Članci

Strah od istine

Detalji

Objavljeno Četvrtak, 14 siječnja 2010 18:00

Strah od istine

Zavladao je veliki strah od hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. Na djelu su veliki pritisci s raznih strana kako bi se Hrvatska primorala da odustane od tužbe. Zato je napisana i protutužba Srbije kako bi se stvorio privid međusobnih ustupaka radi budućnosti i dobre suradnje, kako bi se stvorio privid da eto, ne odustaje samo Hrvatska, nego i Srbija od svoje tužbe. Na žalost ta tužba postala je bitan čimbenik koji je utjecao na predsjedničke izbore. Ako bi se na Sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji onda bi cijela strategija Haškog suda pala u vodu. Onda bi se potpuno diskreditirala ne samo politika Međunarodne zajednice, nego i znatnog dijela hrvatske politike i političara koji su ne samo bespogovorno prihvaćali krivotvorine Haškog tužiteljstva kao veliku istinu, nego su i propagirali tu neistinu kao istinu i pridonosili čak i pisanju optužnica i pronalaženju lažne argumentacije za takve optužbe. Pala bi u vodu i ambicija Međunarodnog suda u Hagu za područje bivše Jugoslavije da haškim presudama piše povijest raspada Jugoslavije i stvaranja novih država, ali ne istinitu povijest nego krivotvorenu povijest.

Tu ambiciju Međunarodne zajednice otkrila je još u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda daleke 1993. godine američka ministrica Madeleine Albright u svojem govoru tražeći da Haški sud ima i ulogu povjesničara u burnim procesima raspada Jugoslavije i stvaranja novih država. Na istom tragu Haški sud je u svojem izvješću 1998. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda svoju ulogu povjesničara nazvao najvažnijom zadaćom, iako ta uloga povjesničara nije u nadležnosti Haškog suda. Čak se može reći da je ona u suprotnosti sa Statutom Haškog suda, koji utvrđuje da sud ima pravo suditi privatnim osobama, a ne organizacijama, političkim strankama, upravnim jedinicama, a pogotovo ne državama. Dakle, Haški sud za razliku od Nürnberškog suda ovlašten je kazneno goniti samo pojedinačne osobe i pojedinačne zločine. To je i veliki nedostatak Haškog suda jer on već u startu isključuje svoju nadležnost da sudi za zločine protiv mira i za zločine agresije.

Mnogi su ukazivali na apsurdnost ambicije Haškog suda da bude povjesničar. O tome je među prvima pisao akademik Davorin Rudolf u Vjesniku od 16.3.2004. godine, pod naslovom: "Zar se još čudimo netočnim političkim kvalifikacijama povijesnih zbivanja u optužnicama Haškog suda?"

Akademik Rudolf naglašava da je više puta u Vijeću sigurnosti jasno rečeno da zadatak Haškog suda nije samo istraživanje i suđenje ratnih zločina nego i pisanje povijesti raspada Jugoslavije kako bi utvrdio istinu o stvaranju novih država u ratnom vihoru ali ne zato da bi se saznala istina, nego da bi se oblikovalo političko javno mnijenje radi projektiranja poželjne budućnosti.

U optužnicama protiv hrvatskih generala Markača i Čermaka više nego ikada, i grublje i javnije nego ikada Hrvatska je lažno optužena, jer je od žrtve agresije pretvorena u agresora i jer je državni i vojni vrh lažno optužen za planirano i ostvareno etničko čišćenje, a najveća vojna operacija oslobađanja Hrvatske - Oluja - okvalificirana je zločinačkim pothvatom.

Postavlja se pitanje zašto tužiteljstvo Haškog suda kao moćna "batina" međunarodne zajednice u novim optužnicama užasnim i najtvrđim riječima lažno optužuje Hrvatsku, zašto želi pisati lažnu povijest, odnosno krivotvoriti istinu o novijoj povijesti.

Postavljaju se spontano i druga pitanja. Zašto tužitelji Haškog suda žele pisati povijest? Mogu li tužitelji postati povjesničari? Jesu li kompetentni za to?

Bezbroj je argumenata koji pokazuju da Haški sud u stvari ne zanima povijesna istina.

Prije svega, nije moguće pisati povijest samo na osnovu istrage počinjenih zločina. Kriminalisti, tužitelji i suci nisu kompetentni da utvrđuju povijesne istine niti dovoljno poznaju situaciju da bi mogli pisati povijest.

