Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

U nakladi „Glasa Koncila" (biblioteka „Hrvatska katolička baština 20. stoljeća") 2012. godine objavljena je knjiga „Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvješaji" Smiljane Rendić, novinarke, vatikanistice, kritičarke, prevoditeljice, polemičarke, judaistikinje i dugogodišnje suradnice „Glasa Koncila". Riječ je o važnoj knjizi koja prezentira rad osobe koja se bez ikakve dvojbe može smatrati prvakinjom katoličkog novinarstva u Hrvatskoj.

Knjiga je podijeljena na pet dijelova koji nose sljedeće naslove: I. Ja govorim Hrvatski, II. Drugi vatikanski koncil, život Crkve, III. Kakvi smo mi, takva su vremena, IV. Židovi i kršćani, V. Ime Hrvatâ u knjizi života. Knjigu je uredio i uvodnom studijom popratio Vlado Čutura. Pogovor knjizi potpisuje glavni urednik „Glasa Koncila" Ivan Miklenić, a u prilogu je dodan kratki životopis Smiljane Rendić, bibliografija i literatura.

Životopis

Smiljana Rendić rođena je 2. kolovoza 1926. u Splitu, od oca Marka i majke Ivanice Rusinović. Od 1933.-1940. pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu. U ranoj mladosti stupila je u katolički pokret „Domagoj", što je u bitnome odredilo njezine kasnije vjerničke i nacionalne stavove, jer je ime „Domagoj" za mlade tada značilo čitav program, kako u narodnom državno-pravnom, tako i u vjerskom i kulturnom životu Hrvatske. Otac joj je bio radićevac, tako da je još od malih nogu bila politički usmjeravana. 1948. komunističke vlasti oduzele su obitelji Rendić imovinu, a Smiljana i majka izbačene su iz stana. Naredne tri godine žive u jednoj sobi u podstanarstvu u Splitu.

U razdoblju od 1950.-1960. Smiljana živi u Bačvicama, a radi u Jugoplastici. Nakon majčine smrti 1960. seli se u Rijeku, gdje se zapošljava u listu La Voce del popolo, no ubrzo je izgubila taj posao jer je bila prepoznata kao „klerikalka". Godinu kasnije zaposlila se u administraciji časopisa „Pomorstvo", gdje je ostala do umirovljenja poslije političkog progona zbog članka „Izlazak iz genitiva".

Godine 1963. javlja se u „Glasniku sv. Antuna Padovanskog" (Veritas) pod pseudonimom Marina Vjeri, gdje daje svoj doprinos raspravama i člancima težeći se izražavati na što književnijem hrvatskom jeziku. Iste godine javlja se i u „Glasu Koncila" i postaje redovna suradnica pod pseudonimom BERITH. Svojim prilozima „na mala vrata" vraća stari i stvara novi pravopis, i kroz svoje priloge usmjerava hrvatsku jezičnu politiku. Piše pripovijesti o svakidašnjem životu, a u mnogima donosi autobiografske činjenice. 1965. biskup Petar Čule odlikovao ju je svojom koncilskom medaljom za suradnju u „Glasu Koncila".

U vrijeme „Hrvatskog proljeća", 1971., u časopisu „Kritika" Matice hrvatske objavljuje članak „Izlazak iz genetiva ili drugi hrvatski preporod", zbog čega je optužena od komunističkih vlasti. Godinu kasnije u sudskom procesu branio ju je odvjetnik Milan Vuković, a bila je osuđena na godinu dana strogog zatvora i na godinu dana zabrane javnog djelovanja. U studenom 1973. Vrhovni sud je kaznu strogog zatvora promijenio u uvjetnu, ali je ostala kazna gubitka radnog mjesta i prijevremena mirovina. Od 1973. živjela je na Trsatu kao umirovljenica. 1988. dobila je jedinstvenu nagradu „Zlatno pero Glasa Koncila". Preminula je 26. svibnja 1994. na Trsatu u Rijeci, gdje je i pokopana.

