Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Pisci, umjetnici i ideologije

Književna povijest i povijest umjetnosti prepune su primjera književnika i umjetnika koji su, unatoč velikoj književnoj i umjetničkoj vrijednosti svojih djela, zastupali pogrješne političke i ideološke stavove. Štoviše, dobar dio njih aktivno je sudjelovao u legitimiranju ideologa i protagonista takvih pogrješnih politika. U ranijim povijesnim razdobljima uglavnom je bilo riječ o „dvorskim" umjetnicima. Radilo se je u Molieresui generis pogodbi vladara i umjetnika: vladar je umjetniku davao financijsko zaleđe, a umjetnik vladaru aureolu zaštitnika umjetnosti i općenito kulturnih vrijednosti.

Ako se uzme u obzir Spenglerova misao da „gospodarsko osiromašenje odmah za sobom povlači duhovno i umjetničko osiromašenje" (O. Spengler, „Čovjeh i tehnika", Laus, Split, 1991.), takva pogodba nije nužno morala značiti nešto loše. Jasno je, da je talentiranim književnicima i umjetnicima potrebno osigurati egzistenciju kako bi nesmetano mogli raditi i stvarati. Pritom treba dodati kako Spenglerova opservacija nema generalnu potvrdu, jer su mnoga vrijedna djela stvorili umjetnici koji su živjeli na rubu egzistencije. Pojedini su tako slikari za života jedva preživljavali, da bi njihova djela nakon smrti bila prodana po cijeni od nekoliko milijuna dolara.

No, problem nastaje kad umjetnici – i to posebno oni velikog talenta - nastupaju kao zastupnici pogrješnih politika i kad svoj ugled koriste kao sredstvo za „opsjeniti prostotu" svojih vladara i zaštitnika. Molière je tako u svojim komedijima izvrsno kritizirao i ismijavao različite ljudske slabosti, ali mu to nije smetalo da mnoge od njih i sam izražava pred francuskim „Kraljem Suncem" Lujem XIV.

Ratovi izgubili poetsko-viteška obilježja

Iako je čitava politička povijest u bitnome povijest ratova (Spengler drži da je i politika samo „nastavak rata duhovnim sredstvima"), sve do završetka Prvoga svjetskog rata ratovi DvojbaU vremenu kad su komunizam, fašizam i nacizam zarobili duše značajnoga dijela stanovnika starog kontinenta, i odgovornost umjetnika, književnika i mislioca postala je veća. I oni su se tada našli u dvojbi: pristati uz spomenute ideologije (i time si osigurati egzistenciju i komoditet) ili im se suprotstaviti, čak i pod cijenu gubitka vlastita života, i tako društvu pokazati primjer i put.su – iako predstavljaju nešto najužasnije što se može dogoditi pojedincima, skupinama i narodima – imali i određena „viteška" i „poetska" obilježja. Literarno je te elemente rata najbolje opisao veliki ruski književnik „Nikolaj Tolstoj" u svome znamenitom djelu „Rat i mir". Na protivnike se tada nije nužno gledalo kao na monstrume koje valja Rat i mirpošto-poto istrijebiti. Poznato je, primjerice, tzv. Božićno primirje između njemačke i engleske vojske na zapadnoj fronti 1914.

Tri najzloćudnije političke ideologije 20 st. – komunizam, fašizam i nacional-socijalizam (čiji je uspon znatnim dijelom omogućio do tada neviđeni napredak tehnike) – lišile su ratove takvih obilježja. Bilo da je riječ o rasnom, klasnom ili nacionalnom neprijatelju, na neprijatelja se je gledalo isključivo kao na monstruma, kao na uš koju valja što djelotvornije istrijebiti. U vremenu kad su spomenute ideologije zarobile duše značajnoga dijela stanovnika starog kontinenta, i odgovornost umjetnika, književnika i mislioca postala je veća. I oni su se tada našli u dvojbi: pristati uz spomenute ideologije (i time si osigurati egzistenciju i komoditet) ili im se suprotstaviti, čak i pod cijenu gubitka vlastita života, i tako društvu pokazati primjer i put.

