Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Jesu li hrvatski političari svjesni geopolitičke realnosti i brine li njih uopće položaj Hrvata u BiH, osim na folklornoj razini?

Gopolitička i sigurnosna situacija u hrvatskome balkanskom okruženju ponovno se komplicira i u nekim aspektima poprima Dijanovićobilježja i ozračje kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Srbijanski tisak danas i onaj iz vremena Miloševićeva agitpropa ne razlikuju se ni po čemu osim po novim suludim mitovima o srpskoj ugroženosti koji su u međuvremenu nastali iz beogradsko-čaršijske radionice, a na vlasti u toj državi pobočnici su Šešelja i Miloševića iz vremena devedesetih. Na situaciju u Republici Srbiji Hrvatska malo može utjecati, ali može i mora pratiti što se u susjedstvu događa. A događa se ne samo revitaliziranje mita o srpskoj ugroženosti, nego i naoružavanje srpske vojske To, naravno, ne znači da nas već sutra očekuje novi rat (posebno dok funkcionira NATO savez), ne treba podlijegati utjecajima dežurnih katastrofičara, no poučen povijesnim iskustvom hrvatski narod treba biti na oprezu, posebno zato što dan danas u Hrvatskoj djeluju strukture koje djeluju kao transmisija beogradskih interesa.

Nije, međutim, za Hrvatsku problem jedino ponašanje Srbije i njezinih pulena u Hrvatskoj. Veliki problem po hrvatsku sigurnost i geopolitičku poziciju predstavlja i situacija u Bosni i Hercegovini. Izlišno je ponavljati da su Hrvati u BiH najgore iskusili posljedice rata. Njihov je broj prepolovljen, a iseljavanja posljednjih godina prijete time da će se hrvatstvo u susjednoj državi svesti na nekoliko enklava u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni. Da stvar bude gora, kad se pogledaju haaške presude, izgleda kako je Hrvatska, a ne Srbija bila agresor na BiH.

Plan je ujedinjenje Srbije i Republike Srpske

Republika Srpska, takozvana ili ne, danas je već de facto druga srpska država iz koje su etnički očišćeni Muslimani i Hrvati (Bosanska Posavina). Srpski plan etapnog širenja prema zapadu zaustavljen je u Hrvatskoj, ali ne i u BiH. Republiku Srpsku Srbi smatraju jedinim dobitkom iz – kako ih oni zovu – „ratova devedesetih“, a u tome entitetu žive Srbi koji slove kao lučonoše borbenoga srpstva danas. Četništvo je rehabilitirano u Srbiji, no RSčetničke tradicije najbolje se i danas održavaju u Republici Srpskoj gdje se u Višegradu svake godine postrojavaju sljedbenici četništva uz poruku „bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“.

Plan vascelog srpstva ujedinjenje je Srbije i Republike Srpske. Ono što predstavlja problem za te planove, činjenica je da su sve vodeće zapadne sile, ali i Turska protiv toga ujedinjenja. Prekrajanje granica trenutačno nije popularno (što ne znači da već sutra ne će biti) tako da u Beogradu i Srbiji čekaju povoljnije okolnosti. Slabljenje Zapada i jačanje Istoka, posebno Rusije i Kine s kojima Beograd ima dobre odnose, kod Srba se gleda kao prilika da se u nekoj novoj „ćeraćemo se još“ prilici realizira formiranje „male velike Srbije“. „Ne može biti djelotvoran mir koji je donio državu koju nitko od onih koji žive u njoj ne želi. Hrvati sebe vide s Hrvatskom, Srbi gledaju na Srbiju, a Bošnjaci 'daytonsku Bosnu' razumiju kao mig da vladaju cijelom BiH bez obzira na svoje potencijale moći“ – piše u analizi za portal Sve o Srpskoj srpski novinar, politički analitičar i sociolog Slobodan Reljić. Daytonska BiH gleda se, dakle, kod Srba tek kao prvo poluvrijeme, a ne kao akt djelotvornoga i trajnoga mira.

Objektivno govoreći, Republika Srpska ima takav geopolitički, geografski i prometni položaj da može opstati jedino ujedinjena sa Srbijom ili samostalno ako Srbija bude dovoljno snažna da jamči njezinu sigurnost. U Republici Srpskoj danas živi tek nešto više od 900.000 ljudi na 24.526 četvornih kilometara. Za dugoročnu kontrolu prostora potrebni su ljudi, a sposobnost Srba u Republici Srpskoj da kontroliraju prostor RS-a dvostruko je niža od, primjerice, sposobnosti Srba da kontroliraju svoj prostor u Republici Srbiji. Srbi u RS-u strahuju od toga da će im zapadne sile nametnuti rješenja koja će dovesti do ukidanja toga entiteta, a kao prvi korak u tome procesu vide „pokušaj tihe NATO-aneksije BiH“ (S. Reljić).

