Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine, 30 godina nakon pada Berlinskoga zida?

Prije 30 godina pao je Berlinski zid što je dovelo do procesa rušenja komunizma u Europi i do raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Čin rušenja Berlinskoga zida imao je globalne geopolitičke implikacije, a među ostalim stvorio je i pretpostavke koje su omogućile početak borbe za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Pred trideset godina ruši se jednopartijski sustav u Hrvatskoj formiranjem prvih stranaka, a 1990. uslijedit će prvi višestranački izbori. Započinje proces stvaranja, a kasnije i obrane Republike Hrvatske tijekom DDčetverogodišnje velikosrpske agresije koji će završiti mirnom reintegracijom Podunavlja. I dok se razdoblju od 1990. do Tuđmanove smrti, unatoč ne samo taktičkim, nego počinjenim i strateškim pogrješkama, može dati pozitivna ocjena, riječ o razdoblju kad je stvorena i obranjena moderna hrvatska država, razdoblje nakon trećejanuarskog thermidora predstavlja 20 izgubljenih godina čije otrovne plodove obilno kušamo svih ovih godina u kojima je nekoliko stotina tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Kao što je rekao dr. Ivo Korsky, oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čin, a postizanje slobode je proces. Put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod navikao na neslobodu i ropstvo teško se oslobađa starih navika, nespreman je preuzeti odgovornost i osloboditi se ropskoga mentaliteta. Posebno se to odnosi na narode koji kao hrvatski narod nemaju iskustvo državništva, a kod kojih je veći dio intelektualaca „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“ (M. Šufflay). Međutim, unatoč negativnoj i traumatičnoj prošlosti, nakon 30 godina mentalni sklop trebao je doživjeti veću preobrazbu no što jest, a vođenje zdrave nacionalne politike trebalo je oformiti naraštaj (kao što imamo u Mađarskoj) političara koji bi već danas bili spremni preuzeti odgovornost za nacionalnu politiku. Ovi su procesi u Hrvatskoj izostali. Hrvatska je danas brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji. Gdje je krenulo krivo? Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine?

Neprovedena lustracija tumor na hrvatskome tkivu

Ako zanemarimo stoljeća života pod nehrvatskim i protunarodnim režimima, u državama protiv kojih je bilo normalno biti protiv (taj refleks, na žalost, imamo i danas kad imamo svoju državu), problemi su krenuli u vremenu samih Lustracijapočetaka stvaranja hrvatske države. Zbog srpske i JNA agresije gotovo su svi kadrovi iz bivšega sustava – u okviru ideje nacionalne pomirbe – umjesto ostracizma doživjeli političku rehabilitaciju i prenijeli velik dio moći u novi sustav. Tuđman je za života, doduše, uz pragmatično prihvaćanje starih gurao i mlađe i neopterećene kadrove, i da je ostao na vlasti još neko vrijeme, vjerojatno bio došlo do smjene barem dijela starih kadrova, no taj je proces zaustavljen njegovom smrću. Posljedice su jasne: stari kadrovi ne samo da su zadržali velik dio moći nego su ju nakon 3. siječnja gotovo u potpunosti vratili. Umjesto lustracije došlo je do obrnute lustracije. Nakon dolaska na vlast šesterokrake koalicije iz javnoga su života željeznom metlom pometeni oni ljudi koji su živjeli za Hrvatsku, a ne od Hrvatske.

Zbog neprovedene lustracije Hrvatska je zapravo rođena s tumorom u svome tkivu. Tumorom koji svih ovih godina metastazira i uništava zdravo tkivo. Metastaze su ovladale ne samo političkom, nego i medijskom i kulturnom scenom. A financijskom scenom, da i ne govorimo. Osim rijetkih izuzetaka, većina najbogatijih ljudi u Hrvatskoj potomci su crvene buržoazije od kojih mnogi ne samo da su posve indiferentni prema Hrvatskoj, nego ne skrivaju svoje projugoslavenske sentimente. Na žalost, i mnogi koje se javno percipira kao desne ili nacionalne političare, poduzetnike ili intelektualce često su na ovaj ili onaj način pragmatično slizani s crvenom buržoazijom. Novac čini čuda. Iako se i danas na desnoj sceni često spominje lustracija, do lustracije u onome normativnom smislu u Hrvatskoj očito nikada ne će doći, tj. – da budemo precizniji – do nje može doći tek smjenom naraštaja. Da je lustracija u Hrvatskoj bila moguća, onda ne bi ni bila potrebna!

