Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Dionigi Tettamanzi, „Krćanstvo i globalizacija“, Verbum, 2003.

Krizu kulture, kao što je naznačeno u prvome tekstu iz podlistka istoimenog naziva „Kriza Krscanstvo i globalizacijakulture“, prije svega shvaćamo kao krizu kršćanstva, koje je velikim dijelom oblikovalo europski kulturni identitet. Od vremena prosvjetiteljstva snaga kršćanstva - kao odlučnog oblikovatelja europske kulture - u stalnom je padu, a u današnjem vremenu globalizacije kriza kršćanstva doživljava svoj vrhunac.

Odnosom kršćanstva i suvremenoga procesa globalizacije – koji se odvija na političkom, ekonomskom, tehnološkom, ali i kulturološkom planu - bavi se knjiga Dionigia Tettamanzia „Kršćanstvo i globalizacija“, koja je objavljena u nakladi EkonomijaRazumsko i vjerničko gledanje na pojavu globalizacije na prvom mjestu suočava s najočitijim vidom, a taj je ekonomsko-financijski. Za Tettamanzija ekonomija jest vrjednota, ali nije jedina ni najviša vrjednota za život i za određenje čovjeka, kako pojedinca tako i naroda. Nije čovjek radi ekonomije, nego ekonomija radi čovjeka. Apsolutizacija ekonomije isto je što i oblik „idolatrije“, jer gleda na „dobra“ kao da su najviše i jedino čovjekovo dobro.Verbum 2003. godine. Dionigi Tettamanzi nedavno je preminuli milanski kardinal koji se 2005. spominjao kao jedan od izglednih kandidata za nasljednika pape Ivana Pavla II.

Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: I. Globalizacija i kršćanska misao, II. Globalizacija između uloge država i prava pojedinca, III. Poslušaj, Bože glas svojih siromaha koji te zazivaju, IV. Postoji li kršćanski put globalizacije.

Odmah na početku valja istaknuti kako autorov stav prema globalizaciji nije negativistički, nego dvojak, tj. on smatra da sve ovisi o nekim temeljnim opredjeljenjima: stavlja li se globalizaciju u službu čovjeka, i to svakog čovjeka, ili isključivo u korist nekom razvoju odvojenom od načela solidarnosti i sudjelovanja. U tom smislu važno je da što je tržište globalnije, to ono više mira biti uravnoteženo globalnom kulturom solidarnosti pozornom na potrebe najslabijih. A do sada nije uvijek bilo tako, pa Sinoda Amerika – Sjeverne, Srednje i Južne – održane u Rimu 1997., u Izjavi br. 74, ovako izražava stav biskupa o ekonomskoj globalizaciji: „Premda je istina da razvoj globalizacije sa sobom donosi pozitivne posljedice poput povećanja djelotvornosti i rasta proizvodnje, što može osnažiti proces ujedinjavanja naroda i poboljšati služenje ljudskoj obitelji, ipak, budući da se ravna zakonima tržišta primjenjivanima prema koristi moćnih, ima i druge krajnje negativne posljedice: pridavanje apsolutne vrijednosti ekonomiji, Globalizacijanezaposlenost, smanjivanje i pogoršavanje nekih javnih služba, uništavanje prirodnog okoliša, povećanje jaza bogatih i siromašnih, nepravedno natjecanje koje siromašne narode sve više gura prema dnu“ (str. 19.).

Papa Ivan Pavao II. u Poruci prigodom Svjetskog dana mira 1998. istaknuo je kako se nalazimo na pragu nove ere, „koja sa sobom nosi velike nade i uznemirujuća pitanja“. Papa se zapitao „kakve će biti posljedice sadašnjih promjena? Hoće li se svi okoristiti globalnim tržištem? Hoće li svi konačno moći uživati mir? Hoće li se svi okoristiti globalnim tržištem? Hoće li odnosi među državama biti pravedniji, ili će ekonomska natjecanja i rivalstvo među narodima voditi čovječanstvo prema stanju još veće nestabilnosti?“ (str. 20.).

Iz navedenog proizlazi da se razumsko i vjerničko gledanje na pojavu globalizacije na prvom mjestu suočava s najočitijim vidom, a taj je ekonomsko-financijski. Za Tettamanzija ekonomija jest vrjednota, ali nije jedina ni najviša vrjednota za život i za određenje čovjeka, kako pojedinca tako i naroda. Nije čovjek radi ekonomije, nego ekonomija radi čovjeka. Apsolutizacija ekonomije isto je što i oblik „idolatrije“, jer gleda na „dobra“ kao da su najviše i jedino čovjekovo dobro.

