Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Prof. Filip Lukas – nacionalist demokratske orjentacije

Tragedija hrvatskog naroda 1945. godine nije se sastojala samo u gubitku vlastite države, nego i u strahovitim žrtvama koje su za tu državu pale tijekom rata, kao i nakon rata na Bleiburgu - kao sinonimu za toponimiju smrti koju su nakon Drugoga svjetskog rata komunistički i partizanski zločinački egzekutori posijali „od Filip LukasVardara pa do Triglava". Posebno težak udarac za hrvatsku nacionalnu svijest predstavljalo je uništenje hrvatske intelektualne elite – svećenika, novinara, književnika, umjetnika, inženjera i kulturnih radnika – koje je novi režim smatrao mogućom oporbom u budućem nametanju svoje totalitarne ideologije. Riječ je o – da se poslužimo terminologijom prof. Nathaniela Weyla – aristocidu koji je hrvatski narod lišio najboljeg dijela svoga kulturnog, duhovnog i tehničkog potencijala. Onaj dio intelektualaca hrvatskog predznaka koji je uspio izbjeći smrt, ili je napustio novu jugoslavensku satrapiju ili je bio osuđen na šutnju.

Jedan od onih intelektualaca koji je nakon obnavljanja Jugoslavije i instalacije komunističkog terora napustio Hrvatsku, bio je i prof. Filip Lukas, od 1928. do 1945. predsjednik Matice hrvatske; stup hrvatskog otpora monarhističkoj Jugoslaviji nakon brutalne likvidacije dr. Milana Šufflaya 1931. godine. Prof. Lukas jedan je od onih zaslužnih hrvatskih intelektualaca koje je zločinačka metla komunističke Jugoslavije nakon 1945. pomela iz povijesnih udžbenika, a time, nadajući se, i iz svijesti hrvatskog naroda. Ako se je njegovo ime ponekad i spominjalo, radilo se je o posve negativnome kontekstu. A da je jugokomunistička bojazan od prof. Lukasa, u smislu mogućeg otpora novome režimu, uistinu bila opravdana (pa ga je tako Okružni narodni sud za grad Zagreb 21. studenoga 1945. u odsutnosti osudio na smrtnu kaznu), nastojat ćemo pokazati u ovome kratkom osvrtu na njegov život i političko-intelektualno djelovanje.

Filip Lukas je rođen 29. travnja 1871. u Kaštel-Starom kraj Splita, u staroj hrvatskoj obitelji koja se je tamo doselila iz starodrevnih Poljica. Od 1883. do 1891. polazio je gimnaziju u Splitu, a 1896. je apsolvirao Bogoslovni fakultet u Zadru. Za svećenika je zaređen već 1895. Od 1900. do 1904. studirao je na Filozofskom fakultetu, najprije u Grazu, a zatim u Beču, gdje je 1906. položio ispit iz povijesti i zemljopisa. Od 1901. do 1907. bio je suplent za zemljopis i povijest na gimnaziji i na Pomorskoj akademiji u Dubrovniku. Od 1907. do 1911. djelovao je kao profesor na gimnaziji u Sušaku, a od 1911. do 1918. na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1918. bio je imenovan ravnateljem Trgovačke akademije u Rijeci, gdje je ostao do okupacije Rijeke od strane fašističkog režima. Godine 1919. djelovao je kao docent za ekonomsku geografiju na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, a kad je 1920. u Zagrebu osnovana Visoka Komercijalna škola (današnji Ekonomski fakultet), Lukas je postao njenim redovitim profesorom. Na tom je mjestu ostao sve do 1945. U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju, gdje je u Klagenfurtu živio do 1949. Od 1949. do smrti 26. veljače 1958. živio je u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima.

