Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, „Jasenovački logori – istraživanja“, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.

U hrvatskom političkom i javnom diskursu etiketiranje predstavlja jedan od najdjelotvornijih načina ušutkavanja i diskvalifikacije neistomišljenika. Jedna od češće spominjanih etiketa, kojom duhovni i politički baštinici jugokomunističkog sustava pokušavaju uštukati svoje oponente, je ona o „revizionizmu“. Ta se etiketa koristi kad se dovode u pitanje neke historiografske postavke iz bivšeg sustava, a pritom se, dakako, s obzirom na to da se etiketama službe ljudi bez argumenata, posve previđa činjenica da je historiografija kao znanost nužno usmjerena prema reviziji, tj. prema preispitivanju vjerodostojnosti pogrješnih postavki, teza i spoznaja. Kada ne bi bila podložna znanstvenom revizionizmu, historiografija ne bi bila znanost, nego bi predstavljala dogmatski sustav.

U Hrvatskoj, međutim, imamo upravo to, naime činjenicu da se neke historiografske postavke iz vremena totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog sustava uzimaju zdravo za gotovo, tj. uzimaju se kao dogme, a one koji te dogme i mitove dovode u pitanje smješta se u kategoriju „revizionista“, „negacionista“ (iako nitko u Hrvatskoj ne negira ustaške zločine) ili u gorem slučaju „fašista“.

No, koliko su god etikete i dan danas djelotvorne, mišljenja sam da se na njih ne treba previše obazirati, jer nas još Sveto pismo uči da nas jedino istina može osloboditi. A istina je ta da u vrijeme komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno i profesionalno, sine ira et studio, proučavati povijest Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i općenito vrijeme Drugoga svjetskog rata. Povjesničarka dr. sc. Nada Kisić Kolanović s pravom ističe da je proučavanje povijesti tijekom komunističke Jugoslavije bilo „više ili manje u službi povijesti komunističke partije“. [1] Ilustrativan je u tom smislu primjer profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visoke škole te je svoju Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom:

„Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno“.[2]

Nije, dakle, bilo moguće objektivno proučavanje povijesti Drugoga svjetskog rata, pa tako ni povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske, odnosno rezultati istraživanja nužno su morali korespondirati s povijesnom „istinom“ koju je proklamirao jugoslavenski komunistički sustav. A tu je „istinu“ najbolje formulirao general JNA Milan Basta koji je zapisao da je NDH bila „najgora zemlja bezakonja koja ikada postojala i po tome je nadmašila i svoje fašističke gospodare i učitelje“.[3]

Mitovi i crne legende

Posve logično, tamo gdje kriterij za pisanje i proučavanje historiografije nisu arhivi i literatura, tj. povijesni izvori i MitTamo gdje kriterij za pisanje i proučavanje historiografije nisu arhivi i literatura, tj. povijesni izvori i činjenice, nego gdje se rezultati istraživanja nužno moraju poklapati s navedenom tezom o NDH kao „najgoroj zemlji bezakonja koja je ikada postojala“ otvara se prostor za stvaranje mitologije koja nema nikakve veze s historiografskim faktima. Tako su i o NDH stvoreni brojni mitovi i brojne crne legende, od kojih je svakako najdominantniji jasenovački mit.činjenice, nego gdje se rezultati istraživanja nužno moraju poklapati s navedenom tezom o NDH kao „najgoroj zemlji bezakonja koja je ikada postojala“ otvara se prostor za stvaranje mitologije koja nema nikakve veze s Bulatovic Jasenovachistoriografskim faktima. Tako su i o NDH stvoreni brojni mitovi i brojne crne legende, od kojih je svakako najdominantniji jasenovački mit.

Jasenovački mit počeo se je stvarati još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je imao mobilizatorsku funkciju, tj. kad se je izmišljanjem i preuveličavanjem broja žrtvava željelo privući ljude u partizanski pokret koji je smjerao obnovi Jugoslavije, ali se je i poslije rata maliciozno iskorištavao na štetu hrvatskog naroda.

U knjizi Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. - 1945. Jovan Marjanović tako piše:

„Jugoslavenski grobovi mogu se danas naći i u Mathauzenu, Dahau, Buhenvaldu, Osvjencimu i drugim hitlerovskim mučilištima i fabrikama smrti. Ali vrhunac fašističkih zverstava u Jugoslaviji sigurno je predstavljao logor u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Kao verne sluge svojih nemačkih i italijanskih gospodara, ustaški đželati usmrtili su u tom logoru u toku rata oko 800.000 Jugoslovena, među kojima veliki broj žena, dece i staraca“.[4]

Navedena brojka od 800.000 nije bila najmanja. Radimir Bulatović u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu 1991. piše:

„Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti“.[5]

Bulatović se je, međutim, u istom djelu „zeznuo“, pa je na jednom mjestu zapisao da o Jasenovcu „naučne knjige TuđmanAnticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći rat, Tuđman se je upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“.nema“, jer se do sada o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša.[6] Bulatović je time zapravo priznao da sve do 1991. o Jasenovcu nije bila napisano niti jedno znanstveno djelo. Drugim riječima, o Jasenovcu se je pisalo na temelju ideoloških konstrukcija i mitova pa je tako srbijanski novinar Milomir Marić uspio doći i do brojke od 1.400.000 žrtava Jasenovca.[7]

Jasenovački mit – kohezivno tkivo komunističke Jugoslavije

Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s ovakvim suludim brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Tako je Titov general Jefto Šašić napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit, ustvrdio kako je „... u pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“. Tuđman je na Tudman Bespucatakvu konstataciju reagirao pitanjem: „Kako to, i po kojoj to povijesnoj ili dijalektičkoj logici, 'koheziono tkivo Jugoslavije' mogu činiti samo 'ona snaga' ili 'one snage' (sic!) koje stoje iza do monstruoznosti uveličavanja jasenovačkog mita??“. [8] Dakle, jasenovački mit neprijeporno je predstavljao temelj, kohezivno tkivo postojanja Jugoslavije, a time i instrument kojim se je onemogućavala svaka pomisao postojanja hrvatske države, jer je jasno da ako su Hrvati pobili 800.000 ili milijun ljudi da oni – kao zločinački narod – ne mogu imati svoju državu.

Anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći rat, Tuđman se je upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“.[9] Koliko je za hrvatsko osamostaljenje bilo važno delegitimiranje velikosrpskoga jasenovačkog mita pokazuje i notorni partizanski koljač Simo Dubajić kad, govoreći o Tuđmanu, piše:

„Kada se radi o Jasenovcu, on je 600.000 smanjio na deseti deo, odnosno 60.000 pa je zbog toga postao i predsednik nove NDH“.[10]

Dakle, i sâm Dubajić vidi važnost jasenovačkoga mita u kontekstu osamostaljenja Hrvatske, i utoliko neizravno priznaje kako se je on koristio kao instrument za onemogućavanje hrvatskog osamostaljenja.

Nakon uspostave samostalne i neovisne hrvatske države oboren je jasenovački mit u verzijama koje su govorile o 800.000 ili 1.000 .000 žrtava, te je prihvaćena brojka koja se kreće od 40.000 do 90.000 žrtava (pritom, dakako, govorim o hrvatskoj historiografiji, srbijanska kvazihistoriografija ne odustaje od mitomanije i brojke od 700.000 žrtava). Poimenični popis žrtava Jasenovca navodi kao službenu brojku onu od 83.145 žrtava. No, radovi nekolicine povjesničara, akademika i novinara posljednjih petnaestak ozbiljno dovode u pitanje i tu brojku, koja je očito i dalje potrebna zagovornicima jasenovačkog mita kako bi njome kao bičem mogli udarati po hrvatskom narodu, ali ujedno dobili i „opravdanje“ za bleiburšku topografiju smrti u svibnju 1945.

Mr. sc. Mladen Ivezić tako je još 2003. u knjizi „Jasenovac. Brojke“ – koja se temelji na vrlo opširnoj bibliografiji - došao do zaključka da u Jasenovcu nije stradalo više od 5.000 ljudi.[11] Vrijedi svakako spomenuti i knjige od prof. dr. sc. Josipa Jurčevića [12], akademika Josipa Pečarića [13] te Vladimira Horvata i Vladimira Mrkocija [14]. Autori navedenih knjiga u vremenu komunističke Jugoslavije zasigurno ne bi dobro prošli, a za što ponajbolje svjedoči primjer beogradskog novinara Vladimira Markovića koji je 1979. nakon razgovora s dr. Franjom Tuđmanom - u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran.

Najozbiljnije znanstveno djelo o Jasenovcu

Kako bilo, rekao bih da knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“, koju je prošle godine izdalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a čiji su autori Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, predstavlja do sada najozbiljniji znanstveni rad koji se u hrvatskoj historiografiji, ali i historiografiji općenito, bavi problematikom jasenovačkog logora.

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac nakon početnih komplikacija s registracijom prošle je godine registrirano, predsjednik mu je povjesničar dr. sc. Stjepan Razum, a tajnik Igor Vukić. Društvo čini niz istaknutih povjesničara, akademika, profesora i novinara.

Knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“ na 268 str. donosi intrigantne (za one koji su ideološkom indoktrinacijom i političkom propagandom odgojeni u vremenu jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i šokantne) informacije o zbivanjima u logoru od 1941. do 1945., ali i dalje nakon svršetka Drugoga svjetskog rata kad je jasenovački logor postao logor novih komunističkih vlasti. Na temelju autentičnih dokumenata iz arhiva (knjiga, naime, ruši mit da o Jasenovcu nema gradiva u arhivima, ali i mit do uprava logora nije vodila evidenciju – upravo suprotno popisi zatvorenika i dnevnici u logoru vodili su se izrazito precizno i pedantno [15]), izjava svjedoka i do sada objavljene literature knjiga pokazuju da jasenovački logor od 1941. do 1945. nije bio „logor smrti“ (što, naravno, ne znači da u njemu nije bilo likvidacija), kako je to godinama tvrdila jugoslavensko-komunistička historiografija.

Prema podatcima koje su prikupili članovi društva, bio je to radni logor za protivnike Nezavisne Države Hrvatske (u KnjigaNa temelju autentičnih dokumenata iz arhiva (knjiga, naime, ruši mit da o Jasenovcu nema gradiva u arhivima, ali i mit do uprava logora nije vodila evidenciju – upravo suprotno popisi zatvorenika i dnevnici u logoru vodili su se izrazito precizno i pedantno, izjava svjedoka i do sada objavljene literature knjiga pokazuju da jasenovački logor od 1941. do 1945. nije bio „logor smrti“ (što, naravno, ne znači da u njemu nije bilo likvidacija), kako je to godinama tvrdila jugoslavensko-komunistička historiografija.najvećem broju komuniste i njihove suradnike) te za skupinu Židova koji su bili izuzeti iz deportacija u njemačke logore. Deportacije Židova iz NDH bile su provedene po njemačkom diktatu. Knjiga dokazuje da je današnji službeni broj od 83 145 žrtava višestruko puta preuveličan te da je logor u Jasenovcu bio radni i sabirni logor, kako mu je glasio i službeni naziv, u koji zatočenici nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani. Postoje svjedočanstva da je logor nastavio s radom i nakon 1945., a zatočenici su bili protivnici komunističkog režima i pobornici Staljinovog Informbiroa. Odatle i pridjev „trostruki“ u imenu Društva koje je objavilo knjigu.

