Hrvatski tjednik
 

Optuženi Milošević – ispitivanje svjedoka optužbe M. Čandića

Donosimo nastavak sa saslušanja u predmetu Milošević na Haaškom tribunalu od 11. studenoga 2002.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Da su vam glavni ciljevi bili organi vlasti, policije, mediji, privreda, škole i tako dalje. I to ste rekli. Je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Tačno.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: I na pitanje koje ste dobili, je li to bilo u vezi sa etničkom pripadnošću, vi ste rekli da je to pravljeno bez obzira na etničku pripadnost i najšire moguće. Je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Rekao sam da se to sprovodilo u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bez obzira na etničku pripadnost.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Upravo bez obzira na etničku pripadnost. I rekli ste da je od 1989. do 1991. godine težište stavljeno na civile, da nisu obaveštavani ni Sekretarijati unutrašnjih poslova, ni služba bezbednosti, čak ste govorili o tome da ste pravili saradničke pozicije, vaše, znači, vojne bezbednosti unutar Službe državne bezbednosti i unutar policije.

SVJEDOK ČANDIĆ: Tačno je i to sam rekao, da smo stvarali saradničke pozicije unutar Službe državne bezbjednosti i policije Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ne Srbije.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa ja ne znam gde ste samo stvarali, ali očigledno ste radili nešto šta je bilo protiv zakonito sve ovo vreme. A recite mi, molim vas, koliko je ljudi brojala ova vaša služba bezbednosti o kojoj govorite? Koliko je ljudi brojala ta služba bezbednosti?

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja gdje sam radio, prvo da odgovorim na onaj dio da smo radili protivzakonito, ja sam to i u prošlom iskazu rekao da je to bilo, to što smo radili, da je bilo protivzakonito, ali je to bila naredba koju smo mi provodili. A mjesto gdje sam ja radio, Centralna kontraobavještajna grupa, brojala je 37 ljudi, Centralna kontraobavještajna grupa Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane i plus još tri detašmana - Zagreb, Skoplje i Sarajevo.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dakle u svim detašmanima i zajedno sa tom Centralnom obaveštajnom grupom, koliko vas je radilo tamo? Trideset kažete?

SVJEDOK ČANDIĆ: 37 sam rekao i dodajmo još 15, znači negdje oko 50 ukupno, kad je riječ
o kontraobavještajnoj grupi, pored organa bezbjednosti koji su bili u jedinicama kao pomoćnici komandanata za bezbjednost.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa kako može vas ukupno 50 da se instalira u sve moguće civilne strukture u pola Jugoslavije?

SVJEDOK ČANDIĆ: Evo odgovora kako je to moguće. Ja sam objašnjavao samo segment Ratnog Vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane i nas je bilo 50 pripadnika kontraobavještajne grupe. Međutim, u armijama, u Ratnoj mornarici, isto su bile kontraobavještajne grupe koje su, otprilike, brojale ovoliko ljudi koliko sam ja rekao da postoji i u Ratnom vazduhoplovstvu. Pa, prema tome, ako se to uzme da su bile četiri armije, prva, treća, peta, sedma, ukupno četiri armije i još mornarica, izračunajte sami koliko je to.

Anita Martinac Grad bez ptica

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa, hajde, 300 ljudi i vi, vas 300 organizujete mrežu u svim sferama, kažete, društvenog života, policiji, državnoj upravi i službi bezbednosti, obrazovanju, uopšte organima vlasti, civilnim strukturama i tako dalje. Je li vi to tvrdite?

SVJEDOK ČANDIĆ: Tvrdim. Ja sam sam imao, rekao sam prošli puta, ja sam samo pripadnika Državne bezbjednosti imao osam, da ne govorim ...

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Koje ste vi vrbovali?

