Anatomija europske dužničke i egzistencijalne krize

Koliko je hrvatska politička 'elita' provincijalna i autistična, da ne kažem neuka, jadna i kukavna eu(sve u skladu s 'formulom' koju je Hrvatski list nedavno objavio na naslovnici: Kukuriku + Kukulele = Jao i kuku nama), možda najbolje pokazuje njezin odnos prema krizi eura koja se postupno pretvara u opću egzistencijalnu krizu Europske unije.

Naime, dok se tresu sami temelji zajednice koje bi Hrvatska 1. srpnja 2013. trebala postati članicom, u Lijepoj Našoj nema političara, stranačkog znanstvenika ili umnika koji bi želio, htio i znao nešto javno prozboriti na te teme. Ispada tako da nas se „europska drama", nazovimo ju tako, uopće ne tiče.

U ovom eseju pokušat ću pokazati i dokazati kako nas se ta drama itekako tiče: prije svega ekonomski, a nakon toga politički, sigurnosno i civilizacijski.

Da se doista radi o pravoj drami, pokazuje niz prošlotjednih događaja.

Europski su se političari našli pod silnim pritiskom američke, kineske, japanske, korejske, pa i ruske administracije, koje - na smrt prestravljene od mogućeg zaraznog širenja europske dužničke krize na cijeli svijet i izazivanja „dvoznamenkaste recesije" u 2012. godini u Europi, SAD-u i Japanu - od Europske unije i njezinih članice traže da učine nešto odlučno i brzo kako bi napokon spasili euro i ugroženi europski bankarski sustav.

U Berlinu su se zbog toga u svetu nedjelju 9. listopada 2011. sastali njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy kako bi se dogovorili o 'paketu mjera' i 'detaljnom planu' za spas eura.

Nakon jednosatnog sastanka i radnog ručka javnosti su objavili - jedno veliko ništa. Kazali su da su se uspjeli dogovoriti eukako će zajednički 'detaljni plan' razraditi do kraja mjeseca. Kane ga svečano predočiti na samitu skupine najrazvijenijih zemalja svijeta G-20 u Kanu 3. i 4. studenoga ove godine.

Kako se Njemačka i Francuska zasad nisu dogovorili oko 'paketa mjera' i 'detaljnog plana', predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy odgodio je znatno ranije zakazani samit šefova EU država i vlada. Samit kojem je jedina tema 'europska dužnička kriza' bio je zakazan za 17. i 18. listopada (drugi je dan bio predviđen za državnike 17 zemalja Eurozone: nadalje: EZ), a zasad je prebačen za 23. i 24. listopada.

Odgode europskih državničkih samita i nemogućnost dogovora ekonomski i politički najmoćnijih članica EU i EZ o mjerama i politikama za spas eura još je jedna potvrda poznate iCrne prognozeNe strahuje samo Angela Merkel od moguće i vjerojatne propasti Eurozone. Posljednjih dana i tjedana najugledniji svjetski ekonomisti, od kojih su neki nobelovci, natječu se u javnom iznošenju tmurnih, crnih, pa i apokaliptičnih prognoza o budućnosti eura i o mogućem slomu Europske unije više puta potvrđene teze kako Europska unija dobro funkcionira u uvjetima gospodarskog rasta, blagostanja i mira, a loše i kukavno u uvjetima recesije, dužničke krize i rata. To mi Hrvati najbolje znamo! A da prijeteća propast Eurozone ugrožava same temelje EU najbolje potvrđuju ove apokaliptične riječi Angele Merkel: 'Ako propadne euro, onda će pasti Europa i ideja Europske Unije.'

Još Europa ni propala – dok mi živimo

Ne strahuje samo Angela Merkel od moguće i vjerojatne propasti Eurozone. Posljednjih dana i tjedana najugledniji svjetski ekonomisti, od kojih su neki nobelovci, natječu se u javnom iznošenju tmurnih, crnih, pa i apokaliptičnih prognoza o budućnosti eura i o mogućem slomu Europske unije.

Većina ekonomskih umnika probleme prijetećeg bankrota europskih zemalja svinja (naziv su dobile po engleskoj riječi pigs - svinje, a trenutno se takvima smatraju Portugal, Island, Irska, Italija, Grčka i Španjolska) vidi kao politički, a ne gospodarski problem. Smatraju kako ideja o euru kao jedinstvenoj valuti ima prirođenu konstrukcijsku manu: 17 zemalja koje su prihvatile euro imaju različite porezne, proračunske, kreditne i socijalne sustave i politike koje su ih dovele u stanje nacionalne dužničke krize.

euroTeorijski promatrano, pred EU je ova dramatična dvojba: (a) propast Eurozone ili (b) stvaranje fiskalne unije i postupno pretvaranje sadašnje Europske unije (EU) u Sjedinjene Europske države (SED).

