Glas za Vesnu Pusić, Radimira Čačića ili Ranka Ostojića - ravan samoubojstvu!

Koristeći se općim nezadovoljstvom naroda s gospodarskim, socijalnim i političkim prilikama, kriminalom i korupcijom, općom rasprodajom i nebrigom za nacionalna bogatstva, Kukuriku koalicija je na krilima medijskih psihološko-promidžbenih trikova, stvorila uvjerenje u narodu o velikim promjenama koje sprema učiniti te o sebi kao spasiteljici nacije. U očaju ljudi vjeruju raznim opsjenarima, ali povijest uči da se iz blata teško izlazi bez pravih karaktera, a napose društvenog ugovora koji će biti utemeljen na radu, odricanju i ustrajnosti u svrhu postizanja općeg probitka za građane i državu.

Od starogrčkog filozofa Teofrasta (oko 372 - oko 288 prije Krista) sačuvao se na žalost mali broj knjiga. Sreća ili nešto drugo, međutim, htjela je da se nije izgubila jedna njegova knjižica koja je i danas aktualna. Teofrastovo djelce 'Karakteri' nakon više od dvije tisuće i tristo godina još se može smatrati 'zlatnom knjižicom'. Takav joj je naziv dodijelio srednjovjekovni naučenjak Isaac Casaubon. Nakon ovih uvodnih riječi nameće se pitanje što će nama danas taj spis pred parlamentarne izbore i referendum o Europskoj uniji?

Teofrastovi 'Karakteri', koje je Matica hrvatska objavila 1947., rijetka je knjiga i u antikvarijatima. Da je dostupna široj publici, bila bi vrlo praktično i poučno štivo za karakterno razvrstavanje budućih nositelja hrvatske izvršene vlasti koji su se već smjestili u razne ministarske fotelje. Po toj shemi provodi se pozicioniranje i po javnim poduzećima, dijele se funkcije i nervozno se iščekuju rezultati izbora. Najprije su o budućim ministrima bez krzmanja govorili po zagrebačkim kavanama, a sada o tomu već pišu i mediji. Možda netko napiše i studiju o utjecaju kavana na kadroviranje.

Teofrast je opisao trideset karaktera, ali kako prostor ne dopušta, dostatno je navesti samo naslove: Pretvorica, Udvorica, Zanovijetalo, Neotesanac, Prijaznik, Propalica, Brbljivac, Izmišljalo, Bezobraznik, Tvrdica, Prostak, Uvijek u nevrijeme, Prebrižnjak, Tupoglavac, Grubijan, Praznovjerac, Nikad zadovoljan, Nevjerica, Gnusnik, Dodijalac, Častoljubac, Neotmjenjak, Hvališa, Oholica, Strašljivac, Oligarh, Poznouk, Klevetalo, Ljubitelj nevaljalaca i Lakomac.

Sve su to uglavnom negativni karakteri kojima ne oskudijeva hrvatska politička scena. Nema potrebe govoriti o onima koji su sebe već ocrtali ili su tomu pomogli tzv. hrvatski mediji pa ćemo se zadržati na onima iz Kukuriku koalicije koji već mjesecima sebe tituliraju izbornim pobjednicima i kukuriječe iz gnijezda vlasti prosipajući obećanja, a za sada izmiču karakternom 'portretiranju', kako to već zaslužuju 'pobjednici'.

Njihov marš po dubrovačkom Stradunu, pokazan na malim ekranima, bio je zastrašujući. Slike iz nekih bivših vremena. Komično ih je gledati i kako na malim ekranima zanovijetaju sa svojim spasonosnim rješenjima, hvale se, brbljaju, oblizuju se, mljackaju, pokazuju svoju lakomost i oholost ili pak dodijavaju. Kad čovjek gleda ta lica, te karaktere, mora si postaviti pitanje mogu li takvi karakteri izvući Hrvatsku iz krize? Jednostavno rečeno, može li se takvim karakterima vjerovati? Što se krije iza napudranih i nasmiješenih lica kakva nam se pokazuju, nakon pustih kozmetičkih tretmana?

Neke karakterne osobine samoproglašene ministrice

Pročitali smo ili čuli kako jedna pripadnica Kukuriku koalicije želi biti ministrica vanjskih poslova. Netko će reći: u tomu nema ničeg neobičnog. Osnovno je pak pitanje je li dovoljna tek želja i volja za takvim mjestom. Takvo što ona jednostavno želi i to je, čini se, u Hrvatskoj dovoljno.Vesna PusićPrije nešto više od deset godina buduću ministricu bila je stavila pod mikrozor poznata profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović. Tada joj je bilo predbačeno da je iz znanosti pobjegla u politiku jer se tamo stručnost ne provjerava To što nitko ne zna zašto bi ona to trebala biti, manje je važno. Jer koga još, u 'pobjedničkoj' euforiji, zanima mišljenje onih koji će pronaći bar dva bitna razloga zašto to ona ne može biti. Kod nas je dovoljno nešto željeti te iza sebe imati promidžbeni stroj i pola je posla obavljeno u postignuću cilja.

