Projekt „Zapadni Balkan" i dalje u punom zamahu
U procesu pristupanja Hrvatske europskim integracijama mogla su se utvrditi dva suprotna gledišta. Jedno su gledište zauzimali oni koji su se protivili ulasku Hrvatske u Europsku uniju (tzv. euroskeptici, iako je jasno da je zapravo riječ o EU-skepticima), dok su na drugoj strani bili zagovornici ulaska Hrvatske u EU. U prvu se skupinu mogu ubrojiti hrvatski nacionalisti, ali i – uglavnom organizacijski nepovezana – tzv. ekstremna ljevica. Dakako, tu ne ubrajamo „zaslužnike" iz bivšega jugokomunističkog sustava, kao što je, primjerice, Josip Perković, koji su imali posve osobne razloge da Hrvatska ne pristupi EU.
Druga je skupina, ona zagovornika ulaska Hrvatske u EU, također heterogena. S jedne strane poziciju ulaska Hrvatske u EU zastupaju bivši zeloti jugoslavenske ideje, kojima ulazak Hrvatske u EU (ako je moguće u sklopu tzv. „Zapadnog Balkana") predstavlja svojevrsni nadomjestak za 1991. u krvi preminulu Jugoslaviju (bitno je, naime, da Hrvatska nipošto ne bude stvarno samostalna i suverena država), dok s druge strane imamo domoljubno orijentirane hrvatske državljane koji zauzimaju stajalište da će ulazak Hrvatske u EU ukloniti ili barem ograničiti planove o uspostavi „Zapadnog Balkana" odnosno „Jugosfere", te Hrvatsku vratiti u njen prirodni srednjoeuropsko-mediteranski ambijent.
Međutim, koliko god potonje stajalište zagovornika EU izgledalo smisleno i privlačno, sva politička događanja prije i poslije ulaska Hrvatske u EU daju naslutiti da se lokalni, regionalni i globalni arhitekti „Zapadnog Balkana" ne će tek tako, bez „ispaljena metka", pomiri s propašću svojega neojugoslavenskog geostrateškog projekta. Bauk jugoslavenstva, naime, i dalje nesmiljeno kruži Hrvatskom.
Već i prije ulaska Hrvatske u EU bilo je vidljivo da je vladajućim političarima tzv. „Regija" („Region") daleko važnija od srednjoeuropsko-mediteranske orijentacije Hrvatske. Posjet ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić Beogradu, gdje je vabila četničkog vojvodu (i mogućeg zločinca) Tomislava Nikolića da upriliči ulazak Hrvatske u EU, te istodobno zaoštravanje odnosa s Njemačkom (koja je na diplomatskoj razini odigrala jednu od ključnih uloga u osamostaljenju Hrvatske) zbog tzv. Lex Perković, jasno pokazuju pravu orijentaciju vladajuće klase. Ti su potezi, pored toga, vrlo jasno pokazali tko stvarno vlada današnjom Hrvatskom.
UDBA i dalje vlada Hrvatskom
Aktualna Vlada bez imalo je diplomatske borbe popustila Sloveniji u vezi s ucjenama oko duga štediša Ljubljanske banke, ali je zato pokazala neviđeno „državničko ponašanje" i odlučnost kad je u OrijentacijaVeć i prije ulaska Hrvatske u EU bilo je vidljivo da je vladajućim političarima tzv. „Regija" („Region") daleko važnija od srednjoeuropsko-mediteranske orijentacije Hrvatske. Posjet ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić Beogradu, gdje je vabila četničkog vojvodu (i mogućeg zločinca) Tomislava Nikolića da upriliči ulazak Hrvatske u EU, te istodobno zaoštravanje odnosa s Njemačkom (koja je na diplomatskoj razini odigrala jednu od ključnih uloga u osamostaljenju Hrvatske) zbog tzv. Lex Perković, jasno pokazuju pravu orijentaciju vladajuće klase.pitanju neizručenje bivšeg šefa republičke UDBA-e Josipa Perkovića Njemačkoj. Protivljenje vladajućih političara Perkovićevu izručenju toliko je snažno da su se oni odvažili ući u otvorenu bitku s moćnom Njemačkom, u vidu donošenja zakona koji će to izručenje opstruirati. Taj potez bolje od svih članaka i traktata hrvatskih nacionalista pokazuje da umreženi ostatci UDBA-e u Hrvatskoj i dalje imaju toliku moć da su sposobni određivati pravce nacionalne politike. Jer, kad bi Perković bio izručen Njemačkoj, lako je moguće da bi u svojemu iskazu iznio činjenice koje bi mogle kompromitirati i vladajuće političare u Hrvatskoj, neovisno o njihovu stranačkom predznaku.