Evo kako jedan suvremeni karikaturist vidi prljavost i rastrošnost južnjačkih „svinja".

Iako se problemi s kojima se Europska unija suočava posljednjih godina, posebice u posljednje dvije godine, u stručnom ekonomskom žargonu i u masovnim medijima najčešće nazivaju 'europskom dužničkom krizom' i 'krizom eura' (tako ju vide i karikaturisti: vidi ilustracije o rušenju eura), ozbiljni politekonomisti, politolozi i sociolozi smatraju kako se zapravo radi o znatno dubljoj krizi: egzistencijalnoj i političko-ekonomskoj krizi Europske Unije, pa i krizi same ideje Europe.

George Friedman, u hrvatskoj znanstvenoj zajednici jedan od manje poznatih američkih politologa, potomak mađarskih Židova koji su preživjeli holokaust, a zatim uspjeli pobjeći - u Austriju, pa u SAD - nakon sovjetske invazije Mađarske 1956., ozbiljne probleme s kojima se suočava Europska Unija naziva njezinom 'egzistencijalnom krizom'.

Ovdje treba svakako kazati da je George Friedman vojni ekspert, geostrateg, obavještajac i obavještajni poduzetnik (neke njegove kolege kažu da je od 'privatne CIA-e' napravio unosan biznis), politolog, plodan pisac, ali i vlasnik i glavni analitičar privatnog 'mislilišta' (think-tank) 'Stratfor'.

U svojoj knjizi 'Sljedećih 100 godina' bavi se predviđanjem političke, tehnologijske, gospodarske i vojne budućnosti svijeta u 21. stoljeću. Između ostalog, u knjizi predviđa vojno savezništvo Amerike s nizom srednjoeuropskih zemalja koje će udomiti obrambeni raketni 'štit' prema novoj vojnoj, političkoj i gospodarskoj sili 'Euroaziji'.

Predviđa i početak novog hladnog rata između tog novog Ruskog 'carstva' i Zapada, raspad „Euroazije" oko 2020., te, konačno, izbijanje Trećega svjetskog rata oko 2050. godine.

Ako vas, štovani čitatelju, način razmišljanja i proricanja Georgea Friedmana podsjeti na način razmišljanja i 'proročanstva' slavnog hrvatskog vojnog geostratega admirala Davora Domazeta Loše, zvanog 'Putnik svile', neka vas to ne brine. Geostratezi svih zemalja često razmišljaju na vrlo sličan način, na način koji je stran nama običnim smrtnicima.

Kako osobno baš i ne vjerujem u preveliku prognostičku snagu društvenih znanosti i znanstvenika, pa ni obavještajaca poduzetnika, ovdje ću citirati tek dio zanimljivog Friedmanova pogleda na današnje europske probleme: 'Europska unija doživljava egzistencijalnu krizu. Tu se uopće ne radi samo o Grčkoj, već o tomu što članice Europske unije duguju jedne drugima i kakvu kontrolu Europska unija ima nad svojim članicama. Europska unija je dobro funkcionirala u doba prosperiteta. Kad ju je pogodila financijska kriza, bogatije su zemlje pozvane da pomognu onima u poteškoćama. Ponovno, ne radi se tu samo o Grčkoj: dužnička kriza 2008. u Srednjoj Europi svodila se na istu stvar. Bogatije zemlje, Njemačka posebice, nisu sretne zbog mogućnosti da novac poreznih platiša troše na pomoć zemljama pogođenim kreditnim mjehurom.'

S tim se razmišljanjem slažem u cijelosti!

Europska unija i Euroazija

Danas kad europska dužnička kriza ne prijeti samo zajedničkoj valuti 17 europskih zemlja, već i cijelom projektu Europske unije (pa i našem ponižavajućem, podaničkom sudioništvu u tom projektu), dobro je još jednom podsjetiti na cinično pitanje koje je - izražavajući skepsu spram bajki o ostvarivanju 'europskog sna' o zajedničkom 'europskom domu' i 'trajnom miru i blagostanju' - devedesetih godina minulog stoljeća postavio Henry Kissinger: 'Koga da nazovem kad zovem Europu?'

