Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Samir Khalil Samir, „Islam na Zapadu – cijena suživota“, Veritas, Zagreb, 2015.

Teroristički napadi u Parizu, Bruxellesu, Nici i Munchenu, kao i pojava tzv. Islamske Islam na zapadudržave na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, u Europi su ponovno izazvali strahove od strane islamističkih militantnih skupina, ali i reaktualizirali pitanje o (ne)nasilnoj naravi islama. Unatoč tome što hrvatski narod, napose u Bosni i Hercegovini, živi u neposrednome kontaktu s muslimanskim vjernicima, poznavanje islama u Hrvatskoj nije na osobito visokim granama, a i literatura posvećena toj velikoj monoteističkoj religiji oskudna je na hrvatskome govornom području. Radi toga valja pozdraviti pojavu knjige „Islam na Zapadu – cijena suživota“ egipatskog isusovca Samira Khaila Samira koja je prošle godine objavljena u Hrvatskoj, u nakladi Veritas, pod uredničkom palicom prof. dr. sc. Josipa Blaževića. Knjiga je izvorno izdana u Švicarskoj 2009. godine, na francuskom jeziku, a njezin prijevod na hrvatski jezik potpisuje Aleksandra Marija Chwalowsky.

Autor knjige istaknuti je stručnjak za islam i orijentalistiku, jedan od najvećih kršćanskih islamologa, dugogodišnji profesor na Sveučilištu sv. Josipa u Beirutu u Libanonu, profesor na fakultetima u Parizu, Rimu i SAD-u, a prošle godine imenovan je rektorom Papinskog orijentalnog instituta u Rimu. Samir je egipatski Kopt, odličan poznavatelj arapskog jezika, tako da njegovi uvodi o islamu imaju posebnu težinu jer ovu religiju poznaje „iznutra“.

Knjiga „Islam na Zapadu“ nije pisana kao znanstveni rad, nego je rezultat niza razgovora koje je s Samir Khalil Samirautorom vodila filozofkinja Line Pillet o temama vezanima za islam i muslimane na Zapadu, prvenstveno u Europi.

Urednik knjige prof. dr. sc. Josip Blažević ističe da knjiga pomaže čitatelju „osloboditi se od neznanja, predrasuda i mitova o islamu kao i 'dječjih bolesti' zapadnjaka u susretu s ovom svjetskom religijom“.

Uz uvod i zaključak knjiga obuhvaća sedamnaest tematskih poglavlja, a na kraju knjige dodan je rječnih najvažnijih pojmova koji se tiču islama. Nastanak Kur'ana, (ne)nasilje u islamu, položaj žene u islamu, šerijatski zakoni, problemi muslimana u Europi, odnos islama prema ljudskim pravima i vjerskim slobodama, pitanje gradnje džamija i nošenja feredže, pitanje poligamije, islam i uzroci terorizma, ramazan, jelo i piće kod muslimanskih vjernika, modeli integracije itd., sva ova i mnoga druga pitanja autor obrađuje jasnim rječnikom lišenim ideologije političke korektnosti koja je u zapadnome svijetu dobrim dijelom postala sinonim za autocenzuru.

Snažniji priljev muslimanskog stanovništva u Europu možemo pratiti od sedamdesetih godina prošloga Islamstoljeća, a kao rezultat nedostatka radne snage. Riječ je prvenstveno o useljenicima iz sjeverne Afrike, Bliskog istoka i južnog Sredozemlja. U Uvodu knjige autor stoga s pravom ističe da je islam postao nepobitna činjenica u Europi, pojava „koja zabrinjava, no istodobno izaziva i veliko zanimanje“.

U prvome dijelu knjige „Shvatiti islam danas“ u četiri poglavlja daje se uvid u temeljna obilježja islama, govori se o mjestu Kur'ana u islamu, o povezanosti islama i nasilja, kao i položaju žene u islamu.