Bivši operativac UDBA-e Željko Kekić u nedavnom je razgovoru za „Hrvatski tjednik" vrlo jasno potvrdio da UDBA i dalje vlada Hrvatskom. Kekić tako tvrdi:
„Očito je, udbaši i danas vladaju Hrvatskom. Taj kadar nije nestao padom Berlinskog zida ili početkom demokratskih promjena 90-ih. Činjenica jest da je komunizam formalno mrtav, no je li i sadržajno u konkretnom životu, odnosno politici, drugo je pitanje. Lustracija nije provedena i mnogi akteri iz bivšeg sustava živi su i itekako nazočni na hrvatskoj političkoj sceni na ovaj ili onaj način. Nedvojbeno je da su se početkom demokratskih promjena u Hrvatskoj pritajili; promjena kod takvih ljudi gotovo je nemoguća. Na poseban način to vrijedi za obavještajce koji su se brzo prilagodili novonastaloj političkoj situaciji svojim znanjem i iskustvom.
Obavještajci su ljudi za sve sustave i sva vremena i njihove usluge treba svaka vlast jer su zanatlije i profesionalci. Nije nikakva tajna, i danas su udbaši u svim strankama. Njima je važno biti na vlasti ili barem blizu vlasti. Ako pogledamo medijsku sliku Hrvatske, ne će nam izmaknuti činjenica da su danas vodeća pera ili glasovi udbaške provenijencije. Čvrsto su ukorijenjeni u udbaški background i tu protok vremena ništa bitno nije promijenio. Zar danas nisu veći napadi na Crkvu nego u Titovo vrijeme? Mnogi su sretni što je dokumentacija o nekadašnjoj doušničkoj mreži uništena. Operativci su tada, ali i danas, štitili i štite svoje suradnike. Sve se zasnivalo na kodnim imenima, bio je to pravi zvjerinjak. Sova, Jastreb, Orao...".
Potpora Londona
Bilo bi, međutim, naivno pomisliti kako su se vladajući političari sami, bez potpore inozemnih središta moći, odlučili na političko-diplomatsko-pravosudni rat s Njemačkom. LondonBilo bi, međutim, naivno pomisliti kako su se vladajući političari sami, bez potpore inozemnih središta moći, odlučili na političko-diplomatsko-pravosudni rat s Njemačkom. Velika-Britanija-zastavaNjihovo odlučno „ne" izručenju Perkovića Njemačkoj korespondiralo je s posjetima predsjednika države dr. Ive Josipovića i predsjednika Vlade Zorana Milanovića Londonu. Ako se k tome uzme u obzir tradicionalna britanska sklonost projugoslavenskim projektima (koji bi trebali oslabiti njemački utjecaj u jugoistočnoj Europi) logičnim se nameće zaključak da su vladajući političari upravo u Londonu dobili potporu za neizručenje Perkovića Njemačkoj.Njihovo odlučno „ne" izručenju Perkovića Njemačkoj korespondiralo je s posjetima predsjednika države dr. Ive Josipovića i predsjednika Vlade Zorana Milanovića Londonu.
Ako se k tome uzme u obzir tradicionalna britanska sklonost projugoslavenskim projektima (koji bi trebali oslabiti njemački utjecaj u jugoistočnoj Europi) logičnim se nameće zaključak da su vladajući političari upravo u Londonu dobili potporu za neizručenje Perkovića Njemačkoj. Također, ne treba zaboraviti da su se upravo u vrijeme tih posjeta u nekim njemačkim medijima pojavili pomalo iznenađujući članci koji su negativno pisali o budućem članstvu Hrvatske u EU. Radilo se je, zapravo, o odgovoru s njemačke strane i svojevrsnom ratu na relaciji Berlin-London.