Međutim, sve to tužiteljstvo Haškog suda i njegove sponzore ne brine previše jer i oni su svjesni da ne znaju i ne mogu napisati noviju povijest raspada Jugoslavije i stvaranja novih država u ratnom vihoru.

Njih, u stvari, ne zanima istina jer oni imaju prije nego što su počeli istraživati i navodno pisati povijest, već unaprijed napisanu krivotvorenu povijest. Neobjektivnim i djelomičnim istraživanjima uzimaju u obzir samo one argumente koji mogu kako-tako potvrditi njihovu, već unaprijed napisanu krivotvorenu povijest. Uzimaju kao dokaz samo ono što potvrđuje njihovu "istinu", a odbacuju sve brojne dokaze koje opovrgavaju takvu navodnu istinu.

Dosadašnja aktivnost Tužiteljstva haškog suda nedvosmisleno potvrđuje da se želi nametnuti sljedeće krivotvorine kao navodne povijesne istine:

1. Velikosrpsku agresiju kao uzrok rata pretvoriti u nacionalne sukobe i građanski rat u kojima nije bilo dobrih i loših i u kojima se nije moglo razlikovati agresora i žrtvu.

2. Domovinski rat diskreditirati kao navodno zločinački pothvat u kojem je Hrvatska bila dvostruki agresor; na Srbe u tzv. Krajini i na Bosnu i Hercegovinu.

3. Velikosrpsku agresiju pretvoriti u dogovorni rat srpskog i hrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine te krivnju za rat i ratne zločine ravnomjerno rasporediti na srpski i hrvatski nacionalizam.

4. Kriminalizirati ne samo državno i vojno vodstvo Srbije nego i Hrvatske, izjednačiti krivnju Miloševića i Tuđmana - Srbije i Hrvatske.

5. Osporiti legitimitet Hrvatske u oslobađanju okupiranih područja te stvarati podlogu za oživljavanje plana Z4 kao modela za budućnost u kojem će na Zapadnom Balkanu srpska manjina u Hrvatskoj imati ista prava kao albanska manjina u Srbiji i Makedoniji.

U ostvarivanju takvih ciljeva Haško tužiteljstvo se nije sramilo davati podršku četničkoj organizaciji "Veritas" na čelu sa Savom Štrbcem čiji se rukopis prepoznaje u dijelovima optužnica.

Cijelo vrijeme Savo Štrbac, kao zvučnik, između ostalog i gospodina Blewita, zamjenika Carle del Ponte, koji je napisao javnu preporuku o vjerodostojnosti organizacije "Veritas" kao provjerenog suradnika tužiteljstva Haškog suda, tvrdi da će optužnice koje Hrvatsku optužuju za zločinački pothvat i etničko čišćenje dokazati genocidni karakter Hrvatske države, te stvoriti ustavnopravnu i političku osnovu redefinicije Republike Hrvatske. U stvari, vrši se na različite načine pritisak da Hrvatska osudi svoju mračnu prošlost i da se pokaje i ispravi nepravde.

Ponovno se na političku scenu pokušava vratiti zloglasni plan Z4 iz 1995.

Još na konferenciji za novinstvo, kolovoza 2001., Savo Štrbac je izjavio: "Mislim da je realno očekivati da se taj plan vremenom ostvari, pogotovo ako se uzmu u obzir važne postavke u najnovijim optužnicama koje je Haški sud podigao protiv generala hrvatske vojske za počinjene ratne zločine nad Srbima". Osim toga, naglašava Štrbac: "Hrvatska je izvršila agresiju na Krajinu koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Srba i zaštitom Ujedinjenih naroda." Optužnice protiv generala Čermaka i Markača, do kraja su u skladu sa strategijom "Veritasa", koji je samo zvučnik policijsko-obavještajnih i velikosrpskih organizacija koje imaju svoje glasnogovornike i simpatizere i u Hrvatskoj.

Optužnice su potpuno u skladu s ciljevima koje velikosrbi cijelo vrijeme ponavljaju:

1. Republika Hrvatska nastala je na zločinu i etničkom čišćenju;

2. To etničko čišćenje planirao je i proveo državni i civilni vrh Hrvatske; i

3. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici su ratni zločinci.

Nakon eventualnih osuda generala Gotovine, Čermaka i Markača, "Veritas" se sprema službeno zatražiti obnovu plana Z4 za Hrvatsku, obnovu takozvane Republike Srpske krajine u Hrvatskoj.

