Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma (2/2)

Starčevićeva veličina

Kao što je već istaknuto, Starčevićeva je veličina prije svega bila u tome što je prvi od hrvatskih političara, pozivajući se na načelo državne organizacije nacija, postavio zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države. Starčević je nacionalnu državu smatrao jedinim legitimnim oblikom političke organizacije nacija. Samostalna država za Starčevića je nužna pretpostavka opstanka hrvatskog naroda. U tom se je zahtjevu pozivao na prirodno pravo, te prije svega na hrvatsko državno pravo. Kao što ističe povjesničarka dr. Jasna Turkalj:" Interpretacijom povijesnih državnopravnih dokumenata, prava, povlastica i ugovora dokazivao je da su Hrvati od osnutka svoje države u ranom srednjem vijeku pa do najnovijeg datuma uspjeli sačuvati svoju slobodu i samostalnost, koje ju ponajprije jamčio Hrvatski sabor u kojem je narod svojom suverenom voljom, uz svoga vladara odlučivao o svim državnim pitanjima. Toga suvereniteta hrvatski se narod nikada nije odrekao, štoviše, nije ga se niti mogao odreći. Za Starčevića hrvatska povijest, državnopravna tradicija poznaje samo nezavisnu, suverenu i samostalnu Kraljevinu Hrvatsku koja je kao takva bila priznata i zajamčena međunarodnim ugovorima između suverenoga hrvatskog naroda i vladara 'tudje krvi'".

U duhu hrvatskoga državnog prava, a u korespodenciji s modernim načelima samoodređenja naroda, Starčević je tako stvorio državno-pravni program ujedinjenja hrvatskih zemalja i stvaranja samostalne i nezavisne hrvatske države. Samo u samostalnoj državi hrvatski će narod prema Starčevićevu mišljenju moći slobodno razvijati svoje materijalne i duhovne snage. „... Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka... Samo onda, kada se ovaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka narodna života".

„Starčević je logički uvidio da nacionalniHrvatska državaU duhu hrvatskoga državnog prava, a u korespodenciji s modernim načelima samoodređenja naroda, Starčević je tako stvorio državno-pravni program ujedinjenja hrvatskih zemalja i stvaranja samostalne i nezavisne hrvatske države demokratski princip istom onda dolazi do pobjede, ako narod ima svoju državu, dok je svako drugo rješenje polovično i nevaljalo. Ako je hrvatski narod potpuna individualnost, a ne pleme ili dio neke vještačke cjeline, onda mora tražiti svoju nezavisnost i slobodu u svojoj državi. Da je pak hrvatski narod puna individualnost kulturna, etnička i državna, to uči prošlost i sadašnjost. Sve objektivne i subjektivne momente, nužne za narod, Hrvati posjeduju u punoj mjeri, a značilo bi deposedirati ih sa svih prava, ako im se ospori najveće pravo, pravo da budu gospodari u svojoj zemlji"(Filip Lukas).

No, država za Starčevića nije sama sebi svrha, nego je ona dužna „štititi i braniti osobnu slobodu državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka". „Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima opstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države" (istaknuo D. D.).

Pojedinac i država

O odnosu pojedinca i države Starčević piše: „Ako svakomu onomu jedincu, ako svoj onoj obitelji, ako svakoj onoj općini i t. d., ako svakomu zglobu državna tijela nije osigurano dijelništvo u svih državnih poslih, ako mu nisu stanovita prava tako ujamčena da se on njimi služi ne samo bez zapreke i straha od budi koga, nego da se njimi uspješno služi za svoj napredak, onda takova hrpa ljudi nije država, nego nevoljništvo koje, osnovao i držao tko i kako mu drago, prije ili poslije mora se raspasti i preurediti kako treba.

Nad jedince, nad obitelji i t. d ., općinom i t. d., nad svimi udi države najviša oblast ima bditi samo za olakšati izvršivanje njihovih prava i dužnosti, samo za braniti svakoga i sve od nepravedne štete, budi domaće budi izvanjske. Na taj način o državi, da tako rečemo zakonitoj, ne stoji onaj nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za uzdržati državu, mora više-manje od svojih osebnih prava otstupi, ter ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravoj državi, i samo u njoj, jedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svimi svojimi pravi. Protivan nauk služi samo za sakrivati tlačenje i bezakonje, i za omraziti ljudsko društvo, državu, svim razumnim i plemenitim dušam. Jer kako da smatra čovjek stanje, kako da smatra državu gdje je on samo podnožje drugoga čovjeka, koji je možda slabiji, tuplji, gori od njega? On to mora smatrati prokletstvom, nesrećom".

