Razgovor s Vilimom Karlovićem, legendarnim vukovarskim braniteljem

Vilim Karlović vukovarski je branitelj koji je osim strahota u vukovarskoj tragediji preživio višemjesečne torture u srbijanskom koncentracijskom logoru u Srijemskoj Mitrovici. Iz logora, odnosno od praktički sigurne smrti, spasio ga je jedan od pripadnika četničke postrojbe, zahvaljujući činjenici da je taj bio vjernik. Po povratku iz logora, Karlović se iznova priključio Hrvatskoj vojsci u kojoj je bio do 2003. godine. Nakon toga, pokrenuo je privatni posao, ali zapada u poslovne probleme, posuđuje novac od prijatelja, dolazi do tragičnog sukoba s njim u kojemu prijatelju oduzima život nakon čega je bio u zatvoru. Priznaje da je to njegov osobni pad i kalvarija zbog koje ni danas nije i nikada neće biti ponosan, no suočava se sa svim činjenicama iz svoga života, a priznaje da ga održava vjera u Boga. O svemu što je proživio, Vilim Karlović je ovih dana objavio i knjigu pod naslovom 'Proživio sam Vukovar i Ovčaru'. U razgovoru za Hrvatski list, Karlović govori o svemu tome ponešto.

Prije dvadeset godina u Vukovaru se dogodio najstrašniji zločin u, posebice na Ovčari. Kako s ove vremenske distance gledate na taj zločin obzirom da ste svjedok, odnosno jedan od sedam preživjelih sa Ovčare? Je li o tomu sve rečeno, ili ima još za reći ili kvalitetnije valozirati? Tko je po Vama osobno najodgovorniji za zločin na Ovčari?

Gledam drukčije u tom pogledu jer mi je danas ipak sve mnogo jasnije zašto se taj zločin dogodio. O zločinu na Ovčari nije mnogo toga rečeno. Hrvatska je prihvatila da je na Ovčari ubijeno 193 ljudi što nije točno jer nedostaje još minimalno 70 tijela. Za Ovčaru nisu odgovarali oni najvažniji krivci na čelu s Aleksandrom Vasiljevićem i cijelom strukturom oficirskog kadra JNA odgovornog za taj zločin, a koja je apsolutno poznata. Procesom u Beogradu za zločin na Ovčari obmanuta je i prevarena naša javnost upravo zbog prikrivanja pravih krivaca. Najviše me boli što je prevarena i obmanuta naša elita i ljudi koji su odgovorni za upravljanje državom. Treba reći da jaki utjecaj bivših pripadnika KOS-a i danas igra bitnu ulogu u vlasti i pravosuđu Srbije, ali me još više brine koliki je utjecaj tih istih i na mnoge političke odluke koje se događaju u Hrvatskoj.

Perfidno smo uklonjeni iz vojske

Bili ste u Beogradu, kao svjedok, na suđenju optuženima za Ovčaru. Vodili ste se istinom i svjedočili kako Vam je član Šešeljevih četnika koji Vas je Božjom providnošću izvukao sa strijeljanja rekao: "Nisam Vas ja spasio, nego Bog, a ja vjerujem u Boga". Kako to tumačite s obzirom da se JNA koja je s četnicima provodila agresiju okrutno ponašala prema zarobljenicima ubijajući ih i mučeći najokrutnijim metodama?

Iako je jedan od mojih spasitelja, Marko Ljuboja Mare, često i sam govorio da ne smijem njemu zahvaljivati zbog tog djela spašavanja, nego slavu dati Bogu, ipak moram reći da, nakon što sam upoznao i proveo nekoliko dana u njegovoj kući, osim Bogu, moram zahvaliti i njegovoj majci koja ga je odgojila da poštuje bitne vrijednosti. Upoznao sam ženu koja je potpuno predana Bogu i vjeri i to je prenijela na svog sina. Počelo na kojem je postojala JNA bilo je da Boga nema, a kada su stvari tako postavljene onda sva okrutnost i zločini nisu nikakvo čudo.

Nakon mučeništva u logoru u Srijemskoj Mitrovici i dolaska u Hrvatsku 1992. ponovo se priključujete Hrvatskoj vojsci u kojoj je bio i Vaš brat koji je poginuo. Do kada ste ostali i što mislite zašto ste tako mladi umirovljeni?

U vojsci sam radio do 2003. godine, a moje umirovljenje, pokrenuto na osobni zahtjev, uzrokovano je određenim razočarenjima i nemogućnostima utjecaja na rješavanje bitnih problema u postrojbi na razini na kojoj sam zapovjedao. Na žalost u razdoblju od 2000. godine pa negdje do 2004. mnogo dobrih i sposobnih časnika iz sličnih je razloga završilo u mirovinama. Govorim o spoznajama koja sam imao iz gardijske brigade. Film o VukovaruMoja knjiga samo je djelić istine koja je izašla na vidjelo o događajima u Vukovaru. Vukovar je prepun događanja koja zaslužuju filmsku ekranizaciju. Smatram da bi u strategiji nacionalne sigurnosti osim svih onih nacionalnih interesa koji su u Saboru doneseni, moralo biti i očuvanje vrijednosti Domovinskog rata što bi se najbolje moglo prikazati upravo filmovima o Domovinskom ratuDugo se nisam mirio s tim da sam otišao u mirovinu te i danas osjećam žal zbog toga. Jedini zaključak koji sam poslije donio bio je da smo na perfidan način bili uklonjeni iz vojske, a uza sve to i bez ikakvog pojašnjenja prihvatili kritike društva kako imamo velike mirovine i kako smo mladi umirovljeni.