U prvome poglavlju „Tri jasenovačka logora“ autor pater Vladimir Horvat najprije nas upoznaje s geografskim smještajem i poviješću Jasenovca, pa tako doznajemo zanimljivu informaciju da u arhivima postoje zapisnici o sudskim postupcima koji su vođeni zbog srpskih zločina nad Hrvatima u Jasenovcu početkom 20 st. Naime, u predizbornoj kampanji za Hrvatski sabor predstavnik Hrvata Stanko Dragić prigovorio je bogatom sumještaninu Srbinu Lazi Bačiću zbog provokativnog isticanja srpske zastave, a dva dana kasnije bio je ustrijeljen kroz prozore krčme Luke Turića. Na sudskoj raspravi pod prisegom o tome je svjedočio jasenovački pravoslavac Krnjajić:

„U Jasenovcu postoji srpska banda već duže vremena. Ta banda radi na zločinstvima. Ako treba ko da pogine, ona to izvrši. Tako je poginulo već pet ljudi, i nitko ne zna tko ih je ubio... Tako je i Dragić postao žrtvom srpske bande, a to je maslo Laze Bačića. Paroh Joco Jovanović ne samo vani, nego i u crkvi propovijeda mržnju protiv katolika. Srpski propagatori viču da će Hrvate protjerati i da sve mora biti srpsko“.

Već spomenuti L. Bačić, veletrgovac, zbog bogatstva blatne gline na prilazu u Jasenovac, 1918. je u Jasenovcu otvorio veliku ciglanu, a poslije i elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona. Početkom 1941. Lazar Bačić i sin mu Ozren napustili su svoju industrijsku zonu u Jasenovcu i otišli u Srbiju, gdje su zbog suradnje s Nedićevim režimom nakon rata i osuđeni. Nedugo nakon osnutka NDH je nacionalizirala Bačićevu napuštenu industrijsku zonu i tamo formirala ustaški sabirni i radni logor koji je trajao do travnja 1945., a upravo izbor ovoga mjesta za logor govori u prilog činjenici da je namjera logora bila ta da u njemu zatvorenici objavljaju industrijske i poljoprivredne poslove.

Logoraši – uglavnom Hrvati

U nastavku Horvat piše o nacionalnom sastavu logoraša te u tom kontekstu citira Antuna Miletića, pukovnika JNA i načelnika nekadašnjega Arhiva oružanih snaga SFRJ, koji se cijeli radni vijek posebno bavio proučavanjem jasenovačkog logora. U knjizi Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga III. Miletić postavlja pitanje „Zašto ne postoji popis žrtava“, na što malo dalje odgovara: „Nacionalisti, šovinisti i zločinački ekstremisti ne dozvoljavaju 'u ime povijesne istine' da se kaže da je bilo više od 50.000 umorenih... uglavnom Hrvata“. Iako ne navodi dokaze za navedenu broju od 50.000 žrtava zanimljiva je Miletićeva tvrdnja da su logoraši većinski bili Hrvati. Miletićevu tvrdnju potvrđuje i jedno svjedočanstvo objavljeno u knjizi Nikole Nikolića „Jasenovački logor“ (1948.) gdje čitamo:

„Počeli su 1942. dovoditi sve više Hrvata u logor. Većinom su to bili ljudi iz Hrvatske, ali ih je bilo i iz Bosne, osobito iz Sarajeva i Mostara. Iz Hrvatske je dolazilo mnogo seljaka, osobito bivših radićevaca iz HSS-a usprkos 'Mačekovu stavu iščekivanja': ti su ljudi bili protiv ustaša i protiv Mačeka. Radnici su i građani počeli pristizati u sve većim skupinama iz Zagreba, Bjelovara, Karlovca, Siska, Broda, Osijeka, Varaždina. U lančari su radili gotovo isključivo zagrebački radnici, lijevci HSS-ovci i hrvatski intelektulaci“.

Zabranjene knjige logoraša

Horvat dalje u knjizi analizira zabranjene knjige bivših logoraša. Bitno je tako spomenuti knjigu U mučilištu - paklu Jasenovac autora Đorđa Miliše (rođen kao Jure u hrvatskoj obitelji, ali je kao orjunaš posrbio ime u „Đorđe“) objavljena 1945. Knjiga logoraša Miliše imala je tri „krimena“ zbog kojih ju je režim zabranio, tj. povukao iz U mucilistu pakla Jasenovacprodaje i dao uništiti: 1. Miliša u knjizi prikazuje da su partizanski zrakoplovi po navodnoj Titovoj naredbi bombardirali Jasenovac (zapravo su to učinili saveznički avioni 25. ožujka 1945., a zatim partizanski 13. travnja 1945.) „pa je pukovnik Jefto Šašić, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne OZNA-e poduzeo mjere da se to iznimno neugodno svjedočanstvo partizanskog zločina uništi, a njegov pisac likvidira“. 2. Drugi razlog je to što je prikazano „neprimjereno ponašanje komunističke logorašice Marine Gregorić, koja je bila 'drugarica', tj. žena prvoborca Paje Gregorića, a u logoru je prema nekim tvrdnjama živjela u priležništvu sa zatočenim ustaškim dužnosnikom Vladom Singerom. 3. Kao treći razlog navodi se da sam Miliša protuslovi naslovu knjige U mučilištu-paklu, pa daje iznimno 'blagu sliku' o Jasenovcu. Govori i o prosvjetnom i kulturnom djelovanju, o logoraškoj knjižnici i određenoj slobodi, o razonodi na utakmicama, koncertima i priredbama. Premda su sve to usmeno iznosili i drugi svjedoci, to je bila prva objavljena knjiga koja je to tvrdila.