Rođen u Dalmaciji, kolijevci hrvatske kulture i državnosti, Lukas je u mladim danima prihvatio pravašku misao, koja se je u tim hrvatskim krajevima, međutim, podosta razlikovala od one u Banskoj Hrvatskoj. Radilo se je, naime, o onoj Matica hrvatskapravaškoj struji koju su simbolizirali Ante Trumbić i Frano Supilo, a koja je sve više i više zastupala jugoslavenska stajališta i programe. Tako je i sam Lukas u mladim danima prigrlio jugoslavensku ideju, te je proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca dočekao s odobravanjem. Otriježnjenje je, međutim, uslijedilo već nekoliko dana nakon ujedinjenja. Lukas tako pripovijeda kako mu je jedan srbijanski general na prigovor da bi jugoslavenski orijentirana mladež u Zagrebu trebala pozdravljati hrvatskim, a ne srbijanskim zastavama i poklicima, nekoliko dana nakon ujedinjenja obijesno odgovorio:"Pa mi smo Hrvatsku na sablji osvojili!". Na to mu je Lukas odgovorio:" A tako. Komandant solunske fronte, Franchet Esperey, govorio je pred generalima i vladom u Beogradu i rekao, da je on s francuskim četama oslobodio Srbiju, a među njima je bila i četa Hrvata, pa kada vi nijeste oslobodili vašu Srbiju, kako dolazite na to da ste oslobodili i osvojili Hrvatsku. Nastala je neugodna šutnja, a ja sam se iza večere odmah uklonio iz stana, a da se nisam više onamo povratio". Nakon ovoga događaja uslijedilo je Lukasovo otriježnjenje. Lukas ne samo da je bio jedan od prvih hrvatskih intelektualaca koji se je javno odrekao svojih dotadašnjih zabluda, nego je sve svoje intelektualne snage upravio na rušenje jugoslavenske države.

Predsjednik Matice hrvatske

Na mjesto predsjednika Matice hrvatske Lukas je stupio mjesec dana prije atentata na Radića i drugove u beogradskoj Skupštini. Riječ je o vremenu kada je beogradski režim odlučio u potpunosti uništiti hrvatsku nacionalnu svijest i kad je više nego ikada do tada bila ugrožena sama opstojnost hrvatskog naroda. Da bi se obezglavilo jedan narod najprije je potrebno dezorijentirati ili kupiti njegove političke predstavnike, a kako im to kod Radića nije uspjelo, uslijedila je njegova fizička likvidacija. Druga prepreka režima bili su intelektualci hrvatskog predznaka, koji su hrvatskom narodu otkrivali pravi sadržaj hrvatstva, produbljivali njegovu nacionalnu svijest, te hrvatskoj državnopravnoj misli davali suvremene oblike i sadržaje. Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca takvoga kova u to je vrijeme bio dr. Milan Šufflay, čiji su tekstovi bili trn u oku beogradske čaršije. Budući da je Šufflay bio intelektualac u pravome smislu te riječi, to ga se nije dalo kupiti položajima i sinekurama. Režim ga se je stoga riješio na isti način kao i Stjepana Radića: brutalnom likvidacijom. No, time nije bio slomljen otpor hrvatske inteligencije, a zasluge za to snosi upravo prof. Lukas, koji je poslije ubojstva dr. Šufflaya preuzeo vodstvo među hrvatskom inteligencijom koja je pružala otpor protuhrvatskoj politici Beograda. Blaž Jurišić svjedoči da Matica hrvatska za vrijeme predsjednikovanja Filipa Lukasa s niti jedne skupštine nije poslala brzojav ili čestitku kralju Aleksandru, što je tada bio običaj. Mirno, dostojanstveno i nepokolebljivo Lukas je rukovodio radom Matice hrvatske, i tako svjedočio da je Hrvatska još uvijek tu, da živi i da stvara.

Budući da je nakon uvođenja šestosiječanjske diktature i zabrane rada političkih stranaka kultura bila jedino premda Dubrovnikstrogo kontrolirano područje javnoga djelovanja, Lukasu je položaj predsjednika Matice hrvatske davao prvorazrednu funkciju u otporu prema srbijanskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti. Kao predsjednik MH on je svake godine pri svakoj narodnoj, kulturnoj ili književnoj obljetnici imao prigodu govoriti. Njegovi govori, koji su u to vrijeme imali značaj prvorazredne kulturno-nacionalne manifestacije i koji su uvijek bili temeljito potkrijepljeni (ako treba i pozivanjem na najveće tadašnje svjetske autoritete na području filozofije i geopolitike), u bitnome su usmjeravali hrvatsku inteligenciju i pripravljali je za djelo konačnog oslobođenja Hrvatske. Svojim otporom beogradskoj politici uništavanja Hrvatske, Lukas je osvjetlao ne samo svoj obraz, nego i obraz ove najstarije hrvatske književne institucije; obraz hrvatske inteligencije.