Protivno kasnijim fašističkim koncepcijama koje su zagovarale slijepo obožavanje države („Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države"), Starčević je, dakle, državu smatrao kao servis građana, kao najpogodniji instrument za ostvarivanje osobne slobode svakog pojedinca. Kao demokratski orijentirani političar bio je protivnik još jednog bitnog obilježja kasnijih totalitarnih sustava, a to je slijepo obožavanje vođe. O tome je zapisao:" Ali jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža vredno je i mora da propadne".

„Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda" – ističe Starčević - „mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, kome je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnja njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt. Samo takav čovjek kadar je uznesti čuvstvo i duh naroda svoga. A kad predobi srce i uznese misao naroda, paziti mora, da mu podijeli pravac nepokvarenosti. Ovakve muževe naziva historija velikim".

O odnosu pak pojedinca prema društvu Starčević piše sljedeće:" U istinu, čovjek se ne može bez društva ni rodit, ni odgojit, ni živjeti; on je druževan od narave, on od narave ćuti potrebu društva kako i potrebu zraka, svjetlosti, hrane, zaklonice proti nepogodnu vremenu, i t. d. Kad je dakle društvo upravo glavni uvjet njegova opstanka i napretka, tko može reći da je društvo kao takovo po čovjeka zlo; tko može iskati da čovjek društvu za volju žrtvuje još i ona dobra što bi ga osamljen, izvan društva imao? I kad bijaše i još ima društva, država, u kojih čovjek ništa ne otpušća, od svojih osebnih prava, tko može reći da se društvo, da se država ne može uzdržati na grobu osebnih prava svojih pojedinih državljana?

Obično se kaže da čovjek izvan države, u stanju narave, ne ima nad sobom nikoga, nego da može raditi sve što može i hoće, ter dosljedno da on otpušća od svojih prava, dok to isto ne može raditi i u državi. Tu je istina da čovjek izvan društva, izvan države ne može ništa, i da mu je svatko jači gotov i neomeđašen poglavar i gospodara. Tu nije, kako se navadno govori, boj svih proti svim, to bo je nespodoba, protislovlje, nemogućnost, nego je boj svakoga proti svakomu, a to napokon, u stvari, izlazi na boj svih ostalih proti svakomu jedincu. Što sam ja učinio proti tebi, to će svaki drugi učiniti proti meni. Utečem li se k trećemu za pomoć, eto me u društvu, već nisam osamljen".

Zagovornik liberalnog nacionalizma

Kao što je iz prethodno citiranih rečenica vidljivo, Starčević je bio zagovornik liberalnog oblika nacionalizma. Narod za njega predstavlja skup pojedinaca, a ne organsku cjelinu koja bi poništavala slobodu pojedinaca. Osnovni koncept Starčevićevih društvenih nazora svakako je – ističe povjesničar Tomislav Markus - „narodnost pod kojom shvaća slobodno razvijanje duhovne i tjelesne snage naroda bez štete za druge narode. Svaki narod ima svoje osobine, koje treba nesmetano razvijati. Narodi s različitim osobinama, na različitom stupnju ekonomskog razvoja i bez zajedničke prošlosti ne mogu uspješno živjeti u istoj državi. Na toj je osnovi Starčević odbacivao mogućnost federalizacije Habsburške monarhije, koji su priželjkivali mnogi članovi Narodne stranke. Dok je narod porobljen ne mogu postojati različite stranke, već samo pojedinci koji rade za i protiv naroda. Bio je blizak konceptu liberalnog nacionalizma, koji narod shvaća kao skup pojedinaca, a ne kao organsku natpersonalnu cjelinu u kojoj se pojedinac gubi. Ako se koristi novija sociološka terminologija, Starčević je zastupao koncept građanskog nacionalizma koji primarno ističe pripadnost određenoj političkoj cjelini. U hrvatskoj državi svi ljudi s 'indigenatom' (državljanstvom) politički su Hrvati, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, i obvezni su na lojalnost istoj državi. Hrvatstvo bi se, prema tome, primarno određivalo državljanstvom i pripadnošću hrvatskoj državi. Starčević je često navodio da i Ciganin može biti 'pravi Hervat' ako radi za samostalnost i slobodu Hrvatske, kao što pojedinci koji su podrijetlom Hrvati, mogu biti izrod, tj. 'Slavoserbi'".

