Oko problematičnoga hrvatskog školstva, odnosno obrazovnog sustava u cjelini u medijima se odavno već lome koplja. Prijedlozi su različiti no vizija je ista, mnogo je toga što bi trebalo promijeniti i unaprijediti. No većina stručnjaka, posebice onih koji ne razmišljaju stranački i problematici pristupaju ponajviše sa znanstvenoga aspekta, drugim riječima stručno i objektivno, opravdano postavljaju pitanje, je li za ovu državu danas najoptimalnije moguće rješenje u svemu jednostavno prekopirati europski sustav, odnosno kao i u svim drugim sferama života automatski ispuniti sve želje i prohtjeve EU-je. Da li se itko od ljudi na vodećim pozicijama uopće zapitao može li to i hoće li na najbolji mogući način u Hrvatskoj funkcionirati ili će unijeti dodatni kaos u ionako već kaotični obrazovni sustav. Jer, prve poslijedice proeuropskih reformi itekako su vidljive, ali teško da se o njima, barem što se Lijepe Naše tiče može zaključiti išta pozitivno. Najveći su se problemi svakako ukazali na polju visokoga školstva u smislu takozvane bolonjske reforme, no situacija uopće nije bolja niti u nižim fazama obrazovanja. A što konkretno znači reforma školstva u Hrvatskoj koju od nas traži Europa? Europa forsira reforme jer na polju školstva sada već u zabrinjavajućoj mjeri «gubi» od primjerice Azije. No, opravdano se postavlja pitanje je li način na koji se spomenute reforme provode najoptimalnije rješenje. Jer, Europljani bi da svi učenici odnosno studenti budu prosječni, odnosno unutar njihovih zadanih fiktivnih gabarita «normale». S druge strane, ukalupljenost ubija izvrsnost, imaginaciju i individualizam, koji je jedna od poznatih karakteristika hrvatskoga naroda. Naravno, to ne znači da određene promjene i prilagodbe, odnosno inovacije koje naprosto nameće vrijeme i razvoj nisu potrebite, no upitno je koliko je uputno posve se odreći svoga prepoznatljivog sustava vrijednosti i pretvoriti mlade ljude u ukalupljenu šljakersku masu za Europu.(mmb)

 

 

Ovih dana godišnjih odmora zagrebačkim ulicama u slabom prometu izdvajaju se jednino brojni pauci, koji revno dižu nepropisno parkirana vozila. Što u našoj metropoli znači nepropisno parkirano vozilo? To je zapravo svako vozilo koje nije parkirano na za to označenom mjestu s istaknutom plaćenom kartom Zagreb parkingu, podružnici Zagrebačkog holdinga. Naime, propisi su toliko rastezljivo napisani da je praktički nemoguće u nekim dijelovima Zagreba, gdje nema označenih mjesta, legalno parkirati. Pa smo sretni kada nakon nekog obavljenog posla nađemo svoje vozilo tamo gdje smo ga i ostavili. Reklo bi se, svaka budala ima svoje veselje. I dok se mi eto tako unazad nekoliko godina, otkada je Zagreb parking prerastao u moćnu i visokoprofitabilnu kompaniju, zadovoljavamo malim uspjesima pri parkiranju, oni koji upravljaju javnim poduzećem Zagrebački holding posluju. U najvećem miru - bez uplitanja javnosti - koju se s vremena na vrijeme zabavlja perifernim temama. A, kako izgleda poslovanje u Zagrebačkom holdingu, nakon mjeseci i mjeseci otkada su procurile u javnost neke sumnje, a Igor Rađenović dobio po "glavi stanovnika", napokon doznaje Večernji list. U subotu je naime ovaj dnevnik objavio nešto više podrobnosti na temelju revizijskog izvješća koje je za Zagrebački Holding napravila revizijska kuća "BDO revizija Zagreb".(mm)

 

 

Prije nekih dvanaestak godina, točnije, godinu dana nakon Oluje u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora, uz sudjelovanje brojnih znanstvenih, političkih i javnih radnika, u Zagrebu je održan skup na kojem se raspravljalo o temi "Srbi u Hrvatskoj - jučer, danas i sutra". Tada su se na skupu, koji je pokušao odgovoriti na pitanje što su Srbi Hrvatima i što je Hrvatska Srbima, jasno artikulirale dvije opcije. Hrvatska je pluralna povijesna zajednica i Srbi su dio hrvatske povijesti, rekao je u uvodnoj riječi profesor Ivo Banac, koji je također podsjetio na tradiciju bliskih i produktivnih međuodnosa dva naroda, još od vremena ilirskog pokreta, pa je podizanje zidova između njih nazvao antipreporodom. Gorljivim govornikom pokazao se i Žarko Puhovski. On je izrazio želju da se, već tada dok su rane još doslovno bile otvorene Srbi pozovu na povratak, «jer bez njih ne će moći biti ni hrvatske demokracije». (mmb)

 

 