Iako je Lukas beskompromisno stajao na hrvatskim državotvornim pozicijama, za vrijeme njegova predsjednikovanja Maticom hrvatskom, u upravnom su odboru sjedili ne samo hrvatski nacionalisti poput dr. Mile Budaka, nego i komunistički intelektualci kao što su August Otpor BeograduNa čemu je Lukas temeljio svoj otpor beogradskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti? Temeljio ga je prije svega na naglašavanju toga da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcijaCesarec i Miroslav Krleža (sve dok ovi, po naputku Partije, nisu napustili MH).

Iako se nije aktivno bavio politikom, Lukas je svojim intelektualnim djelovanjem odradio vrhunski nacionalno-politički posao, mnogo važniji od većine njegovih suvremenika kojima je politika bila profesija. „Djelatno se politikom nijesam bavio, niti sam pripadao kojoj političkoj stranci, ali sam uvijek prema politici imao otvorene oči, jer s njom se ide za vlašću, a vlašću se rješavaju sva državna, gospodarska i kulturna pitanja, a ta su se i mene kao i svakog pojedinca ticala" – istaknuo je tako jednom prilikom.

Otpor beogradskoj politici

Na čemu je Lukas temeljio svoj otpor beogradskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti? Temeljio ga je prije svega na naglašavanju toga da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija. Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. S obzirom na to da je narodna kultura prema Lukasu glavni dokaz protiv narodnoga jedinstva Srba i Hrvata, on je morao obraditi filozofski, sociološki, etnološki, povijesni, kulturni i geopolitički aspekt kulture i naroda općenito, a hrvatskog naroda i kulture napose. Temeljne karakteristike hrvatskog naroda tako su prema Lukasu sljedeće: a) Hrvati nisu nikada bili osvajači, makar su pokazali kroz cijelu svoju povijest borbenost kao „prvi vojnici na svijetu", b) Druga je njihova značajka etika i religioznost, c) Treće, osjećaj za pravdu, pravo, težnja i borba za slobodu, d) Četvrto: osjećajnost, koja često svraća poglede s prave stvarnosti i vodi do velikih iluzija i nada u pomanjakanju realizma.

Ove je karakteristike Lukas ustanovio komparirajući hrvatsku i srbijansku kulturu i mentalitet. Zaključak je bio Jugoslavijanedvosmislen: hrvatstvo i srpstvo se međusobno isključuju zbog razlike u mentalitetu, koja proizlazi od razlike kulture i povijesti, stoga jugoslavenska država nužno mora biti instrument nametanja kulturne hegemonije, bilo Hrvata nad Srbima (što Hrvatima nije bio cilj), bilo Srba nad Hrvatima (što se je u praksi manifestiralo kao balkanizacija i primitivizacija hrvatske kulture i hrvatskog naroda općenito).

U jednome radu Lukas je bit svojih pogleda o odnosu kulture i naroda u kontekstu ideologije jugoslavenstva sumirao ovim riječima:„Jugoslavenstvo je isto tako psihička abstrakcija i nije drugo nego aprioristička formula, kojom se htjelo na osnovi vanjskih značajka, posebice jezika, riješiti nacionalno pitanje ovdje na Jugu, bez obzira na to, da su ovdje već postojale izgrađene tri duhovne stvarnosti i tri narodne individualnosti. Poglavito pogreška jugoslavenske kulturne cjelovite zamisli kod njezinih pokretača bila je ta, što oni nisu vidjeli, da je svaki od naroda na Jugu prema duhu već ostvario svoju kulturnu ideju i dalje je sa životom razvijao, te što su prešli preko aksioma, da svaki posebni oblik kulture živi jedino od isključenja drugih posebnih kultura. U svakoj se kulturi očituje posebna crta, koja je luči od drugih kultura, zato svaka ima svoju strukturu, i odnos pojedinih sastavnih česti je za svaki narod drugačiji. Baš iz tih razlika stvaraju se narodne kulture".

Definirajući pojam narod Lukas je zapisao:"Kako je pak svaka kultura izraz posebne narodne duše, jer narod i nije drugo nego duhovno načelo i jedna duhovna obitelj, rođena iz žrtava, uspomena, boli i veselja u prošlosti te želja, da živi zajednički u sadašnjosti, to već ta hrvatska posebna kultura stvara od Hrvata poseban narod".