Novinar i publicist Mate Kovačević tako smatra da „pozadinu najnovije njemačke suzdržanosti prema Hrvatskoj ne treba tražiti samo u pokušajima aktualne vlasti da izbjegne vlastito suočavanje s polustoljetnim zlosiljem jednoga nastrana i zločinačkoga komunističkog režima, nego ponajprije u velikom zaokretu sadašnje hrvatske politike, koja se od savezništva s SAD-om i Njemačkom prestrojila na mračni kolosjek britanske politike". [1]
Prilagodba novim okolnostima
Oslobađajuća haaška presuda generalima Gotovini i Markaču, kao i izbor četničkog vojvode Tomislava Nikolića za srbijanskog predsjednika, privremeno su oslabili tendencije koje smjeraju u pravcu izgradnje „Zapadnog Balkana", ali su se protagonisti tog projekta vrlo brzo prilagodili novim okolnostima. Ubrzo nakon oslobođenja dvojice hrvatskih generala došlo je i do oslobađajućih presuda Perišiću, Simatoviću i Stanišiću. Umjesto „simetrije krivnje" haaški sponzori očito su se odlučili za „simetriju nedužnosti", jer vjerojatno računaju da će tako lakše stvoriti uvjete za nove balkanske integracije. [2]
Primjetno je također da je i Tomislav Nikolić dobio instrukcije iz inozemnih središta moći, pa je tako osjetno ublažio svoj velikosrpski diskurs. Dakako, to su jedvali dočekali hrvatski ljubitelji politike balkanske krčme pa su žurno pohitali u Beograd, u pohode srbijanskim političarima koji su još do jučer zamišljali Srbiju na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. „Regionalna politika" jednostavno nema alternative i nikako ne smije stati...
Ni proslava nije mogla bez „Regije"
Proslava ulaska Hrvatske u EU također je protekla u pripovijestima o „Regiji" i „regionalnoj politici". Umjesto da to vrijeme iskoristi za političko-kulturnu promidžbu Hrvatske u Europi i svijetu, da se, dakle, svijetu pokaže što to Hrvatska može ponuditi na političkom, ekonomskom i kulturnom planu, jugosferašima su na proslavi bila puna usta „Regije" i „politike prema susjedima". Neupućen promatrač mogao je lako zaključiti kako u EU ne ulazi Hrvatska, nego „Regija". A da su u medijima povlašten tretman dobili upravo političari iz „Regije", suvišno je i napominjati.
„Mali Sloba" Ivica Dačić dobio je na HRT-u više prostora nego svi ostali „europski gosti" zajedno. Dolazak srbijanskih političara (koji su, kako rekosmo, još do jučer otvoreno svirali u velikosrpske diple) za hrvatsku je diplomaciju bio važniji od dolaske njemačke kancelarke Angele Merkel. No, kako tvrde upućeni, u diplomaciji i dalje drmaju kadrovi iz bivše Jugoslavije, tako da nas sve to zajedno ne treba nimalo čuditi. [3]
Doručak presjednika „Regije"
Svoju potporu zapadnobalkanskoj politici isto je jutro kad je Hrvatska ušla u EU otvoreno demonstrirao predsjednik Josipović organiziravši doručak s predsjednicima „Regije". „Stabilnost regije ostaje među prioritetnim zadacima Hrvatske i nakon ulaska u EU" – poručeno je nakon sastanka, uz napomenu da će se takvi sastanci održavati i u budućnosti uz posredovanje političara iz zapadnoeuropskih zemalja. Umjesto da se orijentira na jačanje svoje pozicije u srednjoeuropsko-mediteranskom kontekstu, Hrvatska će, dakle, i dalje biti taoc „regionalne politike", te će imati zadatak da bude kolovođa ulaska preostalih zemalja bivše Jugoslavije u EU. Da će taj zadatak biti nužno praćen daljnjim integriranjem s tim zemljama i uspostavljanjem čvrste suradnje, nešto je što se podrazumijeva.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da je glavni analitičar predsjednika države otvoreni apologet Jugoslavije, „deseti najmoćniji Srbin u svijetu" i konzultant britanske ekonomsko-obavještajne agencije [4], Josipovićeva potpora integriranju „Regije" nešto je posve očekivano. Problem je u, međutim, tome što u isti rog puši i svi drugi političari iz vladajuće koalicije.