Nizozemski filozof Rob Riemen tako piše:

"Kome je god stalo do civilizacije i intelektualnog života ne može gledati na europsku povijest dvadesetog stoljeća drugačije nego zaprepašteno. Koliko ih je bilo? Koliko je učenjaka, pisaca, pjesnika, umjetnika, znanstvenika s lakoćom gurnulo civilizirani život u stranu da bi se svrstali iza trijumfa laži, diktature i sile? Koliko je samo učenih ljudi stavilo svoje intelektualne sposobnosti u službu opravdanja terora? Ne želimo brojati. Popis je beskrajan. A koliko onih koji služe duhu nije izdalo vlastiti integritet, zbog čega su izgubili živote u logorima smrti i u kaznenim logorima – tim paklenim tvorevinama neizmjerne duhovne izdaje. I taj je popis beskrajan i ostavlja bez riječi" (R. Riemen, „Plemstvo duha. Zaboravljeni ideal", TIM press, Zagreb, 2010.).

To što netko posjeduje književni ili umjetnički talent nije, dakle, baš nikakvo jamstvo da će zastupati i ispravne političke stavove, i da se ne će staviti u službi ideologija koje imaju zločinački karakter.

Europski literati koji su se svrstali uz zločinačke ideologije

Navest ćemo nekoliko poznatih primjera iz europske i hrvatske povijesti 20 st. (i u ranijim je razdobljima, dakako, bilo takvih primjera, ali su totalitarne ideologije 20 st. ipak bile neusporedivo brutalnije i zloćudnije od onih iz prijašnjih stoljeća).

Knut HamsunPoundAmerički književnik Ezra Pound i danas se smatra jednim od najvećih modernističkih pjesnika prve polovice 20 st., ali je taj isti Pound simpatizirao s Mussolinijevim fašizmom i Hitlerovim nacizmom, zbog čega je, uostalom, bio zatvoren od američkih vlasti.Norveški književnik Knut Hamsun bez ikakve je dvojbe imao izniman književni talent (1920. dobio je Nobelovu nagradu za književnost), ali ga to nije sprječavalo da kasnije pozdravi dolazak nacista na vlast i njemačku okupaciju Norveške. Hamsun je bio svečano primljen kod Hitlera, a Nobelovu je nagradu poklonio ministru nacističke propagande Josephu Goebbelsu.

Američki književnik Ezra Pound i danas se smatra jednim od najvećih modernističkih pjesnika prve polovice 20 st., ali je taj isti Pound simpatizirao s Mussolinijevim fašizmom i Hitlerovim nacizmom, zbog čega je, uostalom, bio zatvoren od američkih vlasti.

Književni talent ne može se osporiti niti nama vrlo dobro poznatom fašističkom okupatoru Rijeke Gabrielu D' Annunziu, kao niti Curziu Malaparteu, koji je od vatrenog fašista postao još vatreniji komunist (Hrvate je zadužio time što je o njima pripovijedao kojekakve crne legende, koje su vješto koristili protivnici hrvatske državne nezavisnosti).

Putovanje nakraj nociSartrePopis simpatizera komunizma među književnicima i umjetnicima bio bi podugačak, ali je dovoljno navesti među ljevičarima i šezdesetosmašima popularnog Jeana Paula Sartrea, koji je bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1964. (odbio je primiti nagradu), ali i autor rečenice da je „svaki antikomunist pseto". A ako je netko pseto, onda se prema njemu valja i ponašati kao prema psetu, zar ne?Dolazak nacista na vlast pozdravio je i njemački književnik Gottfried Benn (kasnije je uvidio svoju zabludu), a i odnos njemačkog filozofa Martina Heiddegera (kojeg mnogi smatraju najvećim filozofom 20 st.) prema nacizmu i do danas je predmetom polemika i prepucavanja.