SVJEDOK ČANDIĆ: Koje sam ja vrbovao, a sad ne ulazim u one druge, o njima neću da pričam, ovaj, mada znam i za druge.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa dobro, recite mi onda, pošto ste sami konstatovali da je to šta ste radili bilo nezakonito, ali ste rekli da ste radili po naređenju, je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Tačno je tako.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pošto naređenje kad se daje oficirima, daje se i neko objašnjenje, šta je bio cilj te vaše aktivnosti? Je l’ ste vi to pripremali neki vojni udar ili šta, ako ste se tako instalirali po civilnim strukturama?

SVJEDOK ČANDIĆ: Osnovni cilj je bio, mi smo tako informisani, informisani smo da je na pomolu raspad Jugoslavije i da u raspadu Jugoslavije učestvuje rukovodstvo Srbije i Služba državne bezbjednosti Republike Srbije. I mi smo u interesu očuvanja Jugoslavije dobili to takvo naređenje.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro, je li to znači da ste vi radili protiv Službe državne bezbednosti Srbije i državnog rukovodstva Srbije sa tim naređenjem?

SVJEDOK ČANDIĆ: Ne, nismo radili protiv Službe državne bezbjednosti Srbije, niti protiv rukovodstva Srbije. To ste vi dobili takav izvještaj. Na osnovu toga, ja ću sada biti konkretan i precizan, dobili ste takav izvještaj na osnovu onoga kad je Rakočević govorio da u Beogradu postoji Srpska akademija nauka i umjetnosti koja je izradila dokument koji se zove ‘’Memorandum’’ i da vi vučete konce u okviru toga. Jedan od operativaca je snimio taj razgovor i predao pripadniku Službe državne bezbjednosti i nakon toga došlo je do hapšenja pukovnika Rakočević Slobodana i njegovog suđenja, jer ste vi mislili da on priprema državni udar na vas, protiv vas, zajedno sa Vasiljevićem.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa dobro, objasnite mi, molim vas, pošto je to meni prilično kontradiktorno.
S jedne strane postoje tvrdnje kako ja kontrolišem vojsku, s druge strane vi ovde izlažete o tome kako vojska nastoji, odnosno Služba vojne bezbednosti nastoji da kontroliše mene, a i jedno i drugo ne ide. Pa dajte, opredelite se šta je od toga tačno.

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja sam rekao šta je tačno. Tačno je da se Jugoslovenska narodna armija pokušala staviti u ulogu posljednjeg kohezionog faktora u očuvanju bivše Jugoslavije. Tačno je, tačno je to, ovo što sam rekao, da je i Služba državne bezbjednosti Srbije, jer ste vi rukovodili Službom državne bezbjednosti i policija Republike Srbije i rezervni sastav Srbije, sve je to do te mjere uvećano i brojčano i u materijalnom pogledu, da je moglo da parira i Jugoslovenskoj narodnoj armiji, samo što nisu imali raketne jedinice i avijaciju, a brojčano su bili i sa svom drugom tehnikom u istom položaju kao i Jugoslovenska narodna armija.

Mostar franjevacka crkva 1992

Mostar, franjevačka crkva, 1992.

Sudac May traži detaljno obrazloženje.

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja svo vrijeme pokušavam da vam kažem ono što znam. Međutim, optuženi svo vrijeme pokušava da kaže da ja ne znam. Ja ono što ne znam, ja stvarno ne mogu da pričam o onom što ne znam. Ono što znam i u što sam siguran, znači Služba državne bezbjednosti Srbije je bila svo vrijeme u funkciji, znači, sprovođenja ‘’Memoranduma’’ i stvaranja Velike Srbije, odnosno ‘’krnje Jugoslavije’’, kako se to tada, ovaj, u žargonu u Srbiji govorilo.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro, gospodine Čandiću. Hajmo da budemo precizni. Vi ste rekli u svom usmenom svedočenju da sam ja inicirao ‘’Memorandum’’ Srpske akademije nauka, vukao konce i da je to bio koncept stvaranja Velike Srbije. Je li tako?