Prema Starčeviću, „čovek je dužan prilagoditi se i raditi za narod, za domovinu u koji se je nastanio, u kojih će živet i umret on i njegovo pokolenje".

S obzirom na to da su mu bile posve strane rasističke ideje i koncepcije, Starčević je zapisao da je svaki „ narod smjesa različnih naroda, različne krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da ne ima krvi n.pr. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas ne ima nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba".

O manjinama

O manjinama Starčević sudi ovako:„U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (...) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam (istaknuo D.D.).

Polazeći od ideala Francuske revolucije, Starčević je smatrao kako u pravoj državi vlast pripada narodu, dok aristokratski duh potiče bahatost i surovost jer i najveća budala može uživati velike povlastice. U skladu s time na jednom mjestu piše: „Ne daj nam, Bože, pasti u ludost, u kojoj bismo rekli, da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, nego mi smo naš program, mi smo našu politiku iscrpli, složili iz prava, ćudi, duha, koristi, iz potreba naroda hrvatskoga, to nije čudo, što je sav narod za svoje". U svom tumačenju narodnog suvereniteta Starčević je dosljedan, tako da smatra kako on pripada svim dijelovima naroda, jer su svi ljudi po prirodi jednaki:"Ako svakom pojedincu, ako svakoj obitelji, općini itd., ako svakom zglobu državna tijela nije osigurano dioništvo u svim državnim poslovima, ako mu nisu stanovita prava zajamčena, da se on njima služi ne samo bez zapreke i straha od bud koga, nego da se njimi uspješno služi za svoj napredak: onda takova hrpa ljudi nije država, nego je nevoljništvo, koje osnovao ga i držao tko mu drago, prije ili poslije mora se raspasti".

„Jer proti odluki naroda neima priziva, proti volji naroda, bila ona kakova hoće, u njegovoj domovini neima zakonite obrambe, nigde neima blagoslovljena uspeha".

Što se tiče oblika vladavine, Starčeviću je bila uzor ustavna monarhija i britanski parlamentarizam. Iako uvjereni demokrat, kazao je, međutim, i to kako ne drži „ni jedan način vladavine apsolutno dobrim i spasonosnim. U liberalnoj formi može biti sadržan najokrutniji despotizam". „Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservativizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda" (istaknuo D.D.).

O pravnoj državi

Danas, kad su svim političarima puna usta „pravne države" i „vladavine prava", valja istaknuti i to kako je Starčević bio jedan od najdosljednijih zagovaratelja pravne države. U skladu s time on piše da nema dobra po narod „dok budu gospodovali seljani, gradjani, plemstvo, duhovništvo - itko osim zakona, što ga načine svi, na koje on spada". Međutim, on ističe i to kako „ne imati zakon potvrđen, ili nikakov, nije većje zlo nego imati ga, a da ga samovolja, kad joj se svidi, bez straha gazi". Za Starčevića „pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru si. U svoj povijesti neima ljepšega prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube oni, koji prava drugih gaze".

No, da bi zakon bio zakon, on prema Starčeviću mora biti pravedan i temeljiti se na moralu i zdravom razumu. Pavao Barišić o tome piše „Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani".

O odnosima između raznih grana vlasti u Starčevićevim razmatranjima čitamo sljedeće:"Zakon je bo izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je pervi državljanin, koj i sam izveršiva, i pomoćju vlade bdije, da i svi ostali izveršivaju zakon". „... Političke stranke, koje, u deržavi slobodnoj, nisu drugo nego sud naroda o stanju svoje domovine, o svojih javnih poslih".

Iako je smatrao kako samo obrazovani ljudi i intelektualci mogu razumjeti političke događaje i voditi narod, Starčević je zagovarao sklad svih slojeva društva. „Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve dijele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine".

Seljaci kao stup

Za Starčevića seljaci su „glavni stup, koji drži narode i države, ako oni ne imaju, ni drugi ne mogu imati, ako oni propadaju, ni drugi se ne mogu uzdržati".