Višepartijski sustav bez autentične desnice

Iako je Hrvatska formalno 1990. dobila višestranački sustav, stvarno se radi o višepartijskom sustavu. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje Komunističke partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat Saborje pojam u svim strankama, a puzanje pred partijskim šefom jedini jamac napredovanja. Idolatrija stranke posebno je jaka kod HDZ-a. Nekim HDZ-ovcima stranka je važnija od države. Vjerojatno zato što od nje imaju jasne financijske koristi. Ili je riječ o nekom obliku patologije.

Hrvatska ni danas nema autentičnu hrvatsku ljevicu. U svim državama ljevica je danas pomalo anacionalna, ali u Hrvatskoj je protunacionalna i Hrvatsku ne može vidjeti izvan balkanskih, odnosno jugoslavenskih okvira. S druge strane, stranka koja je nesumnjivo imala ključnu ulogu u procesu stvaranja države, već odavno se pretvorila u interesni kartel od kojega žive desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj. HDZ već odavno nije dio rješenja, nego dio problema. Upravo HDZ-u (dakako i drugim velikim strankama) ne odgovaraju promjene jer bi se time ugrozile njihove sinekure i sinekurice. HDZČinjenica da se takve, često koruptivne pojave u pravilu čine pod krinkom domoljublja, uz mahanje zastavama i tamburanje nacionalnih budnica, mnogima je ogadila ne samo politiku, nego i samu državu.

Hrvatska desnica posebna je vrsta političke patologije. Ako izuzmemo rijetke normalne pojedince koji se pojavljuju posljednjih godina, desna politička scena u bitnome je predstavljala nakupinu frustriranih i nerijetko psihički nestabilnih HDZ-ovih političkih otpadaka kojima nikada namjera nije bila formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a, nego im je uvijek skriveni motiv bilo popravljanje HDZ-a ili poslijeizborno prikrpavanje istoj stranci. I oni čestiti pojedinci koje možemo vidjeti na desnome spektru, uglavnom se bave političkim temama koje obične ljude sve manje zanimaju (neke od tih tema jesu važne, npr. komunistički zločini ili odnos prema Srbiji, no njihova ih je frekventnost i politička instrumentalizacija učinila ljudima zamornima), a o ekonomskim ili vanjskopolitičkim temama nemaju blagoga pojma.

Nitko nije desnici u Hrvatskoj nanio toliko zla, niti udbaši niti masoni niti politički jugo-reptili, koliko su joj nanijeli nesposobni, potkapacitirani i beskrajno patološki tašti desničari. O tome kolika je sposobnost desnih političara, Crnosvjedoči i činjenica da u 30 godina hrvatske države nisu oformljene niti jedne desne novine ili desni medijski kanal od nacionalnoga formata. Desnici ni danas nije jasno kolika je moć medija i da je kulturna hegemonije ljevice pretpostavke njihove političke moći.

Treba biti pošten pa reći da za stanje takvo kakvo jest nisu odgovorni samo desni političari. Zakazali su i potkupljivi intelektualci, relevantne znanstvene i umjetničke institucije, ali i Katolička crkva. U mnogim situacijama društvenih anomalija i političkih patologija šutjelo se kako bi se očuvao vlastiti komoditet. Ili su se podupirale opcije „manjega zla“, a zlo je zlo bilo ono malo ili veliko.

