Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Blaženi Alojzije Stepinac – Komunizam će nestati, Katolička Crkva ostati

Blaženi Alojzije Stepinac nesumnjivo je jedan od najsvjetlijih likova Katoličke crkve u Hrvata. Svetački život i mučeništvo uzdignuli su ga na čast oltara i tako postavili kao primjer i putokaz budućim generacijama, koje mu se mogu moliti i utjecati kao posredniku pred Bogom. Živeći u do tada najturbulentnijim i najkrvoločnijim desetljećima ljudske povijesti, koja su ujedno bila i najteža desetljeća hrvatske povijesti, Stepinac je kao zagrebački Stepinacbiskup, nadbiskup i kardinal svakodnevno bio na udaru političkih i ideoloških gromova koji su tada udarali po starome kontinentu. Poput gromobrana Stepinac ih je sve uspješno odbijao, tražeći pritom zaštitu i potporu u Isusu Kristu i Crkvi Božjoj, koju vrata paklena ne će nadvladati (Mt 16, 18). Kao Božji čovjek nemilosrdno je ustajao protiv svih bezbožničkih, nasilničkih i zločinačkih ideologija dvadesetog stoljeća – komunizma, fašizma i nacizma – tražeći im korijene u odbacivanju Boga i njegovih zakona, te u pomisli kako je svijet moguće izgraditi bez Boga ili protiv Boga.

Konačnu riječ ima Bog

Iako je u nekim trenutcima izgledalo kako će te ideologije odnijeti pobjedu i zarobiti dušu čovjeka, Stepinac niti u jednom trenutku nije dovodio u pitanje da će Politički stavIako se nije djelatno bavio politikom, Stepinac je s obzirom na svoju prevažnu funkciju prema politici uvijek morao imati širom otvorene oči i zauzimati politička stajališta o pojedinim pitanjimakonačnu riječ imati Bog i njegova Crkva. Tako je na kraju i bilo: zločinački jugokomunistički sustav izgrađen na temeljima zločina i opačina urušio se je devedesetih kao kula od karata, dočim je Stepinac kao mučenik toga istoga zločinačkog režima bio izdignut na čast oltara. Stepinac je danas simbol dobra i pravednosti, a njegovi su progonitelji i krvnici simbol zla i pokvarenosti. Hrvatski je narod imao veliku sreću što je na čelu Katoličke crkve u Hrvata u najturbulentnijim godinama hrvatske povijesti stajao upravo Stepinac, kao osoba čeličnog karaktera, koja nije u pitanjima vjere i dobrobiti hrvatskoga naroda ustupala ni za korak.

Iako se nije djelatno bavio politikom, Stepinac je s obzirom na svoju prevažnu funkciju prema politici uvijek morao imati širom otvorene oči i zauzimati politička stajališta o pojedinim pitanjima. U tome se je uvijek vodio interesima Katoličke crkve i hrvatskog naroda. U ovome osvrtu ukratko ćemo se pozabaviti Stepinčevim odnosom prema hrvatstvu i jugoslavenstvu, kao i prema komunizmu, fašizmu i nacizmu.

Kao i mnogi tadašnji intelektualci, Stepinac je u mladosti podlegao zabludi jugoslavenstva, te se zanosio idejom kako bi katolički Hrvati u zajedničkoj državi Srbe mogli privesti natrag katolicizmu. Zajednički život sa Srbima u okviru Jugoslavije, međutim, postupno je u mladoga Stepinca razbijao jugoslavenske iluzije te ga vraćao hrvatskim korijenima. Politički teror nad Hrvatima nakon stvaranja prve jugoslavenske države, ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini i kasnija krvava diktatura jasno su ukazivali na to da je stvaranje zajedničke države potpuni promašaj i obična maska za velikosrpsku hegemoniju. Dne 2. srpnja 1934. Stepinac je tako prilikom posjeta kralju Stepinac i MačekAleksandru Karađorđeviću u Beogradu kazao kako on nije političar i da svećenstvu ne će dopustiti da se bavi politikom, ali je naglasio da će „tražiti (...) potpuno poštovanje katoličkih prava". Upozorio je kralja „da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine", pa čak i zabranom „samoga imena hrvatskoga". Na kraju je dodao:"Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila, tj. da sam Hrvat".

