Kako je u Hrvatskoj već ustaljena praksa da se svima i svakom (osim naravno Hrvatima) dijeli šakom i kapom - pa je slijedom takve politike otvoreno tržište nekretnina za državljane EU i puno prije ulaska u EU, ili se primjerice srpskim povratnicima dijele nekretnine i de facto vraćaju stanarska prava - stoga i ne treba previše čuditi veliki broj zahtjeva za povratak nacionalizirane imovine strancima koji su nekada živjeli u Hrvatskoj. To je pitanje do sada bilo riješeno Zakonom o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji priznaje pravo povrata hrvatskim državljanima, a strancima samo u slučaju bilateralnih ugovora. Međutim, ukidanje ove "diskriminacije" traži i Europska komisija, pa će se nema sumnje politička elita požuriti učiniti nešto po tom pitanju bez obzira koja bi na kraju mogla biti konačna cijena. A kako sada stvari stoje, odnosno prema posljednjim podacima iz 2006. godine, podneseno je preko 4000 zahtjeva za povrat imovine strancima - iz Italije (1034), Austrije (676), Izraela (175), Njemačke (143), SAD-a (140) i Slovenije (114), te oni već danas teže oko 750 milijuna kuna, što je naravno iznos koji može samo rasti.(mmb)

 

 

I dok je renesansa u Europi svoj puni zamah doživjela još u 15. stoljeću, kao pokret u kulturi inspiriran antičkim razdobljem ljudske civilizacije, ovih dana svjedoci smo jedne druge renesanse - one inspirirane velikosrpskom politikom. Sve je počelo rehabilitacijom četništva u Srbiji, gdje danas valjda pola srpskih parlamentaraca svoje političke korijene ima u četničkom pokretu – zamislimo samo što bi se dogodilo u Lijepoj Našoj kada bi pola sabornika izjašnjavali kao ustaše! No, iako četnici trenutno možda ne raspolažu umovima kakvi su bili predstavnici one prave renesanse, poput primjerice Leonarda da Vincija ili Michelangela, njihovim sadašnjim predvodnicima i perjanicama ponovno oživljenog četništva na uloženom trudu u borbi za «ugrožena srpska prava» treba skinuti kapu. Uz pomoć nešto hrvatskih renesansnih intelektualaca i moralnih vertikala, četnički pokret počeli su sada uspješno rehabilitirati i u Republici Hrvatskoj. (mmb)

 

 

Ako je hrvatski general doprinijevši okončanju rata spasio od sigurne smrti tisuće, a za vrijeme njegova zapovijedanja ratnim operacijama dogodi se smrt jedne ili više osoba, je li taj general heroj ili ratni zločinac? Svaki je rat sam po sebi zločin, ali kao u svakidašnjem životu tako i u ratu točno se zna tko napada i tko se brani, a notorna je činjenica da je na Hrvatsku početkom devedesetih godina izvršena agresija od strane Srbije i JNA uz svestranu pomoć pobunjenih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su se digli protiv svoje vlastite države Hrvatske. Prema tome napadač se zna i zna se jako dobro kako bez tog napadača rata ne bi uopće ni bilo. Generalima i svima drugima u pobjedničkoj vojsci općenito, a pogotovo onoj koja se branila, nikada nije suđeno u povijesti čovječanstva do dana današnjeg. Oni su na strani dobra i po jednostavnoj logici koja je temelj civilizacije njima se ne sudi. S druge strane, generalima poraženih vojci znalo se suditi - posebice za ratne zločine. No, ne samo da se nikada u povijesti nije dogodilo da se sudi onima koji su se branili i obranili, nego nikada se to nije dogodilo a da se pri tome amnestira agresorska strana koja je izgubila rat! (mmb)

 

 

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još puno vremena, buru koju je pokrenula već sama najava da bi se prof. dr. Miroslav Tuđman mogao pojaviti kao jedan od kandidata se ne stišava. Nakon komentara u svezi s Miroslavom Tuđmanom, uslijedile su i kalkulacije s trenutnim premijerom Ivom Sanaderom, isto kao jednim od potencijalnih kandidata. Osim glasina, krenule su i prve ankete, manje i više ozbiljne. Jednu manje ozbiljnu našli smo na Portalu Javno.hr i prenosimo je na kraju ovog teksta prvenstveno zbog duhovitog komentara čitatelja koji ide uz nju - malo smijeha nikom ne će škoditi. Mi se ovdje pak podrobnije osvrćemo na anketu Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravka (UBIUDR) u kojoj su se branitelji između ostaloga izjašnjavali o tome tko ima najviše šanse postati budući predsjednik Republike? Treba ovdje reći kako se spomenuta braniteljska udruga izdvaja i inače svojim aktivnostima, i kako si je već i prije dala truda kroz ankete sakupiti mišljenja branitelja i onda to prezentirati široj javnosti. Dakle, što se branitelja obuhvaćenih anketom UBIUDR-a tiče, a radi se o uzorku od 500 osoba na području pet hrvatskih županija (Istarskoj, Osječko-baranjskoj, Splitsko – dalmatinskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Zagrebačkoj) jedina dva kandidata s izglednom prednošću su uprava ona dva zbog kojih se trenutno najviše troši tinte u našim novinama. Točnije, kao kandidata s najviše šanse da postane sljedeći predsjednik Republike 44% ispitanika u anketi UBIUDR-a vidi trenutnog premijera Sanadera, dok 35% vidi Miroslava Tuđmana. Osim Jadranke Kosor s 11% glasova, ostali kandidati prikupili su vrlo mali broj glasova.(mm)

 

