Zašto optuženi lažni desničari odabiru odvjetnike lažne ljevičare?

Novinarka Jutarnjeg lista Jelena Lovrić opisala je mene i skupinu domoljubnih odvjetnika kao desničare, pače jurišnike sumnjivih stručnih vrijednosti. Živimo u državi u kojoj najrazvikaniji desničari prodaju more i zemlju a sada bi uništili i državnu nezavisnosti, dok sve ljevičarke stranke uništavaju umirovljenike, nezaposlenike, radnike, seljake, obrtnike i državne službenike, žicajući strani kapital, ali isključivo za svoje privatne probitke. Prvi su izdali osnovnu parolu: «Hrvatska ni za što», a drugi svoju: «Sve za radničku klasu».

«Desničarstvo»

Ako Jeleni Lovrić moja vrijednost Bogu i Hrvatskoj, koja podrazumijeva i skrb za sirotinju i ljubav prema cijelome svijetu, stvorenu od Boga, a ne Tita, Darwina ni Marxa, znači desničarstvo, jesam, desničar sam ali ne kao Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

Bit ću slobodan te utvrditi da Lovrićkini ljevičarski odvjetnici ničim nisu stvarni ljevičari.

U tom članku gdje mene i skupinu domoljubnih Jelena LovrićAko Jeleni Lovrić moja vrijednost Bogu i Hrvatskoj, koja podrazumijeva i skrb za sirotinju i ljubav prema cijelome svijetu, stvorenu od Boga, a ne Tita, Darwina ni Marxa, znači desničarstvo, jesam, desničar sam ali ne kao Ivo Sanader i Jadranka Kosorodvjetnika opisuju kao desničare, Lovrićka veliča odvjetnike Antu Nobila, Čedu Prodanovića i slične kao uspješne. Njezine su glavne teze: Pod Tuđmanom su domoljubni odvjetnici imali političku prednost, premda i manje znanja. Sada to, što desno proklamirani kriminalci izabiru ljevičarke odvjetnike, znači da su ljevičari bolji odvjetnici od Hrvata.

Pri svemu tome gospođa Lovrić pokazuje jugokomunističku maniju, potpunu ignoranciju i veliku lažljivost. Ona lažno i protulogički tvrdi da je Anto Nobilo sredinom 1980. godina jedini imao iskustva u međudržavnom ratnom i humanitarnom pravu. To je jednostavno laž. On je imao iskustva u komunističkom progonu dr. Andrije Artukovića, dakle kao progonitelj Hrvata. A Srđa Popović, Silvije Degen i ja uspjeli smo u tom totalitarizmu postići barem to da dr. Andriju Artukovića ne smaknu. Toliko o konstruktivnosti, slobodi i kreativnosti klime tužilaštva u doba Nobilova uzleta, 1980. godine.

Nobilo kaže da ga je Gojko Šušak pozvao obraćajući mu se na ti i predao mu obranu generala Blaškića. Baš je to bila politika, a ne obrane koje smo vodili moje kolege i ja. Ishod cijelog tog političkog poduzeća Šušak & Nobilo bio je:

1. Blaškić, nedužan, osam (8) godina je proveo u zatvoru.

2. Blaškić je ostao osramoćen kao sudionik hrvatskog zločinačkog pothvata.

3. Blaškićev obrana izgrađena je na tezi o dvostrukoj crti odgovornosti i miješanju i agresiji te zločinačkom pothvatu vrha Republike Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine.

4. Priprema optužnica protiv Gojka Šuška i Franje Tuđmana.

Prema tome, Nobilo nije obranio ni Blaškića ni Hrvatsku, već je još više uvalio Šuška, Tuđmana i Hrvatsku.

Sličan se veseli sličnome

Kada se već, u Lovrićkinom članku ističe njihova uspješnost, uz pomoć Čede Prodanovića, treba reći da su oni vrlo uspješni i na TV-u i u novinama. Jelena Lovrić, dakle, i opet potpuno pogrešno, izopačuje logiku: njima je onaj Šušak Bog, pa kada je on izabrao Nobila, onda oni moraju priznati da je Nobilo najbolji. Katastrofa!

Kada me već Jelena Lovrić osporava, valja znati da sam u doba Miloševića branio i obranio njezinog prijatelja Azema Vlasija, da sam odveo niz Hrvata na razgovor haaškim istražiteljima u Selsku ulicu u Zagrebu, oni nikoga nisu teretili, ali ih ni Haag nije optužio.

Potpuno je jasno da je svako postavljanje ljevičarskih odvjetnika u Haagu bio iskaz nesposobnosti ondašnjih vlasti. Markica Rebić je na to pametno ukazivao pa je to njegov plus, a minus je onih koji su se bratimili s jugokomunistima.

Neka se još jednom ponovi i zapamti da su te igre bile politizacija. Obična politizacijaNeka se još jednom ponovi i zapamti da su te igre bile politizacija. Ja sam i onda dokazivao za sve naše okrivljene, da će se pojedince, fizičke osobe, za ista djela uvijek manje osuditi, ako se pokaže da su oni bili sudionici obrambenog rata, nego li da su bili dio zločinačke udruge u agresiji na BHJa sam i onda dokazivao za sve naše okrivljene, da će se pojedince, fizičke osobe, za ista djela uvijek manje osuditi, ako se pokaže da su oni bili sudionici obrambenog rata, nego li da su bili dio zločinačke udruge u agresiji na BH.

To, što se na tome jedinom garantiranom zajedničkom nazivniku moglo ujediniti interese hrvatskog naroda i optuženike, to nije nikakva politika, nego pravno konstruktivna obrana i jedina ispravna logika! Ako jedan general, na primjer, u svojoj obrani kaže da je njegova strana ustvari bila zločinačka udruga, on nikako u takvom kaznenom postupku koji se protiv njega vodi ne može dobro proći. Međutim u svim su drugim stvarima, optuženici naravno imali puno pravo, a često i interes dokazivati svoju istinu i braniti sebe, makar i naštetili drugima.

Dakle, potpuno je politikantstvo to što Jelena Lovrić iz toga izvlači dokaze njihove pravne i intelektualne nadmoći. Svojom invalidnom logikom, Jelena Lovrić bi sada mene okrivila za to što su neki Udbaši uspješno odglumili da su domoljubi, pa tek sada, uhvaćeni s rukama u pekmezu od zlata, i opet mijenjaju zmijsku kožu, birajući ljevičarske odvjetnike. Time ona tobože potvrđuje i dokazuje da su oni koji su jugokomunjare i bolji pravni stručnjaci.

Upravo obratno. Čovjeku koji je okrivljen za zlouporabu službenog položaja, počinjenu u demokratskom društvu slobodnog tržišta nije naravno za odvjetnike uzimati ljude potpuno izgrađene i orijentirane u komunizmu, neprijateljske slobodi tržišta. Stav je takvih odvjetnika: demokracija promiče lopove, pa su i naši klijenti lopovi.

Postavlja se pitanje pa zašto ih onda lažni desničari odabiru? Zato što nisu nikakvi vjernici ni domoljubi, nego izdajice i lupeži. To su dakle razlozi lažnodesno-lažnolijevoga braka iz koristoljublja, a ne ljevičarska prednost u poznavanju prava.

Željko Olujić
Hrvatski list