Na to svjedok Čandić nastavlja:

SVJEDOK ČANDIĆ – ODGOVOR: Nisam ja rekao da ste vi inicirali „Memorandum“ Srpske akademije nauka i umjetnosti, nego da je to upravo, da suakademici Srpske akademije nauka i umjetnosti, oni su to lansirali, a da ste vi bili inicijator da se taj projekat realizuje u djelo. To sam rekao.

Srpski memorandum iz 1986. – optuženi Milošević i operacije KOS – KOG

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa onda nije ni čudo što ste se bavili ovim emitovanjem kaseta vojne službe po televiziji, onako kako vi opisujete.

SVJEDOK ČANDIĆ: Te kasete o kojima sam ja govorio, o zločinima i tako dalje, a koje je donosio konkretno Katančić Ivica, nisu bile date „Operi“, znači Odjeljenju za propagandni rat u okviru one operacije, nego su davate Službi državne bezbjednosti, znači od strane ljudi iz kontraobavještajne grupe koji su bili naslonjeni, odnosno bili vrbovani od Službe državne bezbjednosti Srbije.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Gospodine Čandiću, da li se bar toga sećate, da su te kasete o uvozu oružja u Hrvatsku, o Špegelju i tako dalje, emitovane na televiziji, šokirale sve nas kao materijal koji je snimila vojna služba i emitovala vojna služba, odnosno emitovane su po odluci vojnih vlasti, da se upozna javnost? Je li tako bilo ili ne?

SVJEDOK ČANDIĆ: Vrlo dobro se sjećam kaseta, odnosno materijala koji je prikazan na televiziji krajem 1990. Odnosno početkom 1991. godine, kada je riječ o Martinu Špegelju, uvozu naoružanja i tako dalje, odnosno o ulozi Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske u svemu tome, Gojka Šuška i drugih aktera. To je tačno da je to emitovala Služba vojne bezbjednosti odnosno vrh, armijski vrh, ali se ništa nije preduzelo od strane vrhovne komande, Predsjedništva, da se to, tako nešto, ovaj, krivično sankcioniše. A ko je to spriječio, znači, nije mogla spriječiti JNA, nego je mogla spriječiti samo Vrhovna komanda.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro. Recite mi, gospodine Čandiću, pošto ste vi profesionalni oficir bezbednosti, da li ste vi mogli da poverujete u takvu jednu besmislicu da predsednik jedne republike u sastavu Jugoslavije daje generalima da mu potpisuju izjave lojalnosti, generalima Jugoslovenske narodne armije, a prema kojima zaista nema nikakve nadležnosti, daje da mu potpisuju izjave o lojalnosti? Je li se to vama činilo verovatno ili ne?

SVJEDOK ČANDIĆ: Generala Aleksandra Vasiljevića sam poznavao duži vremenski rok, znači negdje oko 10 godina i to što je on rekao, ja sam besprekorno prihvatio i shvatio da je to, ne 90 posto, nego da je to 100 posto tačno.

Pozivi generalima iz Hrvatske i BiH da napuste JNA

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Znate li da je bilo opšte poznato da je upravo bilo suprotno, da se tražilo u Hrvatskoj od generala da napuste JNA i da potpišu tamo lojalnost, da je Izetbegović tražio od svojih da napuste JNA i da tamo svoju lojalnost potpišu? Mi nismo tražili niko da napušta JNA, mi smo podržavali JNA. Da li su vam poznate ove pojave u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini?

SVEDOK ČANDIĆ: Kada je riječ o Hrvatskoj, poznate su mi te stvari, ali to su bili javni pozivi oficirima kada je već počeo rat u Republici Hrvatskoj, javni pozivi da se vrate, odnosno da napuste Jugoslovensku narodnu armiju i da se priključe odbrambenim snagama Republike Hrvatske. Kada je riječ o Republici Bosni i Hercegovini, predsjednik Izetbegović, on nije tražio da mu se potpisuje lojalnost. Predsjednik Izetbegović je čak u Jednom momentu, prije nego što je počeo rat u Bosni i Hercegovini, davao prijedlog da Jugoslovenska narodna armija ostane kao oružana sila, takva kakva jeste, u Bosni i Hercegovini, kao odbrambena snaga Bosne i Hercegovine, bez ikakvih promjena, onakva kakva je tog trenutka. Međutim, to se u Beogradu nije prihvatilo.