Definirajući islam, autor piše kako je prije svega riječ o obliku vjerovanja u Boga koji odlučuje o svim dijelovima našega života. Za tradicionalna muslimana, islam je presudan za svaki trenutak njegova dana: način na koji jede, odijeva se, odnosi prema drugima, pozdravlja ljude, utvrđuje odnose između muškarca i žena, kao i odnos prema strancima; koje kategorije osoba može smatrati prijateljima, a koje neprijateljima itd. Islam je ujedno i način molitve, nacrt društva, ali i politički sustav, s obzirom na to da u islamu ne postoji razdioba na politički i vjerski dio; to je ujedno i razlogom zašto je islam jedinstveniji od kršćanstva.

Kur'an – za muslimane nepromjenjiva i nestvorena Riječ Božja

Glavni izvor učenja islama, kao i zakonodavstva je Kur'an. Za muslimane Kur'an je nepromjenjiva i nestvorena Božja riječ što ju je anđelo Gabrijel izdiktirao proroku Muhamedu 618. godine naše ere. Posrijedi je tekst koji se prepričavao te je zapisan nakon Muhamedove smrti, a unatoč tome predstavlja Kuranse kao riječ samoga Boga, u koju ljudsko biće nije ni na koji način interveniralo. Normativno izdanje Kur'ana izdano je 1923. u Kairu pod pokroviteljstvom egipatskoga kralja Fouada I.

Muslimani vjeruju da je Kur'an vječna Božja riječ koja je Kur'anMuslimani smatraju da je Bog prvo poslao Mojsija i dao mu Ploče Zakona. No, taj je Zakon još uvijek bio primitivan i zemaljski. K tome su ga još židovi izobličili, baš kao i Mojsijevu poruku. Potom je Bog poslao Isusa koji ga je usavršio i donio novi Zakon, duhovni i božanski. Ali, kršćani su sa svoje strane izobličili tu poruku, učinivši Isusa božanstvom jednakim Bogu. Bog je stoga poslao posljednjega proroka, „pečat svih proroka“, Muhameda Ibn 'Abdallaha, koji je uzeo onaj bolji od dva prethodna Zakona i dodatno ga usavršio, donoseći na taj način svijetu treći i posljednji Zakon, Kur'an, te na taj način dovršio Božju Objavu.izravno „sišla“ (tenzil) od Boga i da je cijeli njegov sadržaj doslovno „udahnut“ (vajh), tj. objavljen proroku Muhamedu. Ovakvo shvaćanje onemogućuje bilo kakvo kritičko propitivanje i tumačenje teksta Kur'ana s obzirom na to da je Kur'an doslovna Riječ Božja koju je anđeo izdiktirao Muhamedu. Zanimljivo je, međutim, da prvi naraštaji muslimana nisu tako razmišljali, nego su nastojali shvatiti svaki redak objašnjavajući okružje unutar kojeg je Muhamed izrekao pojedinu rečenicu.

Muslimani smatraju da je Bog prvo poslao Mojsija i dao mu Ploče Zakona. No, taj je Zakon još uvijek bio primitivan i zemaljski. K tome su ga još židovi izobličili, baš kao i Mojsijevu poruku. Potom je Bog poslao Isusa koji ga je usavršio i donio novi Zakon, duhovni i božanski. Ali, kršćani su sa svoje strane izobličili tu poruku, učinivši Isusa božanstvom jednakim Bogu. Bog je stoga poslao posljednjega proroka, „pečat svih proroka“, Muhameda Ibn 'Abdallaha, koji je uzeo onaj bolji od dva prethodna Zakona i dodatno ga usavršio, donoseći na taj način svijetu treći i posljednji Zakon, Kur'an, te na taj način dovršio Božju Objavu. Taj je zakon za muslimane savršen, jer vraća ravnotežu između materijalnoga i duhovnoga, zemaljskoga i nebeskoga. Islam se, dakle, javlja kao religija „zlatne sredine“; religija ravnoteže između svih sastavnica ljudskoga bića, koje ponekad znaju biti i proturječne.