Druga knjiga koju valja izdvojiti je Grad mrtvih – Jasenovac 1943. čiji je autor Milko Riffer, koji je kao suradnik Riffer grad mrtvipartizana otkriven od strane ustaškog redarstva i zatvoren u Jasenovac (poslije rata obnašao je niz dužnosti u komunističkoj Jugoslaviji). Rukopis knjige o Jasenovcu ponudio je Nakladnom zavodu Hrvatske i nakon četiri mjeseca dobio je primjedbe na tekst od povjesničara umjetnosti i bivšega jasenovačkog logoraša Grge Gamulina, koji je postao načelnik u Odjelu za kulturu Ministarstva prosvjete. Među desetak primjedaba glavna je bila ta što je razdoblje uprave zapovjednika logora Ivice Brkljačića nazvao blažim, pa prikazuje koncerte, predstave i nogometne utakmice „što bi moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina“.

Horvat u svom radu piše i o izbjeglicama iz El Shatta koji su uvršteni na jasenovački popis, o uklanjanju ključnih isprava (vojnici JNA i četnici iz iz Spomen-područja Jasenovac 1991. su opljačkali dokumente, tj. građu koja bi prema dr. Mati Rupiću trebala sadržavati 6.088 inventarskih jednica, odnosno muzejskih predmeta, arhivskih dokumenata, fotografija i sjećanja logoraša, kao i pismohranu Spomen-područja Jasenovac od osnivanja (1968.) do 1991.) te o poslijeratnom partizanskom logoru u Jasenovcu.

Najbitniji dio knjige je rad od Igora Vukića

Središnji i najbitniji dio knjige, kojemu ćemo posvetiti najveći dio ovoga prikaza [16], svakako je rad novinara i Igor Vukicpolitologa Igora Vukića pod naslovom „Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941. – 1945.“ koji se osim na do sada objavljenoj literaturi temelji i na (neobjavljenome) arhivskome gradivu. U Vukićevu radu navodi se pregršt zanimljivih, a dobrim dijelom i do sada nepoznatih činjenica od kojih ćemo zbog prostorne ograničenosti izdvojiti one koje smatramo najbitnijima. Radi što boljeg prikaza rezultata Vukićevih istraživanja usporedno s knjigom poslužit ćemo se i s razgovorom koji je Vukić dao za „Vijenac“ u studenom prošle godine.[17]

Prije svega, valja napomenuti kako Vukić za bavljenje problematikom jasenovačkih logora ima i osobne razloge, jer su mu članovi uže obitelji bili jasenovački logoraši. Vukić je o tome progovorio u razgovoru za „Vijenac“:

„Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?

Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941, kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.

Je li bilo ubijanja?

U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.

A što je bilo s ostalima?

Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.

Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?

Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija Jasenovac Memorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?

Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku...“.

Laž o 10.700 ubijenih 1941.

Prema službenim brojkama na sadašnjem jasenovačkom popisu za 1941. stoji 10.700 ubijenih. U radu Vukić navodi podatak iz već spomenute trosveščane zbirke dokumenata koju je uredio Antun Miletić da je potkraj 1941. Propagandagodine u logoru bilo 1.189 zatočenika. Na tom popisu ima ljudi koji su preživjeli cijeli rat u logoru, a ima i 280 nečitkih imena, pa su u pretisku označeni samo točkicama. Sarajlija Vojislav Prnjatović u jasenovačkom logoru bio je od 24. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942., kad je pušten i otpremljen u Beograd s još 12 srpskih zatočenika. Prema njegovoj procjeni, potkraj 1941. u logoru je bilo 1.100 zatočenika. Srpskih zatočenika u to je vrijeme bilo razmjerno malo. Drago Hadži-Čolaković piše da ih je bilo oko 450. No, kao što primjećuje Vukić, taj broj djeluje pretjerano uzmu li se u obzir izjave drugih zatočenika iz tog vremena (Đuro Schwartz je u iskazu poslije rata tvrdio da je Srba u to vrijeme bilo 40 do 50). Preživjeli se prisjećaju da je u to vrijeme bila manja hrvatska skupina zatočenika od nekoliko desetaka ljudi. Jedan dio bili su radnici Zagrebačkog tramvaja osumnjičeni zbog komunizma.

U kontekstu navedenih brojki zatočenika u logoru Jasenovac tijekom 1941. vrijedi dodati kako je u spomenutom 1941.Prema službenim brojkama na sadašnjem jasenovačkom popisu za 1941. stoji 10. 700 ubijenih. U radu Vukić navodi podatak iz već spomenute trosveščane zbirke dokumenata koju je uredio Antun Miletić da je potkraj 1941. Propagandagodine u logoru bilo 1189. zatočenika. Na tom popisu ima ljudi koji su preživjeli cijeli rat u logoru, a ima i 280 nečitkih imena, pa su u pretisku označeni samo točkicama. Sarajlija Vojislav Prnjatović u jasenovačkom logoru bio je od 24. prosinca do 30. ožujka 1942., kad je pušten i otpremljen u Beograd s još 12 srpskih zatočenika. Prema njegovoj procjeni, potkraj 1941. u logoru je bilo 1100 zatočenika. Srpskih zatočenika u to je vrijeme bilo razmjerno malo.razgovoru za „Vijenac“ Vukić posvjedočio da je s ocem posjetio Spomen-područje Jasenovac zanimajući se na čemu se temelji brojka od 10.700 ljudi 1941. ubijenih u Jasenovcu. S obzirom na to da je navedeno svjedočenje iznimno zanimljivo donosimo i taj dio razgovora iz „Vijenca:

„Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?

Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.

I što je kustos odgovorio?

Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima“.