„ ...Sretna gospoda mogu biti samo uz sretnu negospodu; pače da neima gospodina van svatko pod svojom kapom; da višji - gospoda - moraju služiti, ne zapovijedati puku; da je uljudnost sveto držanstvo svakomu, i ako je gdje iznimka, da narod ima pravo neuljudan biti naprama gospodi koju on hrani i uzdržava, a nikada gospoda naprama narodu, svojemu ..."

Kao pristaša načela jednakosti, smatrao je kako su svi ljudi po prirodi i pred Bogom jednaki, dok se eventualne društvene razlike među njima ne smiju temeljiti na porijeklu, nego na znanju, sposobnostima i moralnosti.

U međunarodnim odnosima Starčević se je zalagao za mirno i dogovorno rješavanje sporova, smatrajući kako „rat dokida sva pervašnja odnošenja među narodi". Dosljednome tomu, Starčević piše kako „nije moguće da se dva naroda posvade tako da se bez rata ne mogu raskrstiti. Takove zavadnje do danas nije bilo. Jer rate zapaljuju oni, koji ne prolivaju krv, a narodi, koji niti znadu niti mogu uzbiti njihove petljanije, vojuju proti volji, nego od potrebe koju su im nekoliko čovjeka stvorila. Dok namjesto onih nekoliko ljudi stupe cijeli narodi, odmah nestaje petljanija".

Imajući u vidu sve što je prethodno rečeno o Starčevićevim Volja naroda„Jer proti odluki naroda neima priziva, proti volji naroda, bila ona kakova hoće, u njegovoj domovini neima zakonite obrambe, nigde neima blagoslovljena uspeha"političkim, ideološkim i društvenim pogledima teško je ne složiti se s Matoševom konstatacijom kako je Starčević bio „jedan od najliberalnijih, najslobodoumnijih Hrvatah i da naši reakcionari vrlo dobro znadu zašto ugasivahu njihovi, doskora gotovo svemožni, književnici i farizeji ovu prvu svijeću koja zaplamsa na grobu hrvatske slobodne misli".

Religiozna shvaćanja

Govoreći o Starčevićevim religioznim shvaćanjima, valja istaknuti kako je zagovarao načelo laicizacije, tj. smatrao je da vjera treba biti privatna stvar, te da crkva treba biti strogo odvojena od države. U njegovim razmatranjima o vjeri tako čitamo: „Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljem naroda" (istaknuo D.D.) .

I dalje: „Vjera je stvar duševnosti, nju ne može nitko nikomu narinuti, ni ubiti (...) Bez slobode i bez blagostanja vjera, istina, ostaje svetinjom; ali ne može se u ljudskim srcima kako valja razvijati, ni u ljudskim činima spasonosno, po svojoj naravi, pokazivati (...) Sloboda i blagostanje oni su uvjeti bez kojih o pravoj snagi, o potpunu uplivu vjere, o moralu uopće ne može zazbilja ni govora biti. A gdje vjera upravlja, blagostanje pomaže, sloboda izvađa, tu je prava sreća, pravi napredak".

Privatno, iako je vrlo često kritizirao katoličko svećenstvo, Starčević je bio vjernik i katolik. „Lakše je sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez vere u Boga" – piše tako jednom prilikom. Njegova kritika svećenstva nije bila kritika katoličke vjere, nego političkih aktivnosti svećenstva. Ona je bila povezana s činjenicom da je dio svećenstva pristajao uz njegove političke protivnike, tj. Narodnu stranku te služio kao oslonac režima. U studiji o odnosu pravaštva prema vjeri Tomislav Jonjić ovako tumači Starčevićevu kritiku dijela hrvatskog svećenstva: „Starčevićeva i Kvaternikova kritika nekih crkvenih ljudi uvijek je, dakle, bila kritika njihova društvenoga i političkog djelovanja, a nikad osuda vjerskih i etičkih načela zapadnoga kršćanstva, još manje raskid s tim načelima. Isto vrijedi i za njihove autentične sljedbenike iz katoličkih redova. Nipošto se, dakle, zagovaranje vjerske snošljivosti, što ima istaknuto mjesto u svakoj fazi borbe za osamostaljenje i slobodu Hrvatske, ne smije tumačiti kao pravaško pristajanje uz etički i vjerski relativizam i liberalizam".