Svi su oni više ili manje „deca komunizma" te dolaze iz istoga ideološkog inkubatora. „Hrvatsku smo pustili u EU, ali ćemo je i dalje držati kao taoca zapadnobalkanske politike i ne dopustiti joj da se pozicionira samostalno u odnosu na „Regiju" – novo je pravilo inozemnih središta moći te ujedno i instrukcija domaćim jugosferašima kako se ponašati. [5]
„TaocUmjesto da se orijentira na jačanje svoje pozicije u srednjoeuropsko-mediteranskom kontekstu, Hrvatska će, dakle, i dalje biti taoc „regionalne politike", te će imati zadatak da bude kolovođa ulaska preostalih zemalja bivše Jugoslavije u EU. Da će taj zadatak biti nužno praćen daljnjim integriranjem s tim zemljama i uspostavljanjem čvrste suradnje, nešto je što se podrazumijeva.Koliko je ulazak same Hrvatske u EU zapravo značio drugim članicama te zajednice najbolje se vidjelo po tome što su na proslavu u Zagreb gotovo sve poslale svoje ministre vanjskih poslova, njihove zamjenike ili trećerazredne državne službenike. Njima je bilo najvažnije da se u Zagrebu okupe svi lideri regionalne zajednice Zapadni Balkan i da im na proslavi u Zagrebu poruče - Mi brinemo o vama, sada još više nego prije i jamčimo vam da će te se uskoro pridružiti Hrvatskoj. Ali se prije toga morate što brže i što čvršće ponovo međusobno povezati" – piše u svom članku Željko Dogan." [6]
Dakako, s obzirom na omraženost jugoslavenske ideje, neojugoslavenski se projekti više ne provode u obliku romantičnih popijevki o „bratstvu i jedinstvu", nego se za tu funkciju instrumentaliziraju kultura, šport i ekonomija. Probni baloni o nogometnoj regionalnoj ligi (košarkaška već postoji i hrvatskoj košarci nije donijela ništa dobroga) učestali su u medijima jugosferaške provenijencije, a potenciranje regionalne „kulturne suradnje" i „jedinstvenoga jugoslavenskog kulturnog prostora" [7] također je sve agresivnije. Kulturne su rubrike u novinama odavno ukinute, ali zato ne može proći niti jedan dan a da se potenciraju pseudokulturne vijesti iz „Regije". Što je rekla ili obukla neka pevaljka, ta je vijest od presudne važnosti za čitatelje hrvatskih medija...
Ekonomija kao instrument oživljavanja jugoslavenske lešine
Ekonomska pak suradnja predstavlja posebnu pripovijest. Naime, mediji i političari konstantno propovijedaju bajke o nužnosti ekonomske suradnje između zemalja bivše Jugoslavije. Ta se suradnja potencira do te mjere da je njemački „Deutsche Welle" nedavno objavio članak pod naslovom „Rađa li se ekonomska Jugoslavija". U članku čitamo sljedeće:
„Sjednice Vlada Srbije i RS bile su do prije par mjeseci jedinstven regionalni forum ali na inicijativu Beograda zajedničke sjednice bi mogle postati uobičajeni vid bilateralne saradnje sa svim državama bivše Jugoslavije. Prva u nizu, koja je sa Srbijom održala sjednicu je Makedonija, čiji su ministri gostovali u Beogradu početkom juna, a već je dogovoreno da se naredna sjednica održi u Skoplju.
(...)
Ivica Dačić, premijer Srbije je nakon nedavne sjednice Vlada Srbije i Makedonije iznio inicijativu da se region ujedini oko zajedničkih interesa po modelu Skandinavije ili Baltičkih zemalja.
(...)
Dušan Janjić smatra da je na pomolu Evropa koja bi bila sastavljena iz više federacija i da zemlje bivše Jugoslavije tu imaju šansu: 'I da je sigurno da će se zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija naći u toj balkanskoj federaciji 2020. Šta će biti sa Hrvatskom to je stvar same Hrvatske ali mislim da ekonomski interesi Hrvatsku ipak vraćaju u okrilje bivše Jugoslavije". [8]
Da je ekonomska suradnja između zemalja bivše Jugoslavije potrebna i poželjna, to bi mogao negirati jedino budalast čovjek. No, vidljivo je da se u pozadini te suradnje skrivaju neki sasvim drugi ciljevi, a koji su to ciljevi nije se teško domisliti: to je oživljavanje jugoslavenske lešine. Jer, jedno je ekonomska suradnja, a nešto je sasvim drugo političko integriranje tih zemalja u jedan federalni okvir, o čemu piše „Deutsche Welle". Koji bi bio interes Hrvatske da se integrira sa gospodarski nerazvijenom Srbijom koja ni danas ne priznaje agresiju na Hrvatsku, rehabilitira četničke zločince i svoje državljane poziva da ne ljetuju u Hrvatskoj? Kakve je koristi Hrvatska imala od Jugoslavije? Odgovor na to pitanje trebali bi konačno čuti od domaćih orjunaša i jugosferaša...
I koliko je god točna tvrdnja o potrebi ekonomske suradnje sa zemljama bivše Jugoslavije, toliko je netočna tvrdnja da bi prostor bivše Jugoslavije trebao biti glavno hrvatsko tržište.
