Umirivanje savjesti

Unaprijed se može predvidjeti prizor: gradonačelnik Zadra dr. Zvonimir Vrančić upravo na dan kad izlazi ovaj broj Hrvatskoga lista na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća čitat će uznosito ime generala Ante Gotovine i ponosno dodijeliti mu Godišnju nagradu grada Zadra.

Svi nazočni će zatim ustati i dugim pljeskom pozdravljati tu nagradu, dodijeljenu na prijedlog nekih HDZ-ovih naturšćika s društvenoga dna kakvih se čestiti građanin stidi i zaobilazi u širokom luku. Ponad tog svečarskog i kalkulantskog paroksizma, htjeli oni to ili ne htjeli, prostirat će se pitanje stida, odavno nestalog u hrvatskoj i zadarskoj političkoj zbilji, napose kad je riječ o sudbini tog zatvorenog nevinog generala Hrvatske vojske. I po vlastitim priznanjima, znali su od početka da je nevin, štoviše da je najzaslužniji za slobodu i pobjedu u Domovinskom ratu, a ipak su ga izručili u tamnicu stranoga suda na dugogodišnju robiju iz koje možda ni živ ne će izaći, uklonili svog počasnog građanina iz gradskih prostorija i s gradskih zidina, a evo danas, pozdravljaju ga, daju mu komad papira na kojemu piše da je dobitnik godišnje nagrade.

Raspodjela krivnje

Da je pitati neke, većinu, a možda i sve njih koji će ustati i pljeskati, Gotovina nikad ne bi bio tamo gdje je danas, ali njihova krivnja time nije manja: bili su dio istoga pokreta, stranke ili stroja koji je počinio taj smrtni grijeh, a da mu se oni ničim nisu suprotstavili. U raspodjeli krivnje na kaznenu, političku, moralnu i metafizičku, svi bi oni trebali na ispovijed i prihvatiti dio pokore. Sloboda ima svoju cijenu, traži napor, a konformistička šutnja kojom su popratili izgon Gotovine iz Hrvatske i priređivali ovacije progoniteljima bila je potpora ovom nečuvenom zločinu. Dodjelom nagrade, taj smrtni grijeh žele okajati na ovako mizeran način, opet tezgareći njegovim imenom. Kao što su nakon Cijena slobodeDa je pitati neke, većinu, a možda i sve njih koji će ustati i pljeskati, Gotovina nikad ne bi bio tamo gdje je danas, ali njihova krivnja time nije manja: bili su dio istoga pokreta, stranke ili stroja koji je počinio taj smrtni grijeh, a da mu se oni ničim nisu suprotstavili. U raspodjeli krivnje na kaznenu, političku, moralnu i metafizičku, svi bi oni trebali na ispovijed i prihvatiti dio pokoreuhićenja, neki iz istoga lanca u Hrvatskoj pili šampanjac i slavodobitno brzoglasom izvijestili Carlu Del Ponte kako bi dobili pohvale i obećani ulazak Hrvatske u EU, tako i danas, kad je Gotovina „na sigurnom", njihovi epigoni s generalovim imenom na usnama zovu birače da im daju glas na skorašnjim izborima. Daju mu nevažni komad papira, jer papir ništa ne stoji, dok je spominjanje Kantova kategoričkog imperativa za njih samo zaglušujuća i nerazumljiva buka.

S političkog, moralnog i emocionalnog stajališta, danas je tužno bilo što govoriti i pisati o slučaju generala Ante Gotovine. Svi su naknadno pametni i sad znaju da je Haaški sud politički sud te da je presuda Gotovini bila napisana čim su odlučili pokrenuti progon protiv njega. Svi su naknadno tobože i duboko moralni pa će reći kako nije pošteno da on čami na robiji. Svi izlijevaju i kišu elegičnih ispovijesti kad su shvatili koliko je istinske nepravedne tragike u generalovu životu. Danas, dakle, eto, svi sve znaju, a kada su prije 11 godina rijetki pojedinci i skupine, ali bilo ih je, upozoravali, proglašavali su ih državnim neprijateljima te umalo i njih prognali.

Nevin u tamnici

Nevin je čovjek u tamnici, a svi ostali u Hrvatskoj pabirče na njegovoj sudbini, bilo da se prikazuju lažnim filantropima, kao sada zadarski vladajući establišment, bilo da pozivanjem na njega traže pobjedu na izborima, bilo na način da se prodaju o njemu različiti, pa i ovakvi tekstovi čitateljskoj publici. Osim pravnih stručnjaka, najbolje bi vjerojatno bilo da svi ostali šute kad su već sve učinili da on završi tamo, da svi pognu glavu pod teretom jezive istine koja glasi: Gotovina je teška mrlja na savjesti hrvatskoga naroda. To će ostati čak i u slučaju da skoro bude na slobodi. Ta istina bit će zapisana u hrvatskoj povijesti.

General Gotovina upotpunjava nisku velikih žrtava u turobnoj hrvatskoj povjesnici. Eugena Kvaternika pogubili su 1871. jer je s razvijenim hrvatskim stijegom predvodio juriš protiv „švapsko-mađarskog gospodstva", a dva stoljeća prije zbog istoga sna o slobodi na strašnu smrt odsijecanjem glava osudili su Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu. Na njihovom grobu u zagrebačkoj katedrali ostao je za vječnost Frankopanov podsjetnik: "Navik on živi ki zgine pošteno". San o hrvatskoj slobodi i nadalje je tražio žrtve pa su u beogradskoj skupštini ustrijelili Stipicu Radića koji je tako životom platio zablude gusaka u magli. Krv za istu stvar prolijevala se u potocima i 1945. i nakon te godine. Gotovina jest u toj nisci, ali za razliku od Kvaternika, Zrinskog, Frankopana Radića..., koji su hrabro stradavali prsa u prsa s dušmanima i nisu se predavali bez borbe, on je žrtvovan bez borbe, bačen kao pseto u kavez pobješnjelim lavovima nakon što je časno i briljantno pobijedio u borbi prsa u prsa.

Licimjerje Zadrana

Duga je to priča i malo je nevinih u njoj u zadnjih 11 godina, počevši od Račanove, Mesićeve, Sanaderove, pa sve do Kosoričine ili Josipovićeve klike. U to društvo se savršeno uklapaju i Zadrani koji pokušavaju licemjerno kupiti dobru savjest dajući mu Nagradu grada Zadra za izniman doprinos i rezultate za 2010. godinu, a izniman su Gotovinin prinos i rezultati to što je tu godinu proveo iza rešetaka i što je u toj godini osuđen na 24 godine zatvora!? Gorka je ironija što u očima onih koji su ga izručili ili podupirali njegov progon, ležanje u tamnici zaista jest zasluga i doprinos jer dok je on utamničen, oni mogu mirno živjeti bez bojazni da će ga sresti i pogledati u oči.

Svečanost će završiti, zastori će pasti, netko će ugasiti svjetla, zadarski će vijećnici čim napuste tu imaginarnu smrdljivu balkansku krčmu, iz koje bogovi odavno pobjegoše, okrenuti se i poput puževa nastaviti plaziti vukući za sobom svoj bijedni egoizam satkan od sinekura, raskošnih stanova, vila, deviznih naslaga, kavijara, kurvi,jahti... Jedino će nedužni čovjek, slavni general iza rešetaka, u svom martiriju uzaludno tragati za odgovorom na pitanje: A gdje je tu pravda?

Ivica Marijačić
Hrvatski list