Da će situacija nastala proglašenjem nezavisnosti Kosova imati velike reperkusije na razvoj zbivanja u BiH iz dana u dan postaje sve jasnije i očitije. Pisali smo na portalu o nemaloj mogućnosti srpskih nastojanja da u razmjenu za, sad već svoju bivšu pokrajinu za sebe ušićare neku pogodnost na drugome području, a svi znaju da najveće pretenzije Beograd trenutno ima prema Republici Srpskoj. A najnovija zbivanja u BiH upravo potvrđuju teoriju o tome da je proglašenje nezavisnosti Kosova tek početak prvoga poluvremena utakmice. Naime, prije par dana iz Sarajeva su počele pristizati vijesti o navodnom nestanku originala Daytonskog sporazuma. Kako je prenijela Hina, član predsjedništva BiH Nebojša Radmanović tvrdi da u originalnom tekstu navodno stoji kako članovi Predsjedništva BiH mogu tražiti zaštitu vitalnog nacionalnog interesa kad se donose odluke u vezi s financijskim ustanovama i međunarodnim obvezama BiH. Bildtovim izmjenama to im je pravo navodno osporeno. Glasnogovornik OHR-a Oleg Milišić potvrdio je kako je Carl Bildt doista tehnički intervenirao 1996. godine u svezi s odredbama daytonskog sporazuma koje se odnose na Ustav BiH, no pri tom je istaknuo kako je to odavno poznata činjenica. Kazao je i to kako OHR prikuplja potrebne informacije da bi Radmanoviću odgovorio na adekvatan način. A ako je sporna činjenica zaista poznata već duže vrijeme, onda je zasigurno signifikantno da se ona od strane srpskih predstavnika na svijetlo dana izvlači baš sada.(mmb)

 

 

Nakon što je konstituiranjem novoga saziva Sabora, a nakon dugotrajnoga štrajka glađu, popraćenog angažmanom dijela hrvatske intelektualne elite i Katoličke crkve (vidi primjerice: Apel Ustavnom i Vrhovnom sudu RH u vezi s Branimirom Glavašem), Branimir Glavaš je ipak pušten iz pritvora da se brani sa slobode. Međutim, afere vezane uz njegovo suđenje nikako ne prestaju, dapače, čini se da nikada nisu bile jačeg intenziteta. Tako je, paralelno s njegovim izlaskom na slobodu buknula afera s rušenjem kuće u Dubrovačkoj ulici 30 u Osijeku u kojoj su, po optužnici u tzv. slučaju selotejp, pripadnici Samostalne uskočke satnije 1991. zatvarali i zlostavljali srpske civile, a zatim ih odvodili i likvidirali na obali Drave. Rušenje se dogodilo prije zakašnjelog dolaska policije sa sudskim nalogom o zabrani daljnjeg rušenja. Mjesec dana kasnije redakcija splitskog tjednika Feral Tribune najavila je (u ponedjeljak) da će se obratiti Europskoj komisiji i svim međunarodnim tijelima zaduženim za pregovore s Hrvatskom i upozoriti ih na, kako kažu, skandalozni tijek suđenja Branimiru Glavašu i sramotne događaje koji ga prate, za što odgovornim smatraju službenu hrvatsku politiku. Suzdržavajući se na ovome mjestu od nekih dubljih analiza i komentara, postavit ćemo samo nekoliko pitanja, koja svakako potiču na razmišljanje.(mmb)

 

 

Skupština Kosova u nedjelju je u Prištini aklamacijom usvojila deklaraciju o neovisnosti te pokrajine od Srbije. Promatrajući čitavu tamošnju situaciju neutralno i iz objektivnoga kuta, primjetan je znatan raskorak između logike stvari i međunarodnoga prava. Kao što znamo, druga se Jugoslavija sastojala od šest republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Vojvodine i Kosova. U Ustavu iz 1974. godine republikama je bilo priznato pravo na samoodređenje do odcjepljenja (ne i autonomnim pokrajinama), pa je tako Jugoslavija normativno (iako ne i stvarno) postala konfederacija. Što se pak Badinterovoga rješenja tiče, pravo na odcjepljenje potpisale su sve republike osim Srbije, čak i Crna Gora iz toga vremena. Međutim, i po tumačenju Badinterove komisije ovim pravom nisu bile obuhvaćene bivše autonomne pokrajine.(mmb)

 

 

Milan Ivkošić prošli tjedan osvrnuo se u Večernjem listu na javno okupljanje u organizaciji Kruga za trg za povratak imena Kazališni trg, a o kojem smo mi već puno pisali na Portalu. Budući da je Ivkošić jedan od ponajboljih komentatora danas u Hrvatskoj, sa zanimanjem smo pročitali njegov zadnji članak u kojem iznosi svoje dojmove sa skupa kojemu je sam nazočio. Pa tako Ivkošić piše da je skup bio pomiren sa svojom uzaludnošću, i da je Hrvatska izgubila interes za samu sebe. S obje ove konstatacije, međutim, teško se složiti. Prvo, skup nije bio uzaludan, već je dio procesa započetog Bozaničevim govorom na Bleiburškom polju u kojem se odnos prema komunističkim zločinima pokušava izgraditi na kritičkim temeljima. Drugo, nije Hrvatska izgubila interes za samu sebe, već su interes za Hrvatsku i novinarstvo lišeno propagande "izgubili" hrvatski mediji, uključujući i onaj za koji radi sam Milan Ivkošić. Pa mu se zato sve čini tako crnim.(mm)