Ljubav prema hrvatskom narodu

U vrijeme diktature, kad je bilo zabranjeno isticanje hrvatskog imena, Stepinac je svećenicima hrabro poručio:"Mi se kao svećenici ne možemo baviti stranačkom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti".

U srpnju 1934. Stepinca je posjetio Robert Schuman, član Odbora za vanjske poslove francuskog parlamenta. Stepinac mu se je tom prilikom požalio kako u Jugoslaviji nema nikakve pravednosti, istaknuvši kako „od 140 generala nema ni jednog Hrvata, u konzularnoj i diplomatskoj službi sve Srbi, na svim istaknutijim položajima Srbi pa kako se može govoriti o ravnopravnosti. Nasilja se čine na sve strane. Crkva katolička puno trpi". Istom je prilikom Schumana proročki upozorio:"Ako vi Francuzi hoćete da vam Hrvati budu prijatelji onda je zadnje vrijeme da nešto učinite jer će se u zdvojnosti okrenuti i vašem najljućemu neprijatelju". Budućnost je jasno pokazala da je Stepinac bio u pravu. Zatvorena vrata u Parizu i Londona te njihovo bezuvjetno insistiranje na očuvanju protuhrvatske monarhističke Jugoslavije usmjerili su hrvatske nacionaliste prema Rimu i Berlinu.

Početkom listopada 1935. Stepinca posjećuje Ernest Pezet, tajnik odbora za vanjske poslove francuskog parlamenta. Stepinac mu se je, kao i Schumanu, požalio na težak položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji, te mu ispričao da „je jedan seljak u Međimurju morao da plati taneta puščana, s kojima su žandari odnosno pogranična straža ubili njegova oca ni kriva ni dužna, osim što je zalutao na granici". Pokazao mu je i „željezni bič s kakvima žandari mlate seljake u StepinacMeđimurju", kazavši mu pritom da Austrija „nije u sto godina prolila toliko hrvatske krvi koliko su srpski žandari u ovih pet godina".

Kako je Jugoslavija išla prema svome kraju, tako je i Stepinac sve više bio uvjeren kako je zajednički život Hrvata i Srba u okviru Jugoslavije nemoguć. Dne 12. rujna 1940. u svom je Dnevniku tako zapisao:"Iz svega se našeg zajedničkog života sa Srbima vidi da će se Jugoslavija raspasti. Sa ovako pokvarenim tipovima nije hrvatski narod imao posla. Nije nikakvo čudo da akcija hrvatskih nacionalista (ustaša, nap. D.D.) sve više raste, a šanse HSS padaju". Istoga je dana zapisao i ovo:"Ali iz cijelog ovog čina tj. državnog udara opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikad ne će ujediniti dok je jednog od njih u životu. Duh bizantizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto nepojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula".

Protivnik jugoslavenske države

Od pristaše jugoslavenstva Stepinac je tako evoluirao u protivnika jugoslavenske države. Slijedom toga bilo je posve logično da je pozdravio stvaranje hrvatske države 10. travnja 1941. Tako je 28. travnja kleru poslao nadbiskupijsku okružnicu, u kojoj je odredio da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U okružnici čitamo:

"Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga ne može, jer je ljubav prema Lepoglavavlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. 'A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris – Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja (Ps. 117, 23). (...) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (...) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (...) Vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva koja već dvije hiljade godine gleda previranja u historiji svijeta, vjekovni je svjedok, kako 'regnum de gente in gente transfentur propter injustitias et contumelias et diversos dolos', kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara (Crkv. 10, 8). Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju. Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i napređenja Nezavisne Države Hrvatske. Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. (...) Crkva Božja nikad se nije gubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinaca, naroda i država. Pokažite to, braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!".

I u kasnijem razdoblju Stepinac je pokazivao svoju privrženost hrvatskoj državi, pa je tako u Vatikanu lobirao da Sveta stolica prizna NDH.