U nastavku razgovora Vukić dodaje da je „preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo 1942. nakon jedne Titove depeše slavonskim partizanima, gdje piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. „Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju“ – zaključuje Vukić.

Zatočenici koji su prvi dolazili u jasenovački logor, u barake u Bročicama i Krapju bili su pretresani i oduzimani su im svi vrjedniji predmeti. Ustaški zapovjednici bi im potom održali govor u kojem bi ih upozorili da ne smiju bježati, jer će uhvaćeni bjegunci biti strijeljani. Ako bijeg uspije, strijeljat će se i određen broj ljudi iz bjegunčeve radne i zavičajne skupine. Ispočetka na radu nije bilo nasilja. Zatočenik Drago Svjetličić izjavio je u iskazu pred beogradskim Komesarijatom za izbjeglice, 7. srpnja 1942., kako je do kraja rujna 1941. režim „bio snošljiv jer su ustaše, koji su držali stražu, bili sve stariji ljudi iz Osijeka i uglavnom dosta pristojni“. „Nije nas se tuklo i nije došlo ni do kakve tvorne zlostave, sve do 2. rujna 1941., kada je pokušao bijeg neki Abinun, tapetarski pomoćnik iz Zagreba“, rekao je 1945. zatočenik Miroslav Auferber, pred ispitivačima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Auferber opisuje kako su od tada ustaše tjerali zatočenike trčećim korakom i odjednom je izgledalo kao da oni naprijed pokušavaju bježati. Straža je otvorila vatru i ubila nekoliko zatočenika. „Bilo je to prvo ubijanje u Jasenovcu“ – rekao je Auferber.

Paketi pomoći i otpuštanja iz logora

Težak rad, nedovoljna prehrana, hladnije i kišovito vrijeme te ušljivost počeli su iscrpljivati zatočenike. Prva srpska žrtva zvao se Pero Zlokas, iz nekog sela između Siska i Petrinje, koji se razbolio i umro. Prema knjizi Drage Hadži-Čolakovića, Zlokas je u logor dospio jer je uhićen kao ustanički kurir u okolici Petrinje.

Dolazak većeg broja ljudi u logorske barake pogoršao je problem prehrane. Velike napore da osigura dovoljno hrane činila je židovska zajednica, a posebno Odjel skrbi za logore Židovske bogoštovne općine iz Osijeka. Njegova dvojica članova Andrija Ripp i Vlado Grünbaum posjetili su Jasenovac 19. listopada 1941. radi dogovora o opskrbi koji je bio uspješan, pa su se tako uskoro opet vratili u Jasenovac te uz pošiljku hrane dopremili i 50 šivaćih strojeva za jasenovačke obrtne radionice. Pakete je u logor slao i Hrvatski crveni križ.

gradnja nasipa i odteretnog kanala

Logor Jasenovac, gradnja nasipa i odteretnog kanala

Nakon što su prvi zatočenici stigli u Bročice i Krapje, članovi njihovih obitelji počinju slati molbe za puštanje iz logora. Molitelji traže da se članovi njihovi obitelji puste s prisilnog rada, a molbe se najčešće temelje na činjenici da je neki logoraš oženjen Hrvaticom, katolkinjom (odnosno tadašnjom terminologijom „arijevkom“) ili zbog svoga javnog djelovanja ima velika zasluge za hrvatski narod. Zatočenici su i sami upućivali molbe. Vukić navodi niz primjera gdje je takvim molbama Židova udovoljeno. U jasenovački logor su se internirali i komunistički simpatizeri i aktivni pomagači protudržavne pobune. U listopadu 1941. jedna je takva skupina mladih Petrinjaca puštena na temelju pomilovanja poglavnika Ante Pavelića. U kasnijim godinama, iz logora je u nekoliko navrata pušteno po više stotina zatvorenika, a radilo se je o amnestijama koje je proglašavala Vlada NDH prigodom državnih blagdana, obljetnica i drugih prigodnih datuma. Navedeni primjeri puštanja iz logora – u knjizi se navode i primjeri puštenih iz logora nakon izdržane kazne - jasno pokazuju da zatvorenici nisu dovođeni u Jasenovac s namjerom da ih se likvidira. A bilo je slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevinski stručnjak.

zapadni ulaz s osmatrac48dnicom

Logor Jasenovac, zapadni ulaz s osmatračnicom

Kazne strijeljanjem – zbog bijega i nepoštivanja discipline

Režim u logoru se pooštrava nakon nekoliko slučajeva bijega, počevši od studenog 1941. kad je iz logora na Kozaru pobjegao Marko Spitzer. Za osvetu zbog tog bijega strijeljana je skupina zatočenika iz pilanske skupine. Općenito uzevši, u logoru se je strijeljalo radi održavanja discipline.[19] Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Kažnjavalo se je i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete i sl. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića, a strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima. Kazne su bile drastičnije ako je pri bijegu ubijen ustaša. Tada se je za osvetu strijeljao veći broj zatočenika. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić u istrazi pred partizanima rekao je da je bilo slučajeva kad su neki zarobljenici strijeljani po naredbi Zagreba. On je po takvoj naredi tako 1943. dao strijeljati pet zatočenika, a tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.