...

JNA kontraobavještajna služba poslije 1988.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro. Pošto ste rekli da ste bili na sastanku na kome je general Vasiljević objasnio kako neki generali, čak ste vi rekli da sam tražio od mnogih generala, ne samo od nekih generala, da potpišu lojalnost, to kažete na strani 4 vaše izjave u četvrtom pasusu, recite mi imena lica koja su bila prisutna na tom sastanku, osim vas i Vasiljevića?

polog tenkovi 7 8 i 9 svibnja 1991

Polog - tenkovi, 7., 8. i 9. svibnja 1991.

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa bili su pripadnici Centralne kontraobavještajne grupe: bio je potpukovnik Radaković, pukovnik Ćuk Tomislav, potpukovnik Džigurski, major Karan Ljuban, Katančić Ivica, Gligorijević Dragan, Nešić Branislav, Lisica Darvin i sad da ne nabrajam.

Zahtjev avijaciji JNA da napadne Istočnu Slavoniju i „Proboj 2“ – bombardirano Laslovo i Vukovar tijekom rujna 1991. godine

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dakle, vi verujete, pošto ste pomenuli generala Stevanovića, je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Da.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ Šta je on bio tada, komandant?

SVJEDOK ČANDIĆ: Komandant Prvog vazduhoplovnog korpusa sa sjedištem na Banjici, komandaje bila na Banjici, znači u Beogradu.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro. I vi tvrdite da je general Stevanović potpisao meni izjavu lojalnosti.
Je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Da, to tvrdim, to se kasnije i pokazalo da je to tačno.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ : Čime se pokazalo da je tačno?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa pokazalo se tačnim, jer su bili konstantni zahtjevi iz Istočne Slavonije za dejstvovanje avijacije na područje Istočne Slavonije, na Vukovar i sva druga mjesta gdje su bile razmještene hrvatske snage. Pošto nisu dobivane takve, odnosno pošto su takvi zahtjevi bili sprečavani od komandanta Ratnog vazduhoplovstva, u to vrijeme Zvonka Jurjevića, generala, komandant Prvog vazduhoplovnog korpusa Stevanović, sa komandantima eskadrila, na jednom sastanku u komandi Ratnog vazduhoplovstva je demonstrativno ustao i rekao: ‘’Moji komandanti koji su sa mnom neka ustanu i neka idu’’. I svi njegovi komandanti, komandanti eskadrila su ustali, izašli i napustili taj sastanak koji je predvodio komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro, recite vi meni šta se to mene tiče i šta se tiče Republike Srbije vaši odnosi u Ratnom vazduhoplovstvu i, uopšte, u JNA?

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja neću uopće da o tome raspravljam šta se to vas tiče. Vi ste mene to pitali, ja sam vama to odgovorio.

SUDAC MEY: Ako želite da se vaš odgovor uzme u obzir, onda morate da nam kažete na koji način to utiče na stav. Naime, vama je postavljeno pitanje kako se ispostavilo tačnim da je general Stevanović potpisao lojalnost. Zasada iz vašeg odgovora to nije jasno, gospodine Čandiću. Možda biste ipak mogli to da pojasnite.

