Želimo li izbjeći povijesne pogrješke, proučavajmo ideje dr. Ive Pilara

Govoriti o hrvatskoj znanstveno utemeljenoj politološkoj i geopolitičkoj misli prve polovice dvadesetog stoljeća, nemoguće je bez spominjanja imena dr. Ive Pilara. Pilarova se veličina sastoji u tome što je – kako ističe akademik Dubravko Jelčić – „zadužio hrvatsku politologiju, pa i samu politiku, dalekovidnim prosudbama njenih optimalnih putova i mogućnosti, s jedne, kao i potencijalnih opasnosti koje prijete Hrvatskoj, s druge strane, upravo u vremenima koja su bila presudna i u kojima je valjalo donositi sudbonosne odluke". Riječ je o vremenima u kojima je postalo jasno da drevna Austro-Ugarska Monarhija stoji na vrlo klimavim nogama, i da bi daljnje protežiranje Mađara i Srba na račun Hrvata u Monarhiji moglo u prvome većem sukobu uroditi njenim raspadom i – s obzirom na tada proklamiranu politiku tzv. novog kursa – stvaranjem jugoslavenske države.

Iako je u zrelijim godinama dr. Pilar postao svjestan činjenice da bez vlastite države i samostalne organizacije političkog života Hrvati ne mogu ostvariti napredak Pravo stanjeKad je 1900. godine kao tada još mladi pravnik doselio u BiH, Pilar je – prema vlastitom priznanju - „kao slavosrpski" potomak nastojao biti „apostol hrvatsko-srpske sloge". Uvidjevši, međutim, pravo stanje stvari na jugu Monarhije, te upoznavši prirodu srpstva, vrlo je brzo odustao od te „misije"na gospodarskom i kulturnom planu, on je zagovarao polagani i taktički put do ostvarivanja toga cilja. Prozrevši velikosrpsku politiku i njezine ciljeve, te smatravši jugoslavensku ideju prikrivenim oružjem te politike, Pilar je poput dr. Josipa Franka i dr. Vinka Kriškovića najprije nastojao riješiti hrvatsko pitanje unutar Monarhije, što je podrazumijevalo političko, upravno i teritorijalno ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Dakako, takvom politikom, koja se je izravno sukobila sa strateškim ciljevima beogradske velikosrpske bulumente, Pilar je u velikosrpskim i jugoslavenskim krugovima stekao brojne neprijatelje.

Zdravlje naroda

A kako je jugoslavenska ideja nakon 1918. godine odnijela pobjedu, on je - ako zanemarimo kratko razdoblje ratne Nezavisne Države Hrvatske - praktički sve do stvaranja samostalne Hrvatske bio ostraciran iz javnoga života. No, iako je danas jedan ugledni znanstveni institut nazvan njegovim imenom, te iako se u znanstvenim i stručnim krugovima sve više i više valorizira njegov iznimno plodan rad na području prava, geopolitike, historiografije, politologije, sociologije, antropologije, religiologije itd., teško je ne primijetiti kako su njegovi protunošci u Hrvatskoj i dalje mnogo više čašćeni i hvaljeni. Bilo bi tako zanimljivo istražiti koliko ulica u Hrvatskoj nosi Pilarovo ime (i nosi li ikoja uopće njegovo ime), a koliko nosi ime jugoslavenskog apostola Frana Supila. Ili, kako je moguće da jedan protuhrvatski orijentirani jugofil Tomáš Masaryk ima ulicu u samome centru Zagreba, a nema ju dr. Ivo Pilar, kao ni brojni drugi hrvatski velikani. Izbor imena ulica, trgova i škola mnogo govori o zdravlju jednog naroda...

Ivo Pilar rođen je 19. lipnja 1874. u Zagrebu, gdje je i pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Pilarovi pretci porijeklo vuku iz Češke, gdje su se prema nekim podatcima doselili iz Španjolske. Otac mu je bio poznati geolog, paleontolog i sveučilišni profesor dr. Gjuro Pilar, dok mu je majka bila kćer poznatog poduzetnika, kulturnog radnika i saborskog zastupnika Gjure Crnadka. U rodnome gradu Pilar je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju, potom u Beču pohađa jednogodišnji tečaj na Visokoj školi za svjetsku trgovinu, nakon čega studira pravo te specijalizira nacionalnu ekonomiju i sociologiju. Obrazovanje zaokružuje u Parizu na Ecole de droit. Doktorat prava je stekao u Beču, svečana promocija je održana 14. srpnja 1899. u velikoj svečanoj dvorani Bečke Rudolfinske univerze. Za vrijeme studija Pilar se nije djelatno bavio politikom, ali se je s literarnim prvijencima i prijevodima ponekad javljao u književnom časopisu „Vijenac". Studijom „Secesija" uključio se je u poznati književni sukob između „Starih" i „Mladih".

Nakon svršetka studija kratko radi kao tajnik ravnatelja bečkog „Dioničkog društva željezne industrije", a 1900. napušta Hrvatsku te puna dva desetljeća živi u Bosni i Hercegovini (BiH). Najprije živi u Sarajevu gdje je zaposlen u bankarstvu te kasnije kao službenik Sudbenog stola i odvjetnički perovođa. Od 1905. do 1920. u Tuzli vodi odvjetnički ured, a nakon povratka u Zagreb odvjetništvo mu je također izvor životne egzistencije. Kako na temelju istraživanja Pilarove odvjetničke aktivnosti zaključuje Tomislav Jonjić, Pilar je u odvjetništvu „proveo skoro pola svog života, i to ne samo u nesklona mu vremena, kakvim bismo nesumnjivo mogli nazvati razdoblje od 1. prosinca 1918. nadalje, nego i u ona puno sklonija. Već iz toga se može se zaključiti, da mu odvjetništvo nije bilo samo utočište i uhljebište (kako je to često bio slučaj s intelektualcima nepoćudnima režimu), nego i jedan od životnih izbora".

