitanje je, međutim, kakav će uspjeh Možemo polučiti s obzirom na to da su rezultati njihova upravljanja u Zagrebu jednaki Tomaševićevu košarkaškom talentu.

Za sada smo kretali od pretpostavke da će HDZ osvojiti najveći broj mandata. Je li moguće da razjedinjena ljevica ipak bude bolje sreće? Kako stvari sada stoje – ne. No slično se mislilo i na vrhuncima Sanaderove vladavine. Uslijedilo je otvaranje niza kaznenih postupaka protiv visokih HDZ-ovih dužnosnika i poraz na izborima. Čini se ipak da se o takvim stvarima odlučuje negdje izvan Hrvatske (sjetimo se da je glavni državnik odvjetnik svojedobno referirao američkom veleposlanstvu) gdje se odlučilo i o tome da svojedobno umjesto HSP-a u vlast uđu manjinci.

Bit političkog jest doći na vlast

Čini se, međutim, da odgovornost za izostanak u sudjelovanju u vlasti snosi i hrvatska desno-konzervativna scena koja se još uvijek uči tome što je to praktična politika. Ona se ne svodi na puko salonsko kritizerstvo i vječito Politikaoporbenjaštvo. Izidor Kršnjavi slikovito je primijetio da je bolje imati prst vlasti, nego šaku prava. Bez dolaska na vlast jednostavno nije moguće išta mijenjati. Bit političkog jest doći na vlast.

Vinko Krišković hrvatsku je inteligenciju optuživao ne samo za nezrelost i nesposobnost, nego i za neshvaćanje biti politike. U jednom eseju tako je zapisao: „Hrvati poslije feudalnog i pokrajinskog austrijskog doba, a u golemoj razlici od Srba, nisu nikako mogli shvatiti, što je prava bit politike i kako je valja vršiti. Poistovjetili su je s patriotizmom i opozicijom. Politika je pravno poprište, gdje se može ispoljiti patriotizam jače nego igdje drugdje; a kako tuđin gospodari zemljom i narodom, jedino pravo mjesto patriotu je opozicija. Očito shvaćanje naopako, jer patriotizam nije tek osobina politike, nego je dužnost svakoga građanina, da svoje osobne probitke podredi općima. A opozicija nema nikakve veze sa samom biti politike, nego je nametnuta ili je dobrovoljna taktika neke političke stranke, koja ne može da oživotvori svoj program. (…) A u nagodbeno doba Hrvati u bivšoj Banovini bježali su od vlasti kao od nečastivoga, kratili se preuzeti odgovornost za svaku političku djelatnost, kojom bi i vlast dobili, da ne bi izgubili časovite časti i ugleda u svoga neuka i fanatizirana naroda, koji je svejednako vapio: 'Naše pravice! Naše pravice!', a da nije znao, što to znači, i držao svakog domaćeg sina u vladi za nitkova, koji se prodao za zdjelu leće. Tako je nastao u javnom životu nerad i nemar za narodne kulturne i ekonomske potrebe sadašnjice, nastao je u politici pasivan otpor slobodnih živalja narodnih - politička taktika ubitačna za male narode, jer slabi snage naroda, a pojačava vlast silnika. U Banovini su državni poslovi bili razdijeljeni u zajedničke i autonomne. Na prve su Hrvati, uz daleko snažniju vlast mađarsku, mogli slabo utjecati, a u drugima su sami svojim pasivnim otporom gubili i ono vlasti, što su je mogli steći za probitak svoje zemlje“.

Dio oporbenjaka ni danas čini se da ne shvaća što je bit politike, ali to jako dobro shvaća Milorad Pupovac čija stranka nikada ne će odbiti biti dio vlasti. Neke se stvari do danas nisu promijenile. Ipak, nadamo se da će političari na desnom spektru u budućnosti biti politički mudriji jer vremena za gubljenje više nema. Hrvatska je danas zaista na prekretnici i potreban joj je temeljit politički, društveni i ekonomski reset.

Konsenzus

Naime, nije poanta politike doći na vlast i namirivati partikularne interese, nego je ključno provesti nužnu stratešku preobrazbu društva i države. Ono što nama danas treba jest „konsenzus za Hrvatsku“. Postići politički konsenzus ne znači da svi u državi moramo isto misliti. Nadamo se da su takva vremena iza nas. Konsenzus znači da postoji suglasnost oko ključnih strateških pitanja koja se tiču hrvatske budućnosti. Ako ne postoji konsenzus o bitnim istinsko vodstvostrateškim ciljevima, onda takvo društvo i država teško mogu napredovati. Onda se iz takve države bježi glavom bez obzira.