Smiljana Rendić nije imala mogućnost pohađati studije, ali je neformalno stekla iznimno obrazovanje i erudiciju. Perfektno je govorila talijanski i francuski jezik, te izvrsno poznavala crkveno-latinski i hebrejski, a razumjela je i njemački i španjolski jezik. Bila je vrsni poznavatelj političke i kulturne povijesti europskih naroda.

„Izlazak iz genitiva" - jedan od najvažnijih članaka objavljenih u doba Jugoslavije

U kontekstu teme ovog broja „Obnove" – identitet – posebno je važan i zanimljiv prvi dio knjige „Ja govorim hrvatski", koji obuhvaća već spomenuti članak „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljen 1971. u osamnaestom broju GenitivU kontekstu teme ovog broja „Obnove" – identitet – posebno je važan i zanimljiv prvi dio knjige „Ja govorim hrvatski", koji obuhvaća već spomenuti članak „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljen 1971. u osamnaestom broju matičina časopisa „Kritika" (urednik: Vlatko Pavletić). Bez ikakve sumnje riječ je o jednom od najvažnijih članaka koji su u vrijeme komunističke Jugoslavije objavljeni u režimu nesklonom tisku. U tome kritičkom članku Rendić analizira razaranje hrvatskog jezika, koji smatra ključnom odrednicom nacionalnog identiteta.matičina časopisa „Kritika" (urednik: Vlatko Pavletić). Bez ikakve sumnje riječ je o jednom od najvažnijih članaka koji su u vrijeme komunističke Jugoslavije objavljeni u režimu nesklonom tisku. U tome kritičkom članku Rendić analizira razaranje hrvatskog jezika, koji smatra ključnom odrednicom nacionalnog identiteta.

Iako ne zaboravlja na tzv. Bečki dogovor iz 1850., na ilirska lutanja i zablude, na razdoblje „Khuena bana i madžarske tame" (M. Krleža), Rendić – suprotno većini autora - smatra da se je pogibelj za hrvatski jezik i hrvatsko nacionalno biće konkretizirala tek u razdoblju poslije ilirizma. „U cijeloj drugoj polovici XIX. stoljeća ona (pogibelj, nap. D.D.) je ostala još uvijek samo potencijalna, još uvijek praktički paralizirana tvrdom vjerom u apsolutnu nužnost hrvatske državne strukture". Pogibelj je postala stvarna „tek onda kad su sami Hrvati (...) počeli misliti da im hrvatska država nije više potrebna", kad su ti „asimilanti jugointegralističkog mita", ti „Hrvati koji Hrvati neće da budu" pristupili „akciji za stvaranje integralističke jugoslavenske države, države u kojoj će Hrvatska kao država nestati".

No, čak ni razdoblje monarhističke Jugoslavije, čak ni nametanje „jedinstvenog" Belićeva pravopisa u doba kraljevske diktature, smatra Rendić, nije hrvatski jezik ozbiljno ugrozilo u njegovoj biti. „Hrvatski književnici, hrvatski učitelji i profesori, hrvatski lektori pazili su tada na hrvatski jezik, i imali su mogućnost paziti. Integralizam u staroj Jugoslaviji nije ipak išao dotle da nameće integraciju jezika, poslije propale ludosti s generalizacijom ekavice ograničavao se na integraciju pravopisa, pa i to je mogao izvoditi samo u školama od 1930. do 1939. Hrvatsko novinstvo i hrvatska književnost nisu tih godina – osim gdjekoje iznimke – prihvatili 'unificirani' a zapravo srpski Belićev pravopis, i netom je Hrvatska polučila kakvu-takvu samoupravu u Banovini Hrvatskoj, vraćen je Boranićev pravopis i u škole, i to je bio upravo jedan od prvih propisa banske vlade".

Sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskoga jezika počela je tek „u novoj Jugoslaviji nastaloj iz partizanskog pokreta za narodno oslobođenje", ističe Rendić. Partizanska vojna terminologija „srpska je i puna rusizama: takva je i terminologija poratne Jugoslavenske narodne armije. (...) Srpska i rusificirana ostala je poslije rata i gotovo sva politička i pravna terminologija u Hrvatskoj, pa ako su se rusizmi dosad donekle i očistili, srbizmi su ostali: Hrvatska, stara zemlja koja je stoljećima živjela upravo od svoje pravne svijesti, i koja je upravo u oblikovanju svoga pravnog nazivlja dala jedno od najfrapantnijih svjedočanstva svoga jezičnog genija, ostala je poslije rata bez svoje pravne terminologije, kolonizirana je na tome području tako potpuno da se danas samo rijetki živi stari odvjetnici sjećaju, na primjer, da se žalba u pravnom postupku hrvatski ne kaže žalba nego utok".

Kao protivnica unifikacije hrvatskog i srpskog jezika koja je uslijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz 1954., Rendić je tzv. Novosadski pravopis smatrala torturom „rastapanja hrvatskoga identiteta". Taj je pravopis „nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan"; radilo se o „torturi koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik".

U drugoj Jugoslaviji formalno je ustanovljena hrvatska Republika, ali Hrvatska je – piše Rendić - svedena na „nekakav administrativno-teitorijalni pojam". „Vlada Hrvatske u genitivu, Sabor Hrvatske u genitivu... kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije hrvatskoga imena, ništa protiv sustavne vanifikacije hrvatskoga nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne agresije na hrvatsku inteligenciju. Da bi se nešto moglo početi protiv svega toga, trebalo je najprije izići iz genitiva, učiniti od genitiva pridjev, steći moralnu hrabrost da se konačno postane hrvatska vlada i hrvatski sabor. Netom se ta hrabrost počela stjecati, Hrvatska je izišla iz sjene".

U „izlasku iz sjene", dakako, važnu je ulogu odigrala znamenita Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. „... Nije se više moglo izdržati očajnu poniženost i VažnostU retrospektivi gledano, članak „Izlazak iz genitiva" dao je veliki doprinos u borbi za očuvanje hrvatskog jezika, u osvješćivanju nacionalnog identiteta i težnji k hrvatskoj jezičnoj i nacionalnoj slobodi. U njemu su na praktičnom primjeru objašnjene razlike između hrvatskog i srpskog jezika i dano alarmantno upozorenje na „administrativni genitiv", koji nije samo nametnuti jezik jugoslavenskog unitarizma, nego i „velikosrpski zagrljaj" u kojem su Hrvati, njihova prošlost, kultura, pa i prostor na kojemu žive postali dio nečega i nekoga.zanemarenost hrvatskoga jezika u hrvatskim školama, i to da se u hrvatskim školama povijest hrvatske književnosti predavala tako da se od nje bezočno otkidalo i u veoma metodičkoj regionalnoj magli ostavljalo gotovo sve stare pisce hrvatske osim kajkavaca. I još mnogo toga nije se više moglo izdržati pod barjacima bratstva, i baš poradi njih, poradi njihove časti i vjerodostojnosti. I ta hrvatska moralna nemogućnost da se dalje izdrži torturu verbicida i falsifikata zgusnula se u 'čin svijesti', u Deklaraciju o jeziku. Cijela hrvatska svjesna inteligencija stala je uz nju, svi svjetionici hrvatske kulture u onoj olovnoj noći nju su potpisali čvrstim sjajem svoga imena. Tako je počeo drugi hrvatski preporod – i smrtni strah od njega".

U retrospektivi gledano, članak „Izlazak iz genitiva" dao je veliki doprinos u borbi za očuvanje hrvatskog jezika, u osvješćivanju nacionalnog identiteta i težnji k hrvatskoj jezičnoj i nacionalnoj slobodi. U njemu su na praktičnom primjeru objašnjene razlike između hrvatskog i srpskog jezika i dano alarmantno upozorenje na „administrativni genitiv", koji nije samo nametnuti jezik jugoslavenskog unitarizma, nego i „velikosrpski zagrljaj" u kojem su Hrvati, njihova prošlost, kultura, pa i prostor na kojemu žive postali dio nečega i nekoga.

Taj članak – kao što je istaknuto u pogovoru – „izvrsno dokumentira iznimnu erudiciju autorice, njezin interdisciplinarni pristup, golemo povijesno, jezikoslovno i politološko znanje, ali i jedinstvenu sposobnost komunikativnog, jasnog, preciznog i pitkog izražavanja".