Političko aktiviranje

Kad je 1900. godine kao tada još mladi pravnik doselio u BiH, Pilar je – prema vlastitom priznanju - „kao slavosrpski" potomak nastojao biti „apostol hrvatsko-srpske sloge". Uvidjevši, međutim, pravo stanje stvari na jugu Monarhije, te upoznavši prirodu srpstva, vrlo je brzo odustao od te „misije". Pilarovo aktivno uključivanje u politički život vremenski možemo smjestiti u kolovoz 1906. godine, kad je u Docu kraj Travnika osnovana vjersko-kulturna organizacija „Hrvatska narodna zajednica", u čiji je pripremni „Odbor šestorice" ušao i Pilar. Od veljače 1908. Pilar je član „Središnjeg odbora" te organizacije i predsjednik „Okružnog odbora" HNZ-a Donja Tuzla.

U vrijeme Pilarova dolaska u Bosnu, a i kasnije, neosporni autoritet u vjerskim i političkim pitanjima tamošnjih Hrvata-katolika bio je vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Pilarove i Stadlerove organizacijske koncepcije glede Hrvata u BiH ispočetka su bile izrazito suprotstavljene: Pilar je zagovarao interkonfesionalni pristup u hrvatskome političkom organiziranju, tj. suradnju Hrvata katolika i Hrvata-muslimana, dok je Stadler inzistirao na tome da članovi hrvatskih političkih organizacija mogu biti samo katolici. U jeku toga sukoba Pilar pod pseudonimom „Zajedničar" piše svoj prvi važniji politički tekst, polemičku brošuru „Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica" (Sarajevo, 1910.), u kojoj tumači da se Hrvati u BiH ne smiju pozivati isključivo na svoju vjersku pripadnost i da se slijedom toga ne smije stavljati znak jednakosti između hrvatstva katoličanstva, jer se time odbijaju Hrvati-muslimani i tako slabi hrvatstvo.

Godine 1912., međutim, dolazi do preokreta te Pilar i Stadler postaju bliski suradnici. Do obrata je došlo nakon što su bosanskohercegovački muslimani odbili plan Hrvatske narodne zajednice koji je podrazumijevao stvaranje hrvatskog katoličko-muslimanskog političkog bloka, koji bi se uspio suprotstaviti nastojanjima Srba da BiH odcijepi od Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji. Predstavnici muslimana i Srba u Bosanskom saboru zajednički su se usprotivili povezivanju BiH s Hrvatskom u okviru Monarhije, te se izjasnili za autonomiju te države.

Publicistička djelatnost

U godinama koje su uslijedile Pilar je razvio iznimno plodnu publicističku djelatnost, te je bio autorom niza važnih političkih spisa, od kojih su se neki pogrješno pripisivali nadbiskupu Stadleru. Kontaktirao je s brojnim službenicima Monarhije, ukazivao na loše strane nagodbenog sustava, te tražio rješenja kako osigurati ravnopravnu egzistenciju hrvatskog naroda unutar Monarhije. Bojeći se da bi uključenje Italije u rat na strani Antante moglo značiti poraz Austro-Ugarske Monarhije, Stadler je 28. siječnja 1915. Papi Benediktu XV. poslao „Promemoriju", te ga zamolio da se zauzme za očuvanje talijanske neutralnosti u svjetskom sukobu. Stvarni je inicijator promemorije, međutim, bio Pilar, koji se je dan prije njezina upućivanja papi pismom obratio zagrebačkom nadbiskupu dr. Antunu Baueru zamolivši ga da se preko Svete Stolice zauzme za ostanak Italije izvan rata. Godine 1917. Pilar je mobiliziran, a kada nakon objave „Svibanjske deklaracije" u Beču dolazi do raskola u hrvatskome političkom korpusu u BiH, Pilar se razilazi s vodstvom bosanskih franjevaca koji su se deklaraciji priklonili, te pristaje uz nadbiskupa Stadlera i ostale protivnike Deklaracije.

Ispravno detektiravši kako je pravi cilj zagovaratelja Svibanjske deklaracije rušenje Monarhije i stvaranje jugoslavenske države, Pilar krajem 1917. nadbiskupu Stadleru predaje „Spomenicu o rješenju južnoslavenskog pitanja". U toj Spomenici Pilar kao optimalno rješenje predlaže da se "južnoslavenske pokrajine ujedine u jedno jedinstveno upravno područje" koje bi činili: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Istra, Kranjska, Južna Štajerska do rijeke Drave, Gorica i Gradiška. Za Trst je predviđao poseban status, prema kome bi ta luka bila neposredno podređena državnoj vlasti. Iskazujući osobitu zabrinutost za BiH te upozoravajući na štetnost ideje o „narodnom jedinstvu" Srba i Hrvata Pilar je zamijetio:" Ako su Srbi i Hrvati jedan narod onda iz toga logično slijedi da Srbi, na temelju narodnog načela, imaju pravo težiti ujedinjenju svih južnoslavenskih pokrajina u jednu velikosrpsku državu". Kao minimalno rješenje Pilar je predložio „ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine". Ta bi državno-pravna jedinica, prema njegovu mišljenju, imala „narodne, geopolitičke, i gospodarske preduvjete za uspješan razvitak". Bez ostvarenja barem toga „minimalnog rješenja" nemoguće je pronaći bilo kakvo rješenje „južnoslavenskog pitanja", a da ono ne bude na štetu Monarhije.

Briga oko opstanka Monarhije i budućeg položaja Hrvata unutar nje potaknula je Pilara i Stadlera da se obrate caru i kralju Karlu I. (IV.). Za cara je tako sastavljena „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja". Južnoslavensko pitanje prema Promemoriji trebalo je biti riješeno tako da dualističko uređenje Monarhije formalno ostane netaknuto. U prvoj je točki Promemorije stajalo sljedeće:"Predloženim spajanjem dobilo bi se područje od otprilike 106.000 kilometara kvadratnih i otprilike 5 ½ milijuna stanovnika. Od toga bi bilo otprilike 3 ¼ milijuna Hrvata (katolika i muslimana), otprilike 1 ½ milijuna Srba (pravoslavnih) i otprilike pola milijuna Njemaca, Mađara, Talijana i drugih Slavena Monarhije. Pored poviestno-političke i etničke dana je time i prirodna zemljopisno-prometna i gospodarsko-politička pripadnost tim zemljama. Treba također naglasiti, da je upravo ujedinjenje triju poviestno političkih tvorevina najvažniji moment za ozdravljenje prilika na jugu, jer se u sadašnjem obliku pojedina područja ne mogu ni gospodarski ni kulturno razvijati. Zato se ne može ni pomisliti na podjelu južnoslavenskih pokrajina, a bilo bi osobito nesretno rješenje, kad bi se (...) Hercegovina priklopila Dalmaciji, tj. Austriji, a Bosna Ugarskoj".