Za Lukasa kultura je „više ili manje uravnotežena i harmonička sinteza ćudorednih načela naučnih spoznaja, društvovnih i pravnih uredaba, estetskih tvorevina na polju umjetnosti i književnosti, te materijalnih uspjeha na gospodarskom polju".

Prema Lukasu, „nigdje u svijetu ne stvara narode metaforički i nijemi glas krvi, već glas kulture, svijesti, volje, osjećaja i govora", jer je „biološki glas krvi" samo „sirova materija, a da dobije pravu vrijednost, treba joj forme i ideje, a tu ideju daje u najvećoj mjeri nacionalna ideja".

Zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture

U svojim člancima i studijama Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture, koji je bio ugrožen stvaranjem jugoslavenske države, u kojoj je kulturna agresivnost barbarogenijskog mentaliteta ugrožavala Hrvatskahrvatski zapadnoeuropski identitet. Prema Lukasovu mišljenju, Hrvate uz Zapad i Rim nije vezala državna snage Italije, jer je tada nije ni bilo, nego ih je uz Zapad povezala kulturna i vjerska ideja, koju su dobivali preko Romana. Upravo je ta veza bila zaslužnom da su Hrvati mogli prije svakoga drugog slavenskog naroda organizirati svoju državu. Kulturna nadmoć ranijeg romanskoga etničkog supstrata pružila je Hrvatima sredstva za uređenje države i za pravnu organizaciju. Sve se kod Hrvata, ističe Lukas, „izgradilo utjecajem Zapada i vjera i hierarhija, organizacija i pravo, kraljevski naslov i oblik krune, umjetnost i književnost, i to tako redovito, da je svaki pokret na Zapadu našao odjeka u hrvatskim zemljama".

Kultura i civilizacija bile su, dakle, Protiv JugoslavijeU svojim člancima i studijama Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture, koji je bio ugrožen stvaranjem jugoslavenske države, u kojoj je kulturna agresivnost barbarogenijskog mentaliteta ugrožavala hrvatski zapadnoeuropski identitetsukus Lukasovih istraživanja i promišljanja, a one su, dakako, produkt tisućgodišnje misli naroda i čovjekova života na određenom tlu, u svome prostoru. Upravo su geopolitičke silnice te koje prema Lukasu određuju pravce života svakog naroda, a one se manifestiraju u njegovoj povijesti i kulturi. U djelu „Geopolitička osnovica hrvatskog naroda" Lukas je tako istaknuo da se povijest naroda ne može odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, a kako taj utjecaj nije privremen, nego trajan i neprekinut proces koji se odvija iz naraštaja u naraštaj, on određuje tradiciju koja oblikuje karakter i pojedinca i naroda. Uz Pilara Lukas je nesumnjivo bio jedan od prvih kreatora geopolitičke misli u Hrvata, kao i jedan od najistaknutijih geografa svoga vremena u Hrvatskoj.

Kao što ističe ugledni politički geograf mr. sc. Mladen Klemenčić:"Politička geografija u Hrvatskoj nažalost nema niti bogatu, a niti dugačku tradiciju. U razdoblju do Drugog svjetskog rata moguće je govoriti jedino o političkogeografskim elementima u radovima pojedinih autora. Kronološki prvi objavljeni rad koji je takve značajke imao bio je 'Politički zemljopis hrvatskih zemalja' negeografa Ive Pilara iz 1918. Najviše se strukom bavio Filip Lukas koji je u više svojih radova unosio političkogeografske, navlastito geopolitičke elemente (ponajprije pod utjecajem tada vodeće njemačke škole). Lukas je bio i jedini geograf toga vremena koji je opetovano koristio pojam geopolitika". Najvažniji Lukasovi radovi iz područja geografije i geopolitike bili su „Geografijska osnovica hrvatskog naroda" (1925.) te djelo „Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu" (1942.).