Nasilni redci u Kur'anu daleko brojniji od nenasilnih

Kada govorimo o nasilju u islamu, Samir ističe da u Kur'anu pronalazimo retke koji pozivaju na snošljivost. Za primjer možemo navesti Kur'an 10/99 gdje čitamo: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici?“. No, nasuprot ovim snošljivim redcima, nailazimo i na brojne koji uistinu potiču na nasilje, na nečuveno nasilje prema neprijateljima islama, koji su – prema Kur'anu – po definiciji i neprijatelji Božji. Nasilni su redci prema Samiru daleko brojniji od nenasilnih, a „musliman formiran u muslimanskoj znanstvenoj predaji prirodno će dati prednost nasilnim stihovima u odnosu na nenasilne. U tom smislu, možemo smatrati kako muslimani koji se odaju terorizmu ne čine to toliko iz osobnih razloga, koliko iz vjerskog uvjerenja: primjenjuju, naime, objavu Božju čovječanstvu u obliku u kojemu je ona izražena u Kur'anu što je moguće vjernije“.

„Muslimani-tradicionalisti“ – čitamo dalje u knjizi – „tvrde kako je islam osramoćen, ponižen i skršen; osvojen i koloniziran te kako to vrijedi i danas. Sve to dogodilo stoga što su muslimani zaboravili svoju istinsku predaju, te više nemaju niti volje, nito moći. Islam je stoga religija moći. Posrijedi je predaja na koju se često poziva. Upravo stoga što su tu predaju zanemarili, postali su posljednji od posljednjih, a muslimanske zemlje daju u bescjenje svoja neslućena bogatstva (misli se na Arabiju i druge zemlje Zaljeva), umjesto da ih stave na raspolaganje islamu, kako bi ga pretvorili u najrasprostranjeniju religiju svijeta. Za njih je, dakle, posrijedi ponovno osvajanje svijeta na svim područjima: vjerskom, gospodarskom, političkom, kulturnom, društvenom i ćudorednom. Razlog više jest i taj što je Zapad – koji vlada svijetom – izgubio vjeru u Boga te, u ime slobode, pada u najgora sramna djela. Muslimani su u tom smislu uvjereni kako su jedino još oni u stanju obraniti Zakon Božji, budući da su se kršćani odrekli vlastite vjere i moralnih načela. Takav je plan salafita, koji lako može doživjeti radikalni obrat i prometnuti se u rat, ako je potrebno. Iako ne priželjkuju rat kao takav, kao što sami neprestano tvrde, spremni su na nj isključivo kako bi obranili Božju čast; Boga i njegova proroka te vjeru Božju – drugim riječima: islam“.

Ako se uzme tekst Kur'ana u cjelini, iz njega možemo zaključiti da se valja boriti protiv onoga tko je protiv Boga i njegova proroka, i obratno: boriti se za Boga i njegova proroka. Ako se uzme u obzir navedeno poistovjećivanje proroka i njegova Boga, onda postaje jasnija žestoka i prekomjerna reakcija muslimanskih masa na pitanje „karikatura Muhameda“.

Islamisti

Govoreći o islamistima, taj je pojam iskovan u arapskome svijetu sedamdesetih godina prošloga MuhamedAko se uzme tekst Kur'ana u cjelini, iz njega možemo zaključiti da se valja boriti protiv onoga tko je protiv Boga i njegova proroka, i obratno: boriti se za Boga i njegova proroka. Ako se uzme u obzir navedeno poistovjećivanje proroka i njegova Boga, onda postaje jasnija žestoka i prekomjerna reakcija muslimanskih masa na pitanje „karikatura Muhameda“.stoljeća, nasuprot pojma „muslimani“. Pojam „muslimani“ označava obična vjernika koji vjeruje u Boga i u Muhameda, a „islamist“ je radikal prema kojemu Kur'an potiče na ratovanje sa svakime tko je protiv Boga ili njegova proroka. „Polazište je ovoga jedno zapravo vrlo jednostavno razmišljanje. Prorok Muhamed, Božji poslanik, sustavno je ratovao protiv svojih koji su se protivili bilo njemu, bilo Bogu. Ako je Muhamed uzor svakome vjerniku, tada je zadaća vjernika zaratiti sa svakime tko je protiv Boga ili njegova proroka, ili se jednostavno protivi islamu, koji je prava religija, željena od Boga. Ostaje još utvrditi tko je to točno protivnik islama. Jednom kada se to utvrdi, vjernik će biti obvezan zaratiti protiv njega. Iako se ovakvo razmišljanje može učiniti pomalo djetinjastim, ono to ipak nije, jer i najradikalniji muslimani ostaju legalisti. Oni, zapravo, ne vode rat jer to žele, već radi poštovanja prema riječi Božjoj, objavljenoj preko Muhameda u Kur'anu, a koju valja primijeniti u životu“.