U Hrvatskoj je, k tomu, mentalni komunizam i dalje bitna karakteristika političke scene. I pri tom mentalni komunisti nisu samo ljevičari i pseudoprogresivoidi. Mentalni je komunizam prisutan i kod brojnih desničara koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drukčije razmišljati i da mu zbog toga ne treba zatvoriti gubicu. Navike iz bivšega sustava, s jedne strane preziranje drukčijega mišljenja, a s druge strane strah od njegova javnoga izražavanja, i dalje su prisutne, samo sada u nekome novome političkom kontekstu.

Klijentelistički sustav

Višepartijski sustav, stopljen s negativnim jugoslavensko-komunističkim naslijeđem stvorio je posebnu vrstu crony Lobiranjekapitalizma u kojemu bez veza i vezica jednostavno nije moguće uspješno funkcionirati. Klijentelistički sustav ima jasno pravilo: ako nema veze, onda si bezveze! Praksa izmišljanja radnih mjesta i popularnoga uhljebljivanja partijskih kadrova najpopularniji je šport u današnjoj Hrvatskoj. Vojske uhljeba i partijskih udarnika najbolji su jamac stabilnosti današnjega sustava. A sve to košta te se financira iz poreznih prihoda koji se oduzimaju od ljudi iz realnoga sektora.
Glomazna javna uprava vrlo bi se lako mogla racionalizirati: dio ljudi dobio bi otkaz (ondje gdje bi vrjednovanje

pokazalo da je riječ o parazitizmu), dio bi otišao u mirovinu, a dio se prekvalificirao. Smanjenjem javne uprave stvara se prostor za manje poreze, a manji porezi znače više kisika za privatni sektor. Više kisika u privatnome sektoru znači i nova radna mjesta, pa i za one koji bi dobili otkaz u javnome sektoru Ali! Te ljude nije moguće kontrolirati kao partijska trčkarala pa u budućnosti možemo očekivati nova i nova uhljebljivanja partijskih poslušnika. Dok jednom sve ne pukne. Činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način skopčano uz proračun (javna uprava i javna poduzeća, umirovljenici i paradržavni sektor) ujedno i matematički egzaktno pokazuje zašto u Hrvatskoj ne može doći do stvarnih promjena.

Pravosuđe kao rak-rana

Naravno, kriminalna praksa uhljebljivanja i potkradanja tzv. javnih poduzeća ne bi bila moguća bez zaleđa u pravosudnim krugovima. Pravosuđe je rak-rana ove države i bez njegove temeljite reforme u hrvatskoj državi ništa ne Pravosuđeće kako treba funkcionirati. Nekažnjavanjem očitoga kriminala (dokaz: niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalni pothvati i nathvati političke mafije) stvara se ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti koja je osnovna pretpostavka za strana ulaganja. Strana ulaganja, posebno tzv. greenfield investicije, nisu zaobišla Hrvatsku samo zbog rata, nego upravo i zbog pravne nesigurnosti. Automobilska industrija mogla je doći u Hrvatsku, ali nije došla zbog političke mafije.

Ako Hrvatska ne reformira pravosuđe i ne krene u obračun s klijentelističkim monstrumom, Hrvatsku će za 10 godina po ekonomskim parametrima početi prestizati i države bivše Jugoslavije. Nije to nikakvo pretjerivanje. Ima li Hrvatska nacionalni stadion kakav ima Albanija? Nema! A pred 30 godina da nam je netko rekao da će nas prešišati Rumunjska, na to bi se oholo nasmijali. Poljska ili Češka u pretkomunističkom su razdoblju bile ekonomski razvijenije od Hrvatske, tako da su se one samo vratile gdje su prije bile. No činjenica da su Hrvatsku prestigle Mađarska, Slovačka (po mnogočemu usporediva s Hrvatskom) ili, in fine, Rumunjska dokaz je da je klijentelistički sustav kakav imamo u Hrvatskoj dovodi u pitanje opstanak ove države.