Zanimljivo je za spomenuti kako je Starčević kao katolik zamjerio biskupu Strossmayeru i njegovo poznato držanje na vatikanskom koncilu, tj. njegovo glasovanje protiv dogme o papinoj nepogrješivosti na doktrinarnom planu. Povjesničar Bare Poparić tako svjedoči da mu je Starčević jednom prilikom rekao "da se čudi, kako je moguće, bez ozljede zdrava razuma pobijati tu dogmu, ako se vjeruje, da je Spasitelj osnovao crkvu katoličku i ako se logički misli".

Jedna od bitnih odrednica Starčevićeva poimanja odnosa između vjere i narodnosti, svakako je naglašavanje činjenice da „vjera ne dijeli narod". Promjenom vjere ne mijenja se narodna pripadnost. Stoga je on smatrao Hrvatima i pravoslavce i muslimane, koji žive u hrvatskim zemljama, ubrajajući tu i Bosnu i Hercegovinu. Dakako, ovdje treba naglasiti kako u Starčevićevo vrijeme posrbljivanje hrvatskog pučanstva pravoslavne vjeroispovijesti još uvijek nije bilo provedeno, pa je tako bilo moguće da su u početcima djelovanja Stranke prava upravo pravoslavci (čak i njihovi svećenici!) bili jedni od udarnih snaga pravaške ideologije. Da Beč nije stopirao Kvaternikov prijedlog osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, nacionalna identifikacija pravoslavnog stanovništva svakako ne bi otišla u smjeru u kojem je otišla, barem ne u tolikom postotku, a velika je vjerojatnost da bi u perspektivi bila spriječena i mnoga krvoprolića i ratovi.

Ekonomske zamisli

Starčevićeve ekonomske zamisli bile su determinirane njegovim nacionalno-političkim shvaćanjima. Smatrao je da se uspješna gospodarska politika može voditi samo ako je Hrvatska samostalna država, jer se samo tako može izbjeći gospodarska prevlast jačeg naroda. Politička sloboda preduvjet je uspješne ekonomske djelatnosti koja vodi do napretka. „Bez dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si može zasužnjen narod pomoći. Dok njegovo celo gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on nemože svoje celokupno stanje urediti po svojoj volji i po svojih probitcih, dotle on nemože nego siromah, nego pokvaren, nego sužanj biti". Poljoprivredu je Starčević smatrao temeljem narodnog gospodarstva, dok su mu obrt i industrijska problematika strani. Sa simpatijama je govorio o zadrugama, smatrajući kako je zadruga dok se ne pokvari „najvećja (...) blagodat, i lahko se derži, i lahko napreduje; a kad se pokvari, ona je najveće prokletstvo, i nitko je ne može uzderžati, već samo na nesreću, za propast svih njezinih članova".

Ako se je Starčeviću kao političaru iz nacionalnih redova nešto spočitavalo, onda je to svakako bilo stanovito nerazumijevanje praktične politike. Iako je opravdano kritizirao „praktičnjake" – u praksi to su obično ljudi bez ikakva načela koje svatko može kupiti – njegova je upornost u obrani svoga političkog programa – ističe Lukas – „gotovo (..) graničila s nepolitičnošću, jer politika je postignuće onoga što je trenutno najviše moguće, dok je Starčević uporno stajao na postignuću integralnoga programa, pa nije mario za časovite uspjehe, prepuštajući potpuno ostvarenje budućim naraštajima i Providnosti, koja je – po njegovim riječima – dosudila našemu narodu bolju budućnost".

Starčevićevi kritičari

I Matoš će o tome primijetiti:"Tragika pravaštva je baš u tome što vođe bijahu književnici, idealisti kao Starčević i Kvaternik, odgajajući u politici duh literaran, idealističan i konzekventan, ali sasvim nepolitičan i nepraktičan: političari, koji u doktrinama Vođe i napadajima proti 'praktičnjakom' negirahu sam duh politike, duh praktičnog, realnog, momentalnog narodnog interesa. Ne postižući ideala Slobode, okrenuše se u pesimističnom, fakirskom, pasivnom prosvjedu od neidealne političke stvarnosti, posmatrajući 'pro aris et focis' s rezignacijom Indijaca pupak idealnih programa ili ulazeći u posao s fanatičnom, revolucijskom, ali nepolitičkom i nekorisnom vjerom očajnika".