Idejni vođa islamista je Sayyed Qutb, glavni čovjek „Muslimanske braće“, jedne od najutjecajnijih skupina danas u muslimanskome svijetu. Pedesetih godina prošloga stoljeća, dok je boravio u zatvoru, Sayed Qutb je napisao opsežan komentar Kur'ana, nazvan „U sjeni Kur'ana“, koji zapravo više predstavlja njegove političko-vjerske ideje nego komentar samog Kur'ana. U tom djelu upušta se u kritiku Zapada i SAD-a, koji prema njegovu mišljenju šire novo-poganštinu. Potrebno je stoga: 1.) utvrditi neprijatelja Boga i islama; 2.) odbaciti pogansko društvo i u potpunosti se odijeliti od njega; 3.) izgraditi muslimansko društvo; 4.) napasti i uništiti pogansko društvo. Takvo je učenje nadahnulo najekstremističnije skupine koje su počinile teroristička djela.

Ovdje valja dodati da su ranije Muhamedove objave iz Meke bili otvorenije i pomirljivije od kasnijih iz Medine, tj. iz razdoblja kad se islam formira kao zasebna religija s rigozornim normama te postaje politička i vojna sila. A s obzirom na to da prema muslimanskom naučavanju novija objava ukida raniju, svi tradicionalistički pokreti (Muslimanska braća, selafisti) kao i radikalni islamistički pokreti (Al-Kaida, ISIL) svoje tumačenja islama uglavnom temelje na medinskim objavama koje su znatno radikalnije od onih iz Meke.

Položaj žene u islamu

Položaj i društveni status žene u islamu prema Samiru je bitno nepovoljniji nego na Zapadu. U muslimanskoj tradiciji tako ne postoji razvod, nego jednostrano otpuštanje žene, koje je moguće samo uz muževo dopuštenje. Muškarac može imati do četiri žene (poligamija), a može se oženiti drugom ženom čak ako se njegova postojeća supruga tome protivi. Od žene se načelno očekuje da se brine samo za kuću, a bez muževlja dopuštenja ne smije izlaziti iz kuće i raditi vani. Žene u Saudijskoj Arabiji nemaju pravo voziti automobil. Pod određenim uvjetima ženu je moguće fizički kažnjavati, a na području spolnosti žena je ovisna o muškarcu: nema ga pravo odbiti, tj. ne može se izgovarati umornošću, niti bilo kojim drugim razlogom, osim ako je posrijedi bolest. Svjedočanstvo muškarca vrijedi dvaput više od svjedočanstva žene, što u praksi znači da su potrebne dvije žene na jednog muškarca kako bi njihove izjave jednako vrijedile. Kad su u pitanju teški zločini svjedočanstvo žene je ništavno. Što se tiče naslijeđa, djevojka nasljeđuje samo polovicu onoga što nasljeđuje momak (kod šijita nasljeđuju jednako). Žene najčešće nemaju pravo birati muža, jer o tome odlučuju njihovi očevi ili braća. Djevojka ne može izići u kino, na bazen, ili u disko klub, a da to ne dopusti njezin najmlađi brat. Na duhovnome planu Kur'an, međutim, ne pravi nikakvu razliku između muškarca i žene. Najbolji je onaj tko je najpobožniji. Jednakost muškarca i žene pred Bogom ne dolazi u pitanje.