Ljudi se, naime, ne iseljavaju samo zbog toga što u Hrvatskoj nemaju posao ili imaju slabo plaćen posao. Iseljavaju se Ekonomijai zbog klijentelističkoga monstruma i nepravdi koje on generira. A stope iseljavanje tolike su da dovode u pitanje ne samo ekonomski nego i sigurnosni sustav naše države.

Antipoduzetnički mentalitet

U kontekstu navedenoga treba istaknuti i antipoduzetnički mentalitet koji je jako raširen u društvu. Nema investicije protiv koje ne će ustajati dežurni antikapitalisti ili kvaziekolozi. Opiranje promjenama, zatucanost, jamranje protiv kapitalizma i duradizam (državo, uradi nešto!) ključne su odlike antipoduzetničkoga ozračja. I dalje se ne shvaća da posao države nije zapošljavanje ljudi, nego je funkcija države da uz obranu i sigurnost stvori zakonodavni i porezni okvir (što manji porezi, tim bolje) za funkcioniranje gospodarstva. Pisac ovih redaka nije tržišni fundamentalist, no govoriti o nekakvu teroru slobodnoga tržišta u Hrvatskoj je posve deplasirano u situaciji dok država kontrolira 60 posto ekonomske djelatnosti.

Hrvatska je i dalje talac Balkana

Na vanjskopolitičkome planu nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je talac tzv. Zapadnoga Balkana. Hrvatsku se najprije ZPguralo u okvir bivše Jugoslavije, a kasnije joj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Takva (geo)politika Hrvatsku je i dalje činila taocem Balkana i onemogućavala joj snaženje veza i kontakata na području srednje Europe. Jugofili se i danas trude da Hrvatsku drže čvrsto usidrenu na području tzv. Regije, a Inicijativa triju mora, koja je potpuno u skladu s hrvatskim interesima, na tapeti je većine pripadnika političke klase i sekundirajućih im medija.

Politička je perverzija da Srbija danas ima snažniju geopolitičku poziciju na području srednje Europe od Hrvatske. Dok se Hrvatska bavila stabiliziranjem tzv. Regije (koju stabilizirati ne mogu niti velike sile), a, zanimljivo, u okviru regionalne politike šutjela na političko desubjektiviziranje Hrvata u BiH, Srbija je gradila svoj utjecaj na području koji bi prirodno trebao biti područjem snažnijega hrvatskog utjecaja. No nije to čudno jer Hrvatska nema svoju diplomaciju, a većina čak i nacionalno orijentiranih političara i intelektualaca ne iskazuje niti najmanje interesa za geopolitiku i međunarodne odnose. A trebali bi. Jer, i Franjo Tuđman krenuo je u projekt stvaranja hrvatske države tek kad je pao Berlinski zid i dok su se stvorile globalne pretpostavke. Tako i danas u Hrvatskoj ne će doći do korjenitih promjena ako do tih promjena na dođe na razini Europe gdje sve više jačaju suverenističke opcije.

„A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“

Na kraju treba biti do kraja pošten pa reći da je opći moralni i etički relativizam zavladao i kod samoga naroda. Mnogi jamraju i bugare, proklinju lopove na vlasti, a onda i sami kažu: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“. Upravo je ova rečenica opljačkala Hrvatsku. Ona je ta koja zrcali korijen problema. Narod je taj koji izabire političke predstavnike. Neovisno o svim oblicima manipulacije i ispiranja mozga, Bog je ljudima dao zdrav razum i Upitnikslobodnu volju, što podrazumijeva i sposobnost kritičkoga prosuđivanja. Mi smo ti koji izabiremo političare takvi kakvi jesu. Ako među tzv. običnim pukom čujemo rečenicu „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“ zašto se onda čudimo što oni gore kradu? Mala prilika čini maloga, a velika velikoga lopova. U takvu ozračju gdje se sve relativizira, izruguje i povlači po blatu jednostavno nije moguće graditi zdrav patriotski sustav vrijednosti niti je ljude moguće motivirati da zbog patriotskih razloga ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ispisane tone stranice o korijenima problema. No do promjena svejedno ne dolazi. A ne dolazi zato što ne postoji kritična masa za promjene. Ponovimo, 60 posto ljudi skopčano je uz proračun. Njima do velikih promjena nije. Grozno je to za čuti, ali to je tako. I ujedno nam daje odgovor na pitanje zašto nema promjena i zašto nam je tako kako jest. Pripovijesti o lošim političarima i sakrosanktnome narodu zvučale su romantičarski i lijepo neko vrijeme. No vrijeme je da se otrijeznimo i vidimo da to nije baš posve tako.