Traženje odgovora na to pitanje danas svakodnevno muči američkog i kineskog predsjednika, japanskog cara i Vladimir Putinpredsjednika tamošnje vlade, ali i sve sudionike skupine G-20 koji će se okupiti u Kanu početkom studenoga.

Naime, Europska unija ima svog nominalnog 'predsjednika', ali njega zapravo nitko ne zarezuje, a malo tko (manje od 5 posto 'Europljana' i manje od 2 posto Hrvata) zna da ON uopće postoji i da se zove onako kako se zove.

A zove se Herman Van Rompuy. 'Belgijanac' je, zapravo Flamanac, demokršćanin, rođen je 31. listopada 1947. (do njegova rođendana trebao bi biti izrađen 'detaljni plan' za spas eura, ali taj plan ne radi ni on, čija se zemlja politički raspada, ni predsjednik Europske komisije, Portugalac José Manuel Durão Barroso, čija se zemlja pribojava ekonomskog sloma, već samoproglašeni šefovi EU Merkel i Sarkozy). Za predsjednika Europskog vijeća izabran je 19. studenog 2009., a mandat mu istječe 31. svibnja 2012.

Iako formalno utjelovljuje i predstavlja EU, predsjednik Europskog vijeća sasvim je svjestan da je zapravo europski 'fikus': uz male ovlasti nema ni karizmu, ni autoritet pa je često predmet sprdnje poznatog engleskog europarlamentarca Nigela Faragea. Čitatelju koji želi vidjeti kako izgleda razorna kritika europredsjednika preporučujem da pogleda i posluša Faragea (nedavno je bio u Zagrebu pa sam se nakratko s njim družio) na Youtubeu: (www.youtube.com)

Očito je da telefoni i e-pošte europskog 'predsjednika' i 'premijera' nisu adrese na koje bi cinični Kissinger tražio „Europu", što samo ilustriraVladimir PutinNasuprot blijedom i nemoćnom vodstvu Europske unije, u mjesecu velike europske krize, jedan je (sve)moćni državnik najavio stvaranje nove, konkurentske političke i ekonomske zajednice: bivši i budući predsjednik Rusije i sadašnji predsjednik ruske vlade Vladimir Vladimirovič Putin najavio je nakanu o osnivanju 'Euroazije'. Mnogi njegov naum već nazivaju Novim ruskim ili Putinovim carstvom jedan od niza problema EU-a: sukob između nemoćnog birokratskog vodstva te nadnacionalne zajednice i moćnih političkih i državnih vođa zemalja članica.

Nasuprot blijedom i nemoćnom vodstvu Europske unije, u mjesecu velike europske krize, jedan je (sve)moćni državnik najavio stvaranje nove, konkurentske političke i ekonomske zajednice: bivši i budući predsjednik Rusije i sadašnji predsjednik ruske vlade Vladimir Vladimirovič Putin najavio je nakanu o osnivanju 'Euroazije'. Mnogi njegov naum već nazivaju Novim ruskim ili Putinovim carstvom.

O kako se velikom i moćnom 'carstvu' radi, najbolje će ilustrirati ova karta potencijalnih granica Euroazije.

Da bi mogao vladati tim gospodarski, etnički, religijski i kulturno raznolikim 'carstvom', budući je 'car' Putin godinama gradio imidž mišićavog vođe potpuno oprečan sadašnjim i budućim EU-vođama.

Iz mnoštva brižljivo osmišljenih fotografija 'cara' Putina, čitateljima na pogled i razmišljanje nudim samo tri, uz sugestiju da druge sami potraže na Internetu: http://listicles.com

Putinova najava o stvaranju 'Euroazije' uvelike će promijeniti sve europske i ine integracijske logike: u središtu EU i na njezinu rubu. Zasad ću tek spomenuti teško osporivu činjenicu da čak i Njemačka ima najbolje ekonomske razloge za povezivanje s energijom i prirodnim bogatstvima bogatom 'Euroazijom' i da 'Euroazija' ima podjednako dobre razloge za jačanje ekonomskih veza s bogatom i tehnologijski superiornom Njemačkom. Tko će tada liti suze za mogućim 'bjeguncima' iz Eurozone tipa Grčke, Portugala, pa čak i Španjolske i Italije.

