U posljednje vrijeme često svjedočimo otkrivanju do sad prikrivenih strahota koje su nam u «nasljeđe» ostavili pripadnici komunističkog režima. Jedino «dobro» što se iz sveg tog može izvući jest da će nas brojne masovne grobnice iliti jezive jame koje su progutale ogroman broj ljudi neumoljivo podsjećati i ne će nam dati da zaboravimo sve strahote počinjene od strane Titovih komunista. Jer danas se u nekim medijima, od strane pojedinih političara, novinara pa čak i autora udžbenika iz kojih bi naša djeca trebala učiti činjenice, može čuti neka sasvim druga istina. Zločin je zločin, bez obzira da li je nastao kao posljedica totalitarističkih ideja u smislu komunizma ili fašizma i to je navodno jasno svima. No, ipak, se za iste jezive stvari uporno pokušavaju primijeniti različiti kriteriji. Stoga se tu prvenstveno radi o zlonamjernom prekrajanju činjenica. Pa smo tako, zbog opće medijske popraćenosti prisiljeni gledati i slušati skupove ostarjelih antifašista koji ni jednom riječju ne spominju da su se u sklopu njihove borbe dogodili tragični pokolji nevinih ljudi, Naprotiv, njihova okupljanja stvaraju sliku nekih tamo «simpatičnih» starčića koji su eto ostali zaglavljeni u nekom drugom vremenu i prostoru kojih se s nostalgijom prisjećaju. Kao i svog idejnog vođe Josipa Broza o kojem se naravno priča isključivo u superlativima. A na takvu prigodu i okupljanje tad još dođe i – tko drugi nego predsjednik Mesić i svi zajedno uzdižu nešto što je ne za veličanje, već za svaku osudu! Prije toga čujemo izjavu predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da mu je Tito draži od Tuđmana. Kako se Tito i Tuđman uopće mogu uspoređivati nije jasno. Što bi pomislili kada bi netko između Pavelića i Tuđmana izabrao ovog prvog. (mmb)

 

 

Ovih dana pažnju javnosti zaokuplja medijsko prepucavanje bivše glasnogovornice Haaškog suda Florence Hartmann i glavnog tužitelja iz procesa protiv Miloševića Geoffreya Nicea, koji su u mnoštvu međusobnih optužbi prezentirali toliku količinu «prljavog rublja» da je se ne bi posramila ni jedna zločinačka organizacija, a kamoli institucija koja bi trebala predstavljati Međunarodni sud pravde. Pravde? Prije bi se moglo konstatirati – nepravde i to one koja će, ako to ne spriječimo ostaviti najgoru moguću ljagu na imenu Domovinskog rata odnosno borbe hrvatskog naroda protiv srbočetničke okupacije. I što sve predsjednik Republike Hrvatske ima reći na to? Ovo: "Ona (Hartmann, op. ur.) je iznijela jedno mišljenje. Na tužiteljstvu je, na sudu je da dokaže suprotno. Teško je kad nemaš argumenata".(mmb)

 

 

U Jutarnjem listu objavljeno je u srijedu pismo bivše glasnogovornice Tužiteljstva Haaškog suda Florence Hartmann kojeg je ona poslala kao odgovor na pismo koje je neki dan istom listu poslao tužitelj istog, Haaškog suda, Geoffrey Nice. Hartmann tvrdi kako se tužitelj Nice borio za to da Milošević bude osuđen po mnogim točkama optužnice, što bi bilo dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za optužbu za genocid u Srebrenici (koja bi imala međunarodno-pravne posljedice). Pored toga, gospođa Hartmann spominje i prošli rad Geoffreya Nicea u britanskoj kontraobavještajnoj službi MI6. Cijeli ovaj rašomon, odnosno rasprava između bivše glasnogovornice Tužiteljstva i jednog od vodećih tužitelja Haaškog tužiteljstva u kontekstu rada cjelokupnog Haaškog suda koji je osnovao UN i odnosa Hrvatske prema njemu zasigurno zavrjeđuje komentar. Naime, sukob bi izgledao jadno i tragikomično, da se ne radi o Sudu čiji će rad imati, i ima, ogromne posljedice na, između ostalog, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i države.(djl)

 

 

