Ususret 23. kolovoza 2020. – Europskome danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima XX. stoljeća
Unatoč tomu što su engleski, francuski i njemački službeni jezici u svim izvršnim tijelima EU, i što bi trebali biti ravnopravni, kritičari ističu da je 88 posto sadržaja na europskim službenim portalima samo na engleskome. Godine 1986. 58 posto svih dokumenata izvorno su pisani na francuskome, a 2008. godine 72 posto dokumenata na engleskome, koji je de facto postao službenim jezikom Europske unije. Unatoč tomu što Europska komisija godišnje troši više od 1,1 milijardu eura na prijevode i zapošljava oko 2500 prevoditelja, mnogi engleski dokumenti ostaju neprevedeni, pogotovo ako je riječ o manjim jezicima. Glavni direktor u Upravi za prevođenje Europske komisije Juhani Lönnroth objasnio je kako sa sadašnjih 27 članica i 23 službena jezika postoji 506 mogućih kombinacija za prijevod, primjerice, s malteškoga na mađarski ili sa slovenskoga na španjolski. Taj će se broj sa svakim proširenjem povećavati.
Jezična politika Haaškoga suda
Vrlo opasan presedan za Hrvatsku postavio je Haaški sud kada je jednostavnom administrativnom odlukom jedne činovnice poništio postojanje zasebnoga hrvatskog jezika. Jezičnu politiku Haaškoga suda na dnevni je red stavio srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj kada je u studenome 2004. godine, posve ispravno, zatražio da mu se svi dokumenti i sve optužnice prevedu na njegov srpski jezik, i to na ćirilici, na što bi kao srpski optuženik, naravno, trebao imati pravo, čime je dotadašnju jezičnu politiku Haaškoga suda stavio pred ispit. Haaški sud taj je njegov zahtjev odbacio 22. studenoga 2004. godine i to odlukom tužiteljstva koji je potpisala tzv. stručnjakinja za jezik, Hildegard Uertz Retzlaff, i tom prilikom iznijela svoje obrazloženje: ... U jezikoslovnom smislu srpskohrvatski ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi 'srpskoga' ili 'hrvatskoga' ili 'bosanskoga' jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskoga ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se 'srpski', 'hrvatski' i 'bosanski' tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih 'različitih jezika' potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnoga, stajališta bezvrijedne.
Sudski procesi na Haaškome sudu vođeni su do tada na engleskome jeziku, ali od toga datuma, Haaški sud svim bosansko-hrvatsko-srpskim optuženicima i svjedocima pruža prevoditeljske usluge samo na bosansko-hrvatsko-srpskome jeziku (novokomponirani jezik po Haaškome sudu).
Put prema uvođenju tzv. bosansko-hrvatsko-srpskoga jezika u Zagrebu
U Zagrebu je 15. lipnja 2007. u organizaciji Ureda za ljudska prava Vlade RH i Međunarodnoga centra za migracijsku politiku (ICMPD), održana trodnevna regionalna konferencija na temu 'Upravljanje prikupljanjem podataka i informacija'. Suorganizator te konferencije bila je hrvatska Vlada. Unatoč tomu što se konferencija održavala u Zagrebu, radni jezik bio je engleski, a u službenome programu koji je bio objavljen, naznačeno je kako će sva izlaganja biti simultano prevođena i na 'bosansko-hrvatsko-srpski'. Vladin ured RH bio je suorganizator skupa, i to njezin Ured za ljudska prava, pa se postavlja logično pitanje zašto se u službenoj korespondenciji upotrebljavalo ime nepostojećeg 'Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian'?
Na idućoj konferenciji koja je održana 22. veljače 2008. u Bruxellesu, u organizaciji Centra za studije europskih politika (CEPS), Juhani Lönnroth, glavni direktor u upravi za prevođenje Europske komisije, javno je postavio pitanje zasebnosti hrvatskoga jezika. On je istaknuo sljedeće: „Nije uvijek lako utvrditi što to definira zasebnost nekoga jezika, čak i prije negoli mu se dodijeli status službenoga jezika Europske unije. Je li hrvatski doista različit jezik od srpskoga, ili je to isti jezik koji se piše drukčijim pismom? Je li albanski koji se govori na Kosovu različit od albanskoga koji se govori u Tirani? Ovo su politički vrlo osjetljiva pitanja. Jezik i moć vrlo blisko su povezani. Tijekom povijesti, primjerice, totalitarni režimi nisu bili željni svoja pučanstva učiti druge jezike osim onoga vladajućeg staleža.“ (Euobserver, 25. 2. 2008.)
