Dr. Srećko Sladoljev: Kratka obiteljska biografija

Kad se osvrnem na povijest obitelji, mnogi su zbog puta ispravnosti trpjeli. Zapravo smo trpjeli svi, ali ne sjećam se da smo zbog toga bili nesretni. Nije bilo upitno kojim putem treba ići. Očevi korijeni su iz Vodica, preko djeda Karmela i bake Lucije Čičin-Šain. Mjesto je nazvano po izvorima gdje su se rimski brodovi opskrbljivali slatkom vodom. Sladoljevi i danas nastanjuju predio Vodica koji se zove Dulcin (od lat. dulcis, slatko) pa se drži da prezime izravno vodi od starosjedilaca koji su živjeli uz izvore slatke vode, od toga možda i živjeli i vremenom se slavizirali.

Majka je rođena Siriščević i to je jedna od najstarijih splitskih obitelji.

Pradjed Jakov Siriščević bio je profesor na splitskoj 'realci', jedan od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik društva Zvonimir. Njegov sin, moj djed Slavko Siriščević, bio je sveučilišni profesor i jedan od osnivača Splitske filharmonije 1918. godine. Tijekom studija u Beču upoznao se sa skladateljem Ivom Tijardovićem. S Jakovom Gotovcem činili su splitski kulturni krug. Jakov Gotovac je moj krsni kum.

Život cijele obitelji iznimno je obilježio komunistički režim. Djed Slavko je kao ekonomist i vrstan govornik svih glavnih europskih jezika postavljen nakon 2. svjetskog rata za zamjenika direktora UNRA-e. Kada je odbio špijunirati za Udbu, jednostavno je 'nestao', a obitelj je mjesecima šikanirana dnevno-noćnim vojnopolicijskim premetačinama uz izliku da traže Djed SlavkoPresudom vojnog suda, koju nikada nismo dobili uz cinično obrazloženje 'kako to nije u našem interesu'(!), djed je osuđen na 20 godina kao špijun CIA-e, a imovina konfiscirana. Po povratku iz logora (Lonjsko polje i Stara Gradiška), bilo mu je zabranjeno vratiti se na Sveučilište, a skripte su mu pretiskane pod tuđim imenom. U 80-oj godini života postao je prvi doktor znanosti Sveučilišta u Splitudjeda. Kada se pojavila i tjeralica s njegovom slikom, a baka postavila pitanje izvora, brzo su ga 'našli' - u samici zatvora na Savskoj cesti. Presudom vojnog suda, koju nikada nismo dobili uz cinično obrazloženje 'kako to nije u našem interesu'(!), djed je osuđen na 20 godina kao špijun CIA-e, a imovina konfiscirana. Po povratku iz logora (Lonjsko polje i Stara Gradiška), bilo mu je zabranjeno vratiti se na Sveučilište, a skripte su mu pretiskane pod tuđim imenom. U 80-oj godini života postao je prvi doktor znanosti Sveučilišta u Splitu obranivši tezu Ekonomika naših pomorskih luka gdje je dao dokaze i izveo zaključke kako Bar nije ekonomska već politička luka (velikosrpske ekspanzionističke politike, naravno). U komisiji mu je bio bivši student, kasnije potpredsjednik SIV-a i predsjednik HAZU, dr. Jakov Sirotković.

Majka Gordana, povjesničarka umjetnosti i arheologinja, zbog oca nikada nije mogla dobiti stalni posao. Tek je povremeno radila u Gliptoteci, u Leksikografskom zavodu (samo zahvaljujući Miroslavu Krleži!), kao kustosica Meštrovićevog muzeja ili profesorica na gimnaziji. Svoje najbolje godine posvetila je odgoju sinova. Desetljećima je uređivala Kulturnu baštinu, jedini časopis koji je preživio Hrvatsko proljeće i zapravo bio obiteljski projekt. Idejni začetnik bio je djed Slavko, prvi predsjednik Jerko Čičin-Šain, brat bake Lucije, otac 'tehnička služba', a mi djeca lijepili smo plakate po gradu. Zahvaljujući majčinu članstvu u Komisiji za dodjelu imena i trgova, splitske ulice dobivale su imena po znamenitim i zaslužnim ljudima, slikarima i piscima, a ne po kninskim prvoborcima. Po proglašenju neovisnosti, u istoj je Komisiji tada morala braniti nazivlje koje je svjedočilo o hrvatskom antifašizmu, o prvom narodu u porobljenoj nacističkoj Europi koji je proglasio slobodni teritorij i organizirao instrumente vlasti.