Od Lukasovih geopolitičkih i kulturoloških studija posebno su za tadašnje povijesno-političke prilike bile važne one u kojima je branio hrvatski identitet Dalmacije i Dubrovnika, koji su se našli na udaru politike talijanizacije i posrbljivanja. U jednom je radu tako pisao: „Kada se generički prouči pitanje naše kulturne i političke cjelovitosti, vidi se da je baš ideja cjelovitosti, prvotno spontano, stvorena u Dalmaciji, kada je ta zemlja bila središte hrvatske države: to se vidi u naslovu Petra Krešimira:'Kralj Hrvatske i Dalmacije'. Tu su ideju prenijeli kasnije dalmatinski Hrvati: Šubići, Draškovići, Berislavići i drugi, samo u kontinentalnu Hrvatsku, a s njome i ideju hrvatske državnosti. Ona je bila ondje u narodu jače uvriježena nego ovdje preko Velebita, pa se u to doba preporoda odmah spontano očitovala u zahtjevu ujedinjenja hrvatskih zemalja. Potom nije banovinska Hrvatska u ime nekog imperijalizma nametnula dalmatinskim Hrvatima tu ideju, već obrnuto, dalmatinski su Hrvati, onda kao i sada, tražili sjedinjenje u ime nacionalnog principa, kao i u ime historijskog državnog prava. Dalmacija, kolijevka hrvatstva (...) nikada ne će prihvatiti tendencije cijepanja pod vidom mediteranske kulture".

Braneći pak hrvatski karakter Dubrovnika – čiju književnost velikosrbi i danas nastoje prisvajati, hoteći tako kompenzirati vlastito kulturno siromaštvo – Lukas je zapisao:„Ako se sada postavi pitanje na osnovi etničkih osobina, (...) koje su narodnosti bili stari Dubrovčani i jesu li oni bili Hrvati ili Srbi (...) onda se na to može odgovoriti istom onda kada se ispitaju momenti koji su za narodnost odlučni. Svaki narod ima svoje subjektivne i objektivne značajke koje ga čine posebnim socijalnim bićem među drugim narodima. (...) Vjerske, kulturne, a i etničke razlike između Srba i Dubrovnika tako su očite da ih je ispravno zapazio i Stefan Dušan (g. 349.), srpski vladar, malo decenija prije propasti srpske države, pa naziva Dubrovčane Latinima, a Dubrovnik latinskim gradom. U tom kulturno-etničkom obilježju grada Stjepan Radićočituje se ona prvotna duhovna snaga, koja je odvajala Srbe od Dubrovčana. Ona se očituje i u činjenici da Dubrovčani Srbima nisu dopuštali ni prenoćiti unutar gradskih zidina, već je pri zapadu sunca zvonilo na vratima Pila zvonce, koje i danas ondje stoji, i opominjalo pravoslavce, da se iz grada udalje. Pače niti sam car Dušan Silni, koji je inače davao Dubrovčanima povlastice u svojoj državi, nije smio prenoćiti u Dubrovniku...".

Sukob s HSS-om

Iako je Lukas cijenio seljaštvo, došao je u sukob s ekskluzivističkom seljačkom ideologijom Hrvatske seljačke stranke, koja je u vrijeme njegova predsjednikovanja Maticom hrvatskom bila stožerna hrvatska stranka. Lukas je ispravno naglašavao da seljaštvo nije jedini hrvatski stalež i da stoga ne može jedino kreirati hrvatsku politiku. Intelektualci, pisci i kulturni radnici su ti koji su za Lukasa glavni nositelji i tumači hrvatskih nacionalnih ideja. „Piscima je dužnost, u usto doba mora im to biti i ponos, da budu u prvom redu zastupnici naše konkretne obrazovanosti, pa zato ne smiju u njihovu stvaranju doći do izražaja ideje abstraktnosti, već želje i potrebe naše zajednice u sadašnjosti, kojoj su oni članovi i koja kroz njih progovara. Pisci moraju osjećati, da titranje njihove duševnosti ne dolazi od njih samih, već da predstavlja zajednicu s mnogim drugima, koji na svoj način kroz svoje individualne osobine to isto rade i svoju sredinu preobražavaju, da se tako stope sve narodne snage u jedinstvenu narodnu volju".