Drugi je strah tamošnjih Srba vezan uz Muslimane koji već danas na razini cijele države imaju više od 50 posto stanovnika. Srbi strahuju da će Dodik ČovićBošnjaci nakon što u Federaciji BiH „završe posao s Hrvatima“, krenuti i na Republiku Srpsku. Od tuda i Dodikovo prihvaćanje suradnje s tamošnjim Hrvatima. Interesi se najbolje brane u tuđem, a ne u svojem dvorištu.

Ne gledaju, međutim, svi Srbi s odobravanjem na Dodikovu i Čovićevu suradnju. Na već spomenutom portalu Sve o Srpskoj srpski politolog i analitičar Slobodan Antonić objavio je tekst pod naslovom Mogu li Srbi u BiH vjerovati Hrvatima. Ako zanemarimo da je autor članka istaknuti kroatofob koji ne može skriti svoju mržnju prema Hrvatima, Antonićev članak predstavlja prilično zanimljivu i lucidnu analizu situacije u BiH u nekim aspektima.

Antonić uvodno ističe: „Bošnjaka u BiH je 50 posto, koliko Hrvata i Srba ima zajedno. Zato se predstavnici muslimana trude da vode igru u BiH. Nametanje 'svog' Hrvata u Predsjedništvo BiH dobar je primjer takva 'vođenja igre'. S druge, pak, strane, kao u preferansu, protiv 'nositelja igre' udružuju se dvojica igrača koji 'prate', pokušavajući da izvedu 'kontru'. Dodikov veto na odluku Predsjedništva BiH o Pelješkom mostu primjer je (bitne) srpsko-hrvatske 'kontre' (jedan 'prateći' igrač je povukao više nego drugi, ali su u obostranom interesu uspjeli nadvladati 'nositelja igre').“

Komentirajući svojedobnu Dodikovu izjavu da je 1995. trebalo formirati i Herceg-Bosnu kao treći entitet, Antonić smatra da Srbi u BiH nemaju interesa da „rasturaju daytonski aranžman zbog hrvatskog trećeg entiteta“. Antonića brine što bi time Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Glamoč ušli u hrvatski entitet iako su naseljeni dominantno srpskim stanovništvom. (svojedobno su postojali, mišljenja sam opravdani, prijedlozi da se ovi teritoriji u BiH razmjene za  okupiranu Bosansku Posavinu koja je prije rata bila dominantno hrvatski teritorij).

Hrvatska bez BiH nema stratešku dubinu

Antonić u nastavku analize piše da „Hrvatska ne sliči na zaokruženu državu, već više na granični pojas – s obzirom na to da je s Krajinom nastala kao štit prema Turcima. Ona nema stratešku dubinu i može se presjeći na svakom pravcu, te kao takva može postojati samo pod nečijom zaštitom. Kad nema NATO-a, nema ni Hrvatske“. Na stranu, rekli smo, Antonićeva kroatofobija vidljiva u izjavi da je Hrvatska nastala kao štit prema Turcima, čime se Hrvatska BiHnegira hrvatski državnopravni kontinuitet iz ranijih razdoblja i hrvatsku naciju smatra „veštačkom nacijom“. To je velikosrpska patologija laži koja će se Beogradu kad-tad jako obiti o glavu, a već im se i obila 1995., ali i 2009. gubitkom Kosova.

Iz navedenih Antonićevih rečenica treba podvući dvije činjenice. Prvo, Srbi se, što je svima, osim dudekima jasno, ne mire s postojanjem samostalne hrvatske države, a na jačanje Istoka i mogući raspad NATO saveza gledaju kao na priliku za ponovno ćeranje iako podsvjesno – neovisno o verbalnoj retorici da Hrvatska nije ništa bez NATO-a i da bez SAD-a ne bi pobijedila u Domovinskom ratu – znaju da ne bi dobro prošli u novome izravnom obračunu s Hrvatskom (neki Srbi, poput primjerice Srđe Trifkovića, ponajboljega srbijanskog geopolitičara, strahuju da bi Hrvatska vojska po direkciji NATO-a mogla biti određena za  zaposjedanje Drine i gradova u RS-u kao zapadne operacije ukidanja tog entiteta). Drugo, Antonić ispravno ističe da Hrvatska bez Bosne i Hercegovine nema stratešku dubinu. BiH je zaista hrvatska strateška dubina te s Hrvatskom čini geopolitičko jedinstvo. Toga je svjestan Antonić, ali, na žalost, ne i brojni domaći političari i medijski djelatnici koji kontinuirano šire mržnju prema Hrvatima u BiH.