 

 

U organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća u srijedu 13. veljače 2008. održana je tribina "Kako do vrhunskog visokog školstva?" na kojoj su sudjelovali prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Antonije Dulčić, savjetnik Nacionalnoga vijeća za visoko školstvo, i akademik Slaven Barišić. Rektor je vrlo opsežno govorio o stanju na Sveučilištu u Zagrebu,  Bolonjskom procesu, i o potrebi da se sačuvaju znanstvena istraživanja na Sveučilištu. Prof. dr. sc. Antonije Dulčić opisao je podrobno rad Nacionalnoga vijeća za visoko školstvo, probleme koje je Vijeće pritisnuto bolonjskim rokovima imalo, način na koji Vijeće trenutno radi, i posao koji je još potrebno obaviti. Akademik Slaven Barišić, čiji govor donosimo u nastavku, razmotrio je pitanje zašto je Hrvatskoj potrebno vrhunsko visoko školstvo. Na predavače nadovezali su se i slušatelji svojim interesantnim pitanjima, odnosno brigom za budućnost hrvatske visoke naobrazbe. Vrlo zanimljivu tribinu nažalost nije popratio veći posjet, što je još jedan od pokazatelja kako u hrvatskom društvu nije razvijena svijest o ključnoj ulozi školstva u razvoju i opstanku zemlje.

 

 

Nakon godinu dana suđenja u Vukovaru je završeno suđenje za strašan zločin počinjen 17. na 18. veljače 1992. pri kojem je u svojoj obiteljskoj kući u Cerni ubijen bračni par Olujić i njihovo dvoje malodobne djece (16 i 13 godina). Optuženima, nekadašnjim pripadnicima Hrvatske vojske, izrečena je ukupna kazna od 57 godina. Osobi koja je po optužnici naredila počinjenje zločina dosuđena je maksimalna kazna od 20 godina, dok su neposredni počinitelji, od kojih su trojica imala tek nešto više od 18 godina u trenutku zločina, dobili manje kazne. Pod pretpostavkom da je suđenje bilo pošteno, može se zaključiti kako je brzina sudskog postupka i presuda ispala primjerena težini zločina. No, ovaj sudski postupak nažalost je iznimka. Zločin u Hrvatskoj nije uvijek zločin. Istrage i sudski postupci vode se po potpuno nejasnim kriterijima. Za tisuće stradalih civila i vojnih zarobljenika tijekom Domovinskog rata nitko nije kriv. Ni za mučenja, ni za ubijanja. Zašto?  Zato što se zločinima radije manipulira na najružniji način, prvenstveno kao sredstvom za unutarnjopolitičke obračune.(mm)

 

 

Kako prenose mediji skupina od petnaestak mladih i maskiranih počinitelja je 13. veljače, dvadesetak minuta poslije ponoći, oštetila zgradu Učeničkog doma Vukovar u vukovarskoj četvrti Borovo naselje. Tom prilikom bejzbolskom palicom i ciglama razbijeno je 18 prozorskih stakala te nogom provaljena ulazna vrata doma. Kako kaže ravnatelj doma Želimir Hincak, tamo je bilo 15-20 mladića srpske nacionalnosti koji su bili maskirani i sa šalovima Crvene zvezde te su imali jednu bejzbolsku palicu kojom su razbijali prozore. Nogom su razvalili i ulazna vrata kada su željeli ući u čemu ih je spriječio noćni čuvar. Nakon toga su se razbježali, a ubrzo je došla i policija. Učenici tvrde da su napadači prilikom napada psovali Hrvatsku, Tuđmana, govorili im da su ustaše, vikali "ovo je Srbija", ali i prijetili djevojkama silovanjem i da će se vratiti ako ih izdaju. Mnoga djeca u trenutku kada su pristigli mediji još uvijek u stanju emocionalnog šoka i straha. Pogledajmo sada što kaže policija. «Zasad ne možemo govoriti o međunacionalnom incidentu jer obrada još traje, a nije poznat ni motiv» - rekao je zamjenik načelnika PU Miroslav Janić. I ostao živ.(mmb)

 

 

Još dvije tužne priče o hrvatskom pravosuđu. Parnice su bile posve različite, ali ih povezuje isti ishod. I, u oba je slučaja sudjelovao isti odvjetnik, jednom je "dobio", jednom je "izgubio". Za komentar slučaja u kojem je izgubio dobio je široki medijski prostor, kojeg nije dobila oštećena strana u slučaju u kojem je zastarom taj odvjetnik pobijedio. Naravno, gubitnici smo svi mi, odvjetnik uvijek dobiva. A naši nezavisni mediji ponašaju se selektivno, kao i obično.(djl)