Kasnije piscima zamjera i prigovara „da ne ulaze u okvir hrvatskog narodnog stvaranja (...), u njima prevladavaju strani utjecaji i neki internacionalni duh, bez obzira na naš narodni karakter, našu psihu i naše potrebe. Previše je tu apstraktnog i tuđeg među njima: previše oponašanja tuđih uzora stvorenih u tuđim sredinama za druge ljude i za drugu psihu, pa nije bez opravdanosti nabačena misao, da mi odavana nemamo naših hrvatskih pisaca. To je razlog da njihova djela ne nalaze pravog odaziva u narodu za koji su pisana...". Baš kao i Matoš, Lukas i Krišković, tako je i Lukas, kao što vidimo, kritizirao hrvatsku inteligenciju, koja se je u dobrom dijelu prodavala i dodvoravala stranim gospodarima, umjesto da bude u prvim Država je uvjetDakako, Lukas se s politikom Hrvatske seljačke nije sukobio samo zbog različitih gledišta o ulozi seljaštva i inteligencije, nego i zbog Mačekova odustajanja od samostalne hrvatske države, koju je Lukas kao vjerni Starčevićev učenik smatrao nužnim uvjetom ne samo nacionalne, nego i osobne slobode svakog pojedinca}redovima hrvatske borbe za slobodu i samostalnost.

Dakako, Lukas se s politikom Hrvatske seljačke nije sukobio samo zbog različitih gledišta o ulozi seljaštva i inteligencije, nego i zbog Mačekova odustajanja od samostalne hrvatske države, koju je Lukas kao vjerni Starčevićev učenik smatrao nužnim uvjetom ne samo nacionalne, nego i osobne slobode svakog pojedinca.

Ukratko, međutim, možemo reći da je zasluga HSS-a pod Radićevim vodstvom bila ta što je politički organizirao seljaštvo i upregnuo ga u kola hrvatske borbe za očuvanje narodne samobitnosti, dok je Lukas to isto učinio s hrvatskom inteligencijom.

Ovdje valja apostrofirati kako je Lukasov nacionalizam – suprotno bajkama koje je kasnije o njemu pripovijedao jugoslavenski režim - bio izrazito demokratske orijentacije. U predgovoru svoje knjige „Hrvatski narod i hrvatska državna misao" (1944.) Lukas je tako istaknuo:"... mene u izticanju hrvatske individualnosti, i u posljednjem redu u težnji za slobodom i nezavisnosti, nije vodila mržnja spram Srba – jer sam se uviek veselio svakom napredku Srbije i ostvarenju njezinih opravdanih težnja, očekujući jednako, da će i s njihove strane biti uzvraćeno Hrvatima za ono, što su Hrvati u prošlosti učinili za Srbe – već me je vodila samo ljubav za rođeni hrvatski narod". S obzirom na to da je Lukas bio sljedbenik pravaške ideje, njegovo shvaćanje hrvatskog nacionalizma nije moglo niti biti drugačije.

U govoru na Silvestrovo 1944., kad se je opasnost budućega jugokomunističkog pakla već jasno osjećala u zraku, Lukas je ponovno na brani ideje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti, te stoga ističe:" Naše ideje, za koje se borimo, jesu: sloboda i nezavisnost u svojoj vlastitoj državi, čovječnost i osjećaj pravde. Za to se borimo i to hoćemo postignuti. Te ideje se međutim dadu uskladiti s težnjama svakog drugog naroda, jer svaki narod ima pravo, da bude slobodan i nezavisan i da upravlja svojom sudbinom prema svome duhu, i svojim narodnim osobinama".

Istom je prilikom dodao:"Mi Hrvati ovaj rat (misli se na Drugi svjetski rat, nap. D.D.) nismo izazvali. On je došao bez nas, a uvučeni smo u nj neuklonjivim udesom neizravno, da se izbjegne veće zlo. Kad se je bivša država, u kojoj su Hrvati silom bili držani dulje od dva desetljeća, pod oružanim udarcem izvana mahom raspala, a za nju se nisu borili ni sami Srbi, koji su jedini u njoj uživali sva prava i povlastice, opravdano je bilo, da smo mi Hrvati upotriebili tu priliku, da se riešimo zle sudbine, koja nas je uništavala, i da ostvarimo nezavisnu državu, za kojom su naši naraštaji već stotinama godina čeznuli i bez koje ne može biti prave slobode. To pravo ne može nam nitko osporiti, najmanje pak one države i narodi, koji tvrde, da stoje na samoodređenju naroda na osnovici demokratskih načela. To pravo naroda na svoju slobodu i svoju državu formalno je u ovom ratu izraženo u takozvanoj Atlantskoj povelji, pa bi se logično svaki onaj, koji se borio protiv naše slobode i nezavisnosti, borio u isto vrieme i protiv samoodređenja i demokratskih načela, kao i protiv spomenute Atlantske povelje. Htjeti pak Hrvate uklopiti u novu Jugoslaviju, to bi bila veća nepravda no što slobodaje bila ona, koja je u godini 1918., kada se mišljenje i raspoloženje Hrvata moglo krivo prikazati. Ali poslije zbivanja za posljednjih 20 godina u bivšoj Jugoslaviji ne može biti nikakve sumnje, što Hrvati hoće i za što se bore. Hrvati i Srbi su dva izgrađena i posebna naroda, pa neka svaki od njih na svome poviesnom i životnom prostoru upravlja svojom sudbinom i stvara u svome duhu kulturna dobra".