Prigodom hodočašća u Mariju Bistricu 9. srpnja 1944. Stepinac se je žestoko okomio na neprijatelje hrvatske države, ovim riječima:„Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene Lepoglavažrtve? Onda bi bili zločinci i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja".

Obrambeni govor

U obrambenom govoru pred jugoslavenskim komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. Stepinac ne odstupa od svojih ranijih stajališta te ističe:"Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i samostalnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema svim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to samo branilo hrvatskom narodu? Sveta Stolica toliko je naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je Hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je".

Dakako, činjenica da je Stepinac bio pristaša hrvatske države,Faktička bazaHrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi ni u kom slučaju nije značila da je odobravao sve što se je u toj državi i u ime te države događalo. Već 14. svibnja Stepinac tako poglavniku Anti Paveliću šalje prosvjedno pismo, u kojemu potaknut zločinom protiv Srba u Glini, ističe:"Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti". Istine radi valja kazati kako su historiografska istraživanja nakon stvaranja hrvatska države – o tome je osobito temeljito pisao Tomislav Vuković u „Glasu koncila" - pokazala kako je čitav slučaj zločina u Glini obavijen mnogim nerazjašnjenim okolnostima, i kako ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.

Dne 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću tako piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (...) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (...) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice".

StepinacU veljači 1943., nakon ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu, Stepinac je pak kazao:"Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH".

Osuda zločina NDH

Iako je osuđivao sve zločine počinjene u NDH, neovisno o tome tko su bili njihovi počinitelji, te iako je ponekad i vrlo žestoko osuđivao određene postupke ustaškog režima, Stepinac je do kraja ostao vjeran hrvatskoj državi. „Crkva je, na usta biskupa i većine svećenika i redovnika, sve te zločine osuđivala, ma tko ih i u čije ih god ime počinio: jednako je osuđivala zločine četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, pa i ustaša. Međutim, nijedan crkveni autoritet među Hrvatima nije porekao pravo hrvatskomu narodu na vlastitu državu, nije zanijekao tom narodu pravo da svoju slobodu i državnost ostvari u savezu s onima koje nije mogao birati, niti je ikad tadašnji nedemokratski režim u ratnoj hrvatskoj državi i njezin tadašnji autoritarni poredak nazvao zločinačkim" (Tomislav Jonjić).

Msgr. Nikola Soldo stoga je s pravom zapisao:" Stepinac je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest. To je svima imponiralo. To što je on svetac, veliko je, ali ima i drugih svetaca kod Hrvata. Važno je da on u pitanju hrvatske države nije izmakao ni za milimetar. To je ono što je Stepinca uzdiglo. On je u povijesnom času stao iza hrvatske države, a to je bilo veliko junaštvo".

Kao što je već istaknuto, Stepinac je bio žestoki protivnik triju velikih zala dvadesetog stoljeća – komunizma, fašizma i Stepinacnacizma. Svim tim ideologijama korijene je tražio u odbacivanju Boga i Božjih zakona.

Na propovjedi u katedrali na Staru godinu 1936. tako je istaknuo:" Viče se na komunizam i kapitalizam, na revolucije i ratove, ali ne valja nikada smetnuti s uma, da je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama što tište čovjeka i čovječanstvo, prestupak Zakona Božjega i pravde Božje"..

Dne 23. listopada 1938., u crkvi svete Katarine, ponovit će slične misli:" Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga (...) Čovjek čovjeku više nije brat nego vuk. Homo homini lupus. Ako hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života".

Na Staru godinu 1940. u propovijedi Stepinac ističe sljedeće:" Čovječanstvo, koje nije računalo s Bogom, može iskazati na koncu ove stare godine jedno: potpuno pasivnu bilancu. Mjesto mira razdor i klanje, mjesto izgradnje rušenje i razaranje, mjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica avet gladi i bijede, mjesto javne i lične sigurnosti anarhija, mjesto divne i svete kršćanske slobode duha kruto ropstvo, kojemu se ne vidi kraja. Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvrat od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svojem djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina (...) Ljudsko je društvo bolesno! Bolesno od upravo sulude oholosti, kao da Stvoritelj nema više posla s ovim svijetom i kao da su oni suvereni gospodari samima sebi. Posljedice toga nisu mogle izostati 'jer se Bog ne da ismjehivati!' (Gal 6,7) (...) Ljudsko je društvo na rubu ponora. Na rub ponora dovela ga je oholost".