Hrvatska se već dugo godina nalazi u procesu koji se može nazvati „gubljenja središta“, da upotrijebimo naslov knjige poznatog povjesničara umjetnosti Hansa Sedlmayra. Hrvatsko društvo dominantno je izgubilo vrijednosne orijentire i integrirajuće čimbenike koji čine duhovno i vrijednosno središte okupljanja. Bez vrijednosnih orijentira čovjek i društvo ne mogu normalno funkcionirati. Zdrav i koherentan vrijednosni sustav predstavlja točku okupljanja, ali i preduvjet ostvarivanja hrvatskih strateških ciljeva. Potrebna je ona središnja, predvodnička točka okupljanja koju nije moguće graditi bez istinskoga vodstva i ozbiljno razrađene nacionalne politike.

Od drevnih vremena do danas brojne su stranice napisane o umijeću vladanja i vodstva. I danas se često govori o krizi vodstva na političkome planu, a o vođama i vodstvu dosta se govori i u okviru menadžmenta. Zanimljiv pristup ovoj temi možemo pronaći u knjizi Alexandrea Havarda „Istinsko vodstvo“. Hrvatsko izdanje ove knjige objavio je Verbum 2013. godine. Havard je kao osobine lidera istaknuo jak karakter, velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, pravednost i sposobnost vladanja samim sobom, jer tko želi biti vođa najprije mora biti vođa sam sebi. Sve su ovo osobine koje kronično nedostaju hrvatskim, i ne samo hrvatskim političarima. Kad je devedesetih Hrvatska ima snažno vodstvo, ostvarila je svoje najveće rezultate i uspjehe. Međutim, kao što je Franjo Tuđman bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću tako su kasniji vladajući političari opsjednuti novcem i sami sobom.

Istinsko vodstvo predstavlja prvu pretpostavku, a druga je izrada političkoga strateškog koncepta koji će, vodeći se nacionalnim interesima, predstavljati temelj za provođenje ukupnih politika. Mnogo je pritom područja koja zahtijevaju ozbiljne intervencije.

„Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“, zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwell: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost“. Hrvatska mora raščistiti s povijesnim temama koje i danas duboko traumatiziraju i polariziraju hrvatsko društvo i crpe energiju koja bi se trebala koristiti na drugim područjima.

Korupcija, klijentelizam i kriminal

Za jačanje hrvatskog gospodarstva ključan je obračun s korupcijom, klijentelizmom i kriminalom. Javna je tajna da ove pojave u Hrvatskoj uživaju potporu visokih političkih, ali i pravosudnih krugova. Razina korupcije prisutna u Hrvatskoj direktna je posljedica nefunkcioniranja pravosuđa u kojemu se u mnogim slučajevima flagrantno krše kaznenoprocesna načela. Korupcija je prožela sve pore društva i postala ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Stanje pravne nesigurnosti reflektira se na gospodarstvo (investicije zaobilaze mjesta u kojima se ne očekuje adekvatna sudska zaštita), ali i na opću društvenu klimu. Nesankcioniranjem očitog kriminala stvara se Kortupcijaozračje pravne nekažnjivosti za povlaštene političke i pseudopoduzetničke klase čime se šalje jasna poruka i mlađim naraštajima o tome koje su poželjne društvene „vrijednosti“.

Dr. Tado Jurić ističe da je korupcija „učinila čak više štete hrvatskom nacionalnom identitetu, osjećaju zajedništva i solidarnosti i hrvatskoj kulturi generalno nego što iznosi šteta koju je nanijela gospodarstvu, koja je neupitno enormna. Glavni negativan utjecaj korupcije odrazio se na ljudski kapital i političku stabilnost u državi. U hrvatskom društvu korupcija je postala nekom vrstom privilegija elita pri čemu ne treba miješati tzv. krupnu korupciju, političku korupciju i klijentelizam te tzv. građansku korupciju“.

Laura Codruța Kövesi 2019. je imenovana za europsku javnu tužiteljicu, a u Rumunjskoj je kao glavna državna tužiteljica stotine korumpiranih sudaca i političara strpala u zatvor. Postavlja se pitanje hoće li Hrvatska jednom dobiti svoju Kövesi pa da se Remetinec napuni mnogim uglednicima s kravatama – od političara i direktora državnih poduzeća do onih u pravosudnome sustavu koji su štitili teški kriminal?