Činjenica pak da je Smiljana Rendić zbog tog članka bila osuđena najprije na zatvorsku kaznu, a kasnije na uvjetnu kaznu uz gubitak radnog mjesta i zabranu javnog djelovanja, upravo je ta činjenica jedna od najjasnijih osuda jugoslavenskoga komunističkog sustava, kojemu neki i danas tepaju da je predstavljao „socijalizam s ljudskim licem".

Teologinja, prozaistica, judaistkinja, pjesnikinja

Drugi dio knjige obuhvaća osvrte i izvještaje o životu Crkve za vrijeme i nakon Drugoga vatikanskog sabora. Rendić nije studirala teologiju, ali upravo ovi članci pokazuju da je imala zavidno teološko znanje. Svojim komentarima dala je važan doprinos u praćenju i objašnjavanju koncilskih i postkoncilskih zbivanja u Crkvi, a posebno u Crkvi hrvatskog jezika. Njezin je pristup u raspravama objektivan i otvoren, te se uvijek vodi načelom: „Treba znati tisuću stvari da bi se jedna mogla javno reći ili napisati".

U trećem dijelu knjige objavljeno je deset kratkih pričâ koje je Rendić objavila u „Glasu Koncila". Priče prate suvremeni život ljudi iz njezina okruženja, s kojima je raspravljala o vjeri, Bogu, Crkvi, kulturi, povijesti, socijalnoj pravdi, Božjoj kazni i Božjoj ljubavi itd. U pričama, koje imaju snažnu socijalnu dimenziju ljudskih sudbina, Rendić traži živo Evanđelje, Krista koji budi nadu i vraća svjetlost u svagdanji život, u društvo koje je u to vrijeme bilo obilježeno komunističkim jednoumljem i represijom.

Četvrto poglavlje „Židovi i kršćani" Rendić pokazuje kao odličnu poznavateljicu Židova, židovske tradicije i povijesti. U studiju židovstva Rendić je posebno tumačila i poznavala poveznice s kršćanstvom. Na njezin rad u tom području kasnije su se referirali mnogi znanstvenici. U Hrvatskoj smatra ju se jednom od najboljih poznavateljica židovstva u 20 st.

Zadnje, peto poglavlje sadrži trinaest soneta napisanih u povodu „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" odnosno u spomen početka evangelizacije Hrvata 641. godine, kad je papa Ivan IV. Dalmatinac poslao hrvatskom knezu Borku opata Martina, što se u povijesnim izvorima uzima kao jedan od dokaza pokrštavanja Hrvata. U pjesničkom duhu Rendić opisuje povijesne, nacionalne i kršćanske prijelomne trenutke od doseljavanja Hrvata, preko primanja kršćanstva do hrvatske samosvijesti i odanosti te čvrste poveznice sa Svetom Stolicom. Svakom sonetu posvećen je dio hrvatske prošlosti, dio hrvatske patnje, križa i radosti preko razvoja hrvatske kulture i pismenosti.

Primjer hrabrosti i neustrašivosti

Na koncu možemo kazati da knjiga „Katolički identitet i hrvatski preporod" daje dobar temelj za upoznavanje života i djela Smiljane Rendić (za širi uvid, dakako, bit će potrebna daljnja istraživanja). Uvršteni prilozi Smiljanu Rendić prikazuju kao osobu bogate kulture, naobrazbe i erudicije, kao vrsnu novinarku (jednu od onih kojoj je novinarstvo bilo životnim pozivom) koja je imala veliki utjecaj na formiranje katoličkih stavova i očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, ali i na formiranje i usmjeravanje novih generacija katoličkih novinara.

U borbi za bolje i pravednije društvo, u borbi za hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet, Smiljana Rendić ostaje primjerom izvanredne hrabrosti i neustrašivosti, jednim od svjetionika u četrdesetpetogodišnjem mraku komunističke Jugoslavije.

Davor Dijanović
Obnova, br. 2, svibanj 2014., str. 99.-105.