Svaki dan svjedoci smo sve više i više pisama kao posljednjem obliku kojim se obični mali ljudi mogu boriti protiv političkih masa i njihovih medija kojima nas melju i pokušavaju oblikovati. Najsvježiji su primjer Bušićeva pisma na NY optužbe. On je u ponedjeljak odbacio navode iz opširnog teksta koji je u nedjelju objavio list New York Times, a u kojem ga se sumnjiči za napad izvršen 1975. godine na njujorškom aerodromu La Guardia, a u kojem je poginulo 11 osoba. Bušićevo pismo samo je jedno u nizu pisama u posljednje vrijeme – tu su ona u vezi Thompsona, Laptalova pisma, a šlag na tortu je zasigurno i slučaj Blanke Vlašić koju je jedan ugroženi urednik tiskovine čije ime na ovome mjestu ne ćemo spominjati otišao toliko daleko da su njegovi zlobni komentari u vezi s potpisom koji je Blanka stavila za mir u Tibetu, najbolji primjer podmetanja i pokušaja opstruiranja duševnog mira sportaša pred najvećim sportskim natjecanjem na svijetu. I koliko god ta pisma kojima se napadnuti brane bila iskrena i dolazila iz srca, koliko god se u njima vidi poštenje, rad, emotivnost... nažalost od buke koju proizvode ovi drugi ti krici previše kratko traju i brzo blijede. Sve to dokazuje samo da je hrvatsko novinarstvo, bez obzira koja stranka bila na vlasti, profesionalno prostituirano.(mmb)

 

 

Ljudska zloba prečesto zaista nema granica. Koliko je zlobe učinjeno istinskom domoljubu, dragovoljcu Domovinskog rata, čovjeku koji nikome zla nije napravio niti pomislio napraviti, od pripadnika njegovog vlastitog naroda. Širom Hrvatske zabranjuju se njegovi koncerti, a na radio postajama zabranjeno je puštanje njegove pjesme «Bojna Čavoglave». Ali, zašto? Samo zato što misli drugačije, što nije istomišljenik kvaziliberalne političke opcije koji sebe nazivaju demokratima, a ponašaju se na način da svakoga tko nije njihov istomišljenik proglašavaju negativcem i neprijateljem, imputiraju mu stvari koje nije učinio i sa kojima nema apsolutno nikakve veze. Sve to rade iz straha jer dotični, konkretno M.P Thompson, posjeduje karizmu, posjeduje moć uzdizanja nacionalnog naboja u širokim narodnim masama. No, treba pogledati i drugu stranu medalje. Koliko god su Thompsonove pjesme i stihovi hvalevrijedni, koliko god njegova karizma i sposobnost da u ljudima probudi onaj iskonski nacionalni ponos jest neosporan, ipak ostaje činjenica da je Marko Perković – pjevač. On trenutno na svojim leđima nosi breme, koje se potpuno neopravdano na njemu našlo, jer on zaista nikada, niti jednom svojom riječju, niti jednim svojim medijskim istupom nije tražio ulogu nekakvoga narodnog tribuna. Na njemu je, kako je uostalom već mnogo puta i istaknuo da pjeva o ljubavi, domovini i vjeri. I on to zaista i čini i na tome mu svaka čast. No, opravdano se postavlja pitanje je li je Thompson zaista osoba koja je spremna i sposobna taj teret svojevrsne moderne borbe za hrvatstvo u hrvatskoj državi nositi sama? Gdje li je hrvatska intelektualna elita i zašto je u toj mjeri uspavana da sve što bi ona u stvari trebala poduzimati prepušta čovjeku koji to nikada nije tražio, čovjeku koji je na kraju krajeva glazbeni umjetnik, a ova se gungula njemu jednostavno najviše samo dogodila.(mmb)

 

 

Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz zatražio je da se optuženiku za ratne zločine, vođi srpskih radikala, Vojislavu Šešelju nametne branitelj jer smatra da Šešelj svoje pravo da se brani sam koristi za opstrukciju sudskog procesa, priopćilo je Tužiteljstvo ICTY-a. Brammertz smatra da Šešelju treba odmah ukinuto pravo da se brani sam i da mu Sud odredi branitelja za nastavak suđenja. Zbog Šešeljeva ponašanja tužiteljstvo traži da se suđenje odgodi sve dok Sud ne donese odluku o njegovom zahtjevu. U obrazloženju zahtjeva navodi se kako Šešelj konstantno opstruira sudski postupak i koristi sudnicu za iznošenje svog političkog programa i zastrašivanje svjedoka. On je tijekom svog boravka u Haagu već postao poznat po svojim bahatim izjavama koje samo potvrđuju o kakvoj šaradi i «pravdi» tamo zapravo riječ. Šešelj je na Haškom sudu tako izjavio da s Karadžićem i Mladićem komunicira preko "posrednika". "Radije bi poginuo" nego tužiteljstvu Haškog suda odao informacije koje bi mogle "naštetiti mojim prijateljima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću", odgovorio je na upit suca kojega je zanimala vjerodostojnost njegovih navoda. Također je pozvao sud da ga, zbog njegove nacionalističke ideologije, osudi na najveću moguću kaznu poručivši kako će to samo osnažiti ideologiju stvaranja velike Srbije i ujedinjenja svih Srba. Dakle, između ostalog, otvoreno je pred službenim međunarodnim tijelima priznao istinu odnosno pravu pozadinu ratnih zbivanja početkom devedesetih. Jedini je problem što ta istina baš nikoga na Haaškome sudu previše ne zanima. Godine, sada se već sa sigurnošću može ustvrditi – izrazito neuspješne prakse istoimene institucije opravdano nameću pitanje je li ustanova kao što je Međunarodni kazneni sud najbolje mjesto za donošenje takvih odluka, odnosno odluka kojima se na manje više neposredan način utječe na rješavanje situacije na ovim prostorima. Naime, u nizu suđenja, od bivše Jugoslavije i južne Afrike do istočne Europe i mnogih država širom svijeta, u kojima su podignute optužnice za zločine protiv čovječnosti, one su povezane s političkim rješavanjem tamošnjih sporova, tako da je opasnost politiziranih optužnica velika.(mmb)

 

 

"Ostajem u politici i nakon prestanka predsjedničkoga mandata, ali ne kao član neke stranke već ću nastaviti promovirati hrvatsku politiku na način na koji to radim i sada", kazao je u petak prilikom otvorenja Hrvatske kuće u Pekingu Predsjednik Republike Stjepan Mesić. Mesić je rekao da, prema zakonu, kao bivši predsjednik ima pravo na ured predsjednika, osiguranje, vozača, tajnicu i ostale pogodnosti koje će mu pomoći da i dalje ostane politički aktivan. Ako Mesić pod nastavkom promoviranja "svoje" politike misli na istu onu koju aktivno prakticira od 2000. godine, Hrvatska u tom slučaju u skoroj budućnosti ne može očekivati ništa dobrog. Jer Mesić se tijekom svojih predsjedničkih mandata pokazao kao ključan čovjek u provođenju projekta koji Hrvatsku ne vodi u EU, već ponajprije, jedino i isključivo na Balkan. Svoje namjere demonstrirao je nizom upitnih političkih poteza - isprikom Srbima u Beogradu bez pristanka hrvatskih građana, tezom da se svi svima trebaju ispričati, prepuštanjem Hrvata u BiH njihovoj sudbini i tvrdnjom da Hrvatska nije ratovala s Crnom Gorom.(mmb)

 

 

Ovogodišnja proslava Dana domovinske zahvalnosti kao i Dana branitelja u Kninu, ponovno je dokazala na koji način dišu i razmišljaju predstavnici srpskoga naroda u Hrvatskoj. Ne da se nitko od Sanaderovih i Mesićevih «suradnika» tamo nije ni približio, nego su i ovoga puta odlučili sa strane kvocati i prigovarati, iznositi svoje primjedbe i opservacije, baš kao da su u ovoj državi oni daleko najpozvaniji za komentiranje apsolutno svega. Uzelac je tako istaknuo kako ga smeta da se toga dana vijenci polažu samo jednima, a ne i drugima. A kojim to drugima? Onima koji su nepozvani došli na hrvatski teritorij i izvršili agresiju? Ne sjećamo se da su Srbi morali braniti Beograd ili neki drugi srpski grad od krvoločnih Hrvata, zar bi se sad još morali i ispričati za eto nezgodnu činjenicu što smo u tome uspjeli? U svakom slučaju, Hrvati su 5. kolovoza donijeli vijence svim poginulim braniteljima. Zahvalili su se i pomolili za sve poginule branitelje među kojima je uostalom bilo i Albanaca, hrvatskih pravoslavaca, muslimana, Srba i pripadnika drugih naroda – dovoljno je samo pogledati listu poginulih pa bi Pupovac i kompanija možda shvatili da bi i oni imali kome tamo zapaliti svijeću. Naravno, kad bi floskule iza kojih se skrivaju, o tome kako su oni podržavali oslobođenje Hrvatske i bili protiv velikosrpskog pokreta – zapravo bile istinite.(mmb)

