Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva - 2. dio

Gvozdansko

Današnje selo Gvozdansko nalazi se u dolini potoka Žirovca, na cesti koja vodi od Gline prema Bosanskom Novom, dvadesetak kilomatara od Dvora na Uni (Novigrada). U toj dolini razvijao se život, obrađivala polja, pasla stoka i činilo sve potrebno za proizvodnju hrane rudarima, majstorima kovačima novca i za vojnu posadu. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine slavnog grada Gvozdansko. Utvrda je spomenik hrvatskog graditeljstva, a kakvoča gradnje potvrđuje se kroz petstoljetnu opstojnost dojmljivih obrisa kula i zidova kaštela. Cijeli kaštel, od tlocrtne slike do građevinskih rješenja, nosi obilježja novog renesansnog duha, ali i srednjovjekovne obrambene građevinske tradicije. Izgradili su ga plemići Zrinski u usponu svoje feudalne moći, za potrebe čuvanja i iskorištavanja svojih novih gospodarskih planova. U okolnim šumama nalazili su se bogati rudnici srebra i olova, koji su omogućavali postojanu i junačku obranu Hrvatskog Kraljevstva od Turaka. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna u nizu važnih utvrda, kao dio hrvatskog obrambenog sustava, kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva - Antemurale Christianitatis.[1]

Gvozdansko

Za osvajanje gvozdanske utvrde Turci su dovukli veliku oružanu silu. Neki povijesničari opisujući događaje iz tih vremena spominju pet a neki deset tisuća osvajača. Međutim autori koji opisuju te događaje uz turske vojnike redovito spominju i vlaške martoloze.[2] Tko su to martolozi? Ime dolazi od grčke riječi martolos – grješnik, a označavalo je u tursko vrijeme kršćanina koji je bio pripadnik turskih pomoćnih četa na vojnim pohodima i osiguranju opskrbe redovitim četama[3], odnosno Turci su tako nazivali kršćane koji su služili kao vojnici u turskim pograničnim gradovima.[4] Koji su to kršćani zajedno s Turcima sudjelovali u ratnim pohodima na Hrvatsko Kraljevstvo?

Gvozdansko

Opisujući taktiku i ciljeve turskih prodora u Pounje mr. Ante Milinović spominje turske pomoćne vlaške čete i stočare, martoloza iz smederevskog i beogradskog pašaluka, kako se naseljavaju u predjele između Une i Vrbasa[5]. Navodi kako je pripremna faza napada na Zrinske gradove-utvrde trajala preko pedeset godina i temeljila se na iznenadnim brzim prodorima turske lake konjice koja je pustošila vatrom i pljačkom okolice utvrđenih objekata, zbog onemogućavanja preživljavanja posada tvrđava. Vlaške martoloze u pomoćnim četama Turci su poticali nagradama u vidu dobitka dijela ratnog plijena i pljačke. Turci su iskorištavali vjerski, etnički i regionalni antagonizam među domaćim življem, a posebno su nagrađivali one koji su prelazili na islam. Odvodili su hrvatsko pučanstvo u roblje, a time zastrašivali i poticali seobu radno sposobnog hrvatskog stanovništva na zapad. Martolozi su se svakodnevno mogli zalijetati preko Une, robiti, paliti i pljačkati, što im je i bio vojni zadatak, kako bi se ostvarila taktika „spaljena zemlja“.[6] Opisujući turska zlodjela autor navodi da je blisko susjedstvo turskih martoloza u najvećoj mjeri ugrozilo daljnji opstanak Hrvata i obranu zrinskog Pounja.

Gvozdansko

Povijest dolaska Vlaha u područja Bosne, a kasnije i preko Une u današnju Hrvatsku, opisuje i Ante Starčević u knjizi Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj.[7] Turci su običavali u osvojenim zemljama starce poubijati, odrasle rasprodati u ropstvo te ih raseliti po carstvu, žensku djecu također rasprodati, a mušku djecu preodgojiti u Turke. Starčević piše da se narod u vrijeme njegovog djetinjstva u Lici djelio na kranjce, katolike i Vlahe, koji su pak bili slijeditelji istočne crkve.[8] Hrvati su prozvali Vlasima one bjegunce koji su se poslije bitke na Kosovu 1389. raširili po Hrvatskoj. Opisuje dolazak Vlaha u Hrvatsku, njihovo naseljavanje, dobivene povlastice i zakone kojih su se Vlasi trebali pridržavati, ali nisu, već su započele pljačke i zlodjela s njihovim naseljavanjem.