Sličnu kritiku iznosi i dr. Ivo Pilar: „On (Ante Starčević, nap. D.D.) je učio hrvatski narod, da treba da ima svoju državu, ali je duboka tragika, da je negirao praktički problem vlasti, jer nikada nije išao na vlast. Nije razumio da su Hrvati kroz 800 godina, pošto nisu imali svoje države, izgubili smisao za problem vlasti, te da onaj koji ih je učio politici morao učiti i vlasti. A. Starčević je radio upravo protivno, on je Hrvate odgojio za negaciju vlasti".

No, unatoč navedenim kritikama, mišljenja sam da su se događaji u budućnosti poklopili na takav način da se je Starčevićeva „nepolitičnost" u perspektivi ipak pokazala ispravnom. Posljedica, naime, Starčevićeve „nepolitičnosti", tj. njegova zazora od praktične politike je ta da je hrvatski narod jedan od rijetkih u Europi i svijetu koji za oca domovine imade povijesnu ličnost koja je u bitnome zastupala besprijekorne državnopravne, političke, ideološke i društvene stavove, a da se pritom nije okaljala u blatu praktične politike, iz koje – kako piše njemački književnik Friedrich Schiller – nitko još nije iznio čistu dušu. Starčević je kao takav ostao nepotrošivi svjetionik čije je svjetlo rasvjetljivalo, a i u budućnosti će nemilosrdno rasvjetljivati tamu izdaje, grijeha, pokvarenosti i prevrtljivosti.

Stvaranje hrvatske države devedesetih pokazalo je kako su jedino Starčevićeve ideje bila ispravan temelj za hrvatsku politiku, dok su sve ostale anacionalne ideje doživjele svoj poraz, premda neke od njih još uvijek žive u glavama nekih „Slavoserba". Ako Hrvatsku želimo preobraziti u uspješnu zemlju u kojoj će svatko moći živjeti od svoga rada i zauzimati položaj koji odgovara njegovim sposobnostima, ako želimo Hrvatsku koja će biti uvažavana u međunarodnim odnosima i koja će ravnopravno s drugim narodima graditi – kako se to patetično kaže – „bolji svijet", onda je vrijeme da se Starčevićeve ideje počnu primjenjivati u praksi, umjesto da se na njih pozivamo samo deklamatorski u pojedinim prigodama. Slijedeći Starčevićevu misao, zasigurno ne ćemo skrenuti na krivi kolosijek. Na krivi kolosijek dovela nas je upravo negacija Starčevićeve misli - misli nacionalne slobode i socijalne pravde, misli etične.

Možda i najtočniju i najpoetičniju ocjenu Starčevićeva lika i djela te njegove veličine i značenja za hrvatski narod dao je hrvatski književnik dr. Mile Budak kad je zapisao: „Starčević je bio Učitelj i Mesija, koji nije došao s nekim novim bogovima i evandjelima. On je došao samo da razradi, da iznese na svijetlo sve ono, što je hrvatski narod od vajkada imao i sačuvao; on je došao da ispod pepela razmaše i ispuše žeravicu, koja tamo tinja stoljećima i čeka svoju domaćicu i svoje vrijeme; on je došao u tisućgodišnje dvorove svoje domovine, na kojima nisu prozori već stoljećima otvoreni, pa je teška zapara, vlaga i otrovni plin prijetio, da će pogušiti stanovnike i upropastiti dvorove. Starčević je došao i ličkom gorštačkom odlučnošću širom razjapio sve prozore i otvore, a gdje se nisu dali otvoriti, tu je njegov vjerni drug Kvaternik udario – olovom i krvlju".

Najznačajniji književnik hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš, ovim je pak riječima opisao Starčevićevu veličinu: „U teškim momentima jedni pravi, svjesni Hrvat bijaše Stari i zato je on nama zemlja naša, narod naš, naša riječ, naše pravo: on je naša trobojnica! (...) Besmrtna je Starčevićeva zasluga što je u ilirizmu uskrisio i od slavosrpštine sačuvao ime hrvatsko. On je otac našeg nacionalizma. Njegove pravaške misli primiše i druge stranke. Tomašićeva pacta conventa su u Starčevićevu duhu. Dok su Gaju bili temelj našoj 'ilirskoj' narodnosti Srbi, Stari je propovijedao sasvim naravnu istinu da su temelj našoj hrvatskoj narodnosti – Hrvati. Dok je ondašnjim kao i današnjim realistima bila Hrvatska – utopija, a Jugoslavija – realnost, Stari je mislio sa događajima obratno (...)".