Kakav je odnos države prema vukovarskoj žrtvi? BiH koja je mnogo siromašnija od RH ima već nekoliko igranih filmova o ratu u BiH, a Hrvatska nema ni jedan osim nekoliko dokumentaraca. Tko je za to odgovoran i zašto je tako? Mislite li da Vaša knjiga koju ste završili može biti dobra podloga za scenarij igranog filma o vukovarskoj žrtvi?

Moja knjiga samo je djelić istine koja je izašla na vidjelo o događajima u Vukovaru. Vukovar je prepun događanja koja zaslužuju filmsku ekranizaciju. Smatram da bi u strategiji nacionalne sigurnosti osim svih onih nacionalnih interesa koji su u Saboru doneseni, moralo biti i očuvanje vrijednosti Domovinskog rata što bi se najbolje moglo prikazati upravo filmovima o Domovinskom ratu. Zbog velike patnje i čudesne priče koja se dogodila u mom preživljavanju i spašavanju sigurno se može napisati dobar scenarij. To što Hrvatska nema dobar ratni film, krivi smo pomalo svi. Osim što Hrvatska nema dio kojim bi u proračunu osigurala i provodila natječaje upravo za takve filmove, isto tako su i kulturni djelatnici i filmaši potpuno nezainteresirani za sudjelovanje u inicijaciji takvih projekata. Mi branitelji krivi smo što o tomu glasnije i više ne govorimo.

Nekome je bilo u interesu razbiti braniteljsku populaciju

Braniteljskih udruga u Hrvatskoj ima više nego političkih stranaka. Što je uzrok takvom stanju i trebaju li i mogu li ovako razjedinjeni branitelji štititi vrijednosti države zbog kojih su njihovi suborci ginuli, ili im je politika zbog njihove neoraganiziranosti predodredila alkohol i suicide sa stalnim ponavljanjem da se oni ne trebaju baviti politikom?

Normalno da razjedinjenost branitelja ne može ničemu doprinijeti i kao takvi branitelji su potpuno marginalan čimbenik. Nisam nikada pronašao dokaze je li ova razjedinjenost branitelja ciljano proizvedena od većih moćnika, ali sve upućuje na to. Uzmimo da je u Hrvatskoj bilo oko 350.000 ljudi koji su aktivno prošli kroz obranu Domovine i tome pridodajmo barem prosječno tri člana njihove obitelji, pritom mislim kroz tri generacije, dobijemo snagu od minimalno milijun ljudi koji mogu disati zajedno. Mislim da to sve govori o tome da je nekome ipak bilo u interesu razbijanje takvog korpusa i biračkog potencijala. Svaki hrvatski građanin treba se baviti politikom i pridonijeti razvoju domovine, a pogotovo hrvatski branitelji koji na to imaju privilegirano pravo jer politikom se donose bitne odluke za našu Domovinu.

Trinaest je godina otkad je RH zaokružila svoju cjelovitost. Krvavo smo kroz Domovinski rat platili cijenu izlaska iz jugoslavenske unije, a gotovo sve političke stranke zalažu se da RH uđe u novu uniju EU iako ni elite, a birači još manje znaju što kriju tajne direktive iz Bruxellesa. Je li to kriza zdravog razuma u politici ili je riječ o neviđenim medijskim manipulacijama?

O mogućim tajnama koje krije Bruxelles teško je raspravljati na drugi način osim kroz istraživački i obavještajni rad. Svako donošenje bitnih odluka za nacionalnu sigurnost mora zahtjevati analize i prosudbe službi koje zbog toga i postoje. Apsurdno je da u strategiji nacionalne sigurnosti iz 2002. godine Hrvatska nema nikakvu potencijalnu prijetnju. Drugim riječima prestao je rad obavještajnih službi koje će pratiti i sve bilateralne odnose nama zanimljivih zemalja unutar EU, ali isto tako i praćenje tradicionalno potencijalnih prijetnji u našem okruženju. Nama nitko ne zna u jednoj proširenoj rečenici objasniti zašto želimo u Europsku Uniju. Previše je kompliciranja i objašnjavanja ljudima što će smjeti i što ne će. Pitanje je samo jedno: hoće li običan čovjek, onaj koji ima najmanje, živjeti u toj Uniji bolje? Osvrnimo se na situaciju koja je trenutno u Europi i na to ćemo lako dobiti odgovor. Što se mene tiče, ja sam za to da se Hrvatska udružuje i razdružuje s bilo kime, ali s drugih pozicija, tj. da sva moć bude u našim rukama, kako gospodarska tako i vojna. Hrvatska će ući u Europsku Uniju, otprilike tako kao da mi primimo beskućnika u svoju kuću i u jednom mu kutu prostremo pokrivač na kojem će spavati i tim svojim činom dobrote se hvalimo, ali mu pritom ne damo ni jesti ni piti, a niti da smije izaći iz kuće i nešto raditi kako bi zaradio za hranu. Što se tiče medija, jasno je da je većinski medijski prostor prožet interesima koje zastupaju veliki centri moći i manipulacijama koje će osigurati provođenje njihovih interesa.

Tomislav Jelić
Hrvatski list