U drugoj je točki bilo navedeno da će područje spomenuto pod točkom 1. biti nerazdruživo povezano s obim državama Monarhije, tj. Austrijom i Ugarskom, kao zajedničko područje (slično kao do tada Bosna i Hercegovina).

Prema trećoj točki „Promemorije", zajednički je vladar trebao imenovati „jednog člana previšnje carske kuće hrvatskim vojvodom i dati mu podpuni poviesni naslov:" „Dux illustrtis regni Croatiae, Sclavoniae, Dalmatiae, Ramae et Culmae". Područje spomenuto pod točkom 1 imalo bi naslov: Jedinstveno zajedničko područje kraljevine Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg-Bosne i nalazilo bi se pod političkim vodstvom Hrvata. Takvim bi promjenama dualističko ustrojstvo Monarhije formalno ostalo netaknuto, no stvaranjem novoga „jedinstvenoga upravnog područja", u koje bi osim banske Hrvatske i Dalmacije trebala biti uključena i BiH te njegovo državno-pravno određenje kao zajedničkoga posjeda Austrije i Ugarske, u stvarnosti je ukidalo dotadašnji dualistički sustav te ga zamjenjivalo tzv. prikrivenim trijalizmom. Promemoriju su sredinom kolovoza caru uručili Pilar i ing. Josip pl. Vancaš.

Od proljeća 1918. Pilar se približuje frankovcima (stranka prava) u Sarajevu, te na stranicama njihova glasila „Kroatische Runschau" objavljuje tri važna rada: „Politische Geographie der kroatischen Länder („Politička geografija hrvatskih zemalja"), „Das südslawische Problem im Habsburgerreiche" („Južnoslavenski problem u državi Habsburgovaca", ) i „Die gegenwärtige perteipolitische Lage in Bosnien" („Sadašnji stranačko-politički položaj u Bosni").

„Južnoslavenski problem u državi Habsburgovaca" svakako je najvažniji od tih članaka, te je prethodno pod pseudonimom L. Von Südland objavljen u uglednom berlinskom tjedniku „Deutsche Politik" (br. 31. od 2. kolovoza 1918.). Na početku toga članka Pilar ovako razlaže „južnoslavensko pitanje":„Bit je južnoslavenskog problema u habsburškom carstvu u tome da se na jugu te države bore za prevlast veliki kulturni smjerovi svjetske povijesti, Zapad i Istok. Zapadno je načelo utjelovljeno u hrvatskom narodu, a istočno u srpskom. Zapadno je načelo, odnosno hrvatski narod u kome se ono utjelovljuje, dospjelo uslijed niza osebujnih povijesnih događaja u vrlo pritješnjen položaj. Konačno su, uslijed jačanja istočnog načela i životni interesi, dapače i sama opstojnost habsburške države na jugu ozbiljno ugroženi".

Jedan od uzroka krize prema Pilaru je i Austro-ugarska nagodba iz 1867.:"Neizbježna praktična posljedica takvog (nagodbenog) stanja bila je ta da su se Hrvati od 1867. nalazili u stalnom i neizlječivom sukobu s austro-ugarskom državnom vlašću, tako da se od tog doba stalno protiv njih vladalo, zapravo moralo protiv njih vladati. Država da bi mogla održati to nezdravo stanje upereno protiv Hrvata morala je potražiti saveznike. I našla ih je u prirodnim neprijateljima Hrvata, u Srbima i Talijanima. Tako su Srbi i Talijani postali trajni saveznici dualističke države. Ali kod toga se bilo potpuno previdjelo, da su ti neprijatelji Hrvata ujedno i prirodni neprijatelji habsburške cjelokupne države i da je država slijedeći smjer politike započete 1867. sama odgojila svoje vlastite najopasnije neprijatelje, kojima je dopustila da ojačaju svojim stalnim i neprekinutim sudjelovanjem u državnoj vlasti. Tako je na jugu stvoreno stanje koje je imalo za posljedicu da su Hrvati krenuli silaznom, a Srbi uzlaznom putanjom".

O sukobu sa Srbima i Mađarima

O sukobu sa Srbima i Mađarima Pilar nadalje piše."Pored neizbježnog sukoba s državnom vlašću imali su Hrvati jedan isto tako neizbježan problem sa Srbima. Naime, državne i narodne ideje obaju naroda morale su se oštro sukobiti. Srbi su se mogli radovati ne samo tradicionalnoj potpori habsburške državne vlasti, nego i pravoslavne sile Rusije, a od vremena balkanskih ratova i zapadnih sila. Osim toga Srbi su na unutarnjepolitičkom planu bili podržavani još od Čeha i osobito od Mađara. Hrvati su imali još i jedan odvojeni sukob s Mađarima. Od 1102. Hrvati i Mađari živjeli su 700 godina u državnom savezu bez većih vidljivih trvenja. Sudbinske odlukeNa kraju članka Pilar proročanski predviđa:"Jedno je ipak sigurno: habsburška Monarhija stoji na Jugu pred sudbonosnim odlukama. Onaj tko vidi, mora biti na čisto s tim, da Monarhija ima točno određen izbor: ili odmah sada Kraljevinu Hrvatsku uz sebe ili za nekoliko desetljeća kraljevinu veliku Srbiju protiv sebe"Ona počinju tek od kraja 18. stoljeća kad nacionalizam i stvaranje jedne nacionalno jedinstvene mađarske države postaju vodeća ideja mađarske državne politike. Težnja poduprta od Lajosa Kossutha da se ukine autonomija Hrvatske i Slavonije, tog posljednjeg ostatka hrvatske državnosti i provede mađarizacija Hrvatske dovela je do rata protiv Mađara 1848. godine". U članku Pilar dalje kritizira politiku tzv. novog kursa, jer ona u konačnici ide na štetu Hrvata, ne samo zato što proklamira tezu o tzv. „narodnom jedinstvu" Hrvata i Srba, nego i zato što su njezini protagonisti na hrvatskoj strani podupirali srpske interese na štetu Hrvata. Oslabljeni, dezorijentirani i neorganizirani Hrvati radi te su politike došli do situacije da su Srbi, i to oni otvorene velikosrpske orijentacije, preuzeli političko vodstvo nad Hrvatima u samoj Hrvatskoj.