Gvozdansko

Mještani Gvozdanskog oduvijek su bili čvrsti u katoličkoj vjeri. Iz prvoga poznatoga popisa župa Zagrebačke biskupije 1334. godine, vidi se pripadnost Gvozdanskog župi u Žirovcu. Popis župa iz 1501. spominje već tada katoličku župu u Gvozdanskom. To znači da je tada Gvozdansko živjelo punim zamahom. Dolaskom Turaka hrvatski katolički narod iz župe Gvozdansko i susjednih župa, naglo je počeo nestajati. Mnogi su ubijeni ili odvedeni u tursko roblje, dok je dio stanovništva pobjegao u progonstvo, u Austriju, Slovačku i Mađarsku. Početkom 18. stoljeća, tada već pod Austro-ugarskom upravom, u prostoru oko Gvozdanskog dolazi do većeg naseljavanjaVlaha najvećim dijelom pripadnika pravoslavne vjeroispovjesti. Gvozdansko naseljavaju i novi katolički žitelji, a godine 1769. obnavlja se srednjovjekovna župa pod patronatom sv. Filipa i Jakova. Tako su se pokazale sve tragične posljedice turskih osvajanja u Zrinskom Pounju. Lokalni ratovi donose nesreće vojnicima i civilima, posbno djeci i nemoćnima, ojadi ljude i zaustavi svaki napredak zbog smrti i razaranja. Tako je bilo nekoć, tako je sve do današnjih dana. Nije zato teško uočiti svu tragediiju koja je pogodila zrinsko područje kada su se sukobile dvije suparničke velesile, dvije različite religije i civilizacije, koje su baš u Pounju plesale svoj krvavi ples preko tristotine godina. Te su se posljedice pokazale u strašnoj depopulaciji, gospodarskom propadanju i kulturnoj zaostalosti tog prelijepog hrvatskog kraja sve do 20. stoljeća, s nastavkom sve do današnjih dana.

Gvozdansko

Prije Drugog svjetskog rata, živjelo je u Gvozdanskom preko 300 stanovnika. Nasljednici Vlaha iz turskih vremena, početkom Drugog svjetskog rata počinju opet harati, tada kao srpski četnici. Nastavlja se tako kolo zla po Lici, Bosni i Pounju. Zapamćen je jezoviti gencidni pokolj Hrvata na katolički Božić 1941. u Gvozdanskom.[9] Na sam Božić selo napadaju „partizani“, upravo za vrijeme podnevne mise. Pedesetak hrvatskih stanovnika na okrutan način je pobijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, selo i crkva uništeni i zatim spaljeni. Povjesničar Ante Milinović u svom opisu tih događaja donosi i cijelokupan popis ubijenih stanovnika Gvozdanskog, s opisom njihove smrti.[10] Preživjeli su neke detalje tih zločina u Gvozdanskom vidjeli i prepričali, pa je tako i Martin Grabarević doznao kako su mu okrutno i mučenički stradali otac, majka i drugi članovi njegove obitelji. Opisao je ta sjećanja u svojoj knjizi.[11] Danas je u Gvozdanskom podignut spomenik upravo na temeljima rodne kuće Martina Grabarevića, a na spomeniku se nalaze 55 imena osoba koje su stradale na Božić 1941. Spomenik svjedoči kako su nestale cijele obitelji, primjerice iz obitelji Grabarević 13 osoba, iz obitelji Vukorep 9 osoba, iz obitelji Borić 8 osoba... I tu nije bio kraj zločinima. Ponovilo se još jednom godine 1991. Zbog osvete svog poginulog druga pri napadu na Vukovar, pijani četnici upadaju u Gvozdansko. Na spomeniku, koji je podiglo Društvo Zrin, slijede imena troje starijih osoba ubijenih 1991. zbog osvete za nekog lokalnog četnika, stradalog u Vukovaru. Ubijeni su opet iz obitelji Grabarević, bračni par Mato i Ane, iz kuće preko puta spomenika. Zaklani su u podrumu kuće s još jednim rođakom, a kuća je potom opljačkana i zapaljena. Također 1991., ponovno je stradala i zapaljena župna crkva sv. Filipa i Jakova.

Gvozdansko

Danas je na žalost u selu tek desetak stanovnika koji dosljedno nastavljaju čuvati tradiciju hrvatskog čovjeka podno zrinske utvrde Gvozdansko. Oni žive i preživljavaju stoljećima, u vjeri i neprekidnoj borbi za opstanak.

[1] Hrvatski vojnik, glasilo HV, siječanj 2006.

[2] Mato Marčinko, Gvozdansko, Hrvatska Masada (Časnički klub 242 i HDPZ, Zagreb 1999.), str. 35

[3] Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik (ŠN, Zagreb 1991.)

[4] Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi (NZ MH, Zagreb 1978.)

[5] Ante Milinović, Zrinski zbornik, (Društvo prijatelja Zrina, Hrvatska Kostajnica 2/1997.), str. 141

[6] Isto kao 5, str. 145

[7] Ante Starčević, Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj (Lav Hartman i družba, Zagreb 1876.)

[8] Isto kao 7, str. 28

[9] Isto kao 5, str. 259

[10] Isto kao 5, str. 262 - 269

[11] Martin Grabarević, Kalvarija hrvatskog vojnika (Društvo prijatelja Zrina, Zagreb 1993.), str. 91-93

Damir Borovčak

 

Poveznice

Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva (1/3)

Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva (2/3)

Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva (3/3)

Pon, 27-02-2017, 07:35:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).