Protivnik komunizma

Kao žestoki protivnik komunizma, Stepinac je povodom osamdesetoga rođendana nadbiskupa Bauera 11. veljače 1935. kazao:" Krvožedni boljševički zmaj razvalio je ralje da proguta i vjerni hrvatski narod i pod zadahom njegovog smrtonosnog duha klonula je već i mnoga poletna mladenačka duša na našim srednjim i višim školama. Sektarstvo svih boja poput onih biljki nametnica prilijepilo se uz zdravo deblo katoličkog stabla u hrvatskom narodu. I dok mu jedni nastoje da podrežu korijenje, drugi mu nastoje ispiti životne sokove svojim lažnim obećanjima, koja zavode neke sinove i kćeri našega puka".

Na Staru godinu 1935. ponovno se dotiče komunizma, kome suprotstavlja ideju kršćanske ljubavi:"Klasnoj mržnji, koju širi komunizam, suprotstavit ćemo klasnu solidarnost i našu iskrenu kršćansku ljubav prema bijednima, jer je samo ljubav u stanju da učini svijet sretnim, a nipošto mržnja. Ljubav je jača od mržnje i ona će pobijediti. Nasuprot njihovom lažnom društvenom poretku, koji se je pokazao ubitačnim za ljudski rod naglasit ćemo onakav društveni komunizamporedak, koji najbolje odgovara samoj ljudskoj naravi prema direktivama nenatkriljenih enciklika Leona XII. i Pija XI. Neka se prelije more na nas, neka se sruše naši bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, a Ti ostaješ".

Prigodom hodočašća u Mariju Bistricu 7. lipnja 1940. Stepinac ponovno udara na komunizam, riječima:"Nova neman križu časnom prijeti, silna Dijevo na braniku stoj! (...) Tu je prava neman slobodnog zidarstva (...) tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom namjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi pobijenih nevinih žrtava (...) kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod krutom stegom bezobzirnog novog komunizma; kojima su usta puna priča o komunističkom raju, ali kojeg nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti da se ne oda koliko se laži skriva u sistemu, koji nema veze s Bogom".

Početkom 1943. Stepinac izdaje okružnicu svećenstvu u kojoj zahtjeva da Crkva prednjači u borbi protiv komunizma, koji je „zaprijetio ne samo kršćanstvu već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće".

Dana pak 31. listopada 1943. o komunizmu kazati i ovo: „Katolička Crkva se ne može složiti sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu... Ne možemo, nadalje, priznati sistem, koji bi negirao obitelj u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakog naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo na vrijeme dok postoje sjetilne veze, htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti da bude izvor života i odgajalište djece, htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga vlasništvom države, znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj, nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje".

Dne 18. ožujka 1945., kad je već bilo vidljivo da će crveni zmaj odnijeti pobjedu, Stepinac ponovno osuđuje komunizam i njegov nauk te kaže da će „braniti slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu".

Nekoliko dana kasnije, 24. ožujka, održana je Biskupska konferencija na kojoj je donijeta poslanica u kojoj se osuđuju Vladimir Bakarićpostupci partizanskog pokreta. Biskupi oštro prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih svećenika i vjernika, kojima su „mrzitelji Katoličke crkve oduzeli život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama".

Masovni politički teror

U pismu Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Stepinac prosvjeduje protiv masovnog političkog terora nad hrvatskim narodom, protiv ubojstava svećenika i istrebljivanja inteligencije. Na kraju pisma ga pita „gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti". „Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim oni koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Ne će biti možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije".