Mit o balkanskom tržištu
Prof. dr. Vlatko Mileta još je 1997. u znanstvenom članku pod naslovom „Mitovi balkanskog tržišta" dokazao da balkansko tržište niti približno nije bitno za gospodarski razvoj Hrvatske kako se to tvrdi. Dr. Mileta u članku argumentirano dokazuje kako je za Hrvatsku bitno zapadnoeuropsko tržište, napose Italija i Njemačka, te da je to oduvijek bilo tako, čak i onda dok je Hrvatska bila u sastavu bivše Jugoslavije.
U istome članku dr. Mileta piše:
„Nasuprot uvriježenom mišljenju vanjskih promatrača i predlagača kojekakvih koncepcija, koji namjerno daju 'smušene' prijedloge, kako bi – ako krene loše - imali prostora za uzmicanje, Hrvatska nema dominantnog interesa za gospodarsko povezivanje s europskim Jugoistokom. Za Hrvatsku svi putovi vode na Zapad. S tim je područjem najznačajnija robna razmjena i drugi gospodarski odnosi. U gospodarskom smislu riječi, za Hrvatsku je važnija Italija od Rumunjske ili Bugarske, da o drugim državama i ne govorimo. Zato je upitno zašto bi Hrvatska dala prednost gradnji infrastrukture prema istoku na štetu novih proboja prema zapadu. I, drugo, zašto bi ulazila u neku integracijsku zajednicu s državama koje joj u razmjeni mogu dati samo ono čega ona ima u obilju, a ne mogu ponuditi ono što joj nedostaje. Sasvim je izvjesno da Hrvatska na Istoku ne može dobiti nove tehnologije, da ne može dobiti kapital i da, zapravo, ne može dobiti ništa što bi za nju bilo od osobite važnosti". [9]
MitProf. dr. Vlatko Mileta još je 1997. u znanstvenom članku pod naslovom „Mitovi balkanskog tržišta" dokazao da balkansko tržište niti približno nije bitno za gospodarski razvoj Hrvatske kako se to tvrdi. Dr. Mileta u članku argumentirano dokazuje kako je za Hrvatsku bitno zapadnoeuropsko tržište, napose Italija i Njemačka, te da je to oduvijek bilo tako, čak i onda dok je Hrvatska bila u sastavu bivše Jugoslavije.Naravno, činjenice odveć ne zanimaju domaće zagovornike zapadnobalkanskih integracija, tako da i u budućnosti možemo očekivati agresivno potenciranje ekonomske suradnje s „Regijom", iako bi ona Hrvatskoj, kako vidimo, trebala biti od sekundarne važnosti. U tome presudnu ulogu imaju mediji, a posebno „Jutarnji list", kao neformalni zagovornik „zapadnobalkanske politike".
Od novoga urednika „Jutarnjeg lista" Viktora Vresnika (koji je na tom mjestu zamijenio Mladena Plešea) možemo očekivati još agresivnije nametanje „jugosferaškog" sadržaja, s obzirom na to da je isti veliki zagovornik „regionalne politike". „Upravo će EU, ako preživi, a vjerujem da hoće, ponovno, ali na zdravijim temeljima, povezati države nastale na ruševinama Jugoslavije. Ovaj put bez partijskog pritiska ili nacionalnog predznaka" – mišljenje je novog urednika „Jutarnjeg lista" izneseno nedavno u jednome članku. [10]
A plodovi „regionalne politike" već danas obilato rode otrovnim plodovima: umjesto lustracije nekadašnjih jugokomunističkih kadrova lustrirane su osobe koje su sudjelovale u stvaranju hrvatske države, ponos i samosvijest zamijenili su apatija i opće razočaranje, država se nalazi na rubu gospodarskog sloma, a vjera u vlastite snage nije nikada bila na nižim granama.
Bivši novinari u vojnim časopisima krajiške paradržave i bivši pripadnici vojske iste paratvorevine danas su dožupani, dok se uhićivanje terorista koji su ubijali hrvatske civile i branitelje na Trpinjskoj cesti osuđuje od čelnika hrvatskih Srba Milorada Pupovca uz objašnjenje kako nije riječ o primjerenom načinu uhićenja. Misli li Pupovac da su četničkim teroristima trebali prostrijeti crveni tepih pri uhićenju nije nam poznato, ali nam je jasno da su takvi primjeri mogući jedino u ovakvoj Hrvatskoj koja je tek jedan od prirepaka „Zapadnog Balkana" odnosno „Jugosfere". U Hrvatskoj izvan balkanskog konteksta, izvan „balkanske krčme", takav egzemplar bio bi nezamisliv.