 

Posljednjih nekoliko dana hrvatske medije preplavile su raznorazne polu-najave o mogućoj kandidaturi aktualnog premijera Sanadera za fotelju predsjednika države na nadolazećim predsjedničkim izborima. Iako su nas hrvatski političari već odavno navikli da je, kad su oni u pitanju apsolutno sve moguće, ipak pomalo iznenađuje da Sanader te i takove insinuacije nije otklonio nego ih čak na određeni način sam i potiče. Naime, predsjednik se Mesić o mogućoj Sanaderovoj kandidaturi izjasnio poprilično negativno, a Sanader mu je replicirao kako takvih ambicija općenito definitivno ima, a da predsjednika ne će birati Mesić nego birači. Dakle, mogućnost vlastite kandidature za sad je ostavio otvorenom. Bilo kako bilo, tu i takvu ideju nije potrebno nadugo komentirati na način koliko bi za ovu državu takav razvoj događaja bio dobar ili ne, jer o Sanaderovoj politici se sve zna. Ono što je u ovom trenutku možda više važno jest pozadina čitave priče, odnosno, što se iz nje može iščitati o trenutnoj političkoj situaciji i stanju kako u državi tako i izvan nje. A slagalicu je zapravo vrlo jednostavno složiti, ali ono što izađe kao rezultat i ne može se nazvati previše obećavajućim. Stvari, naime, stoje ovako. Sama premijerova navodna kandidatura implicirala bi zapravo da se radi o najobičnijem bijegu, odnosno napuštanju broda koji tone.(mmb)

 

 

Kako piše Večernji list, plenarna sjednica HHO-a koja će se održati do kraja mjeseca odlučit će hoće li se počasni predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak vratiti u Odbor. Unutar same organizacije postoji navodno više struja od kojih su neke Čičku sklonije više, a neke manje, ovisno valjda o vlastitim ideološkim i političkim opredjeljenjima i osobnim interesima. Takvo raspoloženje unutar same organizacije ne treba čuditi ako se u obzir uzme činjenica da je HHO oduvijek po svojim djelovanjima i zalaganjima organizacija koja prvenstveno propagira određene političke opcije, dok su zaštita ljudskih prava i sloboda bili tek zgodan paravan. Uostalom, proteklih smo godina u Hrvatskoj sve više svjedoci bujanja raznoraznih nevladinih udruga i udruga "civilnog društva" koje su u zbilji sve prije nego nezavisne, a kroz prizmu vlastitih interesa filtriraju samo određene situacije, podobne za komentiranje i razvlačenje po njima ionako prijateljski naklonjenim medijima. (mmb)

 

 

Koliko je unutarnja politička situacija u Hrvatskoj danas zapravo nakaradno groteskna pokazuje i nedavno objavljeno otvoreno pismo Srpskoga demokratskoga foruma i njegova predsjednika, velikog zagovornika srpskih prava u Hrvatskoj, Veljka Džakule, inače jednog od vođa SDS-a i SAO Krajine 15-ak godina nakon završetka svih ratnih zbivanja. Dotični se Džakula za razliku od primjerice brojnih hrvatskih branitelja, nakon vojnoga sloma velikosrpske ideje u Hrvatskoj, zapravo poprilično dobro snašao. Njegova «udruga» od raznoraznih sponzora dobiva financijsku potporu od nekih 6 milijuna kuna godišnje, što je mora se priznati poprilično dobra lovica koju vam netko daje da budete borac za srpska prava u Hrvatskoj. A s obzirom na tendenciozan način na koji ovdašnji mediji te i takve napore potpomažu, čini se kako je biti Srbin u Hrvatskoj trenutno mnogo isplativije nego primjerice biti Hrvat. Jer hrvatske udruge čija su nastojanja i zalaganja u ponešto drugom smjeru od onih primjerice SDF-a, financijsku pomoć bilo kakvih, a kamoli iznosa izraženih u milijunima kuna mogu samo sanjati. A kada se probude, shvate kako se još uvijek nalaze u državi u kojoj su, zaslugom ponajviše da ironija bude veća vlastitih političkih elita hrvatstvo i vrijednosti izborene Domovinskim ratom stavljene potpuno na marginu zbivanja, pa čak i predmet poruga. Jer svatko tko se usudi izjasniti Hrvatom i podići glas na besraman način na koji se država vodi, ponovno zbog viših ciljeva biva proglašen i označen kao primitivni priglupi desničar kojeg je odavno pregazilo vrijeme, politički gubitnik ili još gore fašist.(mmb)

 

 

Gužva oko moguće pojave ozbiljnog nezavisnog predsjedničkog kandidata koji ne pripada trenutnoj hrvatskoj političko-medijskoj oligarhiji se i dalje ne stišava. U mnogim novinama se na ovu temu pojavljuju članci i komentari - čiji je motiv u pravilu isti - braniti, odnosno sačuvati status-quo. Tako imamo kolumniste koji su s jedne strane inače puni kritika na račun Sanaderove Vlade, ali kada se na horizontu pojavi bilo što što bi moglo promijeniti današnju žabokrečinu redovi se složno zbijaju. Pa smo tako danas mogli pročitati osvrt Davora Butkovića u Jutarnjem listu kojim se hvali Ivu Sanadera što je odbio ideju o podršci HDZ-a Miroslavu Tuđmanu na sljedećim predsjedničkim izborima. Davor Butković ne bi bio Davor Butković kada bi se zadržao samo na tome, već je posložio i protokol za EPH s kojom bi se u buduće trebalo obračunavati s pokušajima stvaranja nove političke alternative.(mm)