Na kraju članka Pilar proročanski predviđa:"Jedno je ipak sigurno: habsburška Monarhija stoji na Jugu pred sudbonosnim odlukama. Onaj tko vidi, mora biti na čisto s tim, da Monarhija ima točno određen izbor: ili odmah sada Kraljevinu Hrvatsku uz sebe ili za nekoliko desetljeća kraljevinu veliku Srbiju protiv sebe".

U članku „Sadašnji stranačko-politički položaj u Bosni" Pilar je ispravno detektirao tadašnju srbijansku politiku prema BiH:"Srbi čekaju završetak rata i tek će tada odlučno nastupiti. Zasad su posve suzdržani, ali drže dva 'željeza u vatri'. Ako pobijedi Antanta, tada će tražiti ostvarenje Krfske deklaracije, koja bi se vrlo brzo mogla iščahuriti kao ostvarenje veliko-srpskog carstva. Naravno da sada ne mogu s tim nastupati te se ograničavaju samo na to da otklanjaju Jugoslaviju (osnovanu) na temelju hrvatskoga državnog prava. Nasuprot tome, zahtjevaju ideju jedinstva Slovenaca, Srba i Hrvata, jer u njoj vide pogodno sredstvo da u ovom slučaju slome otpor Hrvata i Slovenaca protiv srpske prevlasti. 'Drugo željezo' je sračunato za slučaj pobjede središnjih sila. To je politika Hrvatsko-srpske koalicije, čija se glavna misao sastoji u tome da se Hrvati, pod izlikom hrvatsko-srpskog nacionalnog jedinstva, daju voditi od Srba (...). U odnosu na Bosnu to će znači da su Srbi spremni podržavati mađarska presizanja na Bosnu, ako im Mađari jamče autonomiju Bosne i prevlast na jugu. (...) Naravno, Srbi će ostati samo tako dugo poslušni dok se ne oporave od posljedica svjetskog rata i ne budu dovoljno snažni da mogu napraviti frontu protiv Mađara".

Uvidjevši da se Monarhija praktički nalazi pred raspadom car i kralj Karlo I. (IV.) nekoliko je mjeseci prije formalnog sloma Monarhije angažirao tada najmoćniju političku figuru u Ugarskoj, grofa Istvana Tiszu, da otputuje na jug Monarhije i pokuša pronaći rješenje kojim bi se spriječio raspad Monarhije. Dne 22. siječnja 1918. Pilar je primljen u audijenciju kod Tisze, prilikom čega mu je uručio „Spomenicu". U toj je Spomenici Pilar razložio odnos Mađara prema Hrvatima tijekom svih osam stoljeća zajedničkog života. Ti su odnosi prema Pilaru bili korektni sve dok se u 19 st. nije javila ideja „jedinstvene mađarske države". Nadalje je Pilar Tiszi izrazio čuđenje zbog mađarskih simpatija za Srbe, te ga upozorio da one znače da Mađari ne poznaju pravu prirodu srpstva koje želi asimilirati Bugare i Hrvate te ujediniti slavenski Balkan pod svojom vlašću u veliku Srbiju. Ne štedeći bilo koga, Pilar je otvoreno prozvao Mađare za suradnju sa Srbima na štetu Hrvata. U toj velikosrpskoj raboti posebno je upozorio na Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) za koju je zapisao:" Srpska pravoslavna nacionalna crkva je provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu".

Ujedinjenje hrvatskih zemalja

Pilar u Spomenici rješenje vidi u ujedinjenju hrvatskih zemalja:"Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i istarski otoci ujedinit će se u Hrvatsku kraljevinu; 2. Hrvatska kraljevina treba biti politički u rukama Hrvata i hrvatski program provoditi na odgovarajući način; 3. Hrvatsko kraljevstvo uključit će se u dualističko uređenje u formi subdualizma i ono bi raspolagalo djelomičnim suverenitetom u okviru zemalja krune sv. Stjepana, a kao uvjet za to treba a) jamčiti Hrvatskoj bezuvjetni nacionalni i državni individualitet i pružiti joj mogućnost da se na novom teritoriju nesmetano razvijaju privreda i saobraćaj; b) da Austrija pristane na takvo rješenje". Posve očekivano, Tisza se s ovim prijedlozima nije složio.

Nekoliko tjedana prije konačnog raspada Monarhije Pilar je u Beču održao dva predavanja u „Austrijskom političkom društvu". U tim je predavanjima odustao od koncepcije prikrivenog trijalizma te se otvoreno založio za federalizaciju Dvojne Monarhije: „Vjerujem (...) da se nova izgradnja (Monarhije) može provesti samo na federalističkom temelju. Postojeća Monarhija može sada biti samo federativna država sastavljena od više malih nacionalnih država. U okvir te federativne države ulazi i jedna južnoslavenska federativna država". Svi su Pilarovi pokušaji, međutim, na kraju propali, jer je uslijedio raspad drevne Monarhije, dok je Hrvatska prvoprosinačkim aktom regenta Aleksandra Karađorđevića utopljena u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, i tako nakon tisućljetne pripadnosti srednjoeuropsko-mediteranskome krugu geopolitički smještena na Balkan.