Za neke prijestupe kažnjavalo se je i sa 25 batina. „Prije udaranja liječnik je morao pregledati kažnjenika i utvrditi može li to podnijeti bez straha za njegov život“ – ispričao je 1945. bivši zatočenik Zdenko Schwartz.

proizvodnja cigle

Logor Jasenovac, proizvodnja cigle

Dne 6. veljače 1942. logor je posjetila međunarodna komisija koju su činili Giuseppe Massucci, tajnik papinskog izlaslanika Ramira Marconea, Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca te predstavnici Hrvatskog crvenog križa i Srpskog crvenog križa iz Beograda, a uz njih bili su i predstavnici njemačke vojske i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske. Članovima komisije pokazana je vrlo precizna kartoteka, tj. evidencija zatočenika, a kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je kako na temelju zakonske odredbe od 25. studenoga 1941. redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor, kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb.

lokomobil

Logor Jasenovac, lokomobil

Zbrinjavanje djece nakon bitke na Kozari i monstruozna laž o njihovu ubijanju u Jasenovcu

Najviše Srba, odnosno pravoslavnih stanovnika NDH kroz logore Jasenovac i Stara Gradiška prolazi 1942., nakon bitke na Kozari, kad je prema izvještaju koji je njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova poslao Heribert von Troll-Obergfell zarobljeno i u logore i sabirne centre dovedeno 9000 muškaraca i 23.000 žene i djece. Oko 2400 muškaraca poslano je u zemunski logor, 5000 izravno na rad u Treći Reich. Oko 7-8000 smješteno je u sabirne logore i dječje domove. Ostatak je raspodijeljen po selima Srijema i Slavonije za žetvene radove. Preko Karitasa Zagrebačke nadbiskupije samo u 1942. u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno je 5124 kozaračke, pravoslavne djece. Stanovnici NDH pokazali su velku solidarnost te se odazvali novinskim pozivima da preuzmu djecu na skrb.

kovac48dka radionica u lanc48dari

Logor Jasenovac, kovačka radionica u lančari

Ovdje se valja osvrnuti na jugokomunističku laž i mit o ubijenoj djeci u Jasenovcu. U tome će nam pomoći već citirani Vukićev razgovor za „Vijenac“:

„(...) Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca, među kojima je bio i moj otac, u ljeto 1942. prošli su kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.

Ipak ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece.

Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. On je prije godinu ili dvije na komemoraciji u Jasenovcu to rekao pred svima gotovo kao da se žali što je morao ići u školu. Učio je za brijača, kao što je Zvonko Pajur iz Jasenovca učio za električara. S Pajurom smo nedavno objavili razgovor u novinama u kojem se čudio kako se o tome dosad nije pisalo jer svi u Jasenovcu i oko Jasenovca znaju za tu školu.

Pajur je ispričao da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: 'Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!'[20] Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.

Je li u Jastrebarskom bio logor za djecu, kako piše u povijesnim knjigama?

Nije! Iz Jasenovca su djeca, koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, u Zagrebu, u sadašnjem Centru Slava Raškaj u Ilici, koji se tada zvao Gluhonijemi zavod, i na mnogim drugim adresama.

Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.

Nije li istina da su partizani u jesen 1942. napali dom i oslobodili djecu?

U knjigama piše da su djecu oslobodili, a ne i da su ih vratili natrag jer su vidjeli da ih ne mogu hraniti. Mali broj ostao je s partizanima, a većina je vraćena i raspoređena po hrvatskim obiteljima. Novine u NDH objavljivale su oglase u kojima su pozivali stanovništvo da prihvati tu djecu, da im pomognu. U knjigama ne piše ni da su partizani bombardirali dom pri čemu su poginuli svećenik i dvije časne sestre. To je bio još jedan od zločina, koji su partizani počinili prema dobročiniteljima te djece.

I koji se prema djeci nisu odnosili neprijateljski?

Nimalo. Zatočeni liječnik u Jasenovcu, Jozef Konforti, poslan je na službeni put u Gornju Rijeku da liječi takvu djecu. Njega i medicinara pratio je jedan ustaša. Konforti je 1972. u knjizi Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, objavljenoj u Novom Sadu, na trideset stranica opisao kako mu je bilo u Jasenovcu. Napisao je i kako je išao u borbe protiv partizana zajedno s ustašama kao njihov sanitetlija. Rekli bi mu: sutra idemo u akciju i vi idete s nama. Iz Jasenovca je poslan u Kupinec da liječi Mačekovu obitelj, gdje je boravio godinu i odakle je pobjegao u partizane. On je opisao i kako je suzbio epidemiju tifusa koja je 1942. izbila u logoru.

Možete li zamisliti da su mnogi jasenovački logoraši, komunisti, čamcem išli na partijske sastanke u Staru Gradišku, gdje su dogovarali akcije i kako će pobjeći. Recimo iz logora su poslali pismo, čestitku AVNOJ-u. Partijska grupa imala je i svoj radio, napravili su ga od dijelova i slušali. Novine se nisu smjele donositi, a ipak su stizale, čak i Vjesnik koji su partizani pokrenuli i tiskali u šumi. Čak bi i njega prokrijumčarili i čitali“.

Kulturni i športski život u logoru

Iako zadojenicima jasenovačkog mita, odgojenima na brojkama od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, to može izgledati skandalozno i šokantno (pa će one koji o tome pišu i govore, dakako, odmah požuriti proglasiti „fašistima“), u logoru Jasenovac bio je razvijen i kulturni i športski život.

geodeti na grac491evinskim radovima

Logor Jasenovac, geodeti na građevinskim radovima

U već spomenutoj knjizi jasenovačkog logoraša Milka Riffera – kojeg bi u „fašiste“ mogli uvrstiti jedino oni kojima je i Tito „ustaša“ - Grad mrtvih – Jasenovac 1943. tako čitamo:

„Navečer se pretvara upravna pisarna u kavanu. Na pećima u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah ili grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta. Dolazili su pripadnici raznih skupina na sastanke i razgovore s pripadnicima upravne pisarne što su spavali u podkrovlju iste zgrade. Na stolovima su se pojavile šahovske table na kojima su se često vodile ogorčene bitke. Po sredini dvorane između stolova šetali su logoraši u živom razgovoru, kao na Zrinjevcu. U pokrajnjoj sobi logorski skladatelj Švabo na pijaninu je bijesno udarao šlagere“.