Prije nešto više od godinu dana u jednim dnevnim novinama osvanula je njezina tvrdnja kako 'međunarodne odnose i teoriju prava poznaje najbolje u zemlji'. Nije mi poznato kolikom je broju stručnjaka: pravnika, politologa ili ekonomista zapela za oko ta njezina izjava. Na spomenutu tvrdnju upozorio me respektabilan hrvatski stručnjak. Njezini prinosi međunarodnim odnosima i teoriji prava nisu baš poznati, a slabo se, koliko je poznato, ti njezini radovi citiraju u stručnoj literaturi. No treba priznati kako postoje razni oblici međunarodnih odnosa, koji svima i nisu baš poznati, koji se ne citiraju u stručnoj literaturi pa treba i te oblike respektirati.

Prije nešto više od deset godina buduću ministricu bila je stavila pod mikrozor poznata profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović. Tada joj je bilo predbačeno da je iz znanosti pobjegla u politiku jer se tamo stručnost ne provjerava. Svemu je bio povod knjiga 'Demokracija i diktatura. Politička tranzicija u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi',koju je 1999. Vesna Pusić objavila kod zagrebačkog Durieuxa. Nakon recenzije te knjige, koju je Kasapović objavila u časopisu 'Politička misao', nekog prostora za našu moguću ministricu u sociološkoj znanosti više nije bilo.

Koliko je politika dobila naglim odlaskom znanstvenice, u potpunosti još nije poznato, ali prilika se pruža da i to doznamo. Posljednjih godina buduća ministrica dala je nemali broj portalsko-novinskih intervjua. Nije bilo medija koji je odbila. Ostat će međutim u sjećanju njezin intervju Jutarnjem listu kada je prije godinu dana glasno kazala kako je 'uloga bivšeg hrvatskog predsjednika oko posredovanja i predstavljanja Hrvatske u svijetu. Tu može puno napraviti', kategorički je ustvrdila. Netko će reći čemu onda aktualni hrvatski predsjednik, čemu MVPEI itd.? Ali sad dolazi završna misao koju je izrekla u spomenutom razgovoru: 'On je jedini državnik u punom smislu te riječi kojeg Hrvatska u ovom trenutku ima'.

U međuvremenu dogodili su se krvavi događaji u Libiji, a u čitavom tom posredovanju bivši predsjednik se nije baš proslavio. Ali karakteri se ne otkrivaju samo u intervjuima. Ima i drugih znakova. Što reći o 'hvatanju za ruku' uglednoga građanina na ulici zbog toga što se u jednom pitanju od državnoga interesa usudio promišljati kao stručnjak drukčijeg svjetonazora. Što reći o ispadu prije nekoliko godina na jednome našem otoku, gdje svaku godinu ljetuje, početkom kolovoza. Taj je događaj ispod razine ljudskog ponašanja pa neka ostane zarobljen u borovoj šumi.

Jednom riječju, da ne povjeruješ kako se jedna dama, koja navečer izvodi psa i ne dopušta da netko krivo pogleda njezine 'kamarade', odnosi prema svojoj prvoj susjedi s kojom dijeli tih nekoliko ljetnih dana. Lica naših političara na malim ekranima u stvarnosti su bitno drukčija. Njihovi se karakteri otkrivaju u svakodnevnu životu, na ulici, na odmoru..., kao u Andrićevim pričama. Zato, kad glasujemo, treba voditi računa i o karakternim osobinama jer su Hrvatskoj danas potrebni požrtvovni ljudi, čvrsta karaktera, spremni na svakojake šibe, a ne šuplje samoreklame.

Budući da je resor ministra vanjskih poslova neobično važan za svaku zemlju, postavlja se pitanje koje su to reference koje bi Vesnu Pusić nametnule kao suverenu kandidatkinju za tu funkciju. I tu, u svezi sa Sporazumom o arbitraži, pokazala je površnost. Kaže da nakon što potpišemo pristupni ugovor 'imamo samo petnaest dana da izaberemo međunarodne arbitre i predsjednika arbitražne komisije'. Nije, dakle, riječ ni o kakvoj komisiji nego Arbitražnom sudu. Dva su arbitra već izabrana (Sekolec i Vukas), ostala trojica bit će izabrana kako to predviđa sporazum. I ne ćemo se naći ni u kakvoj 'velikoj vremenskoj stisci', kako to nabada možebitna ministrica. Kaže: 'Moramo imati jasnu sliku koji je naš interes'.