U drugome dijelu knjige „Suvremeni izazovi“ kroz sedam se poglavlja obrađuje problematika integracije muslimana u Europi, u kontekstu sve brojnijih zahtjeva za priznavanjem njihova vjerskog identiteta. Čitamo tako o (ne)primjenjivosti šerijatskog zakona (koji se prema autoru u apsolutnome obliku ne provodi niti u jednoj muslimanskoj zemlji) unutar europskih demokratskih pravnih poredaka, o molitvenim obredima, o gradnji džamija i groblja, o poučavanju islama u školama, o nošenju islamske feredeže, muslimanskim blagdanima i prehrani.

Samir upozorava da se u džamijama redovito održavaju politički govori te kako je propovijed u petak popodne – khutba – uvelike politički govor, ako štoviše „nije obilježen provokatorskim i žučljivim elementima“. Džamije stoga u brojnim zemljama nadgledava policija i ministarstvo unutarnjih poslova. Posebno ovo vrijedi za džamije koje financira Saudijska Arabija, a kojih je na desetine tisuća po čitavome svijetu. „Poznato je i kako je pravna škola koja u Arabiji donosi zakone ona vehabizma te da je ona od svih islamskih pravnih škola najuskogrudnija, najradikalnija, i najvećma protivna napretku. Prihvatiti subvencije (najčešće potajne) jedne takve države, značilo bi podložiti se takvu viđenju, koje se osobito u nekim točkama protivi pravima ljudske osobe“.

Imami i feredže

Jedan od najvećih postojećih problema u Europi prema Samiru je prisutnost i formacija imama u Europi. ImamiJedan od najvećih postojećih problema u Europi prema Samiru je prisutnost i formacija imama u Europi. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama. Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju-primateljicu, već naprotiv „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju se se doselili.Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama. Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju-primateljicu, već naprotiv „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju se se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladima muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dvije kulture, od koje su dokraja zapravo usvojili samo jednu“. Autor upozorava kako bi zemlje-primateljice trebale paziti kad su u pitanju imami, njihova formacija i djelovanje i kako bi se trebalo spriječiti one imame koji su prepreka skladnoj integraciji muslimanskih vjernika u zapadni sustav vrijednosti.

„Afera feredže“ izaziva polemike u Francuskoj još od sredine devedesetih godina, a u knjizi čitamo kako je feredža više političko sredstvo, koje je dijelom islamizacije Europe, nego pitanje vjernosti muslimanskoj tradiciji. „Islamski veo“ nije tako postojao prije sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je o pojavi do koje je došlo u sunitskome muslimanskom svijetu zahvaljujući vehabijskome utjecaju, uz financiranje Saudijske Arabije, a u šijitskome nešto kasnije, pod utjecajem Irana, te uz njegovo financiranje. „Poruka koja se nalazi u pozadini svega toga glasi: različiti smo od vas, i moćni smo; valja nas primijetiti jer predstavljamo stvarnost koju morate uzeti u obzir. Sve je to politika, dok religija samo nadopunjuje takve ciljeve“ – ističe Samir.

Ključan faktor muslimanske integracije u Europi njihov je odnos prema temeljim suvremenim europskim vrijednostima kao što su sloboda, dostojanstvo čovjeka, civilna država, jednakost, solidarnost. Dok je civilna država ključna točka zapadnjačke kulture, „dobar musliman“ ne razumije pojam civilne države, jer ona ne postoji u njegovoj društveno-kulturološkoj paradigmi. U većini islamskih zemalja, država je ta koja imenuje, odnosno, nadzire i financira muslimanske vjerske vođe. Dužnost je političke vlasti u islamu ujedno i braniti muslimansku vjeru i širiti je. Od svoga utemeljenja, naime, islam je i politika i religija. U svim muslimanskim zemljama stoga je zabranjeno nemuslimanima javno očitovati svoju vjeru. Odnos muslimana prema temeljnim pravima i slobodama bitno je različit od zapadnjačkoga, pa tako muslimanski intelektualci dovode u pitanje i Opću deklaraciju o pravima čovjeka istučući kako ona nije univerzalna, već zapadnjačka deklaracija. Vjerska sloboda, dostojanstvo osobe i položaj žena neusporedivi su u muslimanskome i zapadnom svijetu.