Filonacizam su neki nastojali pripisati i književniku Ernstu Jüngeru, no takvi obično zaboravljaju da je upravo on svojim djelom „Na mramornim liticama" dao oštru kritiku Hitlera i njegova represivnog aparata („Junger je bio od prvog pa do zadnjeg dana aktivni protivnik nacizma... Njegovi ratni dnevnici predstavljaju bez ikakve sumnje, najbolji i najčasniji dokaz golemih teškoća kojima se izlaže pojedinac kad hoće u cjelosti zadržati svoju predodžbu moralnih vrijednosti i svoju koncepciju istine u svijetu u kojem su istina i moral izgubili i samu mogućnost da budu zamijećeni i utvrđeni", zapisala je židovska teoretičarka Hannah Arendt (citirano prema pogovoru knjizi „Na mramornim liticama", Feral Tribune, Split, 1995.)).

Francuski književnik Louis-Ferdinand Célin autor je genijalnog romana „Putovanje nakraj noći", ali i pisac niza protužidovskih pamfleta, te simpatizer višijevske vlade.

Popis simpatizera komunizma među književnicima i umjetnicima bio bi podugačak, ali je dovoljno navesti među ljevičarima i šezdesetosmašima popularnog Jeana Paula Sartrea, koji je bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1964. (odbio je primiti nagradu), ali i autor rečenice da je „svaki antikomunist pseto". A ako je netko pseto, onda se prema njemu valja i ponašati kao prema psetu, zar ne?

Hrvatski umjetnici i ideologije

I u hrvatskoj povijesti 20 st. imamo čitav niz književnika i umjetnika koji su svoj talent i ugled stavili u službu zločinačkih i protuhrvatskih ideologija.

Ivan MestrovicIvan Meštrović nesumnjivo je najveći hrvatski kipar te umjetnik svjetskog ugleda i značaja. Međutim, isti je taj veliki kipar u razdoblju prije raspada Austro-Ugarske Monarhije bio jedan od najvećih zagovaratelja ideologije jugoslavenstva i stvaranja Jugoslavije (bio je izravno politički angažiran kao član Jugoslavenskog odbora).

On tako nije samo autor „Zdenca života", „Povijesti Hrvata", spomenika Marku Maruliću ili Grguru Ninskom (da nabrojimo samo neka djela), nego i projekta „Vidovdanski hram". Njegovo se jugoslavenstvo nastavilo ne samo za vremena monarhističke Jugoslavije (Meštrović je, kao što je poznato, prijateljevao s kraljom Aleksandrom), nego i u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata (kako drugačije objasniti posjet jugoslavenskomu komunističkom satrapu Titu?).

Tito i KrlezaKnjiževnik Miroslav Krleža jedan je od najvećih hrvatskih književnika 20. st. Ta se ocjena ne može osporiti, ali se o njegovim političko-ideološkim stavovima i životu dade raspravljati. Krležino drugovanje s Titom – koje je značilo, dakako, i legitimiranje jugoslavenskoga komunističkog režima – nešto je što se ne može opravdati bilo kakvim argumentima.

Ono se ne može protumačiti kao ništa drugo nego solidariziranje s Titovim jugoslavensko-komunističkim režimom, koji je bio negacija hrvatstva u njegovoj biti. Pritom ne treba stavljati naglasak samo na legitimiranje zločinačkog komunizma, nego i na ideju jugoslavenstva, koja je uvijek i bezuvjetno protuhrvatska ideologija, neovisno o tome u kakvim se oblicima nastoji nametnuti i provesti.