Zato nije slučajno što se stalno iz državnog vrha Srbije "Oluja" kvalificira kao etničko čišćenje Srba. Također nije slučajno što visoki crkveni dostojanstvenici u Srbiji Hrvatsku optužuju za etničko čišćenje.

Treba jasno i argumentirano pokazati da ono što piše u optužnicama Haškog suda u kojima se vojni i državni vrh prikazuje kao zločinačka organizacija nije povijesna istina.

Zato je vrlo upitno stajalište da je naš nacionalni interes prihvatiti bespogovorno naredbe tužiteljstva Haškog suda i ne buniti se protiv lažnih optužnica, jer kako tvrde, samo tako ćemo brzo postati članica Europske unije i osloboditi se obveze da dijelimo sudbinu nestabilnih zemalja Zapadnog Balkana. Zastupam upravo obrnuto stajalište. Ako bi prihvatili da je hrvatska utemeljena na zločinu, ako bi šutke prihvatili da je Hrvatska agresor na Srbe u Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu, onda bi dali argumente onima koji tvrde da mi ne pripadamo Europskoj uniji, nego da smo dio Balkana te da hrvatsku sudbinu treba rješavati zajedno sa sudbinom nestabilnih i nedefiniranih država zapadnog Balkana.

Ponovo se i na slučaju Hrvatske potvrđuje da je borba za prošlost uvijek i borba za budućnost, odnosno da međunarodna zajednica krivotvorenjem prošlosti želi stvoriti pretpostavke za poželjnu budućnost.

Zato je opasno širiti iluzije da je međunarodna zajednica odustala od projekta Zapadnog Balkana koji se temelji na sljedećim ciljevima:

1. Stvaranje regionalne zajednice država nastalih raspadom bivše Jugoslavije minus Slovenija, plus Albanija u okviru regije želi se osigurati politika otvorenih granica sa slobodnim kretanjem ne samo roba i ideja nego i ljudi (radne snage). Zato će uskoro Hrvatska biti pritisnuta zahtjevom da prihvati stvaranje zajedničke zone trgovine kako ne bi bilo bitno s koje strane granice i u kojoj od država zapadnog Balkana žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci jer bi na neki način svi živjeli zajedno. Smatra se da se albansko-srpsko-makedonski odnosi i hrvatsko-srpski-bošnjački odnosi ne mogu riješiti bez uspostavljanja regionalnog zajedništva. Smatra se da će prestati zahtjevi za promjenom granica i stvaranjem velike Srbije, velike Albanije i velike Hrvatske samo onda ako svi Hrvati, svi Srbi, svi Bošnjaci, svi Albanci i svi Makedonci budu živjeli u regionalnoj zajednici u kojem će granice država biti formalne.

2. U ostvarivanju projekta zapadnog Balkana izuzetno je značajno da se Hrvatska pretvori u multietničku državu kako bi bila slična Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini te kako bi se problem manjina u svim državama Zapadnog Balkana mogao rješavati na istim načelima. Zato međunarodna zajednica ne inzistira na povratku svih prognanika i izbjeglica nego prije svega Srba u Hrvatsku kako bi Hrvatska od nacionalne države hrvatskog naroda postala multietnička država te kako bi se onda na istim načelima rješavala autonomija Albanaca u Srbiji i Makedoniji i Srba u Hrvatskoj.

3. Haške optužnice trebaju pomoći da se potisnu s političke scene svi političari koji ne prihvaćaju da se povijesnim falsifikatom stvore pretpostavke za programiranu zajedničku budućnost.

Zato će se nastojati na sve moguće načine onemogućiti svi oni koji ne prihvaćaju projekt razaranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, a Bosne i Hercegovine kao države tri ravnopravna naroda u kojem će Hrvati imati ista prava kao i ostala dva naroda.

Ako se najtežim optužbama obezvrjeđuju stvaratelji hrvatske države i proglašavaju zločincima, ako se Domovinski rat od ponosa pretvara u sramotu, onda Hrvatska kao demokratska država ne samo da nema šanse postati članica Europske unije, nego nema šansu ni na opstojnost jer ono što je utemeljeno na zločinu ne može opstati - mora propasti.

Zato je pitanje svih pitanja: Smiju li se prihvatiti takve optužnice?