Kako bi se upotpunio mozaik Starčevićevih misli i pogleda, u prilogu donosimo još neke od njih, koje su zapisane i izrečene u različitim prigodama, i o različitim nacionalnim, političkim, društvenim te općenito životnim pitanjima. One će još dodatno potvrditi Starčevićevu veličinu i političku neuništivost.

„Za popraviti druge, treba da svatko sebe popravi,Obećanja narodu"Narodu ništa ne obećivati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju" pa da svi složno nastoje po pravici popraviti medjusobne odnošaje".

„I dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj bogatu služi a siromaka tare; dok je hrpa siromaka a razmjerno rukovet bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti, nego dok svatko bezobzirno nastoji uživati što više može - dotle budi kakovo raspravljanje i popravljanje društvenih odnošaja mora biti prostom sanjarijom".

„Čovjek dotle nije siromašan, dok se i sam ne smatra siromašnim, a to je, dok ne ima više redovitih potreba nego li imetka za podmiriti te potrebe. Ne trebaš li više nego imaš? Bogat si, pa makar malo imao. Trebaš li više nego imaš? Siromah si, pa makar na milijune prihoda imao".

„Ljude, koji traže samo svoju korist ili raskoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se na nje, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego oni će je svakomu za svaku plaću izdati".

"Narodu ništa ne obećivati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju".

„U svojih domaćih poslih svaka je država neodvisna i samostalna, nego je ujedno omeđašena svojom vlastitom snagom. Vladari niti se mare koga izvana bojati, ako su složni sa svojimi narodi, niti se mogu izvanjskoj pomoći nadati, ako se posvade sa svojimi narodi. Narodi, ako hoće, stoje naprama svojim vladarom samo kao naprama jedincem ljudem. Ako vladari skladaju s narodi, je li moguće da države ne budu presrećne? Ako li su vladari protivni narodom, tko može sumnjati u kojoj je toj stranki pravo, snaga i uspjeh? Ako dakle narodi trpe više nego li bi morali, ili ako vladari gube prijestolja, neka jedni i drugi svoju nesreću pripišu samim sebi. Uz to presveto načelo nije moguće da svaki narod, samo ako hoće, nabrzo ne dobije slobodu i svoj udes u svoje šake, nije moguće da se nevrijedan vladar dugo uzdrži".

„Danas ti je stanovito pitanje razjasnjeno s ove, s one strane, u ovom ili onom stupnju bistrine, ter o njemu imaš stanovit nekoj nazor. Sutra bude ono pitanja s više stranah, u više pogledah, još bistrie razjasnjeno. Dakle, naravska je stvar, ako si čovek uman, ako te razlog vodi, i ti moraš tvoj nazor ob onomu pitanu promeniti. U tomu stoji napredak, u tomu vlastitost umnih bitjah. To će reći: ne samo nije sramota, nego je i deržanstvo i slava, iz valjanih razloga nazore menjati. Nego i sramota je i nedostojno, neimati, ne gledati da dobiješ, bilo kakvo nazor, ili nazor bez razloga imati, i bez razloga menjati".

"Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržat, kako mogu, ili ću mučat i mirovat. Gde tako ne biva, tu je knjižtvo najgnjusniji obert, i ta sramota, izuzev po nešto Englezku, danas više-manje vlada celom Europom i Amerikom".

„Ja sam se od detinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati".

„Kad znate da se je toliko narodah, što-no se uvališe u zapad, potaliančuilo, pofrancezilo, pošpanjolčilo; da su toliki narodi primili u svoju cerkvu jezik latinski ili gerčki; u svoj život zakone rimske: što deržite vi do prošlosti naroda Hervatskoga, onoga naroda, koj je Rimljane u svojoj domovini pohrvatio; kod kojega, tako bliza suseda nema ni traga rimskim zakonom ni ustanovam; koj je svoj jezik u cerkvu uveo, koj je kerstjanstvom nadahnuo sav sever Europe?".