Opravdane muslimanske kritike Europe i Zapada

Samir, što je potrebno istaknuti, s pravom uvažava neke od kritika koje muslimani upućuju Europi i Zapadu. Posebno se to odnosi na činjenicu da je Zapad izgubio osjećaj za religioznost i da tone u opći nihilizam. On smatra da je nihilističko i negativno viđenje čovjeka razorno. Bez vjere u Boga, bez čvrste vjere, život može biti lišen smisla. Taj izostanak svakoga duhovnog sadržaja prijeti zapadnjačkome čovjeku. „U tom smislu“ – piše autor – „prisutnost muslimana može se pokazati nadasve dobrodošlom. Oni bi na Zapadu mogli odigrati itekako važnu ulogu, ako se pokažu spremnima prihvatiti sve spomenute vrijednosti te istovremeno razbrati što Zapad ima vrijedna ponuditi, a što je u njegovoj ponudi manje vrijedno“.

U tom kontekstu autor nadalje raspravlja o dilemi „europeizacija islama“ ili „islamizacija Europe“. Sa stajališta islamista, modernizacija islama nije moguća, jer je on savršen, dok nasuprot tome zapadnjačko društvo – budući da je civilno – doživlja se u brojnim vidovima nesavršenim. Slijedom toga potrebno je društvo „islamizirati“, kako bi postalo savršeno. „Stoga je“ – zaključuje Samir – „doista riječ o planu djelomične islamizacije Europe, kako bi se muslimanima omogućilo živjeti u njezinu okrilju ne gubeći pritom svoj identitet. Nije, dakle, naposljetku, islam taj koji bi se trebao prilagoditi Europi, već bi se Europa trebala prilagoditi islamu i integrirati ga“. No, prema Samiru, takvi planovi mogu se vidjeti, primjerice, u govorima Tariqa Ramadana, dok plan islamizacije Europe preko useljenika ne postoji. Useljenici dolaze u svoje osobno ime, nikada ih ne šalje neki pokret kako bi širili propagandu. Dolaze jer traže zaposlenje kako bi mogli prehraniti obitelj i voditi život dostojan čovjeka. Štetu, smatra autor, ne nanose useljenici nego radikalni imami i pro-zelotski obraćenici. „Useljenici su, na neki način, lake žrtve. Ako ne mogu naći posao, ili ako završe u zatvoru, vrlo će brzo do njih stići radikalni imami. Redovito ustrajem na sljedećoj činjenici: jedan je od problema Europe taj što se ne umije nadzirati te imame prije njihova dolaska u zemlju“.

Uzroci terorizma

U poglavlju „Ideologija i terorizam“ raspravlja se o uzrocima terorizma izvan islama i unutar samog islama. Siromaštvo autor ne smatra glavnim uzrokom, jer zemlje iz kojih teroristi uglavnom dolaze nisu među najsiromašnijima (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir). Postoje na desetine siromašnih muslimanskih zemalja koje se ne bave terorizmom. K tome, niti kolonijalizam zasigurno nije glavnim uzrokom, s obzirom na to da brojne muslimanske zemlje koje stvaraju teroriste nisu doživjele kolonizaciju i obrnuto.

„... Istinski su razlozi posve drugi te pripadaju samome muslimanskome svijetu. U biti je riječ o indoktrinaciji koja se vrši počevši od osnovne škole, kao i u džamijama te u vjerskome tisku i ostalim medijima. Ta teorija onomu koji je želi slušati neprestano ponavlja kako je kršćanski Zapad pokvareni svijet koji tvore bezbožnici (kuffár); izopačene osobe koje besramno liježu s prvom osobom koja naiđe te općenito prakticiraju najodvratnije gadosti. Navedeno učenje neprestano opetuje kako je Bog naredio da se uklone bezbožnici, homoseksualci, bludnice, kao i svi ostali koji zemljom šire pokvarenost te kako On odobrava i ofenzivni rat, ukoliko je potreban da bi se očistila zemlja. Širenje islama svim mogućim sredstvima volja je Božja, sve dok Dar al-Harb (Kuća Rata), odnosno, Darr al-Kufr (Kuća Bezboštva) – a to znači sve nemuslimanske zemlje, postanu dijelom Dar al-Islam ili Dar al-Salam (Kuće Islama, odnosno, Kuće Mira). Srednjovjekovni, ali u suvremeni pravni pisci pojašnjavaju kako bi svi oni koji pripadaju Kući Rata (ili bezboštva) nemaju pravo štititi ni svoja dobra, niti svoj život. Drugim riječima, takvi se mogu opravdano ubijati i otimati im dobra, jer zemljom šire zlo“.