U Hrvatskoj se slabo geopolitički promišlja pa se tako javno ne slažu ni moguće hrvatske geopolitičke kombinacije za BiH. O geopolitici se u Hrvatskoj malo znade, a i oni koji nešto znaju, uz rijetke iznimke, smatraju politički nekorektnim javno iznositi određena geopolitička promišljanja koja bi se mogla shvatiti kao miješanje u pitanja susjedne države. Kao da u toj državi ne žive Hrvati i kao da upravo međunarodna zajednica nije podijelila tu državu i stvorila jedan neodrživi konstrukt.

Antonićeve tri inačice

U geopolitičke kombinacije upustio se Antonić nastojeći se uživjeti u poziciju hrvatskoga nacionalističkog uma. Antonić vidi tri moguće hrvatske kombinacije za BiH. Zbog zanimljivih promišljanja prenosimo ih u cijelosti:

„Inačica 1. Maksimalni hrvatski cilj svakako bi bio da Hrvatska proguta cijelu BiH i izbije na Drinu. Ali, ako bi se po modelu 'Oluje' NH 2.0 (Nezavisna BiHDržava Hrvatska 2. 0., nap. D. D.) riješila Srba iz RS, taj model mekoga genocida Hrvatska ne može primijeniti na Bošnjake. U koju, naime, od susjednih država uputiti njihovu traktorsku kolonu? Zato je ovo rješenje, čak i s obzorja hrvatskog nacionalističkog uma, zapravo nerealistično.

Inačica 2. Minimalni hrvatski cilj skraćivanja 'mekoga trbuha' bio bi da se u BiH formira hrvatski entitet pa da se on, u sljedećem koraku, pripoji Hrvatskoj. Ali to bi podrazumijevalo i pravo da se Republika Srpska pripoji Srbiji. Međutim, time bi ojačana i proširena Srbija ušla u hrvatski 'meki trbuh'. Ovo je rješenje realističnije od prethodnoga; ali, mislim da je to nešto što Hrvati najmanje žele.

Inačica 3. Ova opcija čini se realnijom i optimalnom po interese NH 2.0: dobiti treći entitet, a zatim se udružiti s Bošnjacima i počistiti Republiku Srpsku. Bošnjaci danas, naime, efektivno i u teritorijalnom kontinuitetu, kontroliraju tek trougao Zenica-Tuzla-Sarajevo. No oni bi se možda mogli pridobiti kao saveznici Hrvatima ako bi im se, primjerice, obećalo spajanje toga trougla sa sadašnjom muslimanskom enklavom u Cazinskoj krajini preko očišćenih srpskih teritorija. Zar ne bi muslimani u BiH, tako, konačno mogli dobiti svoju zaokruženu unitarnu državu, koju neprestano sanjaju? A Hrvatska bi, anšlusom Herceg-Bosne i dijelova Republike Srpske,značajno povećala svoju stratešku dubinu te u svom trbuhu dobila tek malenu bošnjačku državu.“

Nakon što je iznio navedene kombinacije, Antonić zaključuje: „Ako je ova analiza točna, a čitatelji neka o tomu prosude, jasno je da je za Srbe flertovanje s idejom trećega, hrvatskog entiteta poprilično rizična igra. Hrvati bi, naime, mogli pridobiti Srbe za saveznike tako što bi im obećali kako će u sljedećem koraku ići na raspad BiH po principu: hrvatski entitet Hrvatskoj, srpski Srbiji (inačica 2). Ali što bi Srbima jamčilo da, kada dobiju treći entitet, Hrvati ne bi prešli na inačicu 3: savez s muslimanima, u cilju uništenja Republike Srpske i protjerivanja Srba preko Drine?“

Antonićeve strepnje, naravno, potpuno su irealne (čak i u racionalnim dijelovima koji se ne odnose na srpski kroatofobni narativ o genocidnim Hrvatima, nego na geopolitička promišljanja) kad je u pitanju sadašnja hrvatska politika. Hrvatska praktički od Tuđmanove smrti ne vodi ozbiljnu vanjsku politiku i geopolitiku. Hrvatski političari boje se javno spomenuti treći entitet, a kamoli da bi u bilo kakvim kombinacijama postojali planovi izneseni u trima Antonićevim inačicama. A ti bi planovi – ako među njima zanemarimo Antonićeve izljeve ljubavi prema Hrvatima – trebali postojati. I zadnjim je naivcima jasno kako BiH ovakva kakva jest nema budućnosti i kako će kad-tad doći do nove podjele karata. Zna li Hrvatska što želi s BiH? Jesmo li sposobni racionalno geopolitički i geostrateški promišljati svoju poziciju?