Pa, i galebovi u Savudrijskoj vali znaju koji su hrvatski interesi u tom sporu. Ali važno je mimikom, glasom, pokretima glave ostaviti dojam da se nešto važno govori. U dijalogu koji se između nje i aktualnog ministra vanjskih poslova ovih dana vodio u medijima, Gordan Jandroković je izrekao jednu misao koja, iako puna ironije, pogađa stanje stvari: 'Lakoća kojom gospođa Pusić govori o stvarima koje uopće ne razumije odlična je preporuka za obnašanje tako važne funkcije'. A što reći o njezinim tvrdnjama da je Hrvatska bila agresor na BiH, o tomu da će ukinuti Zakon o ništetnosti srbijanskih progona hrvatskih branitelja itd. Mogla bi se sakupiti čitava knjiga bisera, koji ponižavaju struku, čovjeka, građanina i hrvatski narod.

Kako glasati za čovjeka čiji prioritet nije Pelješki most?

Jednako tako važno je i mjesto potpredsjednika vlade zaduženog za gospodarstva, kojim se već dugo predstavlja Radimir Čačić. Bezbroj puta je rekao kako će izvući Hrvatsku iz gospodarskog gliba. Međutim, da bi se to dogodilo, trebat će proraditi čitava Hrvatska, od Dubrovnika do Iloka, a to nikako ne ovisi, kako si on umišlja, o jednome čovjeku pa zvao se i Rad(i)mir. Jer kako će hrvatski jug naprijed s ovakvom prometnom povezanošću? Smatra da u ovom trenutku nema smisla graditi Pelješki most. U redu, ali što se nudi umjesto te državne i teritorijalne poveznice Hrvatske? Hoće li Hrvatska ostati i dalje jedina država u Europi pocijepana na dva dijela? Gdje su se izgubili nekadašnji projekti otočkih aerodroma? Što su otočani posljednjih dvadeset godina dobili umjesto, primjerice, propale riblje industrije i tolikih izgubljenih industrijskih radnih mjesta?

Zašto Kukuriku koalicija ne upiše u Radimir ČačićSmatra da u ovom trenutku nema smisla graditi Pelješki most. U redu, ali što se nudi umjesto te državne i teritorijalne poveznice Hrvatske? Hoće li Hrvatska ostati i dalje jedina država u Europi pocijepana na dva dijela? Gdje su se izgubili nekadašnji projekti otočkih aerodroma? Što su otočani posljednjih dvadeset godina dobili umjesto, primjerice, propale riblje industrije i tolikih izgubljenih industrijskih radnih mjesta?svoj program proglašenje isključivog gospodarskog pojasa i zaštitu ribljeg fonda i inih morskih resursa? Znaju li uopće koja je gospodarska i strateška važnost Jadrana? Ako se Hrvatska čvrsto ne poveže od Konavala do Iloka i ne otvori prometne koridore spram BiH, nema njezina napretka. Danas je skuplje doći na neke južnohrvatske otoke, nego otići na ljetovanje u Tursku i Grčku. Nismo dosad čuli u izbornim programima kako će se riješiti problem depopulacije i nezaposlenosti na hrvatskim otocima. Ima li tko program za hrvatske otoke? Jesu li nam teret ili prilika?

Ne samo da tamo nema prirasta stanovništva, nego demografski tonu iz dana u dan. Svaki dan se tamo umire, a rađa rijetko. Radno mjesto jednako je lutrijskom dobitku jer tamo nema ni banaka ni socijalističkog mastodonta – Zagrebačkog holdinga. Standard života daleko je od kopnenog. Otoke si doživljavaju kao egzotična mjesta za ljetni odmor, a na otocima treba i zimi živjeti i raditi. Možda se na otoke planira naseljavanje Kineza ili prodaja za podmirenje stranog duga? Problem demografskog deficita nije samo problem otoka, nego Hrvatske u cjelini. Godišnje naša država gubi jedan srednji grad. Može li se zamisliti kako će s takvim trendom izgledati Hrvatska za 20 godina? Kakav će biti sastav njezina stanovništva? O tomu pretendenti na vlast ne govore ništa, kao ni o gospodarskoj revitalizaciji sela bez koje nema demografske obnove. Grad se pokazao potpuno insuficijentnim u rješavanju tog problema.

Što o tomu kaže mogući potpredsjednik vlade? Vjerojatno kao i o Pelješkom mostu. Treba pričekati gospodarski oporavak ili možda dok nas nestane, pa ne će trebati ništa. Glasovati na hrvatskom jugu za Čačića i njegove sljedbenike ravno je samoubojstvu jer to znači da će stanovništvo u idućem desetljeće propasti, a možda čak i nestati.

