(Geo)političke teme i mete

Detalji

Objavljeno: 11. listopada 2010.

Pobunu u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje «velike Srbije» prema spisu «Homogena Srbija», čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je izdan 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tom se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste «velike Srbije». Prema Moljeviću, Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati «homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive (...) Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih...»(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 05. listopada 2010.

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi sačinjavali Srbi. A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – «nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo». Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali». Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 04. listopada 2010.

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe «da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim 'izlaskom van' potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, time dokazuju kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata».(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 03. listopada 2010.

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se je razvoj omladine još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u «duhu Kominterninih direktiva», te dodaje: « U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije». Milovan Đilas diveći se SSSR-u piše:«Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni». Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: «Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću».(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 30. rujna 2010.

Tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njega, jugoslavenski komunisti i partizani izgradili su političko-ideološku dogmatiku i mitologiju koja se – s obzirom na to da komunisti u Hrvatskoj, osim formalno, zapravo nikada nisu ni sišli s vlasti – uvelike nameće i današnjim naraštajima, bilo putem partizanskih filmova što se prikazuju na HTV-u ili putem priča jugofila i titoista na visokim političkim funkcijama. U tome do savršenstva izgrađenom sustavu laži može se prepoznati nekoliko osnovnih teza: komunisti i partizani pobunili su se protiv mrskog okupatora i njegovih domaćih pomagača te narodima Jugoslavije donijeli slobodu; jugoslavenski antifašizam čist je kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi; Josip Broz Tito neprijeporni je velikan povijesti zaslužan za obranu od nacionalsocijalizma/fašizma; ako je uopće komunizam počinio zločine, ti su zločini devijacija od izvorne komunističke ideje koja je plemenita i prepuna brige i ljubavi za cijeli ljudski rod.(D.Dijanović,Politički zatvorenik)

Detalji

Objavljeno: 21. rujna 2010.

Kako nas je izvolio obavijestiti Deutsche Welle, tijekom 10. Međunarodnog festivala književnosti u Berlinu – na kojemu je ove godine, kao slučajno, u centru pozornosti istočna Europa - ljubitelji književnosti mogli su nazočiti predavanju o «kulturnoj budućnosti Balkana». Koje se točno zemlje smatraju dijelom Balkana nije izrijekom naznačeno, no to se dade vrlo lako zaključiti. Naime, književnici koji su sudjelovali u raspravi su Borka Pavičević iz Srbije, Dubravka Ugrešić iz Hrvatske i Beqe Cufaj iz Kosova. Riječ, je, dakle, o zemljama bivše Jugoslavije, tj. – da se poslužimo novokomponiranim lingvističkim besmislicama - o zemljama Zapadnog Balkana ili Jugosfere. Već sama činjenica što Hrvatsku predstavlja Dubravka Ugrešić, upućenima u njezinu biografiju reći će mnogo toga. Dubravka je, naime, početkom devedesetih godina napustila Hrvatsku, što je kasnije pravdala tobožnjim medijskim napadima na nju, iako je svima vrlo dobro poznato da su stvarni razlozi bili posve druge naravi. (D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 17. rujna 2010.

Pred Višim sudom u Beogradu započeo je postupak za rehabilitaciju zapovjednika tzv. Jugoslavenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Draže Mihailovića, koga je vojni sud proglasio krivim za izdaju i ratne zločine, nakon čega je bio streljan 17. srpnja 1946.g. Zahtjev za rehabilitaciju podnijeli su njegov unuk Vojislav Mihailović, Srpska liberalna stranka, dio društava političkih zatvorenika i pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini. Neovisno o tome kakav će biti ishod ovoga postupka, sam je četnički pokret u Srbiji već rehabilitiran. Naime, pripadnici četničkog pokreta po svim su pravima izjednačeni s pripadnicima partizanskog pokreta, tako da Srbi danas ponosno ističu kako su u vrijeme Drugoga svjetskog rata imali "dva antifašistička pokreta". Srbija je tim potezom onemogućila daljnje podjele unutar srpskoga naroda, a kako "međunarodna zajednica" ne vidi nikakav problem u rehabilitaciji četnika, već, štoviše, dijeli odlikovanja "đeneralu" Draži, to je Srbija tim potezom još dodatno učvrstila svoj međunarodni ugled "antifašističke zemlje".(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 12. rujna 2010.

Pisati o povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i nakon demokratskih promjena isuviše je nezahvalan posao. U vrijeme komunističke Jugoslavije postojala je samo jedna službena istina o NDH - ona koju je propovijedala komunistička partija i njezini crveni apostoli. Kako su se pisali radovi o Drugome svjetskom ratu, te kakve su se «znanstvene» metode pritom koristile, ponajbolje nam ilustrira poznati primjer profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolske nastave. Svoju je Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: «Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno». Nije, dakle, bilo moguće objektivno proučavanje povijesti Drugoga svjetskog rata, pa tako ni povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske. (D.Dijanović)