Otac Ante ušao je kao 14-godišnjak u SKOJ, a razočaravši se u Partiju, iz nje istupio već 1946. g. Za obje svari tada se gubila glava. Po službenoj je dužnosti poslan u Split gdje mu je kao vrsnom sucu, iako vanpartijcu, bilo povjereno voditi Komisiju zaJednaki i jednakijiOtac Ante ušao je kao 14-godišnjak u SKOJ, a razočaravši se u Partiju, iz nje istupio već 1946. g. Za obje svari tada se gubila glava. Po službenoj je dužnosti poslan u Split gdje mu je kao vrsnom sucu, iako vanpartijcu, bilo povjereno voditi Komisiju za nacionalizaciju. Nakon što se dvaput oglušio da iz postupka nacionalizacije izuzme g. Antu Jurjevića Baju, člana CK SKJ i jednog od najmoćnijih ljudi tog vremena, bez obrazloženja je istjeran sa suda nacionalizaciju. Nakon što se dvaput oglušio da iz postupka nacionalizacije izuzme g. Antu Jurjevića Baju, člana CK SKJ i jednog od najmoćnijih ljudi tog vremena, bez obrazloženja je istjeran sa suda. Oba moja roditelja tako su ostala bez stalnog posla. Od odvjetničkog kruha nije se moglo živjeti, a progon se nastavio u nakaznom odmjeravanju poreznog paušala koji otac nije mogao platiti pa su nam plijenili pokretnine i prodavali ih na dražbi. Odnijeli su tako i moj pijanino. Financijski nam je pomogao djed Karmelo.

I djed Karmelo bio je osuđen nakon rata na šest mjeseci zatvora (uvjetno dvije godine) zbog neprijavljivanja Narodnoj vlasti masti, čavala, par štrena vune, pričanja viceva i sl.. Tijekom rata tajno je materijalno pomagao brojne siromašne zagrebačke i vodičke obitelji koje su mu i nekoliko godina nakon smrti iskazivale zahvalnost u Glasu Koncila. Vlast mu je oduzela stanove i dio kuće i u njih uselila nove stanare. Očev bratić po majci, dr. Ante Čičin Šain, prvi guverner NBH, poslan je u diplomaciju kada se suprotstavio samovolji tadašnje politike nastojeći sačuvati nezavisnost rada centralne novčarske institucije.

Brat Gordan jedan je od osnivača možda jedine neovisne stranačke inicijative u tadašnjoj Jugoslaviji, Hrvatskog mirotvornog pokreta. Njihov hrabri izlazak na protestni skup u prosincu 1989. godine u Splitu zbog šutnje hrvatskih komunista pred nadirućim velikosrpskim ratnim prijetnjama, iste je večeri rezultirao proglašenjem višestranačkog sustava! Gotovo dva desetljeća bio je ravnatelj najuspješnije glazbene škole u Hrvatskoj J. Hatzea. Osnovao je deset područnih odjeljenja na srednjedalmatinskim otocima, Kaštelima i Trogiru dajući nadarenoj mladeži mogućnost da se bavi glazbom, a ne da vrijeme gube po kafićima. Osnivač je i predsjednik Splitskog filharmonijskog društva u okrilju kojega je Splitski komorni orkestar postavio nove kriterije glazbene produkcije u Splitu. Brat je više puta predlagan za Nagradu grada Splita ali odbijajući ući u Hrvatski braniteljPosebno mjesto u mom životopisu zauzimaju dvije godine provedene u ratnoj brigadi HV-a (1992.-1994.), najprije u prvom ešalonu saniteta, a zatim, na prijedlog zapovjedništva, kao izvjestitelja IPD-a i savjetnika za borbeni moral sa sklopnim činom satnika - bojnika. Prijavljivao sam se kao dragovoljac za Vukovar i Dubrovnik, ali se to nije dogodilo. Vjerojatno zbog toga što sam imao status kadra važnog za obranu državeHDZ, nikad ju nije dobio. Zaplotnjačkim igrama 2009. g. prvo je smijenjen s mjesta ravnatelja, a nakon toga degradiran u nastavnika učenika violine I. i II. razreda osnovne škole.