I sve dok se Hrvatska ne bude jasno distancirala od zapadnobalkanskog prostora te se pozicionirala u svoj prirodni geopolitički ambijent, ona će sadržajno zapravo sličiti na jednu mini-Jugoslaviju, u kojoj je opet „teško Hrvati biti".
Euroregije
Pritom ne treba biti naivan pa misliti kako su ti projekti samo odraz jugoslavenskog sentimenta hrvatskih političara. Oni itekako imaju svoje sponzore i zagovornike u europskim centrima moći, bilo da je riječ o Londonu ili Bruxellesu. U kojem bi se postotku mogla rasporediti odgovornost „lokalnih" i „globalnih" arhitekata „Zapadnog Balkana", teško je procijeniti, ali se protivnici tih projekata moraju prvenstveno koncentrirati na one „lokalne", jer je jasno kako se je onim „globalnim" moguće suprotstavititi tek posredno, neutralizacijom „lokalnih".
U tom je kontekstu zanimljivo spomenuti EU-projekte tzv. „euroregija", novih regionalnih i multietničkih jedinica koje se ne bi temeljile na postojećim nacionalnim grupacijama, nego na zemljopisnim i regionalnim načelima. U kontekstu izgradnje «Zapadnog Balkana» posebno je zanimljiv projekt prekogranične suradnje između LijekLijek protiv ponovnih jugoslavenskih projekata samo je jedan: jedinstvo hrvatskog naroda. Concordia patriam firmat – sloga jača domovinu, znali su još stari Latini. Ili kako to u svojoj novoj pjesmi „Nema predaje" pjeva Thompson: mogu nas lomiti, al' ne će slomiti, dok nam srca tuku zajedno. Jaka nacionalna svijest i jedinstvo naroda nepremostiva su brana protiv svih stranih geopolitičkih jednažbi, ma kako jake zagovornike i financijere one imale.Hrvatske i BiH, kojeg je, da ne bi bilo zabune, odobrila Europska komisija. Riječ je o projektu koji obuhvaća područje od oko 70 000 kvadratnih kilometara, a usmjeren je na pučanstvo od 4,4 milijuna ljudi. Cilj ovoga projekta je prvenstveno povezati cjelokupnu «Republiku Srpsku» s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom. [11] Kome ovaj projekt koristi nije teško pogoditi. Hrvatskoj svakako ne...
Sloga i jedinstvo hrvatskog naroda
Lijek protiv ponovnih jugoslavenskih projekata samo je jedan: jedinstvo hrvatskog naroda. Concordia patriam firmat – Sloga jača domovinu, znali su još stari Latini. Ili kako to u svojoj novoj pjesmi „Nema predaje" pjeva Thompson: mogu nas lomiti, al' ne će slomiti, dok nam srca tuku zajedno. Jaka nacionalna svijest i jedinstvo naroda nepremostiva su brana protiv svih stranih geopolitičkih jednažbi, ma kako jake zagovornike i financijere one imale.
Tome treba dodati kako u narednim desetljećima možemo očekivati velike promjene na međunarodnoj (geo)političkoj sceni. Moć anglosaksonskog svijeta sve je više u opadanju te se krećemo prema vremenu multipolarnosti. A kako će se u novim okolnostima Hrvatska pozicionirati na „velikoj šahovskoj ploči" zvanoj Euroazija, ovisi o nama samima, o našoj spremnosti da svatko, koliko je u mogućnosti, pridonese općem dobru hrvatskog naroda i hrvatske države.
Davor Dijanović
[1] Cijeli članak se može pročitati na sljedećoj poveznici
[2] O novoj politici haaških sponzora vidi članak na poveznici
[3] Vidi članak dr. Tomislava Sunića "Patogeneza Hrvatske"
[4] Opš. u članku na poveznici
[5] O razlozima zbog kojih je Hrvatska ipak samostalno pripuštena u EU nešto detaljnije u članku na poveznici
[6] Cijeli članak na poveznici
[7] Opš. u članku na poveznici
[8] Cijeli članak na poveznici
[9] Cijeli se znanstveni članak može preuzeti na poveznici
[10] Članak se može pročitati na poveznici
[11] Opš. u knjizi "EU? - Ne Hvala" Marijana Bošnjaka (2010.)