Ogroman dio hrvatskog naroda uvjeren je da Oluja nije bila zločinački pothvat, da Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, da za takve monstruozne optužbe nema argumenata, ali svejedno bez otpora ili bilo kakve pobune tvrdi se da nemamo alternative nego nevine ljude slati u Haag, čak tražiti od njih da se ponovno žrtvuju za svoju domovinu. Teza da se nevinost mora dokazivati je opasna teza i podsjeća na olovna vremena staljinizma kada je Staljinov tužitelj Višinski, ne samo tvrdio nego postupao po načelu: Moje je pravo da te optužim, ja ne moram dati dokaze da si kriv, jer ti moraš dokazati da si nevin! Kako je moguće da veliki demokrati barem koji tvrde da su veliki demokrati podržavaju stavove tužiteljstva iz Haga koji podiže optužnice bez dokaza na osnovu falsificiranja povijesti, tražeći da optuženi dokazuju svoju nevinost.

Nikada nisam osporavao potrebu da se sudi svima onima koji su počinili zločine i u obrani ili koji su neposredno odgovorni za te zločine po zapovjednoj odgovornosti, ali sam se žestoko suprotstavljao meni nerazumljivoj hrvatskoj politici koja se mirila s lažnim optužbama koje su kriminalizirale Domovinski rat. Smatrao sam kao i što danas smatram da se ni po koju cijenu takve laži ne smiju prihvatiti kao navodna istina.

Još 2000. godine na Spomen-groblju u Vukovaru rekao sam: "Ako gospoda iz Haaga neistinito pokušavaju izjednačiti agresora i žrtvu, ako žele oslobodilačke akcije proglasiti planiranim smišljenim zločinačkim akcijama i na osnovu toga suditi našim generalima, onda treba energično reći: dosta gospodo iz Haaga."

Samo istina o Domovinskom ratu oslobađa krivnje ne samo branitelje nego i hrvatski narod i hrvatsku državu. Najmanje što se može učiniti za branitelje i sudionike Domovinskog rata je obrana od lažnih optužbi.

Zato nije dovoljno tvrditi kako će se braniti istina samo na Haškom sudu. Istinu o Domovinskom ratu potrebno je znanstveno utvrditi i poduzeti veliku diplomatsku i političku akciju, kako bi se krivotvorena povijest, koju nameće Tužiteljstvo Haškog suda i dio međunarodne zajednice, opovrgla.

Tužba Međunarodnom sudu pravde za genocid Srbije sjajna je prilika da se argumentirano sruše krivotvorine Haškog suda i da se utvrdi istina o velikosrpskoj agresiji, o zločinu protiv mira, zločinu agresije i zločinu genocida. Uništili su Srbi u potpunosti Vukovar, razorili su brojne hrvatske gradove. Npr. Županja je granatirana preko 1000 dana, logori u Srbiji i u Crnoj Gori tužni su dokaz agresije genocida. Kada se otvori rasprava o tužbi Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde saznat će se istina. Tada će biti srušene krivotvorine Tužiteljstva Haškog suda, pokazat će se neodrživost koncepcije udruženog zločinačkog pothvata. Optužbe protiv Oluje kao udruženog zločinačkog pothvata bit će srušene. Bit će srušena i optužnica protiv Hrvatske kao agresora protiv Bosne i Hercegovine, srušit će se monstruozna laž o građanskom ratu i etničkom sukobu s podijeljenom odgovornošću na agresora i žrtve. Potpuno će propasti "snovi" srpskih političara i Srba u Hrvatskoj o ponovnom uspostavljanju srpske autonomije ili eventualne federalizacije Hrvatske.

Zbog svega toga nije slučajno što su tako veliki pritisci na Hrvatsku da odustane od tužbe za agresiju protiv Srbije, odnosno tužbe za genocid Srbije. Mnogi se boje istine. Ne boje se istine samo kreatori i izvršitelji haške nepravde i konstrukcije udruženog zločinačkog pothvata, ne boje se samo predstavnici Međunarodne zajednice koji su krivotvorinama pokušali napisati lažnu povijest kako bi na toj lažnoj povijesti gradili budućnost i nametnuli Hrvatskoj novo balkansko zajedništvo. Boje se otvaranja rasprave pred Međunarodnim sudom pravde i srpski političari na čelu s Borisom Tadićem. Boje se i srpski političari u Hrvatskoj jer im to ruši planove da od agresora postanu navodna žrtva agresije. Međutim, boje se i mnogi hrvatski političari koji su cijelo vrijeme ne samo pokorno provodili hašku nepravdu, nego je i lažno prikazivali kao vrhunac pravde. Boje se i novinari i mnogi intelektualci koji su propagirali hašku nepravdu kao pravdu, koji su pomagali da se pronalaze "argumenti" kako bi se Hrvatska optužila, a Srbija amnestirala.

