Pravo i pravda

Rodio sam se i najljepše godine života proveo u policijskoj državi. O toj državi napisano je mnogo knjiga, a njezino društveno uređenje slavljeno je i hvaljeno i na Zapadu kao model koji spašava, staljinizmom kompromitiranu, praksu Marxove misli. No za tihih ljetnih noći u mom provincijskom gradiću iz podruma policijske postaje čuli su se jauci. Mlate ga – čuo bi se suhi komentar. U miliciji su imali dva-tri stručnjaka za to. Posebno se, kažu, isticao jedan iz administracije, kojemu to nije bilo u opisu radnog mjesta, ali, eto, volio se malo ispuhati.

Edukativno mlaćenje

'Mlaćenje' nije provođeno u svrhu istrage, radilo se o mlaćenju radi mlaćenja. Stradavali su pijanci, pjevači nepoćudnih pjesama, buntovnici s razlogom ili bez njega. Lokalni policajci, provjereno, nisu čitali Marxa, čak ni Kardelja. Iako su živjeli ni stotinjak kilometara od Kardeljeva. Seoski puk, ukorijenjen u bezvremeno epsko stanje duha, nije baš shvaćao zakonitosti dijalektičkog materijalizma, ali jezik pendreka itekako je shvaćao. Stoga ono što je ostalo od tog vremena nije toliko nekakva profilirana ideološka predodžba koliko osjećaj opreza, osjećaj da se s 'rogatim ne treba bosti'.

Danas živimo u demokraciji, svi se kunu u ljudska prava i slobode. Ali ako malo razmislimo, pravosudna logika ni danas nam nije mnogo jasnija no što je nekada bila. Dapače! Zašto su neki vani a neki unutra, danas je i teže shvatiti nego nekada. Kad god pročitamo u novinama da je netko nekoga upucao, otkrijemo da je taj po svim mjerilima običnog čovjeka o pravu i pravdi trebao odavno već biti u zatvoru ili ludnici. Progon braniteljaPravih nevolja, recimo, imaju branitelji. Što ih vlast više slavi i veliča, to oni češće zaglavljuju u zatvoru. U Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji ... I kada god netko od njih dobije dvocifrenu zatvorsku kaznu, začuje se licemjerna uspavanka 'Domovinski rat je svetinja, branitelji su ponos Hrvatske, ali oni koji su se ogriješili ...'A, eto, nije bio. Prije tjedan-dva jedan je čudnovati odvjetnik u šorcu ušetao u kladionicu i upucao čovjeka koji je ispunjao listić. Onda smo saznali da svi znaju da je taj odvjetnik već godinama polulud, da šeće okolo i maše pištoljem, penje se po krovovima i urla, drogira se, mlati ljude, ucjenjuje, druži se s političarima i estradnjacima i tako dalje. Svi su to znali, osim onih koji su to prvi trebali znati – policije i pravosuđa.

Problemi branitelja

No ovo s odvjetnikom je samo jedan slučajčić, gotovo sporedan. Osim, naravno, nesretniku kojega je upucao i njegovoj obitelji. Pravih nevolja, recimo, imaju branitelji. Što ih vlast više slavi i veliča, to oni češće zaglavljuju u zatvoru. U Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji ... I kada god netko od njih dobije dvocifrenu zatvorsku kaznu, začuje se licemjerna uspavanka 'Domovinski rat je svetinja, branitelji su ponos Hrvatske, ali oni koji su se ogriješili ...'. Sve je to lijepo, ali kako vrijeme prolazi, ispada da se nisu 'ogriješili' samo oni koji nigdje nisu ni bili. A imaju status. Mnogi od istinskih branitelja ne uspijevaju izdržati tu kafkijansku atmosferu pa presude sami sebi. Neki dan sam na jednoj tribini čuo da se dosad ubilo preko dvije tisuće branitelja. Hej, ljudi, dvije tisuće! Da se ubilo dvije tisuće pripadnika bilo koje druge društvene skupine, cijela bi zemlja, kakva god da jest, već bila na nogama i tražila neko rješenje problema. Ovako, uj'o vuk magare.

Obični ljudi

Kad je riječ o običnim ljudima, oni moraju učiti nova pravila. Zabranjeno je komentirati štogod o Srbima, poželjno je udarati po Hercegovcima i Hrvatima općenito. Zabranjeno je tući bračnu družicu ako nisi Jurdana, Nobilo ili, ako je vjerovati Đurđici Sumrak, Zoran Milanović. Kažnjivo je krasti sitne iznose i primati sitno mito, pa čak i relativno krupni iznosi mogu postati utuživi ako nisi provjereni drug, zakleti putnik na Titovu putu s kojega se ne skreće. Zabranjeno je skidati nezakonito postavljenu zastavu EU, dok hrvatsku možeš reckati koliko ti drago. Štoviše, poželjno ju je tako izreckanu poslati predsjedniku Republike. Naime, nije drugarski uživati sam! Dopušteno je govoriti protiv vlasti, no nije preporučljivo štogod lanuti protiv vlasnika. Važno je uvijek biti 'na liniji' jer sve drugo eventualno je kažnjivo, jer potpada pod Nobilov članak o 'dvostrukoj liniji zapovijedanja'. A prava linija prepoznaje se po tomu što to nikada nije 'hrvatska linija'.

Sve u svemu, sustavi se u ovim krajevima mijenjaju, ali pravna nesigurnost ostaje kao konstanta. Prava i pravnika sve je više u našim životima, pravde baš i ne.

Damir Pešorda
Hrvatski list