Članci

Ustavi, lažovi i sluge

Detalji

Objavljeno Četvrtak, 28 siječnja 2010 18:00

Ustavi, lažovi i sluge

Sukladno starom i prokušanom propagandnom receptu koji kaže da «svaka laž, ako je dovoljno dugo ponavljaš, postaje istina» djeluju i određene političke-društvene strukture u Hrvatskoj. U posljednjih bezmalo dvadesetak godina tako je ne jedanput u tiskanim i elektronskim medijima ponovljena laž da je «Tuđman 1990. g. Srbe izbacio iz Ustava». Ta notorna neistina, međutim, ne dolazi samo iz redova srpskih političara, nego ju zastupaju i brojne – kako je takve u SSSR-u okvalificirao Lenjin – «korisne budale» iz redova hrvatskih političara, književnika i društvenjaka. Na izjave takvih lažova inače se ne vrijedi pretjerano osvrtati, no ponekad im – čisto iz razloga dekontaminacije političko-medijskog prostora – valja odgovoriti.

Što je, dakle, stvarna istina? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je ukratko podsjetiti na ustavnopravne promjene od kraja Drugoga svjetskog rata pa do danas.

Ustavotvorna skupština 31. siječnja 1946 g. donijela je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ustav je donijet po uzoru na Ustav SSSR-a iz 1936 g., a osnovni mu je cilj bio stvaranje podloge za učvršćenje vlasti s komunističkom partijom kao vladajućim tijelom. Federativna Narodna Republika Jugoslavija određena je kao «savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su na osnovi prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi». Na prijedlog Vlade Hrvatske, Ustavotvorni sabor donio je 18. siječnja 1947 g. Ustav Narodne Republike Hrvatske. Ustav je Narodnu Republiku Hrvatsku definirao kao «narodnu državu republikanskog oblika». U članku dva toga Ustava navedeno je da se u oslobodilačkoj borbi i u bratskom jedinstvu sa Srbima u Hrvatskoj «hrvatski narod (...), izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samoodređenje – uključujući pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima – ujedinio na temelju načela ravnopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije i njihovim narodnim republikama». Ustav je Srbima u Hrvatskoj jamčio ravnopravnost sa Hrvatima.

Godine 1953. donijet je Ustavni zakon Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a potom i Ustavni zakon Narodne Republike Hrvatske. No, glavna zadaća ovih promjena bila je institucionalizirati samoupravljanje na zakonskoj razini, tako da se za potrebe ovoga teksta nije nužno osvrtati na te promjene.

Sljedeće promjene uslijedile su 1963 g. Donesen je Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Njime je izmjenjen naziv države koji je sada uključivao ideološku odrednicu «socijalistička», čime se htjelo ukazati da je riječ o društvu koje putem samoupravljanja izgrađuje sustav koji je prvi stadij komunizma. Ustavom je poboljšan položaj Kosova i Metohije, jer je u Ustavu utvrđeno da u Socijalističkoj Republici Srbiji postoje autonomne pokrajine Vojvodina te Kosovo i Metohija; čime je autonomija obje pokrajine zaštićena na saveznoj razini. Iako je grb savezne države od tada činilo šest buktinja – što je simbolički ukazivalo na šest republika, a ne više na pet naroda – u Ustavu republike nisu bile navedene kao konstitutivni element federacije.

Iste godine donesen je i Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, s jednakom strukturom kao i savezni Ustav. Ustav SRH u Osnovnim načelima govorio je o udruživanju hrvatskog naroda u saveznu republiku na temelju prava hrvatskog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje. SRH definirana je kao «državna socijalistička demokratska zajednica naroda Hrvatske, zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju».

Rankovićeve brutalne metode obračunavanja s protivnicima režima, demonstracije studenata na Kosovu i u dijelovima Makedonije 1968., kao i demonstracije lijevo orijentiranih studenata u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu – koje su bile potaknute studentskim gibanjima u tadašnjoj Europi – dijelom su otvorile put novim ustavnopravnim promjenama. No, najbitnija su bila tadašnja nacionalna strujanja u Hrvatskoj s Maticom hrvatskom kao žarištem nacionalnog pokreta. Matica Hrvatska donijela je 1967. g. poznatu Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika, kojom se htjelo ukazati na neravnopravan položaj hrvatskog jezika prema srpskom. Drugo središte tadašnjeg pokreta bio je Centralni Komitet SKH s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar kao najpoznatijim protagonistima. CKSKH kritizirao je centralističke i unitarističke tendencije u Jugoslaviji te se zalagao za smanjivanje ovlasti federacije i jačanje tržišne privrede. Vodstvo CKSKH nije, dakle, – kako se to kasnije pokušavalo falsificirati – istupalo s programom stvaranje neovisne Hrvatske, već se zalagalo za reforme u Jugoslaviji, koje bi osigurale njezinu konsolidaciju i održanje. Nezadovoljstvo je izražavalo i tadašnje slovensko komunističko vodstvo koje je isticalo da je Slovenija diskriminirana prilikom raspodjele saveznih sredstava.