Ovakva sugerirana pitanja glavnoga direktora Jezične službe Europske komisije automatski su naslućivala i potragu za određenim rješenjima u vodećim tijelima. Sugeriran je, naime, pronalazak 'znanstvenoga' rješenja u klasifikacijama između hrvatskoga, srpskog, bošnjačkog, crnogorskog ili službenoga nametanja nekog (kompromisnoga) rješenja koje bi pokrivalo Hrvate, Srbe, Bosance i Crnogorce? U slučaju da se hrvatskome jeziku iz 'osjetljivih političkih' razloga i formalno 'dodijeli' status službenoga jezika, postoji opasnost da kasnije, u praksi, ipak bude nametnuta neka vrsta hibridnoga srpsko-hrvatskoga?
Teren političkoga osporavanja samobitnosti hrvatskoga jezika već je pripreman jer je jedan veći broj sveučilišta u zemljama zapadne Europe već zauzimao stajalište da hrvatski ne postoji kao zaseban jezik na njihovim katedrama slavistike koje imaju hrvatski jezik, a on se redovito povezuje sa srpskim i predstavlja kao hrvatskosrpski. Na tim sveučilištima to inzistiranje na hrvatskoj jezičnoj posebnosti često je prikazivano kao primitivno 'nacionalističko' bogohuljenje. Unatoč tomu, u nekim zemljama istočne Europe, kao što su Ukrajina i Poljska, hrvatski jezik uvijek je izučavan kao poseban jezik, pa je čak i diplomatska škola u Moskvi svojim diplomatima zasebno predavala hrvatski i srpski, što je bio slučaj i na mnogim sveučilištima na sjevernoameričkom kontinentu i Australiji.
Reakcije o jeziku u EU parlamentu prilikom pristupnih pregovora Hrvatske
Tijekom izlaganja hrvatske ministrice pravosuđa Ane Lovrin u Europskom parlamentu u ožujku 2007. godine, slovenski zastupnik Jelko Kacin simbolično je hrvatskoj ministrici htio postaviti jedno pitanje na hrvatskome jeziku, s obzirom na to, kako je rekao, da će uskoro (hrvatski) postati službeni jezik EU. Na to je oštro reagirao britanski zastupnik Charles Tannock: Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski? Zemlje Zapadnoga Balkana trebale bi prihvatiti jedan službeni jezik koji svi razumiju, srpskohrvatski!
Charles Tannock je to dodatno obrazložio: 'S 27 članica imamo 23 službena jezika, dok Vijeće Europe s 46 članica ima samo dva, a UN sa zamalo 200 članica tek šest. Naravno, spise treba prevoditi na službene jezike svih zemalja članica, no govorne jezike u Europskome parlamentu treba ograničiti na engleski, francuski i njemački.' Tannock kaže kako bi prihvaćanjem jednoga službenog jezika umjesto zasebnoga bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskoga, Europska unija izbjegla velike troškove prevođenja na četiri jezika koji su ionako, kako mi kažu, 90 posto jednaki.