Zametci noćnih mora u 'europskom snu'

Prije petnaestak dana moju je pozornost privukao apokaliptični naslov intervjua koji je Jacques Attali – doktor euroekonomskih znanosti, sveučilišni profesor, veliki umnik (intelektualac i mislilac), plodni pisac i bivši savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Mitterranda – dao tjedniku 'Globus'. Evo tog naslova: 'Propast eura?! Glupost! To bi značilo novi rat u Europi!'

Iako Attali nije doslovce izgovorio ono što mu je navodnicima stavljeno na dušu, uredništvo je dobro saželo njegovu ključnu misao: propadnu li euro i Eurozona u Europi (ne samo u Europskoj uniji) može se svašta očekivati i dogoditi, pa i rat ili ratovi nisu isključeni. Ovog puta to baš i ne moraju biti međudržavni ratovi, već „civilizacijski" (religijski), klasni i generacijski ratovi.

Pitanje je, dakako, kakve su i kolike šanse da se euro i Eurozona spase i sačuvaju, a kakve da propadnu ili da se – upravo to predlažu neki ozbiljni američki ekonomisti - podijeli na dvije vrste eura: 'njemački' (prvoklasni, čvrsti) i 'sredozemni' (drugoklasni, meki)?

Svjetska financijska kriza i europska dužnička kriza već su odavno potopile i na 'povijesno smetlište' poslali jednu od najpoznatijih suvremenih utopija: onu koju je istočnjački mudrac s američkom adresom Francisa Fukuyame 1992. godine ukoričio u knjigu (prevedenu i na hrvatski) 'Kraj povijesti i zadnji čovjek' (The End of History and the Last Man).

Ključnu tezu knjige Fukuyama je definirao već 1989. godine u časopisu Nacionalni interes (The National Interes), a ona glasi: 'Ono čemu svjedočimo možda nije samo kraj Hladnoga rata i prolaženja jednog posebnog razdoblja poratne povijesti, već kraj povijesti kao takve: to jest, dosezanje konačne točke ljudske ideologijske evolucije i globalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vladavine.'

To naivno utopijsko 'proročanstvo' danas izgleda kao infantilna šala jer je očigledno da su zapadna liberalna demokracija i ultraliberalni kapitalizam već nekoliko godina u velikoj krizi koja, ako načas povjerujemo Attaliju, može rezultirati novim europskim ratovima.

Osobno sam skloniji tezi o novim sredozemnim i istočno-europskim diktaturama koje mogu izrasti iz uličnih nemira i nasilja koje danas vlada Grčkom, a na koje ne će biti imune ni druge sredozemne i otočne zemlje kojima prijeti ili može zaprijetiti bankrot: Španjolska, Cipar, Italija, Portugal, Island, Irska i Velika Britanija!

Već nekoliko godina u javnoj je političkoj retorici (tek možemo zamisliti kako to izgleda u birokratskim i političkim kabinetima) lako naslutiti rađanje kapilarnog etnocentrizma i nacionalizma, da ne kažem rasizma, u odnosu na prezadužene 'južnjačke' ili 'sredozemne' (moguće je nazrijeti i religijsko podvajanje EU na 'lijeni, rastrošni, katolički dio' i 'vrijedni, radini, štedljivi, protestantski dio') narode i njihove zemlje.

Paradigmatičan je u tom pogledu poznati istup Angele Merkel o 'lijenim Grcima', Španjolcima i Portugalcima.

Ojađena nizom poraza na lokalnim izborima diljem Njemačke, od kojih je najbolniji bio onaj u Berlinu, a uvjerena kako su ti porazi posljedica njezine borba za spas eura i Eurozone, Merkel je potkraj svibnja ove godine ovako prozborila o europskim južnjacima: 'Kontroliranje duga nije jedini prioritet. Također je važno da građani u državama poput Grčke, Španjolske i Portugala ne odlaze u mirovinu ranije nego što je to slučaj u Njemačkoj – da svatko uloži podjednako napora. To je važno. Ne možemo imati zajedničku valutu u situaciji kada neki dobivaju mnogo vremena za odmor, a drugi veoma malo. Dugoročno, to ne može funkcionirati.'

Retorički korak dalje u isto su vrijeme učinili visoko rangirani čelnik kršćanskih demokrata Josef Schlarmann i financijski ekspert njemačkih Slobodnih demokrata Frank Schaeffler koji su Grke razbjesnili i rastužili izjavom: 'Neplatiše trebaju prodati sve što imaju da bi otplatili kreditne dugove'. Bild je prenio i ovu Schlarmannovu izjavu: 'Grčka je vlasnik zgrada, tvrtki i nenaseljenih otoka. Sve se to treba iskoristiti za naplatu dugova.'