Na Prisavlju i dalje vlada napeta atmosfera. Nakon žustrih napada Izvršnog odbora HND-a, ali i nekoliko kolega novinara s nacionalne televizije na novo izabranu glavnu urednicu informativnog programa Hloverku Novak Srzić, u njenu je obranu stao i Glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić. Na izjave koje iz HND-a pristižu o zapanjenosti činjenicom nepoštivanja negativnog mišljenja dijela kolega novinara o Hloverkinom izboru, Sutlić je poručio kako je procedura za postavljanje svih glavnih urednika ista, kako bi svi najprije trebali pomesti pred svojim pragovima te da je jedini kriterij u cijeloj priči stručnost, objektivnost i cjelovita istina. Ne možemo se oteti dojmu da se ovdje zapravo radi ne samo o borbi za očuvanje vlastitih pozicija, već prvenstveno o nezadovoljstvu koje izaziva činjenica da će Hloverkina riječ u mnogim stvarima u kojima je do sad vladala, uvjetno rečeno potpuna sloboda, ipak biti zadnja. Iako mogućnost da se na HRT-u dogode cjelovitije promjene u smislu načina rada postoji, ona je zapravo vrlo mala i najvjerojatnije se u tom pogledu ništa značajnije promijeniti neće. Najveća sposobnost koju je većina novinara javne televizije do sad prezentirala, upravo je brzina prilagođavanja «vanjskim» okolnostima. Zbog te se činjenice nameće pitanje zbog čega se konkretno Hloverki prigovara? Da je bila «režimski» novinar? Primjetno je da ni jedna od izrečenih optužbi nije konkretizirana, nitko od nezadovoljnika nije decidirano izrekao što mu to točno vezano uz njen rad smeta i potkrijepio svoje teze opipljivim argumentima. (mmb)

 

 

 

 

Izbor Hloverke Novak-Srzić za glavnog urednika informativnog programa HRT-a izazvao je brojne reakcije, od kojih su se u hrvatskim medijima vrlo glasno čule one negativne. Uvidom u to tko je u tim kritikama bio najoštriji može se zaključiti kako najveći kritičari izbora nove urednice dolaze iz istog medijsko-političkog kruga. Kruga u kojem se objektivnim novinarstvom priznaje jedino ono koje se uklapa u zadani politički okvir. A što se tog političkog okvira tiče, odnos prema hrvatskom nacionalnom pitanju sve prije nego nacionalan. S druge strane, i pored napada koje je kandidatura Hloverke Novak-Srzić izazvala, može se sumnjati da će se način izvještavanja HRT-a o hrvatskoj svakidašnjici znatnije promijeniti sada nakon što je ona izabrana.

 

 

Poznati su preliminarni rezultati istrage o uzrocima tragedije na Kornatima, u kojoj je smrtno stradalo jedanaest, a za život se još uvijek bori dvoje vatrogasaca. Rezultati istrage predočeni su premijeru Sanaderu, predsjedniku Mesiću te predsjedniku Sabora Šeksu, na za javnost zatvorenoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost. Dakle, prema zadnjim i svim do sada objavljenim podatcima, kornatska nesreća je posljedica posebnog nesretnog načina na koji se požar razvio, a bila je potpomognuta pogreškama pojedinaca i manjkavostima u organizaciji vatrogasnog sustava. Izvještaj o kojem se raspravljalo na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost ograničava se na probleme koji su se pojavili do razine županijskog zapovjedništva. S druge strane, svakom je jasno da kritike i promijene trebaju zahvatiti cjelokupni ustroj vatrogasne zaštite u Hrvatskoj, ako se išta ozbiljnijeg želi promijeniti na bolje za sljedeću ljetnu sezonu požara, kao i sve koje će uslijediti iza nje.(mm)

 

 

Negdje prije hrvatskoga ljetnog mrtvila, prekidanog samo požarima na obali i otocima, koji su dokazali žalosnu neorganiziranost, ali i ravnodušnost prema hrvatskom krajoliku (H. F. Amiel: domovinski pejsaž je duševno stanje), daleko prije jezive kornatske nesreće do koje možda ne bi došlo da osorna vlast nije zanemarila upozorenje Hrvatskoga kulturnog vijeća dano u obliku priopćenja dvadesetak dana ranije, dakle prije ljetne raspuštenosti koja je tragično završila, televizija, radio i poneke tiskovine bile su upoznale javnost s projektom koji bolno dotiče posve zanemaren kraj daleko od mora, dotično Žumberak. Radi se, naime, o projektu zračne luke koja će služiti NATO- snagama. Luka je smještena u Cerklju ob Krki, u Sloveniji, na samoj hrvatsko-slovensko granici, dakle na rubu hrvatskoga Žumberka. Oglasilo se bilo Ekološko društvo Žumberak, izjavu je dao i grkokatolički župnik Mile Vranešić koji će vjerojatno iz svoje Stojdrage vidjeti i čuti teške zrakoplove, slušat će ih bogme i svi Žumberčani. I ne samo slušati i gledati, nego i će njihove šume biti možda zalijevane gorivom koje avioni te vrste ponekad ispuštaju prije slijetanja.