 

 

U tijeku oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine počinjena su rasprostranjena, teška djela ratnih zločina nad civilima, ratnim zarobljenicima i imovinom građana, kao što su ubojstva, mučenje, silovanja, nasilno protjerivanje, namjerni napadi na civilne objekte i napadi bez izbora ciljeva. Većina zločina je počinjena na teritoriju koji je bio pod kontrolom snaga bosanskih Srba. U većem dijelu protekloga desetljeća su ratni zločini počinjeni u Republici Srpskoj (bosanskom entitetu sa srpskom većinom)  prolazili nekažnjeno. Pravično i djelotvorno kazneno gonjenje u predmetima ratnih zločina  RS-ske uveliko bi doprinijelo nastojanjima širom Bosne da se ustanovi odgovornost. Osim toga, radi se o ozbiljnim kaznenim djelima, a suđenje u tim predmetima pitanje je od velikog interesa za žrtve i njihove obitelji. Prije nekoliko dana pred Haaški je sud izručen jedan od najvećih živućih zločinaca današnjice Radovan Karadžić koji je zajedno sa zapovjednikom Ratkom Mladićem kreator ratnih operacija u kojima su pobijeni deseci tisuća Bošnjaka i Hrvata. Karadžić je ujedno mozak i jedan od najzaslužnijih za nastanak nemoralne tvorevine koja je nazvana Republikom Srpskom, čiji je ujedno bio i predsjednik. Ono što bi nama trebalo u ovome trenutku biti posebno zanimljivo jesu znakovite izjave koje u vezi sa suđenjem Karadžiću pristižu od pojedinih svjetskih dužnosnika. Tako je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak izjavio u utorak navečer kako suđenje nedavno uhićenom Radovanu Karadžiću nije suđenje Republici Srpskoj jer taj entitet nije Karadžićeva nego je tvorevina Daytonskog sporazuma, nazvavši takva stajališta «apsurdnom demagogijom». Dakle zaključak je jedini moguć- za razliku od Hrvatske kojoj se u procesu protiv Gotovine, a putem forme udruženog zločinačkog pothvata već danas sudi, RS je i ovoga puta već unaprijed amnestirana! Time je posredno dan i odgovor na pitanje što će se sada s Republikom Srpskom događati.(mmb)

 

 

Na središnjoj svečanosti proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 13. obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja" održanoj na nogometnom stadionu "Dinara" u Kninu, u utorak su govorili vodeći državni dužnosnici. Svake se godine tako od pripadnika hrvatske političke elite, 5. kolovoza mogu čuti hvalospjevi na račun hrvatskih branitelja i naroda koji se samo svojom hrabrošću i ljubavi prema domovini uspio obraniti od srpskog agresora. Šteta je ipak, da je taj isti 5. kolovoza samo jednom godišnje i da nam je do idućeg čekati punih dvanaest mjeseci. Jer, s obzirom na način na koji se hrvatska politika danas vodi, ni riječi o Oluji, braniteljima, i velikoj pobjedi u Domovinskome ratu do nove obljetnice iduće godine ne ćemo imati prilike čuti. Osim naravno u primjerice sasvim drugom kontekstu – prilikom izvještaja sa suđenja hrvatskim generalima u Haagu (o kojima jučer također nije bilo previše spomena) ili možda iz usta srbijanskoga predsjednika Tadića koji je i ove godine za dan velike hrvatske pobjede našao zaista samo «birane» riječi. (mmb)

 

 

U nedjelju poslijepodne održana je 293. po redu Sinjska alka, drevno viteško natjecanje koje se već tri stoljeća održava u spomen na događaj kad je, kako legenda kaže, oko 700 hrvatskih vojnika - stanovnika Sinja i okolice - zaustavilo prodor više od 50.000 turskih vojnika Mehmed-paše Čelića. Ovogodišnju Alku, tu prekrasnu manifestaciju hrvatske kulturne baštine, djelomice je pokvarila kiša povremeno ometajući i trkače. No, ovogodišnju Alku je osim kiše obilježila ponovo i politika. Naime, nitko se od vodećih državnih dužnosnika, a tu se misli na predsjednika države, premijera i predsjednika Sabora, nije pojavio u Sinju. Time je nesumnjivo dan još jedan doprinos širenju sada već po svemu sudeći nepremostivog jaza između onih koji vladaju hrvatskim narodom i samog naroda.(mmb)