Takva retorika bolje od svega pokazuje da se 'veliki san' o ujedinjenoj Europi ili SEU (Sjedinjenim Europskim Državama) od Urala do Atlantika polako pretvara u noćnu moru.

Prijeti li Europi doista novi hladni, ili pravi krvavi rat?

U doba dugotrajnog mira (nakon 1945.) i nakon pada Berlinskog zida (1989.) činilo se da Europu čeka razdoblje dugotrajnog, ako ne i vječnoga mira, slobode, multikulturalizma i blagostanja. Nakon 2008. val je pesimizma i depresije iz Amerike stigao u Europu. Klatno se povijesti još jednom otisnulo sa svjetla u tamu.

Iako sam po prirodi optimist i uvijek vjerujem da nakon kiše i studeni dolaze sunce i topli dani, Attalijev intervju Angela Merkelpotaknuo me da s Vama, mojim štiocem, podijelim razmišljanje o jednoj odavno zaboravljenoj satiričnoj francuskoj karti koja je nastala uoči Francusko-pruskog rata koji je započeo 19. srpnja 1870. godine, a trajao je do 10. svibnja 1971.

Možda treba spomenuti (ovdje citiram Wikipediju: wikipedia.org) kako je neposredan povod za rat bio neuspješan pokušaj pruske dinastije Hohenzollern da jednog svog člana postavi na španjolsko prijestolje. Hohenzollerni su odustali nakon francuskog ultimatuma, ali je kancelar Otto von Bismarck cijelu aferu objavio u tzv. Emskom brzojavu čiji je uvrjedljivi ton natjerao francusku vladu da pod pritiskom šovinističke javnosti Pruskoj objavi rat. Francuska je u rat ušla puna ratničkog samouvjerenja, sigurna u brzu pobjedu zbog postojanja profesionalne vojske koja se proslavila u Krimskom ratu, u ratu s Austrijom godine 1859. te brojnim kolonijalnim pohodima. Rat je ipak glatko izgubila!

Mirovnim ugovorom potpisanim 10. svibnja 1871. Francuska se obvezala platiti veliku ratnu odštetu i Njemačkoj predati pokrajine Alsace i Lorraine (dobit će ih ponovno nakon Drugog svjetskog rata) u kojima je postojala njemačka nacionalna manjina i koje su u prošlosti bile dio Njemačke.

Mnogo je važniji rezultat rata bilo ujedinjenje Njemačke kao najjače europske vojne sile, a djelomično, zahvaljujući ugljenu iz novih pokrajina, nova je država postala i velikom industrijskom silom koja će s vremenom, poput SAD-a u isto vrijeme, početi ugrožavati primat Britanskog Imperija kao jedine globalne supersile.

Prije bilo kakvog dodatnoga komentara, evo već spomenute karte:

Ovu fascinantnu satiričnu kartu ('Carte drôlatique d'Europe pour 1870') koja će te i sljedećih godina postati nadahnućem za druge slične antropomorfne karte Europe (izvrsna kolekcija tih karata može se pogledati na: (bibliodyssey.blogspot.com) naslikao je francuski ilustrator i karikaturist Paul Hadol. Karta je nastala prije izbijanja rata, a trebala je poslužiti kao poticaj za smijeh i opuštanje u jednom tjeskobnom, turobnom vremenu, kad je rat već bio na političkom obzoru. Karta je nakon Francuske bila objavljena u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj.

Frank Jacobs ovako je iščitao i opisao simboliku i poruke Hadolove davne satire (bigthink.com):

Prusija, prikazana je kao bradati moržoliki 'željezni kancelar' Otto von Bismarck koji harangira protiv susjeda: kleči na Austriji, čiji goli vojnik spava, dok je na Nizozemsku stavio svoju desnu 'šapu'.

Francuska je predočena u obliku uniformiranog borbenog francuskog afričkog (kolonijalni) vojnika ('Zuav') koji bajunetom smjera ravno u srce nezgrapnog pruskog vojnog čudovišta.

Belgija je premala da bi se prikazala u antropomorfnom izrazu, a stisnuta je između Francuske i Pruske (takvu će, nezahvalnu, ulogu kasnije imati u Prvom i Drugom svjetskom ratu).