Ja sam rođen sam u Zagrebu 23. lipnja 1954. g. Osnovnu i srednju školu završio sam u Splitu. Širinu i čvrste temelje iz prirodnih i društvenih znanosti stekao sam u gimnaziji Ćiro Gamulin. Usporedno sam pohađao i glazbenu školu J. Hatzea, svirao u sastavu Anima koji je njegovao duhovnu glazbu američkih crnaca, plivao u splitskom Mornaru (prvi trener bio mi je Đuro Bjedov, otac olimpijske pobjednice Đurđice Bjedov), bavio se atletikom u splitskom ASK-u itd. Dvaput sam pobijedio na kros natjecanju srednjih škola. 1973. g. upisao sam eksperimentalnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao sam 1978. g. i odmah dobio posao asistenta na Katedri za animalnu fiziologiju kod prof. dr. Andrije Kaštelana. 1979. g. usporedno sam upisao Poslijediplomski studij iz biomedicine, ali i studij fizike zbog posebnog interesa za subatomski svijet. Do kraja godine izradio sam magistarski rad iz područja tumorske imunologije kod doc. dr. Ivana Bašića, ali ga spletom okolnosti nikad nisam branio. Naime, početkom 1980. g. dobio sam stipendiju Deutschegeselschalt feur Strahlenforschung u okviru Euroatoma te proveo dvije godine u Institute fur Haemmatologie u Muenchenu. Imao sam sreću biti dijelom tima koji je među prvima u svijetu usvojio tehnologiju limfocitnih hibridoma za čije je otkriće nakon samo nekoliko godina dodijeljena Nobelova nagrada. Područje našeg interesa i kasnije tema moje disertacije, bilo je potiskivanje imunološke reakcije transplantirane nesrodne koštane srži u pokusnim životinjama u svrhu liječenja smrtonosne leukemije. Početkom 80-ih upotreba monoklonskih protutijela u transplantacijskoj imunologiji bio je pionirski rad, a danas je to rutinska metoda u humanoj medicini.

Početkom 1981. g. Vojni sekretarijat zatražio je da prijevremeno prekinem stipendiju i vratim se u zemlju na odsluženje vojnog roka. Kada sam to odbio uz obrazloženje da moram dovršiti započeti posao, da je suradnju odobrila Vlada SFRJ nadređena JNA, te da ću obvezu služenja odraditi naknadno, proglašen sam vojnim bjeguncem. Po povratku 1982. uhićen sam i izravno s kolodvora sproveden u vojni zatvor Lora te poslan u radnu jedinicu Proleterske pješadijske brigade u Doboju. Vojno tužiteljstvo, nezadovoljno trajanjem zatvorske kazne, tijekom služenja vojnog roka zatražilo je produženje, ali to se nije dogodilo. Amnestiran sam Ukazom predsjednika Predsjedništva SFRJ.

Godine 1983. na inicijativu dr. Stanimira Vuk-Pavlovića napustio sam Fakultet i zaposlio se na Imunološkom zavodu koji je vjerovao, da bi usvajanjem tehnologije limfocitnih hibridoma, ovaj strateški važan gospodarski subjekt ponovno mogao uhvatiti korak sa svjetskim trendovima koje je, na žalost, odlaskom akademika Ikića počeo gubiti. Iako smo tehnologiju uveli u rekordnom roku i proizveli niz komercijalno zanimljivih hibridoma (npr. protiv hormona štitnjače, krvnih grupa itd.), upravljačke strukture ponašale su se nezainteresirano i bavile jedino sobom. A da stvari pođu gore, zbog angažiranosti u tijelima Društva u koja sam bio uvijek imenovan, a nikad postavljan(!), uprave ne samo da nisu pomagale već su uništavale moj profesionalni posao. Niže su dopisi upućeni bivšem i sadašnjem ministru zdravstva Hrvatske iz kojih se ukratko vidi što sam napravio ili pokušao napraviti u struci i kako je završilo, a u posebnom prilogu, Povijest privatizacije Imunološkog zavoda, opisao sam povijest korupcije u mojoj tvrtki koju uza sva nastojanja šačice hrabrih pojedinaca i mene nismo mogli spriječiti.

Posebno mjesto u mom životopisu zauzimaju dvije godine provedene u ratnoj brigadi HV-a (1992.-1994.), najprije u prvom ešalonu saniteta, a zatim, na prijedlog zapovjedništva, kao izvjestitelja IPD-a i savjetnika za borbeni moral sa sklopnim činom satnika - bojnika. Prijavljivao sam se kao dragovoljac za Vukovar i Dubrovnik, ali se to nije dogodilo. Vjerojatno zbog toga što sam imao status kadra važnog za obranu države.

dr. Srećko Sladoljev
Hrvatski list

Vezano

Dr. Srećko Sladoljev: Spašavao sam javni novac i za "nagradu" nastradao