Udruga mladih antifašista grada Zagreba (UMA) u svome je priopćenju u utorak istaknula kako hrvatski političari (a vjerojatno pogotovo oni "lijevi") ne trebaju odlaziti na Bleiburg sve dok se ne utvrde imena ubijenih i ubojica, a Bleiburg prestane biti mjesto politizacije. Sličnoga je mišljenja (znenađenja li) i predsjednik Mesić koji je kazao kako je za njegov odlazak tamo još rano i kako se protivi svakoj politizaciji i manipulaciji brojem žrtava. Što se «mladih antifašista tiče» oni ovim i ovakvim istupima svima dokazuju smisao svog postojanja, a to je da predstavljaju produženu ruku većih igrača za ostvarivanje čijih ideologija služe. Što se pak Mesića tiče, taj je čovjek već toliko puta u svojoj karijeri promijenio mišljenje i odijelo da vjerojatno ni sam ne zna što zapravo misli i na čijoj je ono strani, barem dok se ujutro ne pogleda u ogledalo. Činjenica je kako u Hrvatskoj većinu vlasti još uvijek obnašaju komunistički činovnici ili njihovi politički nasljednici. A mnogi od njih su se uglavnom dobro dokazali u komunizmu - najviše po nesposobnosti i neznanju koje je rezultiralo dugogodišnjim katastrofalnim stanjem (a tako je i danas) i korupcijom u administraciji, upravi, gospodarstvu, sudstvu i tako dalje... Neki od njih - odnosno njihovih političkih mentora - sudjelovali su međutim i u mnogo gorim stvarima, u sustavnim pogubljenjima bez suđenja krajem Drugoga svjetskog rata.  S političkoga stajališta, izostanak lustracije doveo je do toga da su te strukture i dalje veoma moćne, što se najbolje vidi po neprocesuiranju svih ovih godina zločina počinjenih nakon Drugoga svjetskog rata.(mmb)

 

 

Nakon što je Damir Kajin prije nekoliko dana uspio spojiti nespojivo, ustvrdivši kako su svi oni koji slušaju Thompsona zapravo ustaše, a zatim da Thompson i cajke imaju istu publiku, nastavio je niz političkih provokacija, budalaština i insinuacija. Kazao je tako kako zapravo HDZ poziva talijanske separatiste, iredentiste i fašiste...a to je samo valjda prvi korak od dva da ustvrdi da ih zapravo zove Thompson, koji je – ironije li – i sam od dotičnoga političara prozvan fašistom. Tu se više ne radi samo o provokativnoj ustaškoj kapi, već o organiziranoj i orkestriranoj hajci protiv Hrvata «fašista i ustaša» koji postoje u glavama «antifašista» i njihovih srodnika. Da bi te antifašističke utvare postale stvarnost ponovno i uvijek fašisti i ustaše pronalaze se među Hrvatima, predvođeni valjda Thompsonom i njegovim suborcima koji pjevaju hrvatske domoljubne pjesme iz Domovinskoga rata, a ne partizanske, kako to pjevaju mladi i stari antifašisti u Kumrovcu, ali i u Zagrebu. No potrebno je pri tom razlučiti i one stare, prave antifašiste, od ovih današnjih «mladih i novokomponiranih». Samo, postavlja se pitanje, čemu osnivanje antifašističkih udruga u RH danas, ne podrazumijeva li to da onda u Hrvatskoj postoje i fašisti? Prema Ustavu u Hrvatskoj nema, niti može, niti smije postojati bilo kakva državna institucija koja se deklarira, pokazuje ili djeluje kao fašistička. O čemu onda ovi današnji «antifašisti» pričaju, i tko ih je i na temelju kojega to programa uopće oformio? Komu je danas potreban antifašizam, kada imamo slobodnu i samostalnu demokratsku Republiku Hrvatsku? Antifašizam u Hrvatskoj ima specifičnu ulogu - borbu protiv hrvatskoga nacionalizma. U toj borbi okupljeni su, ponajprije "bivši" komunisti, potom pojedini promicatelji velikosrpskih i jugoslavenskih interesa i hrvatski bedaci, a ovih posljednjih uvijek ima napretek.(mmb)

 

 

