Ivica Marijačić: Što fali duhu 90-ih?
Predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić rekao je da predloženim Zakonom o ništetnosti srbijanskih optužnica protiv hrvatskih branitelja Hrvatska treba osigurati samopoštovanje svoga naroda. Naravno da je to, u načelu, točno, ali samopoštovanje o kojemu govori čelni čovjek zakonodavne vlasti davno je prokockano, najviše za vrijeme njegove vlasti i vlasti stranke kojoj pripada.
Danas imamo situaciju u kojoj ne samo što se ne zna tko je bio agresor,a tko žrtva, nego se podižu i spomenici agresorskim vojnicima poput onoga u Golubiću kod Knina. HDZ-ova Vlada pokušava se predloženim Zakonom o ništetnosti srbijanskih optužnica sada u predizborno vrijeme ekskulpirati od mnoštva grijeha činjenja ili nečinjenja u pogledu zaštite Domovinskoga rata i branitelja. Ona je odgovorna za stanje u kojemu se u tom pogledu više ne zna tko pije a tko plaća, za stanje koje obiluje upravo grotesknim primjerima potpunog odsustva senzibiliteta za nacionalne interese. Tragikomično je da ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković izjavljuje kako je točno da je dobio „davno" optužnice iz Srbije, ali da nije smatrao važnim o tome izvijestiti predsjednicu Vlade RH.
Bajić protiv Zakona o ništetnosti
BajićBajić drži da bi o najnovijim optužnicama u duhu sporazuma o suradnji hrvatskog i srbijanskog odvjetništva u konačnici ionako on sam odlučio. Ali ne kaže, pak, kakav je to nakaradni sporazum koji je on potpisao, a po kojemu srbijanski istražitelji imaju ovlasti doći u Hrvatsku i saslušavati jednu dr. Vesnu Bosanac, vukovarsku ratnu legendu i heroinu.Još tragikomičnije je da prijedlog Zakona javno napada glavni državni odvjetnik Mladen Bajić govoreći da će on samo zaštititi ratne zločince. Bajić drži da bi o najnovijim optužnicama u duhu sporazuma o suradnji hrvatskog i srbijanskog odvjetništva u konačnici ionako on sam odlučio. Ali ne kaže, pak, kakav je to nakaradni sporazum koji je on potpisao, a po kojemu srbijanski istražitelji imaju ovlasti doći u Hrvatsku i saslušavati jednu dr. Vesnu Bosanac, vukovarsku ratnu legendu i heroinu.
Zar pristajanje na takav oblik poniženja nije udar na Domovinski rat? Ako je doista suradnja dvaju državnih odvjetništava tako plodonosna, kao što implicira Mladen Bajić, kako to da nije ona dovela do oslobođenja hrvatskoga branitelja Tihomira Purde, ili još gore, kako to da se u takvim Bajićevim idiličnim odnosima sa srbijanskim kolegama moglo dogoditi da Srbija otme hrvatskog branitelja Veljka Marića na srpsko-bugarskoj granici, sudi mu i osuđuje ga na 12-godišnju zatvorsku kaznu? To što će Srbija po spomenutom Sporazumu osuditi nešto vlastite sitne boranije na nekakve simbolične kazne zbog zločina u Hrvatskoj slaba je utjeha zna li se da će ona pod svaku cijenu, radi ekvidistance, suditi hrvatskim braniteljima po optužnicama koje je 1992. godine pisala zločinačka i agresorska JNA, ako ih se i kada domogne.
Zakon o ništetnosti pruža parcijalnu zaštitu
Predloženim Zakonom o ništetnosti srbijanskih optužnica doista se omogućuje tek parcijalna zaštita hrvatskim optuženicima od progona, i to samo na hrvatskom teritoriju. Mogli bismo reći: bolje igdje nego nigdje. Tvrdnje nekih oporbenih čelnika, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i nekih drugih, koji mu se oštro protive, jer da navodno žele zaštititi hrvatske građane ne samo u Hrvatskoj nego posvuda, bile bi u redu kada bi predložili kreativnu alternativu. No oni ne predlažu ništa, a kad ne predlažu ništa, to znači da su za postojeće stanje, dakle da se dade i u Hrvatskoj legitimitet i legalitet optužnicama koje je pisala agresorska JNA. Nevjerojatno je da netko poslije samo 20 godina, kada su još žive slike najstrašnije sudbine Vukovara, može javno reći da optužnice JNA protiv vukovarskih branitelja treba uzeti ozbiljno u obzir i u pravnu proceduru i da ih ne treba proglašavati ništavnima.