Tijekom pristupnih pregovora Hrvatske za članstvo u EU, ponovno su neki zastupnici postavili pitanje vezano uz posebnost hrvatskog jezika, pa je tako europski izvjestitelj za Hrvatsku Hannes Swoboda podnio 27. 1. 2010. vanjskopolitičkom odboru Europskoga parlamenta izvješće o napretku pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Nekoliko dana prije izvješća, dvije zastupnice u Europskome parlamentu, Njemica Franziska Katharina Brantner i Nizozemka Marije Cornelissen, podnijele su zahtjev na tekst izvjestitelja u kojemu traže da se, radi proračunske uštede, umjesto zasebnoga hrvatskoga jezika razmisli o uporabi zajedničkoga srpsko-hrvatskog u kome ističu: „Europski parlament skreće pozornost na činjenicu da je originalni srpsko-hrvatski jezik sada podijeljen u razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima. Troškovi prijevoda i tumačenja znatno utječu na proračun institucija EU te poziva Komisiju da s hrvatskim vlastima prije pristupanja pronađe primjeren aranžman glede hrvatskoga jezika koji ne će sprječavati kasnije zaključivanje sveobuhvatnoga sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU.“
Tekst ovoga amandmana polazi od tvrdnje da je 'originalni srpsko-hrvatski' sada 'podijeljen' u razne službene jezike i ignorira povijesnu istinu da nikada nije ni bilo nikakvoga originalnog 'srpskohrvatskoga', sve dok on nije u komunističkoj Jugoslaviji umjetno spojen novosadskim diktatom. Iako Vanjskopolitički odbor Europskoga parlamenta, 27. siječnja 2010. nije podržao ubacivanje ovoga amandmana u izvješće izvjestitelja Hannesa Swobode, sam Swoboda je ipak naglasio, nakon prihvaćanja njegova izvješća, da 'Europska komisija treba uspostaviti radnu skupinu jezičnih stručnjaka koji bi našli ne preskupo rješenje koje će poštovati jezične raznolikosti, ali s druge strane ne treba pretjerivati i dati svakoj zemlji posebnu prevoditeljsku kabinu.'
Postavlja se pitanje tko bi prema Swobodinoj sugestiji trebao biti uključen u 'grupu jezičnih stručnjaka' koji bi našli 'ne preskupo rješenje'. O tom pitanju ostaje jedino da bi odluku mogla donositi Europska komisija, po nekomu svom političkom očevidu. Ako bi bili u to uključeni 'neutralni' zapadni stručnjaci, oni koji već sada na svojim sveučilištima negiraju zasebnost hrvatskoga jezika, onda je ishod već predodređen. Ako bi se uzelo takvo rješenje mogućim, onda bi se po istoj logici primijenili kriteriji članice Haaškoga suda Hildegard Uertz Retzlaff, na temelju političkih razloga, što bi se moglo naslućivati kao kompromisno rješenje na kome bi inzistiralo Vijeće Europe koje ima zadnju riječ. To bi u provedbi značilo postojanje naroda prve klase i nekih od idućih klasa koje bi morale prihvaćati oni dolazeći u nizu, a što bi bilo protivno temeljnim zasadama Europske unije o ravnopravnosti njezinih članica.
Provjereni 'kadrovi' detuđmanizacije i Snježana Kordić
U vrijeme Ive Sanadera, kao predsjednika Vlade RH, ministra kulture Bože Biškupića, Čedomira Višnjića, ravnatelja Uprave za knjigu i knjižnice i Nine Obuljen Koržinek, pomoćnice ministra i državne tajnice u Ministarstvu kulture RH, a sada ministrica kulture i medija RH uslijedila je potraga za 'znanstvenim pristupom' novom političkom jezičnom hibridu – jezik prestaje biti sastavnicom nacionalnoga identiteta!? U to vrijeme Snježana Kordić bila je zvijezda tzv. slavističkih znanstvenih krugova u zapadnoj Europi, 'stručnjakinja za jezična pitanja koja se već istakla svojom znanstvenošću' prvenstveno kad su u pitanju jezici manjih naroda kojima je trebalo oduzeti nacionalni identitet kao sastavni dio jezika i vratiti ih na razinu nekih inačica jedinstvenoga plemensko-zapadno balkanskog jezika. Darovito tadašnje Ministarstvo kulture, kao i danas, dodijelilo joj je sredstva za izdavanje knjige Jezik i nacionalizam (izdavač Durieux, 2010.). Kao njezini veliki podupiratelji na 'znanstvenome polju' pridružile su se i katedre nekih njemačkih sveučilišta na kojima je Kordićeva bila gošća predavačica, Ruhrsko sveučilište u Bochumu, Westfalijsko sveučilište Wihelms u Münsteru i Humboldtovo sveučilište u Berlinu. Financijski pokrovitelji ovoga projekta bile su dvije njemačke zaklade: Zaklada Allianz Kulturstiftung for Europe i ZFD iz sastava The Civil Peace Service Group. ZDF je kasnije osnovao svoju podružnicu u Beogradu.