Sve su ove tendencije otvorile put novim promjenama na saveznoj i republičkoj razini. Uslijedilo je donošenje ustavnih amandmana 1967., 1968. i 1971 g. Najvažnije mjesto imali su amandmani iz 1971. Ovim ustavnim amandmanima SFRJ definirana je kao «državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih samoupravnih pokrajina Vojvodine i Kosova u sastavu Socijalističke Republike Srbije». Tom su promjenom kao konstitutivni elementi federacije prvi put označeni ne samo narodi, nego i njihove republike. Ove su promjene ojačale federalno načelo i – premda su bile dopune Ustava iz 1963 g. – de facto su predstavljale temelje za novo ustavno uređenje inaugurirano Ustavom iz 1974.

Ustav SFRJ iz 1974. zadržao je određenje Jugoslavije iz ustavnih amandmana iz 1971. kao «državne zajednice dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih samoupravnih pokrajina Vojvodine i Kosova u sastavu Socijalističke Republike Srbije». Ustavom je uvedeno tzv. načelo pariteta tj. ravnopravna zastupljenost republika i odgovarajuća zastupljenosti pokrajina u svim kolektivnim tijelima federacije. Josip Broz Tito izabran je za doživotnog predsjednika SFRJ i SKJ, dok je Predsjedništvo Republike (sastavljeno od devet članova – jedan iz svake republike i pokrajine te po položaju predsjednik SKJ) kao kolektivni šef države svoje funkcije trebalo preuzeti nakon Titove smrti.

Iste 1974. g. donesen je i Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, s jednakom strukturom kao i Ustav SFRJ. U osnovnim načelima stajalo je da je «Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj (...) izvojevao u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije (...) nacionalnu slobodu, vlast radničke klase te uspostavio svoju državu – Socijalističku Republiku Hrvatsku» te se dobrovoljno ujedinio u SFRJ temeljem prava na samoodređene, koje uključuje i pravo na odcjepljenje. SRH je određena kao «nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda i država narodnosti koje u njoj žive». Iako je ovim Ustavom Hrvatska prvi put određena kao «nacionalna država hrvatskog naroda», spominjanje srpskog naroda u definiranju Hrvatske kao države, dovelo je do ustavno-političkih rasprava o njihovom konstitutivnom značenju. Odnosno, postavilo se pitanje imaju li Srbi u Hrvatskoj legitimaciju na korištenje prava na samoopredjeljenje i odcjepljenje.

Međutim, ustavnopravno gledano, Hrvatska je već odlukama ZAVNOH-a konstituirana i kao država srpskoga naroda, što je kasnije bilo osnovom srpske dominacije u Hrvatskoj i ugnjetavanja većinskoga hrvatskog naroda. O tome prof. Zdravko Tomac kaže sljedeće:» Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj» (Zdravko Tomac, Predsjednik-protiv krivotvorina i zaborava, 2004.). Tomac dalje navodi: «Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH)».

Gledano dalje u povijest, prvi korak u priznavanju Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj poduzela je Narodna stranka predvođena Strossmayerom, Račkim i Mažuranićem. Hrvatski Sabor, sastavljen mahom od zastupnika zadojenih jugoslavenskim magluštinama (a upravo je jugoslavenstvo, a ne srpstvo – kako su ispravno pisali Šufflay i Oršanić – glavni protivnik hrvatstva), donio je 11. svibnja 1867. sljedeći zaključak: «Sabor Trojedne kraljevine svečano izjavljuje, da Trojedna kraljevina priznaje srpski narod, koji u njoj stanuje, kao narod istovjetan i ravnopravan s hrvatskim narodom» (Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, I., 1990. ). Težnje da se Srbima u Hrvatskoj prizna konstitutivnost kasnije će se posebno intenzivirati prilikom stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije početkom dvadesetog stoljeća; kad su Srbi svoju potporu da se Dalmacija ujedini s Hrvatskom uvjetovali priznanjem njihove konstitutivnosti u Hrvatskoj.

Ustav Republike Hrvatske donesen je 22. prosinca 1990 g. Republika Hrvatska određena je kao «nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina koji su njeni državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Talijana, Židova i drugih». Jedina promjena koju je Ustav iz 1990. u vidu Srba u Hrvatskoj učinio u odnosu prema Ustavu iz 1974. je ta da Srbi u Hrvatskoj više nisu konstitutivni narod, već nacionalna manjina, jer Srbi svoju matičnu zemlju imaju u Republici Srbiji, gdje je jedini konstitutivan narod srpski narod. Hrvatska je, dakle, i dalje država Srba u Hrvatskoj, ali više ne kao naroda. U Kotarevima Knin i Glina Srbima je posebnim Ustavnim zakonom zagarantirana politička i kulturna autonomija te ravnopravno sudjelovanje u svim oblicima vlasti recipročno prema udjelu u ukupnom stanovništvu.