KrležaKnjiževnik Miroslav Krleža jedan je od najvećih hrvatskih književnika 20 st. Ta se ocjena ne može osporiti, ali se o njegovim političko-ideološkim stavovima i životu dade raspravljati. Krležino drugovanje s Titom – koje je značilo, dakako, i legitimiranje jugoslavenskoga komunističkog režima – nešto je što se ne može opravdati bilo kakvim argumentima. Ono se ne može protumačiti kao ništa drugo nego solidariziranje s Titovim jugoslavensko-komunističkim režimom, koji je bio negacija hrvatstva u njegovoj biti.Krleža je u svojim djelima dao odličnu kritiku malograđanštine, snobizma i različitih ljudskih slabosti, ali se je, nažalost, osobno vrlo često ponašao Ivo Andrickao likovi koje je u svojim djelima kritizirao. Postoji anegdota da je pjesnik Tin Ujević (u mladosti i sam pobornik jugoslavenstva) nakon Drugoga svjetskog rata posjetio Krležu u njegovoj vili. Kad mu je Krleža došao u susret Ujević je rekao:" Oprostite, mislio sam da ovdje žive Krleže, a ne Glembajevi", nakon čega se je okrenuo i otišao.

Krleža je samo jedan od poznatijih primjera kolaboracije s Titovim jugoslavenskim režimom. Popis svih pisaca i umjetnika koji su davali legitimitet Titovu režimu bio bi daleko mnogo veći.

Postojali su, međutim, i primjeri daleko ekstremniji od Krležinog. Dovoljno je tako spomenuti Ivu Andrića (koji je napustio hrvatstvo i postao srpskim piscem), Đuru Vilovića (koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata sudjelovao u četničkom pokretu), Viktora Novaka (pisca niza protuhrvatskih pamfleta) i Gorana Babića (početkom Domovinskog rata emigrirao u Beograd).

 Niti jednome od književnika i umjetnika koji su prethodno navedeni u ovome tekstu, ne može se osporiti veći ili manji literarni i umjetnički dar. No, oni su samo neki od primjera da talent nije preduvjet ispravnog političkog shvaćanja niti moralnog integriteta onih koji ga posjeduju. Europska i hrvatska povijest, kao što vidimo, prepune su primjera talentiranih umjetnika koji su svoj moralni integritet prodali kako bi si osigurali siguran i lagodan život.

„Jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor"

Takvih, primjera, uostalom imamo i danas. O „jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom (i jezičnom) prostoru" danas ne pišu i u njegovoj promociji ne sudjeluju samo trećerazredne pevaljke i neizobražena piskarala, nego i pisci i umjetnici neprijepornog talenta (Miljenko Jergović vjerojatno je najočitiji primjer). A svima koji barem nešto znaju o hrvatskoj povijesti jasno je da je zagovaranje tog prostora tijekom povijesti bilo, a i danas jest u funkciji stvaranja jedinstvenoga političkog prostora i jednoga državnopravnog okvira, dakle u funkciji stvaranja jugoslavenskih asocijacija.

Teško je pritom procijeniti koliko neki to čine zbog novca (zbog proširenja literarnog tržišta), a koliko zbog jugoslavenskog sentimenta. Neprijepornom, međutim, ostaje činjenica kako su njihovi postupci protuhrvatskog karaktera (neki možda toga nisu ni svjesni, ali je takvih manji broj), jer bi danas i zadnjoj budali trebalo biti jasno da je Jugoslavija moguća jedino i isključivo kao nasilje i diktatura.

Takvim su „jugosferskim piscima" otvorena vrata svih medija i o njima književna kritika (ako ona u Hrvatskoj uopće postoji!) bez iznimke piše neukusne panegirike. Oni pak pisci kojima je hrvatstvo ideal vrijedan življenja i koji, dosljednome tome, istupaju protujugoslavenski, ne samo da su na „crnim listama" i medijskoj margini, nego im se nastoji poreći i literarni talent. Komično je tako čitati kako neki od Feralovaca akademika Aralicu nastoje prikazati kao bezvrijednog „ognjištarskog" pisca, iako je i svakome književnom diletantu jasno da oni, kada govorimo o literarnom daru, s Aralicom ne mogu stajati u istoj rečenici. No, taština je vrlo gadna stvar...