Snježana Kordić objavila je četiri knjige koje su prevedene na engleski, njemački, španjolski i neke druge jezike u kojima je pisala o svojim istraživanjima s područja jezikoslovlja i jezične politike i standardologije. U inozemstvu je pored ovih knjiga 1997. objavila gramatiku tzv. srpskohrvatskoga jezika za publiku njemačkoga i engleskoga područja. Rezultat njezinih 'znanstvenih' spoznaja i mišljenja određenoga broja zapadnoeuropskih jezikoslovaca koje ona citira o slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca da 'se ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika'. Tvrdi da 'nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi... Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima...nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika… Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje... Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake.'
Tvrdi da se 'jezik instrumentalizira za nacionalističke ciljeve' te 'kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti'. Pokazuje da 'istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da se jezična politika bivše Jugoslavije uzima u usporedbi s drugim europskim državama i danas za uzor'. Po izlasku knjiga Jezik i nacionalizam napravila je 'veliku buru' u javnosti, pogotovo u znanstvenim krugovima jer je u knjizi dana 'pljuska nacionalistima', ali zbog toga je njezin izdavač Popović dobio nagradu Süddeutsche Zeitunga kao jedan od 'velikih mirotvoraca 2010. godine'. Objašnjavajući teze i zaključke iz knjige Jezik i nacionalizam prof. Kordić izjavila je za medije prilikom Sajma knjiga u Puli 2011. godine 'da najviđeniji hrvatski lingvisti potiču i zarađuju na nacionalizmu' i predložila da se treba rasformirati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Na tvrdnje i objede u knjizi reagirala je HAZU kao i većina značajnih hrvatskih jezikoslovaca koji su bili jedinstveni protiv teza S. Kordić i njezinih zapadnoeuropski (socio)lingvista koje ona citira u knjizi. Mario Grčević, koji je studije i doktorat završio u Njemačkoj, drži kako je 'S. Kordić zbog svojih ekstremističkih stavova i vrijeđanja neistomišljenika ušla u sukob s nevjerojatno velikim brojem jezikoslovaca i kulturnih djelatnika', te spominje neke 'od onih koje je javno napadala ili kritizirala zbog navodnoga „nacionalizma u jeziku' (odnosno 'nacionalističkoga pristupa jeziku'), ili one koji su se osjećali potaknutim javno polemizirati protiv njezinih istupa vezanih uz hrvatski jezik kao što su Ivo Pranjković, Josip Silić, Marko Samardžija, Stjepan Damjanović, Ivo Žanić, Tonko Maroević, Leopold Auburger, Werner Lehfeldt, Monika Wingender, Robert Greenberg, Midhat Riđanović, Vinko Grubišić, Zvonko Pandžić, Anđela Frančić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Sanda Ham, Nataša Bašić, Jurica Budja, August Kovačec,, Radoslav Katičić, Stjepko Težak, Stjepan Babić, itd.'