Engleska je starica što se bori s Irskom, svojom buntovnom podanicom na uzici, koja više sliči na medvjeda, dok je Škotska šešir te stare dame.

Španjolska je podeblja senjorita koja pušenjem ispraća dan, a leži na skvrčenom portugalskom vojniku ispod svojih leđa.

Korzika i Sardinija spojene su kako bi se prikazao malik (vilenjak) koji radosno i razigrano čita kartu.

Italija, pretvorena u lik velikog nacionalnog vođe Garibaldija, odupire se pritisku Pruske.

Danska je maleni uznositi vojnik koji se nada da će vratiti teritorij izgubljen u ratu nekoliko godina ranije.

Norveška i Švedska zajedno su pretvorene u divljeg psa.

Švicarska je ograđena koliba.

TurskaTurska u Europi je orijentalac pritisnut silnim teretom drugih europskih zemalja.

Turska u Aziji mlada je djevojka koja smireno puši nargile.

Rusija je staretinar u pohabanom kaputu kojoj je na posljednjoj zakrpi ispisan „Krim".

Tako je, eto, jedan od francuskih karikaturista i ilustratora zlatnog razdoblja „europske" karikature vido ratobornu Europu svog vremena (1870.) u sam osvit rata.

Kapilarno pojavljivanje animoziteta središnje i sjeverne, mahom protestantske „Europe" (kojoj su bolni rezovi, štednja, odricanja i rad kulturno svojstveni i prihvatljivi) prema sredozemnoj i balkanskoj – katoličkoj i pravoslavnoj – 'Europi' prvi je simptom mogućih europskih tenzija, u kojima Jacques Attali nazire mogući – rat ili ratove.

Ne treba, dakako, podleći općoj recesijskoj i depresijskoj psihozi, jer se ona doista može 'odmetnuti' u ratnu psihozu, ali se treba plašiti nove europske nesnošljivosti, pa i desničarskog radikalizma u onom dijelu Europe koji hrani 'svinje'. Jer je 'svinja' sve više, a hrane (proračunskog novca za subvencija i sanacija 'lijenih' i 'rastrošnih' južnjaka) sve manje.

Hrvatski račun bez europskih krčmara

Koliko do jučer hrvatski su političari, ali i znanstvenici uključeni u promidžbenu kampanju 'Tu pripadamo', javnost i narod – sa snažnom argumentacijom – uvjeravali kako nam se članstvo u Europskoj uniji itekako isplati: tvrdili su da ćemo na svaki euro uplaćen u proračun Europske unije iz istog tog proračuna dobivati tri eura: iz europskih strukturnih i kohezijskih fondova.

Smisao i poslanje tih fondova vrlo je slično onom koje su 'fondovi za razvoj nerazvijenih republika i pokrajina' imali u hr i eubivšoj SFRJ: namijenjeni su smanjenju regionalnih i nacionalnih razlika u razini bruto domaćeg proizvoda (BDP), kvaliteti infrastrukture, zaštiti prirodne sredine i kvalitetu života općenito. Metoda je također poznata nama koji smo živjeli u bivšoj državi: proračunsko prelijevanje novca - na račun bogatijih zemalja i regija - u korist siromašnijih.

U EU postoji pet takvih fondova (za razvoj infrastrukture, za regionalni razvoj, za ruralni razvoj, za razvoj ribarstva i za zapošljavanje), a Hrvatskoj je u pristupnom ugovoru obećano (narod bi kazao: 'Obećanje ludom radovanje!') da iz tih fondova može „povući" maksimalno 3.53 posto BDP-a. Kako će hrvatski BDP ove godine iznositi oko 46 milijarda eura, prilično je lako izračunati da smo prema 'ugovorenim' (čitaj: načelno obećanim) odredbama iz kohezijskih fondova mogli 'povući' maksimalno 1.626 milijarde eura.

Na žalost po Hrvatsku, ali i po Europsku uniju u cjelini, recesijska panika koja već mjesecima potresa Uniju, preko noći je promijenila cjelokupnu logiku privlačne hrvatske euro-promidžbe: 'Dajmo euro, uzmimo tri!'

Naime, Europska komisija (vlada EU) objavila je 6. listopada 2011. nacrt novih pravila za korištenje europskih strukturnih i kohezijskih fondova u razdoblju od 2014. do 2020. godine koji dovodi sasvim u pitanje spomenutu hrvatske euro-formulu.