Često imam osjećaj da smo postali duboko palanačko, iskompleksirano, frustrirano i maliciozno društvo. Drugoga izvrijeđati, obezvrijediti, izrugati, poniziti, ismijati, umanjiti, popljuvati... mnogima je duhovna hrana i očito jedini način da sebe uzdignu. Posebno na društvenim mrežama gdje što je netko nepismeniji i primitivniji tim više ima potrebu komentirati. Mnogima je zaista draže kad susjedu krepa krava, nego kad sami nešto postignu svojim trudom i radom. I sam se kao nepopravljivi politički cinik borim s time da ne gledam kod javnih aktera samo zlo, nego i ono dobroga čega kod njih ima (a ima čak i kod njih ponešto), ali mi često to teško uspijeva. Zlo oko posvuda je oko nas. U takvu patološkom stanju ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ljudi kojima jedini smisao života nije metafizika kruhoborstva, ne nailaze pretežito na potporu, nego na ismijavanje i izrugivanje onih koji za stvaranje boljega društva nisu spremni popiti čašu vode, posebno ako do pipe treba propješačiti više od dva metra. I veliki Ante Starčević pred kraj je života spominjao čašu vodu i Hrvate u ne baš lijepome kontekstu.

Svi smo odgovorni: Pet je minuta do 12 da posložimo državu

Poruka ovoga osvrta nipošto nije ta da je sve zlo i nevaljalo i da se ništa ne može promijeniti. Upravo suprotno: možda ponegdje i preteške riječi poziv su da se otrijeznimo i pometemo pred svojim pragom. Okanimo se jamranja i RHzamornoga prozivanja drugih. Postanimo više samokritični. Radimo na svojim nedostatcima i manama. Čitajmo i razmišljajmo. Politički se opismenimo. Naučimo da se „politički šah igra glavom, a na srcem“ (A. G. Matoš) i da ne treba vjerovati samo lijepim riječima, nego da sve političare treba svetopisamski prosuđivati po njihovim djelima. Ne dajmo da budemo robovi političkih partija i da svoje dostojanstvo prodajemo za kantu šrota. Svi smo odgovorni (P. Šegedin). Odgajajmo velike i zdrave katoličke obitelji. Motivirajmo se pozitivnim primjerima kakvih u društvu i ekonomiji, pa i politici, nesumnjivo ima.

Hrvatski je narod tijekom prošlosti pokazao da je vrlo žilav, ali da, na žalost, složno i solidarno funkcionira jedino u izvanrednome stanju, bilo da je riječ o ratu, humanitarnoj akciji ili uspjesima nogometne nacionalne vrste. I danas smo, iako nam se to sada možda ne čini, u izvanrednome stanju: migrantska kriza koja prijeti Europi ima potencijale da uništi europski identitet i europsku sigurnost. Sve teme koje su danas frekventne u hrvatskome medijsko-političkom prostoru mogle bi vrlo brzo postati fusnotom u usporedbi s ovom ugrozom. Živimo u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene koji bi mogli rezultirati nepredvidljivim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama.
Pet je minuta do 12 da posložimo državu i riješimo elementarna pitanja koja političari ne rješavaju isključivo iz kriminalnih motiva i motiva manipulacije. Samo sređene države s jakim vodstvima i vizionarskim državnicima sutra će predstavljati subjekt međunarodne politike. Ostali će biti tek čistači cipela u predvorju.

Kojim će putem Hrvatska?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Pon, 24-02-2020, 15:35:48

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.