Petar Banovac: Boljkovac je 1947. osobno ubio mojega oca!

Ja Petar Banovac iz Jarča Polja tvrdim da je Josip Boljkovac osobno pucao u mojega oca i to u zimu 1947.', te je riječi izgovorio g. Banovac u naš diktafon u svojemu domu pored rijeke Dobre u Jarča Polju gdje smo ga posjetili.

Njegova svjedočenja najbolje govore o ulozi Josipa Boljkovca, karlovačkog šefa Ozne nakon završetka Drugog svjetskog rata. I ostali građani Netretića, Jarča Polja, Novigrada na Dobri i drugih sela oko Duge Rese s kojima smo razgovarali ničim ne dvoje da je Josip Boljkovac vedrio i oblačio, te bio strah i trepet u karlovačkoj regiji gotovo punih 45 godina.

Boljkovčevi partizani opljačkali Banovce

Evo što nam je ispričao Petar Banovac, rođen 1937. godine i koji je u vrijeme ubojstva oca imao tek 10 godina: 'Moj otac je najprije surađival s partizanima, "Metode uvjeravanja"'Kada je došao u Karlovac, onda su ga mučili strujom tako da su mu stavljali u uha struju da prizna gdje mu se brat skriva. Tada je on priznao da je znao gdje se skriva, ali da više nije tamo. Onda su Joža Boljkovac i njegovi došli kod mame mojeg oca i rekli da kažu gdje se moj otac skriva. Ona je rekla da ne zna, ali kada su joj krenuli opasivat kuću sa eksplozivom da ju dignu u zrak, onda je ona popustila i rekla gdje jepa su tu došli ustaše pa su ga uhapsili, odveli i osudili na smrt. No on im je utekao. S njim su bili Tomo Bišćan, Joža Šušlje i još neki drugi. Ja se kao dijete sjećam da su se skrivali i na štaglju spavali, da su spremali eksplozivne naprave za diverzije. Imali su onaj žuti engleski eksploziv sa crvenom rupicom koje su im partizani davali. I tako jednom dok su oni slagali te mine, došao je očuh mojeg oca, ustaša Mija Draganjac, da oca po drugi puta uhapsi. Moj otac mu je rekao da on ne ide i da će netko nekoga ubiti, ili on Miju ili Mija njega, jer je Mija bio sa svojim ljudima preko rijeke Dobre...

'Dok su pregovarali o o hapšenju', - nastavlja sjećanja Petar Banovac, 'otac je rekao da Mija može do kuće, ali samo on i to bez oružja. Tu su se pozdravili i otac je rekao Miji da on ne ide i da se može vratiti. Nakon toga su ovi koji su bili s mojim ocem optužili ga da je doveo ustaše da ih pohapsi. Potom je Joža Boljkovac došao i uhapsio mojega oca i odveo ga u Adlešiće u logor u Sloveniju. Kada su ga Boljkovčevi partizani odpeljali, onda su se vratili ovdje u našu kuću i pobrali remenje, svinje, žlice, tanjure, suđe i šta god se dalo pokupiti. Nas je bilo devetnaestoro u kući, mala djeca, kruha nema, ratno stanje, mlin nije mogal delati, sve su partizani pobrali i krave još odveli. '

Tada je njegov otac pobjegao iz logora iz Adlešića i u Zvečaju se priključio ustašama, te tamo bio sve do svibnja 1945. kada je krenuo doma, ali ga je na stanici u Dugoj Resi, kada je izišao iz vlaka, uhitio Pero Bežan i odvezao u Karlovac u zatvor. Pero Bežan je prije rata živio u Vukovaru, a potom došao u Dugu Resu. U Karlovcu je otac Petra Banovca s još nekim zatvorenicima uspio pobjeći iz zatvora, tako da su zarobili stražara stavivši mu kantu s izmetinama na glavu, otključali vrata i pustili sve zatvorenike te pobjegli. Sve se to događalo već nakon završetka rata.

Bunker ispod stuba

'I moj otac se posle sve do 1947. skrival u Tončić Selu kod očuha Mije Draganjca gdje je bila udana njegova mama. Gore su se skrivali on i Slavo Volović. Potom je njegov brat dobio poziv iz Karlovca da nešto ne štima s ušurom, to je ono kaj se moralo davati iz mlina', nastavlja Banovac.