Pozorno, skeptično i pomalo rezignirano čitanje tih novih regula lako nas dovodi do tužnog i žalosnoga zaključka kako bi Lijepa Naša mogla biti zadovoljna ako ostvari 'dva na jedan euro', ali i da bi mogla ostati sasvim kratkih rukava te da bi joj članstvo u Europskoj Uniji moglo postati izvorom proračunskih i razvojnih gubitaka, a ne dobitaka.

Naime, da bi zemlja članica mogla ostvariti pravo na 'potezanje' dijela od predviđenog proračunskog iznosa od čak 336 milijarda eura, u razdoblju 2014.-2020. mora ispuniti čitav niz uvjeta koji nisu vrijedili do danas i još uvijek ne vrijede za zemlje koje su članicama EU postale nakon 2000. godine.

Prva promjena koju uvode nove regule jest smanjenje maksimalne razine prava na „povlačenje" novca iz europskih kohezijskih fondova od 4.0 posto BDP-a na 2.5 posto BND (bruto nacionalni dohodak). Već ta promjena regula smanjuje potencijalni maksimalni iznos 'povlačenja' iz kohezijskih fondova od 1.626 milijarda eura na 1.150 milijardi eura.

Iako je već to veliki potencijalni gubitak, stvarni rizici, pa i zastrašujuće opasnosti vrebaju iz drugih odredaba novih regula. Europska komisija predložila je da se novac iz EU fondova oduzme svim zemljama čiji javni dug prelazi 60 posto BDP-a i zemljama čiji je tekući (godišnji) proračunski deficit veći od 3 posto.

Za usporedbu, Hrvatska po podatcima Vlade ima javni dug od oko 50 posto BDP-a, a proračunski deficit je lani bio 4,7 posto. Kad se tome doda sasvim realna prognoza o kretanju javnog duga koji bi od oko 58 posto potkraj ove godine (javni dug uvećan za državna jamstva dugova privatnog i javnog sektora) mogao popeti iznad 70 posto u 2014. godini, lako je zaključiti da bi naša zemlja mogla lako doći na listu zemalja koje uopće ne će moći koristiti strukturne i kohezijske fondove EU.

Utjehu zasad možemo tražiti u činjenici da su nova kažnjenička pravila Europske komisije naišla na snažnu kritiku u zemljama koje su dosada iz tih fondova povlačili gotovo 6 posto BDP-a (Litva je 2009. godine povukla rekordnih 5.7 posto).

Zasad su se protiv regula javno pobunile Mađarska, Litva, Latvija i Estonija, a prijedlog o kažnjeničkom odnosu prema zemljama koje probijaju dogmu od maksimalnom javnom dugu od 60 posto i maksimalnom proračunu od 3 posto naljutio i predsjednicu Odbora regija, piše Mercedes Bresso. Kazala je: 'Sadašnja kriza ima razoran učinak na naše gradove i regije, a EU fondovi imaju ključnu ulogu u ekonomskom oporavku. Zbog toga ne možemo prihvatiti prijedlog o suspenziji financiranja iz fondova za zemlje koje krše pravila EU o javnom dugu i deficitu. To će samo pogoršati situaciju.'

A da je doista skandalozno prisiljavanje europske sirotinje na striktno poštivanje maastrichtskih mjerila o javnom dugu i proračunskom deficitu najbolje pokazuju podatci o javnom dugu kao postotku BDP-a sadašnjih članica EU. Kod većine zemalja 'stare EU' taj je dug odavno probio dogmu o maksimalnih 60 posto (podatci su iz 2010., a danas su znatno veći): Španjolska 63 posto, Nizozemska 66 posto, Italija 70 posto, Njemačka 75 posto, Velika Britanija 77 posto, Portugal 83 posto, Francuska 84 posto, Irska 94 posto, Belgija 100 posto, Grčka 130 posto itd.

Prva je to shvatila Slovačka. Tamo je u utorak 11. listopada 2011. pala vlada kad je parlament odbio ratificirati Europski fond financijske stabilnosti (The European Financial Stability Facility - EFSF) u koji bi slabašna Slovačka trebala uplatiti čak 7.7 milijardi eura. Taj su fond 9. svibnja 2010., dakle na Europski dan i Dan pobjede osnovale zemlje Eurozone. Sjedište mu je u Luksemburgu, osnivački mu je kapital 750 milijarda eura, može izdati obveznice uz jamstvo Europske banke za obnovu i razvoj do 440 milijarda eura, zasad mu sve agencije daju najviši kreditni rejting, a predsjednik mu je Klaus Regling.