Hrvatska mora reformirati pravosuđe i javnu upravu. Hrvatsko pravosuđe predstavlja karcinom hrvatskoga društva i države i glavni je zaštitnik klijentelističko-mafijaškoga sustava ekonomskih, političkih i društvenih odnosa. Tome snažno doprinosi i visokobirokratizirana javna uprava koja destimulira strane investicije, uništava poduzetništvo i petrificira klijentelistički sustav. Klijentelizam razara supstancu hrvatskoga društva, inaugurira sustav negativne selekcije, generira društvene nepravde, uništava hrvatsku ekonomiju i stimulira iseljavanje iz Hrvatske.

Demografija kao strateško pitanje

Demografske politike moraju postati temelj svih razvojnih politika. Tamo gdje nema ljudi, gdje nema života, uzaludno je graditi mostove i ceste. Hrvatska mora stvoriti ekonomsku, ali i općedruštvenu klimu (koja nije moguća bez medija koji štite hrvatske interese) koja će ljude zadržavati u Hrvatskoj. Potrebno se okrenuti hrvatskom iseljeništvu umjesto djecapristajanja uz koncept supstitucije stanovništva. Odnos prema dijaspori svih ovih desetljeća ne može se opisati drugačije nego kao zločin i mentalno naslijeđe bakarićevskih vremena.

Iz Hrvatske se u posljednjih desetak godina iselilo pola milijuna ljudi. To su plodovi politike „EU nema alternative“ koja inaugurira prosvijećeno sluganstvo umjesto vođenja suverenističke politike. Nastavak dosadašnje politike, koja dovodi do zamjene stanovništva, kroz samo desetak godina mogao bi prouzročiti temeljitu identitetsku preobrazbu hrvatskog društva. Zagreb već danas nije ono što je bio do prije samo nekoliko godina.

Suverenistička politika mora se odražavati i na stanje u kulturi i obrazovanju. Upravo su ova područja najbolji detektor vodi li se nacionalna ili globalistička politika. Na žalost, ljevica u ovim područjima nikada nije sišla s vlasti, čak ni 1991.

Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska mora većinu svojih diplomatskih kapaciteta usmjeriti na rješavanje hrvatskog položaja u Bosni i Hercegovini. Jedino budale ne razumiju da BiH ne samo da je i država hrvatskog naroda (povijesno većina krajeva u BiH bili su dijelom hrvatskoga etničkog prostora), nego čini hrvatsku stratešku dubinu i u slučaju dekapitacije Hrvata iz te zemlje dobivamo nerješiv sigurnosni problem.

Hrvatska je dominantno srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa bi u tom okružju trebala tražiti svoje strateške partnere. Hrvatska se treba politički, gospodarski i tehnološki integrirati s razvijenim zemljama Srednje Europe, a ne sa zaostalim Balkanom. Politika „Jugosfere“ Hrvatskoj je donijela jedino nove poraze i nove probleme. U svijetu koji se vratio politici realizma, Hrvatska treba ozbiljnu nacionalnu politiku.

Vjerovati u Hrvatsku

Njemačka je kad je svojedobno pala u gospodarsku krizu pokrenula akciju „Vjerujem u Njemačku“, u kojoj su sudjelovali športaši, znanstvenici i ostale istaknute javne osobe. Akciji je bio cilj vratiti narodu ponos, odnosno vratiti vjeru u vlastite snage, a kao preduvjet gospodarskog oporavka. Akcija je bila vrlo uspješna. I Hrvati trebaju ponovno početi vjerovati u Hrvatsku.

Trebamo se riješiti defetizma i vratiti vjeru u vlastite snage, potreban nam je pobjednički (viktoriološki), a ne gubitnički i žrtvoslovni (viktimološki) mentalitet. Samo s pobjedničkim mentalitetom moći će doći do potrebnih promjena. Narodi koji imaju pobjednički mentalitet, ponosni narodi, a to je znanstveno dokazano, i ekonomski su uspješniji. Toga je bio svjestan i dr. Franjo Tuđman koji je afirmacijom pobjedničkog duha ostvario pobjedu u Domovinskom ratu. Kukanje i bugarenje stvaraju gubitnički mentalitet.

Kako bilo, sva naklapanja o sudbinskoj superizbornoj godini možemo baciti u vodu bez ozbiljnoga vodstva, koje će se voditi idejom općeg dobra, a ne prizemnim interesima, i bez ozbiljnog strateškog koncepta koji će u sebi sublimirati konsenzus o hrvatskoj budućnosti. Pitanje je samo: ima li hrvatska kapacitete za istinsko državništvo?

Davor Dijanović

Pon, 22-07-2024, 23:26:31

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.