Taj odnos prema JNA optužnicama savršeno jasno ilustrira odnos hrvatskih političara prema ideji samostalne hrvatske države, odnos koji su imali prije 20 godina i odnos koji imaju danas. Onaj u hrvatskoj politici komu su JNA optužnice protiv vukovarskih branitelja sasvim u redu i drži da ih se ne smije nijekati, očito je prije 20 godina s neopisivom strašću čekao pobjedu JNA u Vukovaru i svugdje u Hrvatskoj nad hrvatskim obrambenim snagama. Na žalost, kampanji protiv predloženoga Zakona o ništetnosti srbijanskih optužnica pridružila se i EU svojim prošlotjednim upozorenjem iz Bruxellesa, zbog čega i jest vjerojatno Kosoričina Vlada ustuknula u proceduri izglasavanja Zakona. Reakcija EU ne čudi, ona se naslanja na politiku iz 90-ih, na politiku koja je uvođenjem i provedbom embarga napadnutoj Hrvatskoj zapravo željela pobjedu JNA i Srbije u tom ratu. Ali to je ujedno i znak uzaludnih nada da Hrvatska samim ulaskom u EU dobiva, uz navodne brojne razvojne mogućnosti, i sigurnost te odmak od divlje Srbije. Skup raznih informacija i događaja svjedoči, međutim, da EU ne samo što ne traži odmak, nego forsira regionalnu bliskost, osobito „bratstvo i jedinstvo" Hrvatske i Srbije.
Miloševićev duh i dalje vlada Srbijom
MiloševićSrbija i dandanas pokazuje da ima neprijateljsku, agresivnu i osvajačku politiku prema Hrvatskoj, kako u području kulture i književnosti tako i na području teritorijalnih posezanja. Miloševićev duh ne samo što nije nestao, nego su njegovi sljedbenici iz Socijalističke stranke i ministri u aktualnoj vladi.Taj bi odmak mogla osigurati sama Hrvatska politikom koja se temelji samo i isključivo na načelu interesa, susjedstva i općih vrijednosti, a ne na načelu prijateljstva jer Srbija i dandanas pokazuje da ima neprijateljsku, agresivnu i osvajačku politiku prema Hrvatskoj, kako u području kulture i književnosti tako i na području teritorijalnih posezanja. Miloševićev duh ne samo što nije nestao, nego su njegovi sljedbenici iz Socijalističke stranke i ministri u aktualnoj vladi. Ali Hrvatska ne može osigurati taj željeni odmak dok ju vode političari poput Ive Josipovića, koji je „ni čovjek ni ameba", koji je također za priznavanje JNA optužnica i protiv najavljenog Zakona o njihovoj ništetnosti i koji unatoč svim udarima koje Hrvatska doživljava od Srbije i dalje razmjenjuje retoričke cjelove s Borisom Tadićem čiji je otac napisao Memorandum 2 kojim Srbija u miru želi ostvariti ono što nije uspjela u ratu.
Zapravo političari poput Josipovića, Milanovića, Pusić, pa i Jadranke Kosor, koja je tek u predizborno vrijeme doživjela nacionalnu metamorfozu, zalutali su u 21. stoljeće. Idealni bi bili za vrijeme socijalizma 70-ih ili 80-ih godina prošloga stoljeća jer se ponašaju kao da Hrvatska nema pravo na svoju istinu, svoju povijest, svoju pravdu i, naposljetku, svoju opstojnost. Takvi anacionalni likovi, koji svoj lažni kozmopolitizam kupuju pred licemjernim svijetom i na način da spremno relativiziraju i žrtvuju istinu, interese i povijest vlastitog naroda, forsiraju se neštedimice u isto tako ideološki i politički prepariranim medijima u Hrvatskoj. Svaki povratak i podsjećanje na činjenice, na pravdu i razum, oni sotoniziraju optužbama da je to povratak na vrijeme i duh 90-ih godina. Tako vrijeme stvaranja države i slobode oni, koji su se inače nadahnjivali duhom 45-ih, 70-ih i 80-ih, smatraju ratnohuškačkim razdobljem, što je zapravo samo njihov ne baš uspješno prikriveni pokušaj opravdavanja srbijanske agresije na Hrvatsku. A te 90-e prošloga stoljeća bili su dani ponosa i slave, duhu toga doba ništa ne fali i kamo sreće da je u Hrvatskoj u određenoj mjeri pušten. Tada bi znala reagirati na aktualnu pravnu agresiju Hrvatske, kao što je 90-ih znala reagirati na oružanu. Tada duhovno i političko propadanje Hrvatske ne bi toliko daleko odmaklo da narodu danas prijeti gubitak i posljednje duhovne snage koja omogućuje da se to propadanje barem vidi i kao takvo ocijeni.
Ivica Marijačić
Hrvatski list