'Kada je došao u Karlovac, onda su ga mučili strujom tako da su mu stavljali u uha struju da prizna gdje mu se brat skriva. Tada je on priznao da je znao gdje se skriva, ali da više nije tamo. Onda su Joža Boljkovac i njegovi došli kod mame mojeg oca i rekli da kažu gdje se moj otac skriva. Ona je rekla da ne zna, ali kada su joj krenuli opasivat kuću sa eksplozivom da ju dignu u zrak, onda je ona popustila i rekla gdje je. Moj otac i Slavo su ispod stepenica imali bunker, tako da se prva stepenica vadi, a Boljkovac i njegovi su Bog zna koliko puta prešli preko njih, a nisu znali da su tu. Napravili su tako da se prva stepenica može vaditi, da mogu unutra i vani. Kada su ih uhvatili, vezali su ih žicom. Naređivao im je Boljkovac. '

'Ja se oko ovoga ne bi bil ni javljal u ovo vrijeme, ali kada je Joža počeo govoriti da on nije ubijal ' - ljutito nam je pripovijedao Petar Banovac, - 'e onda sam ja otišao u karlovački sud i policiju i dao izjavu Vladi Šantiću kakvu sada vama dajem. I rekao sam im da je tada Joža Boljkovac odveo Slavu Volovića i mojeg oca i da je on osobno pucao u mojeg oca i Slavu Volovića. Još kada je mojem ocu automat odnesel pol glave, a on se još micao i brat mu je bral mozak po putu, Joža je vikal svojima, pucajte još po Banovcu vidite da se miče. Moj stric mu govorio, nemoj Joža vidiš da mu je mozak po putu. Kod ubojstva mojeg oca nije bil njegov brat koji ga je izdao nego drugi brat.'

Tri kamiona zatvorenika pogubljeno za bratstvo i jedinstvo

Na naše pitanje je li Boljkovac sam pucao i je li pucao iz revolvera ili automata, Petar Banovac nam odgovara: 'Ma, kakvog revolvera, imali su one engleske automate pikavce, a oni su malo veći od ovih današnjih škorpiona, i on je iz njega pucao. Ja sam tu noć bio budan do dva u noći i zvao i tražio da me netko prebaci čamcem preko Dobre, ali nitko nije čuo, bila je jaka zima, to se sjećam. Brat koji ga je izdal spavao je u kući do naše, ali nije se budio.'

Potom smo Petra Banovca pitali gdje je pokopan njegov otac, a on nam je odgovorio: 'Evo ovdje gore, gdje živi Željko Kekić, tada pred njihovom kućom. Nisu dopustili da ga se sahrani u groblje, pa čak ni u lijes nego onako tijelo u zemlju. Bila je tako jaka zima da se nije moglo kopati zemlja smrzla.'

Nakon teških uzdaha gdje se vidjelo unatoč vremenskom odmaku da je Petru Banovcu teško kada o ovomu priča, ipak je nastavio:

'Ima još nešto: Joža Boljkovac je u Dugoj Resi ubio Ivu Vidmića iz Protulipe. On je donesel krvavu robu mojoj strini, a to je bil njezin brat, a nije bil u nikakvoj vojsci. Joža Boljkovac je bil vođa kolone koja ga je likvidirala. A još nešto treba reći, a o tom nitko ne govori, da je tri kamiona ljudi iz zatvora u Dugoj Resi utrpano i odvezeno u Žutu Lokvu u Čemernicu, gdje su ih žene ubijale s motikama i vilama. Boljkovac je kako se kasnije hvalio, dao pobiti te ljude radi bratstva i jedinstva. Dao je pravoslavcima Hrvate kao osvetu za njihove ubijene. O tomu nitko ne govori, a ni ja to nisam pričao g. Vladi Šantiću, ali se i o tome treba znati.'

Ostavio tragove egzekucije

Dalje nas je zanimalo kako mještani župe Novigrad na Dobri, a i sam Petar Banovac vide Jožu Boljkovca svih onih 45 g. komunizma nakon rata. I o tomu nam je svjedočio Petar Banovac:

'A ljudi su ga se bojali, ali i on se bojao. Kažu da nije nikada htio sjesti nigdje gdje mu zid nije štitio leđa, jer se bojao da mu netko u leđa ne bi pucal, jer je on svoje žrtve samo s leđa ubijal.'