Raspadom Monarhije te stvaranjem jugoslavenske države za Pilara su kao protivnika pozicioniranja Hrvatske na Balkan nastupili crni dani. Pod političkim pritiskom Pilar likvidira odvjetnički ured u Tuzli te se seli u Zagreb, gdje nastavlja raditi kao odvjetnik. U Zagrebu, međutim, također ne nastupaju bolji dani, jer zajedno s dr. Milanom Šufflayem dolazi na optuženičku klupu. S ciljem da ga se diskreditira u očima javnosti, Pilar je optužen za kazneno djelo špijunaže, te osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine. Iako nije dijelio politička stajališta Stjepana Radića - koji je stvaranjem jugoslavenske države postao neprijeporni politički autoritet među hrvatskim narodom – Pilar mu je ponudio svoje intelektualne usluge te s njime ostvario određeni oblik suradnje. Nakon atentata na Radića i drugove u beogradskoj skupštini Pilar se je obratio predsjedniku Hrvatske federalističke seljačke stranke dr. Anti Trumbiću i dr. Jurju Krnjeviću te im iznio sljedeće stajalište: „Hrvati su nastradali jer su nepromišljeno išli u ovu državu (Kraljevinu SHS), a nastradat će još teže ako budu nepromišljeno htjeli iz nje izići. Po mom uvjerenju kidanje državne zajednice sa Srbima znači u sadašnjem momentu katastrofu, jer znači: 1) Gubitak Bosne i Hercegovine 2) Gubitak znatnih dijelova preostaloga hrvatskog teritorija u korist Talijana i Mađara 3) Postignuće slobode na tako malom i geopolitički nepodesnom teritoriju da isti neće biti sposoban za nikakav ekonomski i kulturni život, pa će se Hrvati silom prilika morati priključiti bilo kom od svojih susjeda i doći u sto puta gori položaj nego je bio g. 1918. ili je danas. Prema tome valja ostati gdje jesmo i gledati da se u ovom miljeu snađemo kako je najbolje moguće. To je bilo moje političko stanovište 1914-1918, a to je moje stanovište i danas. To je bila politika i pokojnog Stjepana Radića, u stvari ispravna, u formi ne uvijek najsretnije provedena. Bila bi strašna pogreška odmah iza Radićeve smrti ostaviti ovu liniju, jer to bi imalo u ovaj čas teže posljedice nego ikad".

Zadnja Pilarova studija „Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije", objavljena u Berlinu početkom 1933., na tragu je prethodno navedenih misli koje je izložio Trumbiću i Krnjeviću. Iako se je posljednjih petnaestak godina života protivio izlasku iz Jugoslavije, Pilar je to činio iz posve taktičkih razloga, zagovarajući postupni put prema stvaranju samostalne Hrvatske, a ne zato što bi se pomirio s idejom jugoslavenstva i s postojanjem Jugoslavije. Kao što u svojoj studiji o toj knjizi zaključuje Jonjić:"U posljednjih petnaestak godina svoga života, naizgled paradoksalno, tek iz taktičkih razloga protivio se naglom izlasku Hrvata iz jugoslavenskoga državnog okvira. Držao je da su Hrvati u borbi protiv Srba odnosno velikosrpski ustrojene Jugoslavije već mobilizirani i organizirani u dovoljnoj mjeri da se mora sa sigurnošću kazati kako je beogradski projekt doživio konačni neuspjeh: Hrvatsku nije uspio skršiti ni pseudoparlamentarni ni diktatorski režim. Zato je samo pitanje vremena kad će taj neuspjeh Beograda biti i formalno zapečaćen raspadom jugoslavenske države. Istodobno, unutar Kraljevine Jugoslavije ujedinjena je barem većina hrvatskih zemalja, a one bi — u slučaju trenutačnog razbijanja te države — dijelom zbog vanjskopolitičkih okolnosti, a dijelom i zbog slabosti hrvatske političke misli, pale pod vlast različitih država te bi kasnije njihovo oslobođenje i ujedinjenje bilo teško, ako ne i nemoguće".

Od Pilarovih publicističkih djela iznimno je važna knjiga „Južnoslavensko pitanje", koju je krajem Prvoga svjetskog rata pod pseudonimom L. Von Südland objavio u Beču. Pod južnoslavenskim pitanjem Pilar je podrazumijevao geopolitički i geostrateški problem političkog i državnog organiziranja južnoslavenskog prostora i njegove sigurnosti, kao i problem borbe između Južnih Slavena, prvenstveno između Srba i Hrvata, za prevlast na Balkanu:"Svakomu je poznato, da je velikosrpska misao jezgra južnoslavenskog pitanja... Jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tom, što Srbstvo želi svladati i Bugare i Hrvate i tako osvojiti i posrbiti čitavi slavenski Balkan". Bez političkog i državnog individualiziranja južnoslavenskog prostora u Monarhiji, Pilar je smatrao da se južnoslavensko pitanje ne može riješiti, s obzirom na to da je ono ne samo povodom Prvoga svjetskog rata, nego i njegov uzrok. Osim Srba, drugi su glavni problem u pogledu južnoslavenskog pitanja Talijani i njihova politika, koja tradicionalno gaji aspiracije prema hrvatskim zemljama.

Protuhrvatsko zajedništvo

U tom kontekstu Pilar upozorava na srpsko-talijansko protuhrvatsko zajedništvo, te ga ističe kao jedan od ključnih negativnih čimbenika u rješavanju južnoslavenskog pitanja. Drugi negativan čimbenik prema Pilaru je monarhijski dualizam:"Ja sam uvjeren da se dualizam prije rata razvio jednostrano u jednom pravcu, u pravcu naglašavanja načela razstavljanja, razdiobe na dva dijela. Po mom mišljenju bijaše to upravo onaj momenat koji je stvarao stalne unutarnje krize, koji je u svojim konačnim ciljevima ugrožavao jedinstvo i obstanak države i pribavio dualizmu mnogo neprijatelja". Prema Pilaru ujedinjenje hrvatskih zemalja je nužnost zbog njihova geopolitičkog položaja, jer Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina kao cjelina čine „prolazno područje između zapadnog dijela srednje Europe i Balkanskog poluotoka... i kopneni most do prednje Azije".

U knjizi Južnoslavensko pitanje Pilar je pored svega ostaloga vrlo dobro opisao i politički mentalitet i psihologiju Srba iz svih aspekata. Mentalitet tako prema njemu tvore zemljopisno područje te političke, društvene i ine okolnosti. Od tih elemenata na Srbe je prema Pilarovu mišljenju odlučujući utjecaj izvršio zemljopis. Naselivši se u nepristupačnim dijelovima Raške, u kojima je svakodnevni život bio izrazito težak, Srbi su razvili jedan tvrdokorni mentalitet. A s obzirom na to da u tim krajevima nije bilo romanskog elementa – koji je svojim kulturnim utjecajem pozitivno djelovao na stvaranje hrvatske države - kod Srba je stvaranje države išlo znatno sporije. U razdoblju od sedmog do osmog stoljeća kod Srba tako ne postoji nikakva državna organizacija. Od 900. do 1204. razvija se mentalitet čopora i vođe, tj. država živi toliko koliko postoje jaki pojedinci s autoritetom, nakon čega se raspada. Kao posljedica toga u Srba se razvija mentalitet koji se pokorava sili, a ne pravu. Onaj tko ima silu, taj ima i pravo.