Potrebna je etička regulacija tržišta

Proces koji naš autor uočava kad je u pitanju ekonomija, širenje je prostora ekonomske moći, osobito financijske, Regulatori. „... Ekonomsko-financijskom protagonizmu velikih poduzeća prisutnih na tržištima te u kontinentalnim i svjetskim bankama uz bok stoji skromna i svakako nedostatna sposobnost kontrole i usmjeravanja od strane političkih subjekata, koji još djeluju prema nacionalnim obrascima i u uvjetima s često malom djelotvornošću“koji je sve više odvojen od država, tj. od redovnih pravnih i nadzornih subjekata; prostor, dakle, izvan područja koja su do sada po definiciji bila pretpostavka općem dobru, podjeli zemalja i probitaka. „... Ekonomsko-financijskom protagonizmu velikih poduzeća prisutnih na tržištima te u kontinentalnim i svjetskim bankama uz bok stoji skromna i svakako nedostatna sposobnost kontrole i usmjeravanja od strane političkih subjekata, koji još djeluju prema nacionalnim obrascima i u uvjetima s često malom djelotvornošću“ (str. 26.).

Iako se kapitalizmu mogu uputiti brojni prigovori, pa tako autor poziva na etičku regulaciju tržišta, objektivno se priznaju i njegove pozitivne osobine. Tettamanzi citira dr. sc. Giuseppea De Rita koji kaže: „Nitko ne može nijekati, pogotovo ako je makar samo jednom u životu prošao ulicama i selima u kojima ljudi umiru od gladi, da još danas postoje područja i stanja krajnjega i dramatičnog siromaštva. No nitko ne može nijekati da je posljednjih pedeset godina ekonomski razvoj, poglavito onaj po trgovačkoj matrici, izbavio iz nerazvijenosti stotine milijuna ljudskih bića: ne samo u Europi (pomišljam na to koliko smo samo mi Talijani bili siromašni samo dva naraštaja unatrag), nego i u Južnoj Americi i na Dalekom Istoku. Samo povećanje zajedničkog bogatstva pospješuje da se tijekom dugog razdoblja prevladaju stanja zaostalosti; a takvo povećanje, barem u povijesti posljednjih dvaju stoljeća, jamče procesi kapitalističkoga i tržišnog razvoja“ (str. 54.).

U Govoru na Papinskoj akademiji 1997. Papa Ivan Pavao osvrnuo se na istu problematiku i upozorio na sablazan teških nejednakosti: „Istina je da zapanjujući ekonomski zamah nekih nedavno industrijaliziranih zemalja kao da potvrđuje činjenicu da tržište može proizvesti bogatstvo i blagostanje i u siromašnih krajevima. Ipak, u široj perspektivi, ne smije se zaboraviti na ljudsku cijenu tog procesa. Pogotovo se ne smije zaboraviti trajna sablazan teških nejednakosti među raznim narodima, među osobama i skupinama unutar svake zemlje... U svijetu postoji previše osoba koje nemaju pristupa ni najmanjem dijelu obilnog bogatstva manjine. U okviru 'globalizacije' zvane i Virtualno'mundijalizacije' ekonomije lako prebacivanje resursa i sustava proizvodnje ostvareno jedino po kriteriju najvećeg profita i na temelju neobuzdana natjecanja, dok s jedne strane povećava mogućnost zapošljavanja i blagostanja za neke krajeve, s druge strane isključuje druge manje povoljne krajeve i može povećati nezaposlenost u zemljama stare industrijske tradicije“ (str. 67.).

Jedan od simptoma globalizacije je i posvemašnja virtualizacija stvarnosti. „I ono što spoznajemo, što vidimo na svojim televizijskim ekranima, posredovano je, 'virtualizirano', udaljeno od naše svijesti. No činjenica je da za naš duh i za naša intimna određenja mnogo više znači zapravo vidjeti jednog mrtvaca – a od takve se eventualnosti sve vještije štitimo – nego tisuću mrtvih s 'malog ekrana', nakon kojih možda slijedi modna revija! I onda (...) jesmo 'globalni', ali nismo 'selo'. Naime, u 'selu' se poznaje, gleda se u lice, dijele se radosti i nevolje zajedničke avanture“ (str. 31.-32.).

Potrebna je čovječna i očovječujuća globalizacija, a prvi je zadatak stvaranje alternativne kulture

Tettamanzi smatra kako nam je potrebna globalizacija koja će biti uistinu čovječna: ona se mora ostvarivati u poštivanju ukupnosti vrjednota i zahtjeva – onih materijalnih, ali i onih moralnih i duhovnih – pojedinog čovjeka – svakog čovjeka, tko god on bio – i u poštivanju solidarnosti koja povezuje sve ljude kao članove jedne jedine „obitelji“.