Na Biskupskoj konferenciji koja je održana od 17. do 22. rujna 1945. sročeno je Pastirsko pismo katoličkim vjernicima, koje je imalo veliki odjek u javnosti. U Pismu biskupi se posebno osvrću na ubijanje svećenika, oduzimanje crkvene imovine, sravnjivanje grobova i obustavljanje katoličkog tiska. Na kraju Pisma se traži:"punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske osobnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, te vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija". U izvješću o „agitacijsko-propagandnom radu KPJ" početkom 1946. navodi se da je Pastirsko pismo „najvažnije u nizu neprijateljskih akcija u poslednje vreme".

Ni u razdoblju nakon osude, Stepinac nije dovodio u pitanje raspad komunizma. U pismu kiparu Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959. u skladu s tim ističe:"Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršena zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Što god se radi protiv naravi, mora se srušiti unutarnjom nuždom(...) Komunizam negira i ruglu izvrgava Boga – sotonski narod. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu".

U pismu pak časnoj sestri poglavarici 1. travnja 1959. čitamo sljedeće:" Nikada ne će uspjeti srušiti Boga ili promijeniti Njegove odluke, makar izumili još ne znam kakve bombe i satelite i rakete. Budućnost pripada Bogu i ljudima koji se njega boje, njega štuju, njega jedino ljube, a ne Marxu, ni sličnima čije su kosti već odavno istrunule u grobu, tako će i komunizamnjegovih nasljednika".

Osuda nacizma

Jednako kao što je oštro usuđivao komunizam i njegove zločine, Stepinac je bio i žestoki protivnik nacional-socijalizma (nacizma). Protiv nacizma i njegove rasističke doktrine istupio je tako 18. rujna 1938. kad je držao propovijed u okolici Knina. "Zar je kultura" – pita se Stepinac – „smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. Pisma, da je 'malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve'? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast?".

U propovijedi na Stara godinu 1938. ponovno će istupiti protiv rasizma:"Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori:'Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!'. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje:'Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!' Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!".

Dne 25. listopada 1942., nesumnjivo potaknut rasističkim zakonima koje je NDH donijela pod pritiskom Trećeg Reicha, Stepinac izriče žestoku osudu rasističke doktrine:" Slom komunizmaJa vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršena zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slomJer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosno arijci imadu jednako pravo da govore:'Oče naš koji jesi na nebesima! Ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore:'I odpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!' Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ima klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još Jugoslavijakakva sigurnost na zemlji?".

U ožujku 1943. Stepinac ističe kako svaki „čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, koja mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast. Svaki od njih ima pravo na tjelesni život, ima pravo na duševni život, ima pravo na brak, ima pravo na religiozni odgoj, ima pravo na upotrebu materijalnih dobara, ukoliko se to ne kosi s pravednim zakonima, koji štite interese čitave zajednice, ima toliko drugih prava. I svaka povreda tih prava ljudske osobe ne može a da ne urodi lošim posljedicama".

Dne 31. listopada 1943. opetuje protiv rasizma:"Za nju (Katoličku crkvu, nap. D.D.) je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja – za koja vrijede riječi – u kaži su kratke noge! Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje naoružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom".

Zaštita Hrvata

Kao što je žestoko kritizirao komunizam i nacizam, Stepinac se nije libio prosvjedovati i protiv politike savezničkih snaga. Želeći zaštititi hrvatski narod novih bombardiranja i žrtava Stepinac se je tako primjerice 7. ožujka 1944. obratio pismom Francisu D'Arcyju Godolphinu Osborneu, veleposlaniku Velike Britanije pri Svetoj stolici. U pismu kaže da je tragična situacija hrvatskoga naroda otežana "po učestalim angloameričkim zračnim bombardiranjima hrvatskih gradova u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini", a naročito bombardiranjem Zagreba 22. veljače 1944. Tvrdi, da se bez pretjerivanja može kazati, "da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni Vatikanhrvatski narod". Prije svega, "sela su pretvorena u pepeo, gradovi razoreni u većemu dijelu po njemačkoj avijaciji, ali posebno po destruktivnoj akciji savezničke avijacije". Budući da "zakoniti i autorizirani predstavnici hrvatskoga naroda ne mogu doći u vezu predstavnicima" Velike Britanije, vjerojatno zato što nisu postojali međusobni diplomatski odnosi, to mu se obraća on, Stepinac, kao predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj i moli ga, da skrene pozornost odlučnim političkim čimbenicima svoje zemlje, da razaranjem Hrvatske razaraju svijet, "na koji Vaša zemlja može ubuduće računati".