Tereza Kosovija i suze za mašinbravara iz Kumrovca

Ono što je, zapravo, bilo neposrednim povodom za pisanje ovog teksta, najnovija je vijest kako je hrvatska pjevačica Tereza Kesovija prilikom nedavnog posjeta Beogradu posjetila Titov grob. „Bila sam na grobu Maršala Tita i dobro se isplakala. Bila je to prva stvar koju sam napravila kada sam došla u Beograd", ispripovijedala je Tereza Kesovija za beogradski „Blic".

KesovijaKesovijaPlakati na grobu istoga onog „Maršala" koji je osnovao vojsku koja je palila, ubijala i haračila po Konavlima (a ti koji su haračili po Konavlima bili su samo dobri učenici svojih slavnih predaka iz svibnja 1945.), dakle pjevati na grobu onoga koji je osnovao vojsku koja ti je zapalila kuću i dom, to može samo netko bez minimuma osobnog dostojanstva. Socijalni patolozi na ovome bi primjeru mogli detaljno studirati tzv. Stockholmski sindrom, a nema sumnje da se i radi o potencijalno zanimljivu literarnom predlošku za djelo koje bi se bavilo dosezima ljudske gluposti.Razuman čovjek kad pročita ovu vijest može se jedino sablazniti. Poznato je, naime, da je Tereza Kesovija pjevala Titu („Titova ljubimica") i Jugoslaviji (pjesma „Jugoslavijo, volim te"). Poznato je i to da je pred koju godinu pogazila svoju riječ da više ne će pjevati u Srbiji i održala koncert u Beogradu (pjevajući pritom, da čitava stvar bude ogavnija, pjesmu „Prijatelji moji gdje ste" u istome onom gradu iz kojega su išli tenkovi na Vukovar).

No, da će ova - bez ikakve dvojbe jedna od najvećih hrvatskih pjevačica svih vremena – pasti toliko nisko da će liti suze na grobu mašinbravara iz Kumrovca, na grobu najvećega zločinca u hrvatskoj povijesti, nešto je što već spada u područje političke patologije. Iako je već samim koncertom u Beogradu pokazala kako ne drži do svoje riječi (a jadan je čovjek koji ne drži do svoje riječi!), ovim je potezom pokazala kako nema niti onog minimuma osobnog i nacionalnog dostojanstva.

Jer, plakati na grobu istoga onog „Maršala" koji je osnovao vojsku koja je palila, ubijala i haračila po Konavlima (a ti koji su haračili po Konavlima bili su samo dobri učenici svojih slavnih predaka iz svibnja 1945.), dakle pjevati na grobu onoga koji je osnovao vojsku koja ti je zapalila kuću i dom, to može samo netko bez minimuma osobnog dostojanstva. Socijalni patolozi na ovome bi primjeru mogli detaljno studirati tzv. Stockholmski sindrom, a nema sumnje da se i radi o potencijalno zanimljivu literarnom predlošku za djelo koje bi se bavilo dosezima ljudske gluposti.

Slučaj Tereze Kesovije tako se pokazuje kao još jedan u nizu primjera kako umjetnički talent nije jamstvo moralnosti niti svrstavanja uz istinu i pravdu. On pokazuje kako i osobe koje su sposobne stvarati velika umjetnička djela – a upravo bi umjetnost trebala biti ono što nas oplemenjuje, vodi prema istini i onome lijepom, dobrom i uzvišenom – mogu zagovarati i davati legitimitet osobama, ideologijama i pokretima zločinačke naravi. Baš kao i prije navedene umjetnike i pisce, i Terezu Kesoviju bit će stoga vrijedno pamtiti jedino po kvaliteti njezinih djela. Njezini pak politički stavovi i moralni habitus vrijedni su jedino prijezira i žaljenja...

Davor Dijanović

Sub, 2-07-2022, 20:05:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

x

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.