Upravo radi toga Pilar je smatrao da su bilo kakve prisnije veze nas i Srba, odnosno Hrvatske i Srbije, ne samo nepoželjne nego za nas i pogibeljne. Hrvatski političari Pilara, dakako, nisu poslušali, tako da su Hrvati nasilnički srbijanski mentalitet, potpuno nespojiv s hrvatskom tradicijom poštivanja ugovora i sporazuma, vrlo dobro u praksi upoznali tijekom monarhističke i komunističke Jugoslavije. Srbi nisu ispoštovali niti jedan dogovor sklopljen s Hrvatima, a hrvatska je država radi takvoga nasilnog mentaliteta Srba mogla biti stvorena isključivo oružjem. Za ovo Pilarovo djelo – koje je kod Srbijanaca izazvalo toliku uznemirenost da je Kraljevina Srbija pokušala otkupiti i uništiti cijelu nakladu - postojao je znatan interes i u inozemnim krugovima, a dokumenti u Pilarovoj ostavštini nedvojbeno potvrđuju da je knjigu želio imati i tadašnji predsjednik SAD-a, Warren Harding. Knjiga ni danas nije izgubila na svojoj aktualnosti.

Za hrvatsku je političku misao posebno važna uloga dr. Pilara na području političke geografije odnosno geopolitike. Nakon što se je krajem 19. odnosno početkom 20 st. afirmirala kao znanstvena disciplina, te započela dobivati praktičnu primjenu, Pilar je bio prvi hrvatski autor koji je o geopolitici pisao u svome djelu „Politički zemljopis hrvatskih zemalja", koje je objavljeno 1918. u Sarajevu. Riječ je o prvome djelu koje se bavi hrvatskom tematikom u okviru političke geografije/geopolitike. Pilar se stoga s pravom smatra utemeljiteljem, tj. otcem hrvatske geopolitike.

U djelu „Diktat geopolitičkog položaja" Pilar tako piše kako geopolitički, tj. političko-zemljopisni položaj „svakome narodu imperativno diktira stanovite dužnosti. Imperativnost toga diktata leži u tome, što dotični narod, ako taj diktat ne shvati, ako mu se ne pokori, nego mu se ogluši, ima da snosi najteže kazne za taj neposluh. Jer taj geopolitički položaj in konkreto i nije nego djelovanje prirodnih zakona, proizlazećih iz zemljopisnoga obilježja, svojstava i položaja teritorija dotičnoga naroda. A neposluh prirodnima zakonima vazda ima teške posljedice za onoga, koji se drzne o njih se ogriješiti. Tome naprotiv veličinu svoju postigli su samo narodi, koji su diktat svoga geopolitičkoga položaja dobro shvatili te svoj narodni život, nastojanja i politiku tome diktatu saobrazili". Pilar nadalje ističe „da je naš geopolitički položaj tako mnogostruko zamršen, da ga zaista nije lahko shvatiti. Nije dakle čudo, što ga nismo mi shvatili, nu svakako potječe odatle najveći dio naše političke i socijalne mizerije".

Geopolitički položaj Hrvatske Pilar opisuje kao „polutanski", tj. granični, na granici Balkana i Srednje Europe:„Ako ogledamo sveopći geopolitički položaj Hrvatskoga naroda, razabrati ćemo, da je nam položaj u opće polutanski, jer mi geopolitički sjedimo na dva stolca. Balkan nema prirodnih granica, kako ih imade pirenejski poluotok u Pirenejima, a apeninski u Alpama, koje prirodnom barijerom visokih i neprohodnih gora dijele ova dva uda evropejskog kontinenta od njegove tjelesine. Granicu Balkana možemo si samo umjetno stvoriti, ako povučemo ravnu crtu od Rijeke na ušće Dunava. Ako ogledamo ovako fiksirane granice Balkana, tada je jasno, da hrvatski teritorij jednim dijelom leži na Balkanu, a jednim dijelom na južnom dijelu srednje Europe".

Sjevernu Hrvatsku – sjeverno od Save, Kupe i Dunava – Pilar je držao srednjoeuropskim područjem, dok je južna na Balkanskome poluotoku. Od naroda koji živi na takvome razmeđu, očekuje se, ističe Pilar, „da dobro pozna i pronikne bivstvo zapada i bivstvo istoka, da shvaća zamašaj tih kulturnih Politička geografijaZa hrvatsku je političku misao posebno važna uloga dr. Pilara na području političke geografije odnosno geopolitike. Nakon što se je krajem 19. odnosno početkom 20 st. afirmirala kao znanstvena disciplina, te započela dobivati praktičnu primjenu, Pilar je bio prvi hrvatski autor koji je o geopolitici pisao u svome djelu „Politički zemljopis hrvatskih zemalja"utjecaja s jedne i s druge strane, te naprama njima zauzme ono stanovište, koje odgovara njegovoj naravi i njegovim prirođenim sposobnostima. Ujedno bi se htjelo, da taj narod bude politički toliko zreo i tako dobro organizovan, da je u stanju paralizovati štetne posljedice izvanjskih političkih upliva, koji su već uslijed općeg zemljopisnog položaja neizbježivi".

Diktat hrvatskog položaja na granici istoka i zapada prema Pilaru je sljedeći:" Narod ovakog položaja na granici dvaju svjetova, mora se opredijeliti za jednu stranu, i to za onu, koja bolje odgovara njegovoj naravi i njegovoj tradiciji. Ali da on to može, mora točno poznavati sućstvo pitanja, u kome mu se je opredijeliti. Hrvatski narod mora točno poznavati bivstvo i istoka i zapada, i tek onda može se opredijeliti. To za narod, koji se želi zdravo razvijati znači, da dobro spozna i pronikne bivstvo Zapada, i bivstvo Istoka, da shvaća zamašaj tih kulturnih utjecaja s jedne i s druge strane, te naprama njima zauzme ono stanovište, koje odgovara njegovoj naravi i njegovim prirodjenim svojstvima".