Tiho etničko čišćenje Hrvata u FBiH

Srpska je politika u BiH takva kakva jest, a svodi se na cilj ujedinjenja sa Srbijom. Hrvatsku i Hrvate u BiH srpska politika u BiH više mnogo ne dotiče FBiHjer su Hrvati odavno etnički očišćeni iz Republike Srpske. S druge strane, nasuprot fizičkom etničkom čišćenju u RS-u, u Federaciji BiH provodi se tiho etničko čišćenje. Bošnjački odabir Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH nije samo akt podčinjavanja tamošnjih Hrvata, nego i jasna poruka Hrvatima da nemaju što tražiti u BiH. Cilj je političkoga Sarajeva, bilo da govorimo o bošnjačkim nacionalistima ili o titoističko-kvazigrađanskoj platformi, potpuno raseliti i podčiniti tamošnje Hrvate i dugoročno stvoriti bošnjačku državu. (Dakako, slabljenju hrvatske pozicije u BiH pridonose i slabosti politike tamošnjih hrvatskih lidera, no to je posebna tema.) Prvi je korak pokoriti Hrvate, a dugoročno je meta i Republika Srpska.

Jasno je kako u okviru ovakvih planova Sarajevu smeta svaka ideja o uspostavi trećega hrvatskog entiteta i kako se bilo koja obljetnica Herceg-Bosne kriminalizira, za što se često koriste i etnički Hrvati – većinom plaćenici, a manjim dijelom korisne budale – koji su na liniji kvazigrađanske platforme. A koristi se (premda oni toga u pravilu nisu svjesni) i one koje se ponekad pogrdno naziva dodrinašima. To su oni koji i danas, 2019. godine, u situaciji dok se teško kontrolira i Neretva, potpuno ignoriraju stvarnost i Hrvatsku i dalje vide na Drini. Naime, na dijelovima hrvatske desnice, koju se često povezuje s pravaštvom, i dalje se sanjari o Hrvatskoj na Drini (protiv čega nitko ne bi imao ništa protiv kad bi to bilo realno). U skladu s time, dodrinaši se protive formiranju trećega entiteta jer bi to, kažu oni, značilo legalizaciju Republike Srpske. One koji zagovaraju treći entiteti, dodrinaši smatraju maltene srpskim slugama.

Nema trećega entiteta bez konsenzusa u RH o tomu 

Argument o legalizaciji Republike Srpske, naravno, potpuno je besmislen. Republiku Srpsku nije legalizirala Hrvatska, nego dična tzv. međunarodna zajednica. Republika Srpska etnički je očišćena od Hrvata, a bilo kakav masovniji povratak izbjeglih danas je potpuno nerealan. Krajevi o kojima pripovijedamo, Bosna i Hercegovina, krajevi su iz kojih se bježi, a ne u koje se vraća. S druge strane, ako se ne formira treći entitet i konzekventno Davorprolongira institucionalno nasilje nad tamošnjim Hrvatima i ono malo Hrvata pobjeći će iz BiH, pa će biti ne samo legalizirana RS, nego će vrlo brzo doći i do legalizacije FBiH kao bošnjačkoga entiteta. Entiteta koji bi dugoročno mogao postati jedan od glavnih rasadnika radikalne vehabijsko-selefijske inačice islama u Europi.

Argumenti dodrinaša vrlo su slični argumentima srpskih nacionalista glede Kosova (pri čemu, dakako, nemam namjeru uspoređivati hrvatske i srpske nacionaliste jer je to neusporedivo: i najveći srpski ljevičari veći su nacionalisti od prosječnoga umjerenog hrvatskoga desničara). Veći dio srpskih nacionalista, naime, ne želi podjelu Kosova i pripajanje sjevera naseljenoga Srbima Srbiji. Oni smatraju da će se time legalizirati otimačina Kosova. Radije, kažu oni, potpuno ignorirajući demografske pokazatelje, treba pričekati povoljnije uvjete, pa uzeti natrag cijelo Kosovo. Tako i dodrinaši, potpuno ignorirajući stvarnost i demografske pokazatelje, misle kako će sutra možda doći do povoljnijih okolnosti te onda i moći izbiti na Drinu. Argumenti i jednih i drugih krajnje su besmisleni i iracionalni: nije li, naime, bolje danas uzeti ono što je moguće – kod Hrvata to je treći entitet, a kod Srba sjever Kosova – pa nakon što se tako „osiguraju“ barem ti krajevi – čekati te bolje okolnosti? Je li bolje čekati bolje okolnosti, ako do njih ikada dođe, s nečim u rukama ili ni s čim? Zdrav razum ima samo jedan odgovor na ovo pitanje. Uostalom, sama činjenica da je kroatofobno Sarajevo protiv trećega entiteta jasno svjedoči da je on nesumnjivo hrvatski strateški interes.