SVJEDOK ČANDIĆ: Evo, ja ću pokušati još jedanput to da objasnim. Komandant vazduhoplovnog korpusa, Prvog Vazduhoplovnog korpusa u Beogradu, general Stevanović, ovaj, je stvarno non-stop insistirao da avijacija, avijacijske jedinice bombarduju položaje hrvatskih snaga i gradove u Istočnoj Slavoniji, odnosno u zoni odgovornosti Prvog vazduhoplovnog korpusa. Pošto mu to nije dozvoljavano od strane komandanta Ratnog vazduhoplovstva, na jednom od sastanaka, nakon tih stalnih zahtjeva, bio je prisutan i general Stevanović i komandanti eskadrila koje su trebale da dejstvuju na prostoru Republike Hrvatske i nakon objašnjenja da se ne može tako JNA ponašati, da dejstvuje na toranj na nekoj crkvi i da je avijacija namjenjena sasvim za druge stvari, general Stevanović je demonstrativno ustao i naredio svojim komandantima, iako je stariji komandant Ratnog vazduhoplovstva, on je šef …

SUDAC MEY: To ste nam sve ispričali, gospodine Čandiću. Ono šta ja želim da razumem je kako se pokazalo, iz čega je vidljivo da je on potpisao zakletvu na lojalnost?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa iz onog ranijeg mog iskaza (o.p. a. A.B.: objavljen u prošlom nastavku, HT od 11. veljače 2021., str. 41-42), o zahtjevima u operativnoj akciji ‘’Proboj 2’’, da se naoružavaju Srbi. Major Karan Ljuban je, paralelno sa svojim izvještajima koje je dostavljao redovnim putem Odjelenju bezbjednosti, pisao i šeme i skice koje je dostavljao pilotima na Batajnici, na koje ciljeve oni trebaju da dejstvuju, a to nije obavještavao pukovnika Rakočević Slobodana, a što je bio uobičajen, uhodani put.

...

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Kako je to bilo?

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja moram ponovo da citiram svoje sopstvene riječi. Major Ljuban Karan se žalio da Srbi u Istočnoj Slavoniji nisu naoružani i da nemaju oružje. On nije rekao da Jugoslovenska narodna Armija ne želi da isporuči oružje Srbima. I nakon toga je Čedo Knežević rekao: ‘’Ja ga puno imam i mogu da ti dam nešto. Ovde je naš prijatelj. On može da potvrdi da ja mogu da naoružam polovinu Sjedinjenih država (United States of America), ako hoćeš.’’

Napomena: op. a. A.B.: Zračni napad na Reformatorsku crkvu i naselje Laslovo tijekom rujna 1991. je odobrio general Stevanović, komandant Prvog vazduhoplovnog korpusa u Beogradu unatoč protivljenja njemu nadležnog komandanta ratnog vazduhoplovstva JNA Zvonka Jurjevića koji nije poduzeo ništa u sprječavanju ili kažnjavanju Stevanovića zbog neposluha i počinjenja stravičnih zločina nad tamošnjim većinskim mađarskim i hrvatskim pučanstvom.

Major JNA Ljuban Karan koji je bio zadužen za operaciju „Proboj 2“ i Ivica Katančić, član tehničkog tima Centralne kontraobavještajne službe snimili su strahovite prizore izmasakriranih civila i porušenog naselja prikazujući ih kao izmasakrirane srpske žrtve, a hrvatske branitelje (ZNG i ostale) su optužili kao počinitelje pokolja. Snimke su prikazivane na Beogradskoj TV i širene preko velikih medijskih kuća po svijetu.

U to vrijeme Zagreb je bio pod pravom navalom stranih novinara koji su isključivo tražili da ih se odvede na mjesta pokolja Srba od strane Hrvata jer su bili poslani od svojih redakcija da pronađu fotografiju koju trebaju umetnuti u već pripremljeni okvir. Takvu lokaciju s navedenim pokoljima nismo uspjeli pronaći, a kad smo im sugerirali stotine lokacija i fotografija na kojima su stradanja Hrvata od agresora dokumentirana, takve fotografije nisu bile predmetom njihovih zadatka, a poneki su nam znali predbaciti – „Kakvo mi to toliko zlo radimo Srbima da nam oni tako okrutno vraćaju“. Ipak unatoč svih monstruoznih laži hrvatska istina viđena na terenu je pobijedila.