Smatrajući da je za razumijevanje hrvatske povijesti ključna hrvatska pozicija između Rima i Bizanta, Pilar ističe:" To je historijsko shvaćanje, do koga se hrvatska poviestna znanost, pretežno pod katoličkim utjecajem, još nije dovoljno dovinula. Uzrok, da su Hrvati uzprkos tome držali s Rimom, nalazim ponajprije u činjenici, da je crkvena pripadnost Bizantu značila istodobno i političku zavisnost u neizporedivo većoj mjeri negoli je to bio slučaj kod Rima. Hrvati su u savezu s Rimom nalazili više mogućnosti da održe svoju nezavisnost. Drugi je moment psihološke naravi; prema mom shvaćanju postoji u istinu veće duševno srodstvo Hrvata s Rimom negoli s Bizantom, što pokazuje njihova trajna, kroz cielu poviest vidljiva težnja k Zapadu".

Osvrćući se na ovo Pilarovo viđenje, dr. Jure Krišto ispravno primjećuje da „nije jasno zašto Pilar vjeruje da je to ključ za razumijevanje hrvatske povijesti, jer je i njegov argument cirkularan, ali je nepobitna činjenica da su Hrvati smješteni između Rima i Bizanta. U ovom, kao i u pitanjima interpretacije hrvatske srednjovjekovne povijesti, Pilar je nedvojbeno pod utjecajem slavenofilske historiografije svoga vremena i drugih ideoloških predložaka. Stoga ne čudi da je usvojio interpretaciju o navodnome sukobu 'latinske' i 'narodne' stranke i o ulozi 'hrvatskog biskupa' u nastojanju Hrvata da sačuvaju svoj narodni jezik i kulturu".

Geopolitičke značajke

Kasnija istraživanja dr. Ive Guberine i dr. Filipa Lukasa, međutim, nedvojbeno su pobila Pilarove teze o sukobu „latinske" i „narodne" crkve. Kao što u svome eseju o prof. Lukasu piše prof. Dušan Žanko":Najnovija znanstvena istraživanja Dra Guberine doslovno potvrđuju Lukasova mišljenja, jer se ona upravo iscrpljuju utvrđujući, da su Latini kao nosioci ondašnje kulture pretapajući se u hrvatstvo, naročito u Splitu, donijeli hrvatstvu one nužne elemente, bez kojih ono kao međunarodni faktor nije moglo u ono doba uopće ni postojati, tj. latinski jezik i njegovu kulturu, te da za čitavo vrijeme naših narodnih vlada ne nailazimo na sukob latinstva i hrvatstva, kao sukob dviju nacija i dvaju kultura. U tzv. dalmatinskim gradovima državna i crkvena vlast za vrijeme naših narodnih vladara nije se predvodila nikakvim latinaštvom protiv hrvatstva. Konačno, da je Split odigrao prvorazrednu državotvornu ulogu, pored toga, što je stvorio i hrvatsku krunu i bio još za Trpimira središte cijeloga hrvatstva. (...) Lukas ide i dalje, pa veli:'Narodne crkve bile su znak kulturne zaostalosti, pa ni u svom području ni za čovječanstvo ne dadoše poticaja za nove ideje i pokrete. Uza svu svoju nacionalnost, istočne su crkve manje poštovale nacionalni momenat od univerzalne, nadnacionalne, katoličke crkve na zapadu".

Druga geopolitička činjenica prema Pilaru je ta „da je hrvatski teritorij politički nejedinstven, dočim su oko njega položena četiri velika područja, po svojoj geopolitičkoj prirodi mnogo jedinstvenija. Ta četiri područja jesu: balkanski masiv, panonska ravnica, područje Alpa i apeninski poluotok. Ovaj posljednji i područje Alpa su u glavnom politički i etnički jedinstveni, prvi je talijanski, a drugi je njemački. Ujedno su oni sjedišta stare i visoke kulture talijanske, dotično njemačke. Manje su etnički jedinstveni i kulturno napredni panonska ravnica i balkanski masiv. Ali panonska je ravnica kroz blizu osam i pol vjekova bila jedno političko, jedinstveno, kao ugarska država, koja je za nas Hrvate bila od najveće važnosti, i koju je tek svjetski rat razbio i oslabio,da ujedno ojači glavnu silu balkanskoga masiva, naše najbliže srodnike Srbe, koji su, koliko smo dosele mogli razabrati, prema nama zauzeli slični stav političke prevlasti, kao što su to nekada činili Madjari".

Drugi diktat geopolitičkog položaja stoga je sljedeći:"Uslijed geopolitičke nejedinstvenosti vlastitoga teritorija i susjedstva četvero jedinstvenih teritorija, Hrvatima je mnogo teže sačuvati svoje političko jedinstvo i neodvisnost, nego ikojem drugom narodu u Evropi. Svoje političko jedinstvo moći će Hrvati očuvati samo u slučaju, ako budu politički, socijalno, gospodarski i kulturno bolje i jedinstvenije organizovani od naroda, koji ih okružuju".

Treći diktat geopolitičkog položaja prema Pilaru je poboljšanje prometa i komunikacija unutar Hrvatske: „Samo intenzivnom njegom prometnih tehničkih sredstava - poglavito cesta i željeznica mogu Hrvati ekonomski unaprediti svoj narodni teritorij. Oni dakle moraju sa što više i sa što racionalnijim i promišljenijim cestovnim i željezničkim vezama povezati glavne točke svoje spružene obale od rijeke do Bara crnogorskoga sa njihovim kontinentalnim zaledjem, jer samo tako mogu savladati zapreke, koje im je u pogledu gospodarskoga razvitka postavila geopolitička priroda njihova narodnoga teritorija. A po unutarnjoj vezi, koja postoji izmedju ekonomskoga i političkoga te kulturnoga razvitka, oni samo tim putem mogu racijonalno udovoljiti i onim diktatima, koje smo na prvom i drugom mjestu spomenuli".

Pod pojmom „hrvatske zemlje" Pilar je podrazumijevao „skup historičko-političkih pokrajina na jugu austro-ugarske monarhije, koje su njekad sačinjavale sastavni dio hrvatske države, u kojima stanuju još danas Hrvati kao pretežni ili barem znatni dio pučanstva". Prema toj definiciji u hrvatske zemlje spadaju Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina i Istra.

Pilar u tom kontekstu piše:" Jer naš narodni teritorij sastoji od Slavonije i dijelova Hrvatske, koji su sastavni dio panonske ravnice, kojim se ali protežu zadnji ogranci alpinskoga sistema.