Kako piše Jutarnji list, Milanovićeva i Goldsteinova inicijativa da početkom rujna ove godine zajedno pohode Bleiburg i odaju počast tamošnjim žrtvama unijela je veliki nemir među pripadnike židovske zajednice u Hrvatskoj. Na te je najave reagirao i Efraim Zuroff, ravnatelj Centra Simon Wiesenthal, koji je obilježavanje obljetnice stradanja na Bleiburgu nazvao običnim ustaškim slavljem. S obzirom na brojne činjenice koje te njegove tvrdnje u potpunosti opovrgavaju, među kojima je najvažnija ona da je vezano  uz Bleiburg pobijeno najmanje stotinu tisuća ljudi, od kojih velika većina nije imala apsolutno nikakve veze s ustaštvom, jasno je da Zuroffovu slijepu subjektivnost nije potrebno opovrgavati, pa čak ni pretjerano komentirati. Jer izjave te vrste govore same za sebe i o osobi koja ih daje. Istovremeno, Davor Butković, također u Jutarnjem listu je u javnost plasirao vrlo pažljivo napisan članak na istu temu, ali iz potpuno drugačijeg kuta gledanja na stvar. On se o akterima ove aktualne priče izrazio biranim riječima, nazvavši Slavka Goldsteina čak i uglednim hrvatskim intelektualcem (čime se velika većina hrvatskih intelektualaca ne može pohvaliti da ih je itko ikada tako nazvao), koji eto o Bleiburgu čak priprema i knjigu. Bez sumnje, «novo i značajno» djelo suvremene hrvatske povijesne literature. S druge strane vođa najjače oporbene stranke u Hrvatskoj Zoran Milanović, iako poprilično mlađahan u usporedbi s drugim istaknutijim političarima u Lijepoj Našoj, već je prisiljen podvrgnuti se svojevrsnom političkom face-liftingu, nesumnjivo zbog kojekakvih, blago rečeno diskutabilnih poteza koje je od svog ustoličenja na čelo stranke povukao i uspio (barem prema dosad objavljenim istraživanjima) izgubiti jedan dio dosadašnjih SDP-ovih birača. Jer, što sada preostaje Milanoviću, pogotovo nakon ogromne greške odlaska u Srb i slavljenja četničkoga pokreta u Lici, što čak i u današnjoj Hrvatskoj teško može proći - nego čisti pragmatizam. Što je dobro primijetio srpski dušobrižnik blizak četničkim idejama Milorad Pupovac. Samo i on stvari izokreće. Nije Milanović išao u Srb kako bi mogao otići na Bleiburg, nego mora na Bleiburg jer je bio u Srbu. Sada treba na brzinu skrenuti oštro u desno, što god to značilo desno.(mmb)

 

 

Nakon što je predsjednik države jesenas već jednom prozvao vojnog ordinarija Jezerinca za uključivanje u predizbornu kampanju ovih je dana ponovno zapucao iz svog raspoloživog oružja. Gostujući u emisiji Hrvatskog radija, Mesić je rekao da Sveta Stolica treba reagirati na vojnog ordinarija Jezerinca jer u svojoj propovijedi čita pjesmu punu mržnje koja završava “Za dom spremni”. Istina je da je biskup Jezerinac uzeo tu pjesmu kao pogodnu – kao pjesmu ovog trenutka (i trenda zabrana) koja najbolje opisuje Domovinski rat. No Mesić po tko zna koji put skreće vodu na svoj mlin i izvlači stvar iz konteksta i itekako zna da se sporna sintagma zlouporabila za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i da se isto tako stoljećima prije koristila kao vojnički pozdrav. No, alergičan kakav je na sve što se može nazvati hrvatskim, a time poglavito na svećenstvo koje danas kao uostalom i kroz povijest predstavlja glavnu perjanicu očuvanja nacionalnoga ponosa i vrijednosti, Mesić ni ovoga puta ne preže od korištenja najprljavijih trikova i smicalica kako bi poslao poruku kako se bilo kakvo, kako on to kaže «mješanje» u politiku njega i njegovih istomišljenika ne će tolerirati. Međutim, šef države nema nikakvu zakonsku podlogu poduzeti sankcije prema «neposlušnom biskupu», jer prema ugovoru između Svete Stolice i Hrvatske, imenovanje vojnog biskupa isključivo je u nadležnosti Svetog Oca, a Ministarstvo obrane RH, odnosno hrvatska država, samo pruža logističku podršku za biskupovu službu.(mmb)

 

 

Osim anacionalnoga aspekta, političko djelovanje Kajina i njegovih istomišljenika ima i ideološki - klasni. Naime, što to «suvremeni liberalni intelektualaci» nude? Za većinu građana tek ispraznosti koje su već ovladale zapadnim zemljama. Bez ikakvih stabilnih vrijednosti na koje bi se mogle osloniti, masama je tako dozvoljeno tek puko odrađivanje života. Kao moralne smjernice, primjerice, mladima se rano putem medija serviraju devijantne reality emisije, u kojima šačica «hrabrih» postavlja nove trendove ponašanja dijelu društva kojem pogodnosti i prednosti prigrabljene od strane «suvremenih liberalnih intelektualnih krugova» nisu namijenjene. Recept je svugdje isti - emisije poput Big Brothera i Red Carpeta prikazuju se danas u svakoj europskoj zemlji. Sve posebnosti, koje su krasile europske narode, zato više nisu dobrodošle. Pa se zato protiv tih posebnosti mogu rabiti sva sredstva. I tu Hrvatska naravno nije iznimka. Štoviše, radi specifičnog političkoga okruženja Hrvatska je i na posebnom udaru.(mmb,mm)