Za stolom tijekom razgovora sjedila je i Petrova supruga koja je na kraju rekla da je i njezin otac ubijen nakon rata 1945. Njezina mu je mati u zatvor u Karlovac nosila hranu i 21. lipnja 1945. je bila sa njim i donijela mu hranu, ali kada je došla sutradan više ga nije bilo i nikada nisu uspjeli saznati gdje je pogubljen. Bio je u ustaškoj vojsci, nikada mama nije uspjela saznati da li mu je suđeno ili nije, priča nam supruga Petra Banovca. Na kraju smo pitali Petra i njegovu suprugu što misle o uhićenju Josipa Boljkovca obzirom da je to u Hrvatskoj prvi slučaj da se nekoga uhićuje radi ratnih zločina i zločina poslije Drugog svjetskog rata, u glas su rekli da 'niš od toga on je već star i gotov da neće doživjeti kraj suđenja.'

Posljednja izjava Petra Banovca za naš list ponajbolje svjedoči o dvoličnosti Josipa Boljkovca: 'Kada su mediji objavili mogućnost uhićenja Josipa Boljkovca, onda je govorio po Vukovoj Gorici da je na ubojstvu mojeg oca napravio kardinalnu grešku, kaj je došel ubiti mojeg oca i da je tu ostavil tragove egzekucije'.

Mještani: Uhićenje je Boljkovcu nagrada

U motelu u Jarča Polju pored mosta na rijeci Dobri razgovarali smo i s ostalim sumještanima i župljanima, čak i s mjesnim župnikom Filipom Vicićem, koji nas je odveo do župne crkve da nam pokaže spomenik koji su župljani podignuli svim žrtvama komunističkog terora za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Među brojnim imenima na tom spomeniku je i ime Pavla Miljavca, djeda čuvenog ratnog načelnika stožera i generala iz Domovinskog rata, po kojem je general dobio ime. Župljani su nam rekli da je Miljavac pogubljen 1945. a da mu se sudilo čak 1947. kao pripadniku domobranske vojske.

Ugodno nas je iznenadilo više nego zrelo razmišljanje koje su nam mještani iznijeli. Oni ne dvoje da je Josip Boljkovac trebao biti uhićen, čak se boje da će teško dočekati kraj suđenja. Ne dvoje oko toga da je uistinu odgovoran za mnoga ubojstva, da je poslije rata bio strah i trepet. Ono što im nije jasno zašto se optužnica digla za zapovjednu odgovornost kada ima niz slučajeva, gdje je osobno odgovoran poput ovog u slučaju Banovac. Zašto se toliki niz godina čekalo s procesuiranjem kada su u njihovom kraju ne samo tijela državne vlasti zadužena za kazneni progon o tomu sve znali, nego su i vrapci na grani znali.

Mještani sumnjaju da se čekalo da Joža umre, a sada kada mu je i supruga umrla i kada mu u kući nema tko naložiti vatru, dodaju da je uhićenje za njega zapravo nagrada. Još više ih zanima je li to novi početak dubokih političkih podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, kako ih podlo žele kroz kontrolirane medije plasirati prva pera EPH, a i istaknuti neki političari koji su u ovih 20 godina hrvatske samostalnosti uvijek imali dvostruke kriterije kada je riječ o osudi ustaških i partizanskih zločina. Tu prednjače mnogi novinari, političari, a ponajviše Stipe Mesić.

Sukob s Karamarkom

Jedan od mještana koji je surađivao 1991. s Boljkovcem rekao nam je da su Joži predlagali da ode u Sloveniju s obzirom da je prijatelj s Kučanom i da tamo mirno umre, no on im je rekao da to ne želi, nego da u procesu želi dokazati tko je Tomislav Karamarko i zašto ga baš sada progoni.

I drugi njegovi prijatelji iz Duge Rese su nam govorili da im je Joža pričao da ga Karamarko progoni iz osobnih razloga jer mu u vrijeme dok je početkom devedesetih bio ministar unutarnjih poslova nije dopustio visoku poziciju u MUP-u, iako ga je njegov prijatelj Joža Manolić molio da Karamarka primi u MUP na visoku poziciju. Boljkovac je to odbio napraviti, a onda je Joža Manolić kada je postao predsjednikom Vlade Tomislava Karamarka postavio za šefa svojeg kabineta. Nakon što je Boljkovac smijenjen s mjesta ministra, Manolić je Karamarka postavio za šefa Policijske uprave zagrebačke.

Tomislav Jelić
Hrvatski list