Dne 5. rujna 1940. Stepinac je u bitnome sumirao svoje poglede prema zaraćenim stranama, napisavši:„Svijet ide uistinu u propast ako ga čudesnim načinom ne spasi ruka Božja. Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostati će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k Tebi podići oči?".

Možda i najdostojnije priznanje Stepinčeve veličine došlo je iz usta poznatoga komunističkog razbojnika i kasnijeg disidenta Milovana Đilasa. Ovaj je, naime, Ivanu Meštroviću kazao sljedeće:"Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentan komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svojem Hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se neda svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda".

Tužitelj u procesu protiv Stepinca, Jakov Blažević, kasnije će potvrditi političku pozadinu osude, kazavši:" Taj proces protiv Stepinca je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je nametnuo jer je križbio politički ograničena osoba".

Odanost Vatikanu

Jugoslavenski pak diplomat Vladimir Popović najpreciznije je naveo razloge Stepinčeve osude:"Da je popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcjepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli". Komunistima kao sljedbenicima protubožanske marksističke ideologije smetala je, dakle, Stepinčeva odanost i privrženost Vatikanu. Radilo se je o klasičnome sukobu koji se ponavlja kroz čitavu ljudsku povijest i koji u bitnome i predstavlja ljudsku povijest: o sukobu dobra i zla, o sukobu Božjih sluga koji grade Državu Božju i sotoninih slugu koji žele graditi Kulu Babilonsku tj. svijet bez Boga protiv Boga.

Kao Božji čovjek Stepinac je neustrašivo dizao svoj glas protiv svih nepravdi i zločina, ne štedeći pritom nikoga, te je na svakome koraku gdje je mogao nastojao zaštititi nevine ljude – neovisno o tome je li bilo riječ o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima ili kojim drugim narodima. Pritom se je ravnao prokušanim mjerilima Katoličke crkve. Kao Božji čovjek nužno je morao dolaziti u sukob sa slugama zločinačkih i sotonskih ideologija dvadesetog stoljeća, koje su u svojoj oholosti željele graditi svijet bez Boga i protiv Boga. Zločinački je komunizam kratkotrajno polučio uspjeh, osudio te trovanjem fizički eliminirao ovoga hrvatskog blaženika, ali se je prije ili kasnije morao urušiti od svojih zala i opačina. A s obzirom na to da je povijest najpouzdaniji temelj za predviđanje budućnosti, i da je jasno kako je kuću nemoguće graditi na pijesku, možemo sa sigurnošću ustvrditi kako slična sudbina očekuje i današnje ideologije koje su materiju i „čovjeka nadasve" proglasile vrhovnih autoritetima i mjerilom svih stvari. I one, zvale se humanizam, iluminizam, materijalizam, masonstvo, ili kako drugačije, će se prije ili poslije raspasti. Kristova crkva sagrađena na stijeni opstat će zauvijek.

Davor Dijanović

Literatura:

Ivan Gabelica, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007.

Celestin Tomić, „Proročki duh Alojzija Stepinca", Obnovljeni život, br. 1 (53), Filozofsko teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1998., str. 59.-75.

Miroslav Akmadža, „Politika komunističkoga režima u Jugoslaviji prema Katoličkoj crkvi (1945.-1948.), u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., str. 399.-422.

Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska. Dokumenti, Knjiga druga, Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998.

Tomislav JONJIĆ, „Kako don Živko Kustić želi tumačiti odnos Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske", Politički zatvorenik, 18./2008., br. 194., svibanj 2008., str. 8.-21.

 

Čet, 13-12-2018, 04:05:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).