Zaključak: Europa se susreće s 'jugoslavenskim prokletstvom'!

Ljubiteljima antičkih mitova, ali i europskim birokratima (koji moraju naučiti prapočelo europskog mita) Europa (grč. Ευρώπη, Eurốpê) je prelijepa, slobodoumna i neodoljiva fenička princeza otvorenih nazora i širokih pogleda (grčko ime Ευρώπη sastavljeno je od dva dijela: ευρυ- = 'širok' i οπ– = 'oko', 'lice') po kojoj je ime dobio naš kontinent i Jupiterov prirodni satelit Europa. Postoji nekoliko verzija mita o fatalnoj, strasnoj ljubavi Zeusa prema Europi, od kojih je najromantičnija ona po kojoj je za tu ljubav zaslužna (naš bi narod zlurado kazao: kriva) božica ljubavi Afrodita koja je, udružena u, suvremenim jezikom kazano, 'udruženi zločinački pothvat' sa svojim sinom Erosom, odaslala ljubavne strijele u Zeusa. Od ljubavi poludjeli Zeus iskoristio je privremeno odsustvo žene Here kako bi, prerušen u bika, zaveo i obljubio (zavođenje i silovanje u klasičnim su grčkim mitovima redovito istoznačnice) Europu.

Dakako, u toj fatalnoj i strasnoj ljubavi azijske (!) princeze i europskog/grčkog boga-vrhovnika postojala je i druga Europastrana. Mit nam opisuje prvi susret budućih ljubavnika. Dok su se Europa i njezine družice kupale i brale cvijeće, princeza Europa je vidjela snažnog i lijepog bika i pomilovala ga je po boku, kitila mu rogove cvijećem te mu se popela na leđa. Zeus je iskoristio priliku, otrčao do mora i zaplivao s njom na leđima, prema Kreti. Tamo ju je uzdigao na tron kretske kraljice.

Donedavno seFatalna ljubavDonedavno se činilo da je ta fatalna ljubav i strast Zeusovih 'sunarodnjaka' Grka prema Europi vječna i neupitna. Mit o ljubavi Zeusa i Europe odvajkada je bila poticajna tema u umjetnosti, a za našu priču o 'krizi eura' zanimljiva je i činjenica što je taj motiv ugraviran u novčanicu od dva eura činilo da je ta fatalna ljubav i strast Zeusovih 'sunarodnjaka' Grka prema Europi vječna i neupitna. Mit o ljubavi Zeusa i Europe odvajkada je bila poticajna tema u umjetnosti, a za našu priču o 'krizi eura' zanimljiva je i činjenica što je taj motiv ugraviran u novčanicu od dva eura.

Ljubav između Grka i Europe danas je na velikoj kušnji jer je, kao i inače, u pitanju – novac. Grci od 'Europe' traže otkup iz dužničkog ropstva (grčki je vanjski dug premašio 350 milijardi eura; radi usporedbe: hrvatski je 'tek' premašio 46 milijarda) prema uglavnom europskim bankama.

Negdašnja mitska, neodoljiva, slobodoumna i romantična zavodnica, fenička princeza i kretska kraljica Europa, nakon dvadesetak godina 'europskog sna' danas se susreće s europskom javom i noćnim morama. Nama Hrvatima ta situacija nipošto nije nepoznata!

Nije ni našim susjedima Slovencima, jer smo zajedno iskusili tjeskobu uplaćivanja novca poreznih platiša u 'fondove za razvoj nerazvijenih'.

O 'jugoslavenskom sindromu' koji danas prijeti Europskoj uniji nedavno je u Globusu vehementno progovorio 'Nostradamus iz Ljubljane' (tako ga, u maniri tabloidnih oprema, predstavlja uredništvo) dr. Jože Mencinger. Naslov njegova intervjua ipak je previše optimističan: 'Ako kriza potraje, EU će se do 2020. raspasti u kaosu'. Meni se čini da bi bolji naslov bio: 'Ako kriza eura potraje još šest mjeseci, EU će se raspasti prije negoli Hrvatska postane njezinom članicom'.

Zato nije bez vraga ironijska parafraza slavne misli JFK-a koju je anonimni zafrkant stavio na međumrežje: 'Hrvati! Ne pitajte što će EU učiniti za vas sutra. Pitajte što vi možete učiniti za EU danas'.

dr. Slaven Letica
Hrvatski list

 

Hrvatski list

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.