Prvi veliki zadatak što ga treba obaviti za čovječnu i očovječujuću globalizaciju jest kulturni: radi se o stvaranju i razvijanju alternativne kulture, drukčije od one koja danas uobličuje globalizaciju. „Znamo da ta najvećim dijelom jest ekonomska kultura koja kao svoj jedini zakon priznaje profit radi profita, odnosno najveću dobit pod svaku cijenu. Dublje u korijenu, ta se ekonomska kultura zasniva na reduktivnoj i izobličenoj viziji čovjeka – tzv. liberistička Globalizacijaideologija – čiji su karakteristični tipovi individualizam, egoizam, konzumizam, sloboda kao apsolutna samovolja nepodložna kontroli, imanentnost koja čovjeka zatvara u njega samoga“ (str. 69.).

Nasuprot dominantnoj kulturi, alternativna kultura na čije stvaranje KulturaNasuprot dominantnoj kulturi, alternativna kultura na čije stvaranje autor poziva proizlazi iz integralne vizije čovjeka, kojoj je objedinjujuće i vrijednosno središte u spoznaji čovjeka kao osobe.autor poziva proizlazi iz integralne vizije čovjeka, kojoj je objedinjujuće i vrijednosno središte u spoznaji čovjeka kao osobe. „Osobno je dostojanstvo vlastitom svim ljudskim bićima, bez ikakve diskriminacije. Na toj crti apsolutne jednakosti i siromašni – pojedinci i čitavi narodi – uživaju to dostojanstvo i na temelju toga traže da ih se shvaća kao osobe i da se s njima ophodi kao s osobama, dakle, da budu poštivani, prihvaćeni, ljubljeni i pomagani, čak 'obožavani' s obzirom na činjenicu, kako nas Sveto Pismo podsjeća, da su stvoreni na Božju sliku i priliku. Tu, dakle, u samom srcu marginaliziranja koje na tisuću načina ranjava siromašne izbija silan zahtjev za kulturnim obraćenjem u samom načinu gledanja na siromahe: ne više kao na pasivne subjekte – takoreći objekte – neugodne primatelje nekakve pomoći, nego kao na protagoniste koje treba podržati u teškom prijelazu iz beznandne i trome napuštenosti u svjesno prihvaćanje odgovornosti“ (str. 69.-70.

Govoreći o vrijednosti osobe, autor dodaje: „... Čovjek je etički subjekt, odnosno subjekt svjestan, slobodan i odogovorno određen prema istini i prema dobru, subjekt koji se ostvaruje i ispunja (tj. postaje sve više čovjek) dragovoljnim prihvaćanjem zakona koji je utisnut u samo biće njega kao čovjeka, koji je ukorijenjen u njegovoj osobnoj naravi. U tom smislu, ljudsko je biće jedino svrha¸ nikad sredstvo; uvijek i samo subjekt, a nikad objekt ili proizvod tržišta. Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost svakog od nas, odgovornost koju stoga ne mogu drugi zamijeniti, niti je mogu prenijeti na druge“ (str. 73.-74.).

Glavna crta ljudskog bića je njegova otvorenost transcedenciji, apsolutnom Bogu. „Bog je nepovrediv temelj Papa Ivan Pavao II.osobnog dostojanstva svakog ljudskog bića, a poglavito onoga koje je gaženo u svojim svetim pravima. On je izvorni princip bratske i djelotvorne ljubavi: ljubavi što je Bog čini 'mogućom' i u najtežim situacijama. On želi biti - nikad to ne zaboravimo – pravedan i milosrdan sudac sviju i svakoga, 'zemaljskih velikaša' i 'malenih', ne isključujući nikoga!“ (str. 77.).

Svjestan suvremenih unifikacijskih procesa kao i agresivnih antiteističkih tendencija – pozivajući se na papu Ivana Pavla II. – autor nadalje upozorava da globalizacija mora poštivati različitost kultura koje su u sveopćoj harmoniji naroda ključne za interpretaciju života. „Posebice ne smije siromašne lišiti onoga što im je najdragocijenije, uključujući religiozna vjerovanja i prakse, je su autentična religiozna uvjerenja najjasniji pokazatelj ljudske slobode“ (str. 73.).

Čovječna i očovječujuća globalizacija mora voditi računa i o ekološkom pitanju, tj. „ispravnoj uporabi prirodnih elemenata; ne može odbaciti divlju i neobuzdanu industrijalizaciju“ (str. 73.).

Kako pokazuju prethodni retci, kršćanstvo nije protiv globalizacije kao oblika suradnje i približavanja naroda i kultura. No, on je protiv globalizacije koja naglasak stavlja prvenstveno na profit ili partikularne političke interese, a pritom zanemaruje dostojanstvo svake ljudske osobe i prava malih naroda. Globalizacija mora biti podvrgnuta načelu socijalne pravednosti, a tržište etičkom načelu. Tek tada stvorit će se pretpostavke za čovječnu i očovječujuću globalizaciju na koju u ovoj vrijednoj knjizi poziva nedavno preminuli kardinal Tettamanzi.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 20-11-2017, 03:05:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0075_Marusevec_0360.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).