Dolaskom već spomenutog Brkljačića za zapovjednika logora dodatno se razvio kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodno vremena baviti i športom, nogometom i odbojkom. Na suđenju Dinku Šakiću 1991. u Zagrebu, svjedoci poput Miloša Despota potvrdili su da su se 1943. organizirale priredbe, igrao nogomet, i da je među nogometašima bio i optuženi i Šakić. Svjedok Josip Erlih sjetio se kazališnih priredbi, kao i svjedok Tibor Lovrenčić: „Formirana je kazališna grupa koja je davala predstave i zatočenici su tu godinu smatralo malo laganijom za život“.

gradnja elektric48dne centrale

Logor Jasenovac, geodeti na građevinskim radovima

Posjet predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa

Logor je 1944. posjetio i Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je izvještaj o tome poslao u Ženevu. Schmidlin svjedoči da u spavaonicama, unatoč relativno skromnim uvjetima, vlada red i čistoća, odjeća je kod logoraša oskudna, a za ručak su se kuhali žganci. Schmidlin je nazočio jutarnjoj misi u katoličkoj crkvi, koja je bila puna zatočenika i zatočenica, a nije propustio pogledati niti kazališnu predstavcu, Nušićevu „Gospođu ministarku“. Detaljnije o posjetu predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa Jasenovcu može se pročitati u knjizi prof. dr. sc. Maria Keve „Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske“ (2009.).

gradnja logorskog zida ograde

Logor Jasenovac, gradnja logorskog zida-ograde

izrada remenja u koc5beari

Logor Jasenovac, izrada remenja u kožari

julius schmidlin izaslanik mock a desno

Logor Jasenovac, Julius Schmidlin, izaslanik MOCK-a (desno)

logorska kuhinja 2

Logor Jasenovac, Kuhinja

U Vukićevu radu, koji bi – kao i cijelu knjigu – trebao pročitati svatko komu je stalo do istine o jasenovačkome logoru, navode se i brojni drugi, za baštinike jasenovačkog mita „šokantni“ podatci, no već iz navedenog sasvim je jasno kako je riječ o knjizi koja na znanstveni način neprijeporno ruši jasenovački mit, pa i onaj u verziji od 83 145 žrtava. Rušenje tog mita važno je kako bi se otkrila istina o ovome dijelu hrvatske povijesti, kako bi se delegitimirali mitovi i crne legende o hrvatskom narodu, koji se i dan-danas provlače i po zapadnim medijima, ali je njegovo rušenje krucijalno i za popravljanje odnosa između hrvatskog i srpskog naroda. Ova knjiga nesumnjivo predstavlja bitan doprinos u tome neizbježnom poslu, no valja istaknuti kako je pred istraživačima još puno posla i kako ovu knjigu treba shvatiti kao poziv i poticaj na daljnja istraživanja. [20]

pekara

Logor Jasenovac, pekara

proizvodi logora izloc5beeni na zagrebac48dkom zboru

Proizvodi logora izloženi na Zagrebačkom zboru

Logor Jasenovac, šef logorske ambulante dr. Milo Bošković (u bijeloj kuti)

c5beetva na logorskoj ekonomiji

Logor Jasenovac, žetva na logorskoj ekonomiji

logorske radionice

Logor Jasenovac, žetva na logorskoj ekonomiji

Ovaj prikaz završit ćemo zaključkom Vukićeva rada „Kažnjenički logor, a ne logor smrti“, kojemu se uistinu nema što dodati:

„Ovaj rad prilog je tezi da je jasenovački logor bio kažnjenički, radni logor. Uz preventivnu funkciju Ljaga"Desetljeća u kojima se o Jasenovcu nije moglo normalno istraživati i razgovarati stvorile su od tog logora propagandni mit protiv kojeg se teško boriti. U Jugoslaviji je priča o jasenovačkom logoru poslužila na srpskoj strani i kao pogonsko gorivo za pripremu rata 1991. godine. Kardinal Stepinac pisao je 1943. godine Anti Paveliću da je Jasenovac 'sramotna ljaga'. No zbog političko-propagandno mita u koji se logor kasnije pretvorio (o čemu se može svjedočiti čak i danas), može ga se mirne duše proglasiti većom ljagom na Titovoj Jugoslaviji, nego na Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.(sprečavanje protivnika, uglavnom po narodnosti Hrvata, u poduzimanju akcija protiv države i poretka), ujedno je bio i logor za prikupljanje radne snage za industriju i poljoprivredu Trećeg Reicha. No zatočenici u logor nisu dovođeni da bi bili ubijani. Uzroci smrti bili su bolest, odmazde i kazne na pojedine prijestupe (bijeg, krađe, napadi na stražare, odmazde za partizanske napade) te partizanski i saveznički napadi (bombardiranja iz zraka). Koliko je ukupno života na taj način izgubljeno mogla bi pokazati buduća ozbiljna istraživanja. Poslijeratne opširno provedene ekshumacije nisu uspjele pronaći više od 500 posmrtnih ostataka.

Zbog svoje nacionalne pripadnosti u logor su dovođeni Židovi i Romi. Pažljiviji čitatelji primijetit će da do sada Rome nismo spominjali: bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine. Među njima bili su i cirkuski artisti koji su s dresiranim medvjedima i majmunima izvodili predstave za zatočenike i stražare. Rome se ubrzo preseljava u selo Ušticu. Bivši logoraši ni prije ni kasnije od tog razdoblja ne govore o većim skupinama Roma u logoru.