Srbi, dakle, nisu – kao što se laže - «izbačeni iz Ustava», već im je priznat status nacionalne manjine, kao i svim drugim manjinama u RH. Nedugo nakon toga donijeta je i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Hrvatskoj. Komparirano s drugim europskim zemljama, srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj dobila je veća prava nego manjine u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. S druge pak strane, Hrvati u Srbiji dobili su kulturnu autonomiju tek nakon što je Milošević sišao s političke pozornice. Teza da je Tuđman Srbe izbacio iz Ustava, pubunjenim je Srbima poslužila kao opravdanje da se pobune protiv hrvatske države, jer, kao što je pisao Milovan Đilas – «Srbi ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali.

Uostalom, laž kao dio srpske strategije najbolje je opisao srpski književnik Dobrica Ćosić (kojega, uzgred budi rečeno, hvali Igor Mandić – jedan od zagovornika teze da u Srbi izbačeni iz ustava): «Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (Dobrica Ćosić, Deobe I., 1961.).

Tendencije posljednjih godina čini se da sve više idu smjeru da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda. Predsjednik «Udruge ratnih vojnih invalida i obitelji nestalih iz Srpske Krajine» Rade Čubrilo prošle je godine, kad se u Hrvatskoj slavila obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja, poručio hrvatskim vlastima «da će se Srbi koji su prognani kad tad vratiti u Hrvatsku». Predsjednik «Skupštine Srpske Krajine u progonstvu» Rade Ležajić istom je prilikom istaknuo da je uvjet rješavanja «srpskog pitanja» u Hrvatskoj «taj da im se vrati ustavni status konstitutivnog naroda» (Novi List, 4. kolovoza 2009.). U redovima hrvatskih «korisnih budala» prijedlog da se Srbima vrati status konstitutivnog naroda iznio je notorni Josip Boljkovac. Komentirajući taj prijedlog Boljkovca, predsjednik SDSS-a i donedavni saborski zastupnik Vojislav Stanimirović u intervjuu za Blic rekao je da «kao saborski zastupnik ne može sada o tome govoriti, s obzirom na važeću ustavnu definiciju, ali da će on i njegova stranka sigurno i to pitanje u perspektivi staviti na dnevni red» (Blic, 5. svibnja 2005.).

Na posljednjoj skupštini Srpskog narodnog vijeća, u prosincu prošle godine, usvojen je – kako pišu Novosti - «prijedlog za promjenu imena Vijeća srpske nacionalne manjine po kojem bi se umjesto toga koristio naziv Srpsko narodno vijeće, uz ime općine, grada ili županije, što je u skladu s Ustavnim zakonom». Tom prijedlogu, kao i ostalim usvojenim prijedlozima, cilj je da se srpska zajednica izdigne iz «pukog manjinskog položaja» (Novosti, Samostalni srpski tjednik, 25. prosinca 2009.).

Iz svega je rečenog posve razumljivo da je samo pitanje dana kada će Srbi u Hrvatskoj zatražiti status konstitutivnog naroda. Nije isključeno da će do toga doći možda već i prilikom sljedeće ustavne promjene. Ako pak Haaška (ne)pravda potvrdi da je Oluja bila «etničko čišćenje», tada nije uopće isključeno da će Srbi – osim statusa konstitutivnosti – zatražiti i ponovno razmatranje plana Z4. Šef srpske paraobavještajne ekspoziture Veritas, Savo Štrbac – koji blisko surađuje s tužiteljstvom Haaškog suda – i sam jasno potvrđuje da ako se u Haagu ospori legitimitet Oluje, da će plan Z4 ponovno doći na razmatranje: «Mislim da je realno očekivati da se taj plan vremenom ostvari, pogotovo ako se uzmu u obzir važne postavke u najnovijim optužnicama koje je Haški sud podigao protiv generala hrvatske vojske za počinjene ratne zločine nad Srbima».

Reaktiviranje plana Z4, razumije se, značilo bi i ponovni pokušaj razbijanja Hrvatske. Srbima se pritom nema što prigovoriti. Oni samo štite svoje interese. Krivce treba tražiti u odnarođenoj i sluganskoj hrvatskoj zavnohaaškoj upravljačkoj klasi, u – kako bi ih da je živ zvao Ante Starčević - herđavim slugama herđava gospodara.

Davor Dijanović