Tako ove dvije pokrajine imadu prirodnu vezu sa alpinskim masivom i panonskom ravnicom, što je i došlo do izraza u stoljetnim političkim vezama. Ne smije se previdjeti i činjenica, da su brdovite županije modruško-riječka i ličko-krbavska, ortografski posmatrane, prelaz od Alpa k balkansko-dinarskom gorskom sistemu. Nadalje moraju se ubrojiti među hrvatske zemlje i Bosna i Hercegovina, već po tome što Hrvati ondje sačinjavaju znatan dio urođenoga pučanstva. Ove pako zemlje prikazuju silaznu stupnjevinu od centralno-balkanskoga gorskoga sklopa u panonsku ravnicu, te su prirodno otvorene etničkim, kulturnim i političkim utjecajima centralnoga Balkana. Konačno sastoje od Dalmacije, koja po Dinarskim Alpama hermetički zatvorena od svoga kontinentalnoga zaleđa, a po svojoj izvanredno razvijenoj obali privlače i neodoljivo slabo razvijenu protivnu obalu talijansku, prikazuje kroz stoljeća geopolitički otvorenu utjecajnu sferu za etničke, kulturne i gospodarske utjecaje Italije".

Od svih hrvatskih zemalja, Pilar je posebnu važnost pridavao Bosni i Hercegovini. Smatrajući nepostojanje jasnog odnosa prema BiH jednim od ključnih uzroka izbijanja Prvoga svjetskog rata on piše:" (...) pripisujem najsudbonosnije posljedice pomanjkanju jasne spoznaje u bosanskom pitanju. Tvrdim, da je pomanjkanje čvrstog i zbijenog, na jasnoj spoznaji istine osnovanog stanovišta u pitanju nacionalne pripadnosti Bosne, jedan od glavnih razloga, što politika Monarhije u toj zemlji nije nikako uspievala u tolikoj mjeri, uzprkos stvarnim rezultatima, da bosansko pitanje ne postane već nekoliko godina Ahilovom petom austrougarske politike i da je to pitanje konačno moralo postati polaznom točkom svjetskog rata".

Povijesno iskustvo

Pilar je s pravom, radi povijesnih iskustava, Srbiju smatrao najvažnijim čimbenikom u neposrednom hrvatskom okruženju. Možda i bolje od svih drugi autora spoznao ja osvajačku prirodu Srpske pravoslavne crkve (SPC), o kojoj je zapisao:" Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem".

Bit velikosrpstva Pilar vidi u sljedećem:" Prava je srž problema južnih Slavena činjenica, da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću". Velikosrpstvu je tako prema Pilaru cilj osvojiti Hrvatsku i Bugarsku. U tom projektu važna je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), a prvotni je cilj za srpstvo osvojiti plodnu južnu Ugarsku i Slavoniju. U ostvarivanju tih ciljeva, ističe Pilar, Srbi surađuju s Talijanima i Mađarima.

Pilarovi su interesi bilo izrazito širokog opsega, tako da je osim o geopolitici, pisao i članke iz područja književnosti, umjetnosti, religije, psihologije i sociologije. Analizirao je politička, ideološka i društvena kretanja u Europi, pisao o odnosu kolektivizma i individualizma, istraživao korijene komunizma i fašizma, pisao o dekadenciji koja je zahvatila zapadni svijet, upozoravao na krizu kršćanskog morala itd. Iako se sljedeće godine navršava osamdeset godina od Pilarove smrti, mnoge misli iz riznice ovoga velikog hrvatskog znanstvenika i erudita te jednoga od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca 20 st. i danas imaju svoje praktično značenje.

Mnoge prepreke u međuvremenu su preskočene – Hrvatska je uspostavljena kao samostalna država, te je nakon izgradnje cesta prometno i komunikacijski neusporedivo bolje povezana nego u Pilarovo vrijeme. No, s obzirom na to da Hrvatska nije obuhvatila Bosnu i Hercegovinu – koja joj povijesno nesumnjivo pripada -, a imajući u vidu činjenicu da se tzv. Republika Srpska – kao, budimo realni, danas druga srpska država u Europi – nalazi manje od stotinu kilometara od Zagreba, možemo zaključiti kako velikosrpska ideja, koja se temelji na etapnome širenju prema zapadu, još uvijek živi. U studiranju te patološke osvajačke ideje - koja se u praksi služi silom, lažima, prevrtljivošću i lukavošću-, dr. Ivo Pilar je neizbježna literatura. Zato ako ne želimo ponavljati pogrješke iz prošlosti Pilara trebamo čitati i proučavati i danas.

Davor Dijanović

Literatura:

Ivo Pilar, Južnoslavensko pitanje, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990.

Ivo Pilar, „Nadbiskup Josip Stadler i Hrvatska narodna zajednica", prir. dr. Jure Krišto, Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 2(6), 3./2008., str. 47.-51.

Ivo Pilar, „Diktat geopolitičkog položaja", Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 1(1), 1./2006., str. 119.-125.

Zlatko Matijević, „Politika i sudbina: dr. Ivo Pilar i njegova borba za samostojnost hrvatskog naroda", u: Pravaška misao i politika, zbornik radova, ur. Jasna TURKALJ, Zlatko MATIJEVIĆ i Stjepan MATKOVIĆ, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., str. 213.-243.

Tomislav Jonjić, „Dr. Ivo Pilar – odvjetnik u Tuzli (1905.-1920.)"., Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 1(3), 2./2007., str. 11.-45.

Tomislav Jonjić, „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.-1933. Uvijek iznova Srbija – radikalni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?", Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 1(9), 5./2010., str. 9.-74.

Jure Krišto, „Ivo Pilar i suvremena hrvatska geopolitika", Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 1(1), 1./2006., str. 47.-60.

Zoran Grijak, „Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu 12. listopada 1918. u kontekstu njegovih koncepcija državno-pravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije", Pilar, Institut Ivo Pilar, br. 2(4), 2./2007., str. 11.-30.

Dubravko Jelčić, „Ivo Pilar, 'Glas vapijućeg u pustinji'", u: Književnost u čistilištu, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 85.-96.

Dušan Žanko, „Lukasova obrana Hrvatske", u: Svjedoci, domovinsko izdanje, Školska knjiga-Pergamena, Zagreb, 1998., str. 217.-226.

Petar Vučić, Politička sudbina Hrvatske. Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske, Mladost, Zagreb, 1995.