Članovi židovske zatočeničke skupine mogu se u pojedinim popisima i dostupnim dokumentima pratiti sve do 1944., pa i 1945. Ti su Židovi bili izuzeti od deportacija u Treći Reich kamo je odvedena većina pripadnika židovske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No ukupni odnos ND Hrvatske prema Židovima treba i te kako dodatno istraživati. Knjiga Esther Gitman, američke povjesničarke židovskog podrijetla, rođene u Sarajevu, o pomoći koju su Židovima pružali i članovi ustaškog uproavnog aparata, dobar je prilog tome.

Srbi su u logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga. Nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zašto što je Srbin ili pravoslavac. U prvo vrijeme u logor su dovođeni Srbi koji su imali veze s četničkim pokretom, a zatim s partizanskim. U logoru su za kaznu internirani i članovi obitelji partizanskih prvaka, primjerice, Čeda Grbića. Iz logora se nisu vratili kućama.

Ustaški zločini nad Srbima događali su se 1941. i 1942. po selima u nacionalno miješanim krajevima. Redovito su imali uzročno posljedičnu vezu s četničkim ili partizanskim akcijama. U prvoj polovini 1942. znatno se mijenja opći odnos ND Hrvatske prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje kampanja prevođenja na katoličanstvo, a osniva se Hrvatska pravoslavna crkva. S četničkim odredima u zapadnoj i sjeverno Bosni te Lici sklapaju se sporazumi o nenapadanju i priznavanju suvereniteta ND Hrvatske. U Hrvatski državni sabor a potom i u Vladu imenuju se predstavnici pravoslavnih stanovnika (Savo Besarović). Novačenjem pravoslavnih mladića u radne postrojbe domobranstva priznaje se njihov 'prigovor savjesti' da ne žele ratovati protiv partizanskih jedinica koje su u znatnom broju popunjene upravo Srbima. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz logora zatečenih srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.

Spomenuli smo u ovom radu i odnos vlasti ND Hrvatske prema zarobljenim partizanima i usvajanje Ženevsih konvencija. Podkraj 1942. Pavelić je izdao oštru naredbu u kojoj je zaprijetio svim snagama ND Hrvatske koje bi vojnim akcijama ubijale civile. Tražio je istrage i odgovornost zapovjednika u takvim slučajevima. Više ustaških vojnika kažnjeno je smrtnim kaznama zbog takvih postupaka.

Desetljeća u kojima se o Jasenovcu nije moglo normalno istraživati i razgovarati stvorile su od tog logora propagandni mit protiv kojeg se teško boriti. U Jugoslaviji je priča o jasenovačkom logoru poslužila na srpskoj strani i kao pogonsko gorivo za pripremu rata 1991. godine.

Kardinal Stepinac pisao je 1943. godine Anti Paveliću da je Jasenovac 'sramotna ljaga'. No zbog političko-propagandno mita u koji se logor kasnije pretvorio (o čemu se može svjedočiti čak i danas), može ga se mirne duše proglasiti većom ljagom na Titovoj Jugoslaviji, nego na Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.

Davor Dijanović
Fotografije iz Jasenovca (crno-bijele): https://drustvojasenovac.wordpress.com/

[1] N. KISIĆ KOLANOVIĆ, „Hrvatska historiografija o Drugom svjetskom ratu: metodologija i prijepori“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, ur. Ljubomir ANTIĆ, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 243.

[2]Zlata KNEZOVIĆ, „Obilježja boljševizacije hrvatske kulture (1945. - 1947.)“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 24./1992., br. 1, Zagreb, 1992., 130.

[3]Milan BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, Beograd, 1982., 167.

[4] Jovan MARJANOVIĆ, Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. - 1945., Kultura, Beograd, 1961., 67.

[5] Radomir BULATOVIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 413.

[6] Isto, 17.

[7] J. JURČEVIĆ, Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., 181.

[8] Franjo TUĐMAN, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Hrvatska sveučilišna naklada, peto izdanje, Zagreb, 1994., 29.

[9] ISTI, Bespuća povijesne zbiljnosti., 27.

[10] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, Ispovedna autobiografska hronika - Knjiga I, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d. o. o., Beograd, 2006., 349.

[11] Mladen IVZEZIĆ, Jasenovac. Brojke, Vlastita naklada, Zagreb, 2003.

[12] Josip JURČEVIĆ, Nastanak jasenovčakog mita, II. izdanje, Hrvatski studiji, Zagreb, 2005.

[13] Josip PEČARIĆ, Srpski mit o Jasenovcu, Dom i svijet, Zagreb, 1998.

[14] Vladimir HORVAT i Vladimir MRKOCI, Ogoljela laž logora Jasenovac, Naklada Emil Čić, Zagreb, 2008.

[15] Zakonski temelj za internaciju u logor bila je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibljenih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Donesena je 25. studenoga 1941. Trajanje boravka u logorima nije moglo biti kraće od tri mjeseca, a ni duže od 3 godine. Kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.

[16] Trećim dijelom knjige „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ u ovome prikazu se ne ćemo baviti zbog prostorne ograničenosti, uz napomenu kako je riječ o vrlo vrijednom znanstvenom radu koji se do sada najsustavnije bavi problematikom poslijeratnoga komunističkog logora u Jasenovcu.

[17] Andrija TUNJIĆ, „Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac“, Vijenac, br. 566., 12. studenoga 2015. /

[18] Dio zatvorenika preminuo je i zbog različitih bolesti, tifusa, ali i kao žrtve angloameričkih bombardiranja.

[19] „... Istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio, jer doista nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli a pogotovo ubili. Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio!“.

[20] Vrijedi spomenuti i to da prema Vukićevu istraživanju niti jedna fotografija koja je nakon Drugoga svjetskog rata objavljena u jugokomunističkoj propagandi (npr. fotografije mrtvih tijela) zapravo ne potječe iz jasenovačkih logora, već se radi o krivotvorinama i propagandi koja je vrlo prozirna.

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 22-08-2018, 07:32:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).