„Mi bratjo i prijatelji, mi deržimo narodnost za svetinju, i plašimo se onoga koi ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, posle ćutenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodniega i najveličanstveniega čuvstva što ga narava čovečja može imati; nu mi vam iskreno izpovedamo, da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena neosvestimo i nestupimo na pravu stazu, svima bude glave verći.

„Zakunimo se na svetom grobu naših mučenikah, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti otce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratstvo".

„Vi govorite o kraljevinah Hervatskoj, Slavoniji i Dalmacii, a zna se, da sva ta tri dela sa drugimi kroz vekove sačinjavaše jednu kraljevinu Hervatsku, a napose nijedan taj del nije bio kraljevina, niti je imao kralja. U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah, pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu; a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod; vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo; vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda".

„Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli. On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene".

„Narod, koji uviek traži zaštitnika, nije vriedan slobode".

„Među istinom i lažju, među krepošću, i zlobom nema ugovaranja, ni nagodbe, u tim stvarima nema sitnarije ni malenkosti".

„Tko se hrani kruhom naroda, ima narodu računa davati".

„Uživajući, što imamo, stojeć, gdje moramo, upotrebljavajući, što možemo, svom snagom radimo o napretku Hrvatske, pa makar bili sigurni, da od toga napretka ne budemo ni kus doživjeli, a kamo li dobili".

„Ako u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitori ikada učinili".

Davor Dijanović

Literatura:

Ante Starčević, Književna djela, uredio Dubravko Jelčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.

Ante Starčević, Izabrani spisi, uredio Blaž Jurišić, Zagreb, 1943.

Ante Starčević, Izbor iz djela, uredio Josip Bratulić, Riječ, Vinkovci, 1999.

Ante Starčević, Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu, Djela III., Zagreb, 1894.

Ante Starčević, Pasmina slavoserbska po Hrvatskoj, Tisak Lav. Hartmana i družbe, Zagreb, 1876.

Ante Starčević, Iztočno pitanje, Tisak „Prve hrvatske radničke tiskare", Zagreb, 1899.

Ante Starčevć, Misli i pogledi. Pojedinac – Hrvatska – svijet, uredio Blaž Jurišić, Zagreb, 1971.

Marjan Diklić, „Dr. Ante Starčević: u povodu 110. obljetnice smrti (1823. – 1896.), u: Pravaška misao i politika, zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.

Jasna Turkalj, Prilog istraživanju pravaškog pokreta 1880-ih, u: Pravaška misao i politika.

Mira Kolar Dimitrijević, „Jedan pogled na gospodarsku aktivnost pravaških vođa od 1861. do 1914.", u: Pravaška misao i politika.

Srećko Lipovačan, „Relevantnost Matoševih sudova o Anti Starčeviću", u: Pravaška misao i politika.

Tomislav Markus, „Društveni pogledi Ante Starčevića", Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 41./2009., br. 3, Zagreb, 2009., str. 827.-848.

Filip Lukas, „Starčević", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Bare Poparić, „U spomen dra Ante Starčevića", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Božidar Murgić, „Hrvatski nacionalizam Ante Starčevića", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Martin Lovrenčević, „Rad i borba Ante Starčevića", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Mile Starčević, „Kako je došlo do Starčeve negacije Srba", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Vilko Rieger, „Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca", u: dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Mile Budak, „Pater patrie – otac domovine", dr. Ante Starčević, Laus, Split, 1992.

Nekoji nazori i zapovijedi sv. Otaca papa glede nepravednog proganjanja Izraelićana, uredio Tomislav Jonjić, Naklada Trpimir, Zagreb, 2010.

Pavo Barišić, Filozofija prava Ante Starčevića, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996.

Ivan Gabelica, „Suvremenost Starčevićeve političke misli", Politički zatvorenik, 22./2010., br. 214, siječanj 2010., str. 24.-29.

Dušan Žanko, „Starčević kao moralist", u: Svjedoci, domovinsko izdanje, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1998.

ISTI, „Univerzalno značenje Starčevićevih satira", u: Svjedoci.

Dubravko Jelčić, „30 misli i poruka dr. Ante Starčevića", Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 24. svibnja 2011.

Vinko Brešić, "Ante Starčević i ilirizam", u: Teme novije  hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001., str.19.-26.

Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973.