Hrvati su, nažalost, ipak bili ponovno uklopljeni u novu Jugoslaviju, dok je Lukas – čiji su protivnici redovito bili i protivnici Hrvatske – nasilno bio istrgnut iz hrvatske nacionalne svijesti. Jednom kad hrvatski narod ostvari istinsku slobodu, Lukas će, međutim, kao utjelovljenje idealizma i etičnosti, nesumnjivo biti uzdignut na pijedestal hrvatske političke misli 20 st., u elitni kvartet koga još čine Šufflay, Pilar i Krišković. Bez njegova kulturno-političkog rada režim monarhofašističke Jugoslavije vrlo bi vjerojatno napravio još mnogo veću štetu za hrvatsku nacionalnu svijest, nego što ju je uspio napraviti. Svojim zaslugama u obrani hrvatske narodne samobitnosti Lukas si je podigao spomenik trajniji od mjedi. Spomenik koga ne mogu porušiti niti pamfleti, niti klevete, niti difamacije koje protiv njega i danas dolaze iz jugoslavensko-protuhrvatskih krugova, kojima je svaka ideja hrvatske države odbojna i zazorna.

Ovaj kratki osvrt na Lukasov život i intelektualno-političko djelovanje zaključit ćemo riječima koje je o njemu napisao hrvatski književnik Vinko Nikolić. Tim se riječima nema što dodati:" Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz kolijevke hrvatstva; ono je rasplamsala neugasiva baklja, prije tisuću i više godina upaljena na žalima našeg plavog Jadrana. Nije Lukasovo hrvatstvo nasrtljivi šovinizam, niti nacionalistički imperializam, koji gazi i otima tuđe, - nego plemenita i nesebična ljubav prema vlastitom narodu i rodnoj grudi; ovo rodoljublje vlastitu slobodu ne traži u ropstvu drugih naroda, niti svoje blagostanje u tuđem osiromašenju. Lukasovo je hrvatstvo duboko etičko i humano; ono, lišeno svake mržnje prema drugim narodima, pa i prema Srbima, koji se onako poniješe prema Hrvatima, počiva na ljubavi prema vlastitom narodu, pa je stoga protiv svake nepravde prema drugom narodu; njegovo hrvatstvo je duboko demokratsko, demokratskije od mnogih zapadno-europskih demokracija, jer Lukasova demokracija ne mjeri dvostrukom mjerom, sebi i drugome prema vlastitim interesima, jer njegova je demokracija, duboko ukorijenjena u njemu, nikla na ognjištu naroda s drevnim demokratskim ustanovama i shvaćanjima".

Davor Dijanović

Literatura:

Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997.

Dubravko Jelčić, „Izopćenik iz javnog pamćenja: Filip Lukas", u: Književnost u čistilištu, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 97.-108.

Dušan Žanko, „Lukasova obrana Hrvatske", u: Svjedoci, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1998., str. 217.- 226.

Vinko Nikolić, „Filip Lukas: Ideolog hrvatskog nacionalnog otpora u prvoj Jugoslaviji. Povodom 85-god. života i 50-god. objave prvog znanstvenog rada", u: Vinko Nikolić, Izabrana djela (ur. Dubravko Jelčić), Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 383. – 400.

Mladen Klemenčić, „Suvremena politička geografija i geopolitika", Geografski glasnik, br. 57, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 1995., str. 135.-145.

Emil Čić, „Uz 40. obljetnicu smrti Filipa Lukasa: Život posvećen ostvarenju hrvatske države", Narod, br. 56, 15. svibnja 1998., u: Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja, naklada Čić, Zagreb, 2011., str. 76.-81.

 

Uto, 18-12-2018, 17:44:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).