Govoreći o eliminaciji terorizma, autor ističe da je tu prije svega važna obrazovna komponenta, a ne vojni odgovori. „Sve dok se obrazovanje prisutno u muslimanskom svijetu u školama, džamijama, na radiju i televiziji; u novinama i po školama – ne promijeni; sve dok snošljivost (uključuju tu i zabludu te „'grješnika') ne zauzme mjesto nesnošljivosti i 'čistoga' društva; sve dok sloboda, jednakost sviju te sva prava čovjeka ne budu priznati kao temelj društva; sve dok civilni zakoni ne prevladaju nad onima za koje se tvrdi da su 'zakoni Božji' imat ćemo kamikaze i one koji dragovoljno odlaze u smrt“.

Europa gubi poimanje vlastite identiteta

Kad je u pitanju muslimanska integracija u europsko društvo, uz istodobno očuvanje vlastita vjerskog PopuštanjeAutor drži da se ne smije popuštati pred zahtjevima onih muslimana koji odbijaju prilagodu i zahtijevaju da se društvo prilagodi njima, jer ih se, „popuštajući pred takvim zahtjevima, ohrabruje u stavljanju vjerskih zakona ponad civilnih te ih se sprječava u promišljanju o svojoj religijskoj praksi vodeći računa o pravnim i kulturološkim razlikama. Zakon trebaju poštivati svi, bez obzira na to koja je njihova ideologija, ili pak religija.identiteta, Samir smatra da musliman može sasvim lijepo živjeti u skladu s europskom tradicijom, kao što potvrđuju na stotine tisuća muslimana koji su u Europi potpuno sretni, kao i milijuni muslimana diljem svijeta, koji su sretno spojili zapadnjačku kulturu i muslimansku vjeru. Pritom je jasno da muslimani moraju uvažavati običaje i navike zemlje u koje dolaze, a napose njezine zakone. Autor drži da se ne smije popuštati pred zahtjevima onih muslimana koji odbijaju prilagodu i zahtijevaju da se društvo prilagodi njima, jer ih se, „popuštajući pred takvim zahtjevima, ohrabruje u stavljanju vjerskih zakona ponad civilnih te ih se sprječava u promišljanju o svojoj religijskoj praksi vodeći računa o pravnim i kulturološkim razlikama. Zakon trebaju poštivati svi, bez obzira na to koja je njihova ideologija, ili pak religija. (...) Muslimanska se zajednica nameće gdje god se nalazila, a Europljani joj se ne usude suprotstaviti. Jasno je da što jedna strana više popušta, to onda druga većma uzima maha. Neobično je to što popuštaju najčešće upravo Europljani, u svojoj vlastitoj zemlji, te unutar svoje vlastite predaje, dok su muslimani ti koji neprestano traže više ustupaka koji će odgovarati njihovoj stranoj kulturi i predaji. To se protivi zdravome razumu, iako su brojni oni koji sve opravdavaju u ime višekulturalnosti. Čini mi se da su argument više-kulturalnosti i poštivanja kulture drugoga samo izlika, ili u krajnjem slučaju krivi pristup. Prema mome mišljenju, stvarnost je nešto sasvim drugo: Europa gubi poimanje vlastite identiteta“.