Ako se istinom ne suprotstavite lažima, laž će sama od sebe postati „istinom“.

„Proboj 1.“ (Lika, Kordun, Banovina)

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro. Pa da li vam to onda možda govori, gospodine Čandiću, o tome da je to oružje deljeno, u tom opštem haosu, po nekoj zavičajnoj liniji, a ne po bilo čijoj naredbi?

Ravno zupa Ravno 1991

Ravno, župa, 1991.

SVJEDOK ČANDIĆ: To oružje nije djeljeno po zavičajnoj liniji, pošto je akcija, operativna akcija imala svoje ime, operativna akcija ‘’Proboj’’, odnosno ‘’Proboj 1’’. To upravo znači da ne može to biti nečija samovolja nego izvršenje određenih naredbi i, shodno tome, izvještavanje, kako je to i predviđeno procedurom.

Napomena uz skraćeni Zapisnik tribunala

Iz sadržaja službenog zapisnika Haaškog tribunala od 87 stranica izdvojen je samo onaj dio koji se odnosi na početke velikosrpske i crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.; 1991. i 1992. godine. Zbog dužine transkripta ovom prigodom nije bilo moguće obraditi tijek agresije na BiH koja se odvijala u isto vrijeme i od istih počinitelja. „Proboj 3“ koji je počeo 13. listopada 1991. godine bombardiranjem i rušenjem hrvatskog naselja Ravno, ubojstvom i protjerivanjem njihovih stanovnika – samo tjedan dana poslije granatiranja Banskih dvora u Zagrebu. Uslijedilo je bombardiranje i okupacija Mostara, zapadnohercegovačkih naselja i poznatog zaustavljanja tenkovske kolone JNA u Pologu kod Širokog Brijega 7. svibnja 1991. godine, čime je onemogućen njihov plan presijecanja Hrvatske kod Šibenika i Splita…

Što nam iz ovoga svega dosad navedenog sugerira današnji izraz – „stradali u Domovinskom ratu“ ili još gori „žrtve Domovinskog rata“, umjesto „žrtve velikosrpske agresije“? Ako vam nije jasno značenje ovakvih termina, onda ih probajte samo prevesti na neki od velikih svjetskih jezika!

Laslovo

Laslovo je bombardirano, a stanovnici su masakrirani u rujnu 1991. godine i konačno je selo palo u ruke agresora koncem studenoga 1991. godine

Namjerno se zaobilazi spominjanje agresije iako je ona unesena u mnoge rezolucije UN-a! Agresorska ili agresorske države imaju ime – domovina nije izvršila napad sama na sebe, rat u kome smo se branili i obranili, bio je Domovinski osloboditeljski rat i u tom su ratu mnogi hrabri i zaslužni ljudi položili svoje živote na oltar Domovine boreći se nesebično i hrabro.

Hrvatske su žrtve posljedice agresorskih zločina i zločinaca koji imaju svoja kolektivna ili pojedinačna imena, one nisu bile žrtve potresa, poplave ili neke domovine... nego žrtve velikosrpske agresije. Pravilno i jasno definiranje pojmova ključno je u jasnom oblikovanju sadržaja i njegovu uzročno-posljedičnom tumačenju, što je iznimno važno u sprječavanju zamjene teza. Ako su sve žrtve – žrtve „Domovinskog rata“, onda je tumačenje da se radilo o građanskom ratu, a to je velika i surova laž.

Čim pristanete na uporabu pojmovnog jezika vaših neprijatelja ili protivnika već ste time prihvatili gubitničku poziciju!

U idućem nastavku: „Zločin je počinjen, žrtve i počinitelji su poznati, ali nitko od počinitelja nije odgovarao“?!

Kako se sudilo i sudi počiniteljima zločina u RH, a kako za one ustupljene predmete za zločine počinjene u Hrvatskoj na sudovima u Srbiji?

Ante Beljo
Hrvatski tjednik

 

 

 

Hrvatski tjednik

Pon, 19-04-2021, 23:16:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.