Zato su svi oni tražili novog predsjednika Hrvatske koji neće dirati u hašku nepravdu, koji će nastaviti Mesićevu politiku, koji će biti spreman na dogovor sa Srbijom i na povlačenje tužbe protiv Srbije. Išlo se tako daleko da su i davali podršku onom predsjedničkom kandidatu koji je spreman za takve ustupke i za kontinuitet takve politike. Zato su se svim sredstvima nastojali eliminirati prof. dr. Miroslav Tuđman i Andrija Hebrang već u prvom krugu, a Milan Bandić u drugom krugu.

Treći hrvatski predsjednik, dr. Ivo Josipović, imao je podršku i Stjepana Mesića, i Vesne Pusić, i Damira Kajina, i Milovana Pupovca, čak i Save Štrbca i svih srpskih stranaka, jer su svi oni procijenili da on neće radikalno mijenjati hrvatsku politiku u odnosu na Haag i na Domovinski rat. Dr. Ivo Josipović je vrstan pravnik. On zna istinu. On zna da ima povijesnu šansu boriti se za istinu. On zna da mora inzistirati na tužbi protiv Srbije. On zna da mora braniti nacionalne interese i istinu o Domovinskom ratu. On zna da od njegove nove pravde neće ostati ni početno slovo P ako ne osigura pravdu za haške optuženike, ako ne osigura pravdu za branitelje Domovinskog rata, ako ne osigura pravdu koja se temelji na istini o hrvatskoj prošlosti.

Međutim, isto tako zna da ako postupi u skladu s istinom i pravdom da mora doći u sukob i sa Stjepanom Mesićem, i Vesnom Pusić, Damirom Kajinom, Milovanom Pupovcem, i Tužiteljstvom Haškog suda, i britanskom politikom, i mnogim centrima koji su ga podržali upravo zato što su vjerovali da će on nastaviti kontinuitet hrvatske politike koja ne samo bespogovorno provodi naredbe i ultimatume Međunarodne zajednice, nego koja je spremna pomoći da se krivotvorine o udruženom zločinačkom pothvatu prikažu kao navodna istina.

Dakle, treći hrvatski Predsjednik može birati: nastaviti kontinuitet sramotne hrvatske politike, pokorne, pokorničke i sluganske, ili se suprotstaviti svim ultimatumima i ucjenama i tražiti podršku i slogu hrvatskog naroda u obrani istine.

Nema pravde za hrvatski narod ako se pod pravdom pokušava podmetnuti haška nepravda. Nema pravde za Hrvatsku ako se prihvaća da se velikosrpska agresija pretvori u etnički sukob i građanski rat s podijeljenom odgovornosti. Nema pravde ako se ne obrane nevino optuženi, kako hrvatski generali tako i optuženi iz Bosne i Hercegovine.

Dr. Ivo Josipović može ujediniti podijeljeni hrvatski narod upravo na čvrstoj obrani istine o Domovinskom ratu i povezivanjem i slogom hrvatskog naroda, odnosno čvrstom obranom istine. Tužba protiv Srbije je prilika da se obrani istina. Zato već sam nagovještaj da bi se mogao postići dogovor sa Srbijom o povlačenju tužbe nije dobar i pokazuje da treći hrvatski Predsjednik još nije odlučio hoće li voditi svoju samostalnu politiku, ili će biti "daljinski upravljač" onih koji su i do sada upravljali Hrvatskom i u posljednjih 10 godina doveli Hrvatsku u podređeni položaj u kojem vrhovi političkih stranaka uglavnom se međusobnom natječu tko će više i pokornije služiti stranim gospodarima.

Međutim, čekam kao i mnogi drugi praktične poteze novog Predsjednika kako bih mogao ocijeniti da li je spreman čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese i pod cijenu sukoba s onima koji su ga doveli na vlast, ili mu barem pomogli da dođe na vlast, ili će nastaviti kontinuitet stare politike u kojoj će njegova nova pravda biti samo pokušaj umatanja stare haške nepravde u lijepu ambalažu.

Prof. dr. Zdravko Tomac