„I kad bi htjeli treći entitet, nije izgledno da on bude formiran“ – krajnji je argument protivnika formiranja hrvatske jedinice u BiH kad se nastoji racionalizirati hrvatsku poziciju u toj državi. I pritom su u pravu. Dok god Hrvatska konsenzualno ne odluči da je hrvatski strateški cilj formiranje trećega entiteta, on ne će biti formiran. Da bi se nešto postiglo, prvo moraju postojati jaka volja i agenda da se to postigne. Tko je 1985. mogao pomisliti da će 1991. biti formirana hrvatska država? Tuđman je imao viziju, volju i čvrstinu i na kraju je baš zahvaljujući tomu uspio.

Lobirati u Washingtonu i iskoristiti promijenjene geopolitičke okolnosti

Gdje Hrvatska treba tražiti saveznike za formiranje trećega entiteta? Prije svega u Washingtonu, u gradu u kojemu Bošnjaci imaju mnoštvo lobističkih ureda, a Hrvati niti jedan. Današnja daytonska BiH čedo je SAD-a i bez SAD-a ništa se ne će promijeniti u susjednoj državi. Neprijeporna je istina da je Washington proteklih godina vodio politiku prema BiH protivnu hrvatskim interesima. Očigledno su se favorizirali Bošnjaci, u čemu treba svakako Geopolitiatražiti i američko pranje od politike na Bliskom istoku. Međutim, promjena ne dolazi od toga da konstatiramo da postoji loša situacija, nego od toga da loše okolnosti nastojimo eliminirati.

 Može li Hrvatska u Washingtonu izlobirati bolju poziciju? To je teško predvidjeti, ali je jedno sigurno: ne ćemo doznati kakve su nam perspektive ako ne pokušamo. Gdje Hrvatska treba tražiti svoj argument u pokušaju približavanja hrvatskih stajališta (koje tek treba istaknuti jer, kako rekosmo, formiranje trećega entiteta nije proklamirani službeni cilj Zagreba) Washingtonu? Treba ga tražiti u promijenjenim geopolitičkim okolnostima.

Pred tri mjeseca na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća analizirajući srodne teme, zapisao sam sljedeće: „Hrvati u Bosni i Hercegovini i službeni Zagreb trebali bi pomno pratiti i analizirati što bi zbližavanje Rusije i Turske odnosno Turske i srpskoga čimbenika moglo donijeti u BiH. Točno je da bi Putin mogao utjecati na Dodika da ublaži svoju prosecesionističku retoriku, no ono na što treba paziti mogućnost je dogovora Bošnjaka i Srba na hrvatski račun. Neku vrsta toga dogovora početkom devedesetih zastupali su akademik Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić.“

Isti sam članak zaključio ovim riječima: „U situaciji zbližavanja Turske i Rusije, odnosno Turske i Srba, hrvatska diplomacija trebala bi poduzeti što širi spektar aktivnosti na planu lobiranja u Washingtonu. Zbližavanje Rusije i Turske, koje se održava i u odnosima Turske i Srbije/BiH, zasigurno nije osobito drago Sjedinjenim Državama. U takvim okolnostima hrvatski je interes nametnuti se kao jedini pouzdani saveznik zapadne politike u BiH. Ne, dakako, putem lobiranja u američkome veleposlanstvu u Sarajevu (koje već godinama služi kao bošnjački servis), nego izravnim lobiranjem u Trumpovoj administraciji. Trump je vrlo pragmatičan političar spreman na kompromise, dogovore i promjenu do sada ustaljenih obrazaca na međunarodnoj sceni. Kairosa je potrebno povući za čuperak sada. Pitanje je hoće li postojati druga prilika.“

Jesu li hrvatski političari svjesni geopolitičke realnosti i brine li njih uopće položaj Hrvata u BiH – osim na folklornoj razini? To je preliminarno pitanje koje bi, bojim se, otkrilo sve razloge hrvatskih neuspjeha u BiH, ali i šire svih proteklih godina…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Čet, 17-10-2019, 06:14:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.