Nisu zaboravljeni gafovi iz Rankova vremena

Treće ništa manje važno mjesto u izvršnoj vlasti ministar je unutarnjih poslova. Za to mjesto već dugo figurira Ranko Ostojić, inače prvi na listi u 9. izbornoj jedinici. Načelno rečeno, prošla su vremena kad je na tom mjestu trebao biti netko tko je ideološki ostrašćen, pobornik represije, raznih oblika manipulacije i smicalica. No kako se kod spominjanja njegova imena na toj funkciji ne sjetiti njegove uloge glede građe UNS-a 2002., kad je mimo znanja ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva upao s policijom u tu nacionalnu kulturnu instituciju koja je pozvana da čuva i skrbi o hrvatskim pisanim dokumentima, o nacionalnoj memoriji.

Nekadašnji ravnatelj UNS-a Ranko OstojićNačelno rečeno, prošla su vremena kad je na tom mjestu trebao biti netko tko je ideološki ostrašćen, pobornik represije, raznih oblika manipulacije i smicalica. No kako se kod spominjanja njegova imena na toj funkciji ne sjetiti njegove uloge glede građe UNS-a 2002., kad je mimo znanja ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva upao s policijom u tu nacionalnu kulturnu instituciju koja je pozvana da čuva i skrbi o hrvatskim pisanim dokumentima, o nacionalnoj memorijireorganizacijom obavještajnih služba našao se u situaciji da nema komu predati arhivsko gradivo i on ga je povjerio do izbora ravnatelja Obavještajne agencije Hrvatskom državnom arhivu s jasno utvrđenim uvjetima. Mnogima tu nije bilo ničeg neobičnog. Ali itekako je bilo Ranku Ostojiću koji je kao ravnatelj policije digao policijske snage i bez pismenog naloga i mjerodavnog odobrenja upao u Hrvatski državni arhiv, zapečatio prostorije u kojima se nalazila arhiva UNS-a te stavio policijsku stražu pred prostorije. Kako zaboraviti taj prvorazredni presedan u hrvatskoj povijesti koji najvjerojatnije nema sličnog primjera u svijetu. Takvo što može biti samo djelo ljudi koji državu poimaju kao policijsku.

Hrvatskom državnom arhivu inače je povjereno čuvanje vrijedne dokumentacije i to se obavlja svakodnevno bez policijskog nadzora. Ta afera je svim snagama zabašurena od očiju domaće i svjetske javnosti. Ali, čini se, najveću je cijenu za tu aferu platio bivši ravnatelj HDA kojemu nije dopušteno da u Arhivu ostane ni dana nakon što je navršio 65 godina života, unatoč poslovima koje bio započeo i koji su tražili malo više suptilnosti i tolerancije. Nisu samo to primjeri zlouporabe položaja i ovlasti. Što reći o pozivima raznih visokih dužnosnika, nakon 2000., na policijska ispitivanja? Nekima je to palo teže nego kazamati kojima su bili izloženi poslije propasti hrvatskog proljeća.

Ni maloljetna djeca se nisu štedjela, ostavljani su im pozivi za policijsko ispitivanje njihovih roditelja. I djeca znaju za izreku – locirati, identificirati, uhititi i transferirati, ali ne znaju za bilješku od 7. ožujka 2003. sa sastanka s predstavnicima britanskog veleposlanstva i obavještajne službe, kad je tema razgovora na kojem je sudjelovao pomoćnik ministra i ravnatelj policije Ranko Ostojić, bila traganje za generalom Antom Gotovinom, optuženikom Međunarodnog kaznenog suda. Ostojić je tada bio zadužen za koordinaciju suradnje s britanskim vlastima. Kako se to naziva i koja bi suverena država to dopustila? Što nas nakon toga i tih iskustava moguće čeka od 2012., tek će se vidjeti.

Mnogih znakova ima koji nisu ohrabrujući. Sada ćemo radi prostora stati, a moglo bismo nastaviti dalje s 'karakterima' naših političara. Ima ih napretek, na raznim stranama, i nisu više čvrsto podijeljeni kako ih je Teofrast 'sortirao'. Treba biti načistu da ovo nisu izbori za narodne, nego stranačke zastupnike, a oni svi kažu: nisu oni drugi, nego smo mi ti koji jamčimo spas. Jesu li među njima Vesna, Radimir i Ranko? Jesu li to novi glasovi kojima treba dati šansu, a o kojima u oproštajnom govoru od politike govori Antun Vujić, utemeljitelj hrvatske socijaldemokratske stranke.

Birači će odlučiti. Ali moraju znati da glasovanje nije, kako neki žele sugerirati, emocionalni čin, nego duboko promišljena i racionalna odluka. Ako se prevarimo, možda nam zaista uslijedi sudbina Grčke ili Italije, premijer poput Montija ili Papademosa, konsenzualni povjerenik. Ali ta je opcija u Hrvatskoj otvorena - već je bila predložena vlada stručnjaka s jasnim zadatcima i rokovima, bez suspenzije demokratskih institucija.

Marko Curać
Hrvatski list