Treći, zadnji dio knjige posvećen je uvjetima istinske integracije muslimana kao zajedničkome projektu između njih i domicilnoga europskog stanovništva. U šest poglavlja daju se prijedlozi i nacrti kako bi Europa trebala pristupiti integraciji muslimanskih doseljenika. Integracija bi tako trebala započeti prije dolaska useljenika, u zemljama iz kojih odlaze. Potrebno je uništiti geta u gradskim predgrađima i useljenicima otvoriti tržište rada. Od ključne je važnosti organizirati tečajeve jezika kao i useljenike upoznati s kulturom, zakonima i običajima zemlje primateljice.

Zadnje poglavlje u knjizi posvećeno je dodirnim točkama kršćanstva i islama. Kršćani i muslimani tako imaju zajedničku vjeru u jedinga Boga, premda se njihovo shvaćanje Boga podosta razlikuje. Tu su i zajednička moralna načela, moguća suradnja glede etičkih pitanja vezanih uz suzbijanje rata i nasilja, zaštitu života od začeća do prirodne smrti itd.

Kao uvjet istinske integracije Samir u Zaključku knjige navodi da Europa treba biti svjesna svoga kulturnog identiteta, koji je prvenstveno izgradilo kršćanstvo, i da ga ne smije omalovažavati, jer će jedino tako biti sposobna odgovoriti na izazove multikulturalnosti. Muslimanski useljenici s druge strane moraju biti spremni prihvatiti osnovne europske vrijednosti, kulturu, zakone i običaje. „Čemu si, dakle, komplicirati život? Model se, kako vidimo, sastoji u sljedećemu: uvažavati svjetovnu kulturu zemlje, ne pokušavajući je promijeniti, obogaćujući je istovremeno drugim, s njom spojivim elementima. U tom smislu svatko treba učiniti napor kako bi se nastojao asimilirati u tu temeljnu kulturu (to jednako vrijedi za ‘autohtone’, kao i za ‘novopridošle’) te upotrebljavati sposobnost razabiranja i kritičkoga duha prema svemu novome“ – zaključuje Samir.

Prema muftiji dr. Azizu Hasanoviću model muslimanskog pitanja u Hrvatskoj može poslužiti kao model muslimanskog življenja u Europi, ali isto tako i modelu življenja kršćanskih manjina u islamskom svijetu. Taj model proistekao je iz ugovora koji je potpisan između Vlade Republike Hrvatske i Mešihata Islamske zajednice, a on priznaje kontinuitet islama na području Hrvatske od 1916. godine. Taj nam model pokazuje kako je odnose između većinskoga kršćanskog i manjinskoga muslimanskog stanovništva moguće izgraditi na temeljima koji će uvažavati i priznavati identitet muslimanskoga stanovništva uz puno poštivanje temeljnih vrijednosti, zakona, kulture i običaja većinskoga kršćanskog stanovništva.

Ako bi se knjizi mogle uputiti kritičke opaske, s obzirom na činjenicu da nije riječ o sustavnome znanstvenom djelu, što samo po sebi donosi nužna ograničenja, onda bi se moglo primijetiti da u knjizi nije uopće obrađen pojam tzv. džihada, nisu detaljnije navedene razlike između sunita i šijita, nisu obrađena temeljna pitanja islamske eshatologije, a nije razjašnjen niti odnos islama prema Isusu Kristu koji je fundamentalan za razumijevanje odnosa kršćanstva i islama. No, unatoč tome knjiga Samira Khalila Samira „Islam na Zapadu“ vrijedan je doprinos literaturi koja se na hrvatskome govornom području bavi pitanjima islama i muslimanske vjere. Na jednostavan, ali i akribičan način, lišen ostrašćenosti i suvišnih generalizacija, ali i političke korektnosti koja prelazi u autocenzuru, ona nas upoznaje s temeljnim pojmovima, poviješću i izazovima islama u kontekstu europske kulture i civilizacije. Kao takva, ova će knjiga nesumnjivo doprinijeniti bistrenju pojmova na hrvatskoj intelektualno-kulturnoj sceni, te predstavlja vrijedno štivo za teologe, religiologe, sociologe, politologe, političare, ali i sve čitatelje koje zanima ova velika svjetska religija.

Davor Dijanović

Pet, 18-10-2019, 12:23:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.