Kaznena prijava protiv ministra kulture Biškupića
Hrvatsko kulturno vijeće, čiji je predsjednik u to vrijeme bio poznati hrvatski književnik Hrvoje Hitrec, podnijelo je prijavu Dorhu protiv ministra kulture Bože Biškupića i pomoćnika za knjigu Čedomira Višnjića zbog sufinanciranja knjige Jezik i nacionalizam koja po njegovu mišljenju šteti hrvatskoj kulturi i vrijeđa govornike hrvatskoga jezika jer ta knjiga napada hrvatski jezični identitet i institucije te hrvatski Ustav jer u njoj su 'argumenti' da hrvatski jezik ne postoji. Dorh je prijavu odbacio. Kordić je početkom 2016. prihvatila poziv da bude članicom četveročlane radne skupine međunarodnoga projekta 'Jezici i nacionalizmi' koji je bio inspiriran njezinom knjigom Jezik i nacionalizam. U okviru projekta organizirana je serija tribina u Hrvatskoj i trima državama koje graniče s Hrvatskom: BiH, Crnoj Gori i Srbiji, na kojima je sudjelovala kao moderatorica ili govornica uz brojne druge stručnjake za jezik. Sljedeće godine proširena radna skupina održava dvodnevni radni sastanak 16. i 17. siječnja 2017. u Zagrebu na kojemu se sastavljao tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku. Na sastanak u Zagreb odbili su doputovati svi pozvani srpski lingvisti, a nakon objavljivanja tekst je žestoko napadnut od strane najviđenijih srbista u Beogradu jer je ova Deklaracija napravljena u starom komunističkom stilu da su svi ravnopravni u svemu i svi jednako krivi u svemu. Godine 2018. Kordićeva je pozivana da drži plenarna predavanja o Deklaraciji i temi svoje knjige na znanstvenim konferencijama održavanima na sveučilištima raznih EU zemalja, a potom i na sveučilištima u Japanu… O Deklaraciji na portalu Narod.hr oglasio se i pravnik Jure Vujić koji piše da s pravne strane u toj knjizi postoje tri ključne teorijske teze znanstveno neutemeljene:
Prva teza: dio knjige pristrano i nekritički pokušava dokazati usku povezanost između čišćenja jezika i nacionalizma, povezuje svaki oblik jezičnoga purizma s nacizmom i fašizmom što povijesno ne stoji.
Druga teza: S. Kordić nije naučila osnovne lekcije iz povijesno složene nacionalne politogeneze i morfogeneze, u kojima jezik konstituira čimbenik etničke i nacionalne pripadnosti što potvrđuju poznate teze Herdera, Goethea, Fichtea, Wilhelmvon Humboldta. Borba za autohtonost i afirmaciju nacionalnih jezika bila je ključni pokretač glavnih nacionalnih revolucija (proljeće naroda) od 1848. pa nadalje (Njemačka, Italija i srednje-europski narodi) i tu ništa nije sporno, da pače smatrano je da je tada jezični nacionalizam odigrao ujediniteljsku pozitivnu ulogu.
Treća sporna i znanstveno neutemeljena teza jest da treba jezik osloboditi mitova, što održava određeni redukcionizam, jer ne može se jezik svesti isključivo na fonetsku i sintaktičku funkciju. Utemeljiteljski mitovi svih indo-europskih naroda, latentno i simbolički prisutni u jezicima u svojstvu znakova… kao tisućljetni diskurs i narativ ukorijenjen u kolektivno pamćenje, čine ne samo filološko već i kulturno bogatstvo koje treba očuvati, a ne uništavati.
Pozitivan i uspješan primjer riješenoga jezičnoga pitanja – pravo rješenje dobrosusjedskih odnosa
U vrijeme unitarističke utrke za nekim novokomponiranim, birokratsko nametnutim umjetnim jezikom koji nas vraća stotinu godina unatrag Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (još uvijek ne i Hrvatska što bi bilo adekvatno obilježje sličnih knjižnica u svijetu) zastupana po ravnatelju Tihomilu Maštroviću i Hrvatskome zavodu za norme (ovdje je naziv Hrvatski u imenu što je u ovom slučaju bilo iznimno važno), pokrenuli su zahtjev za izmjenu međunarodne jezične oznake u Odjelu za norme ISO kod Registracijskog ureda u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, najvećoj na svijetu, a njihova je klasifikacija priznata u čitavom svijetu. Zajednički je zahtjev podnesen s Narodnom bibliotekom Srbije i Institutom za standardizaciju Srbije u prvoj polovici 2008. godine u kojoj je traženo da se umjesto dotadašnjega srpsko-hrvatskoga – skraćenice scr (Serbo-Croatian-Roman), r za latinično pismo, i scc (Serbo-Croatin-Cyrilic), c za ćirilično pismo – uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).
Već 17. lipnja 2008. godine na sastanku međunarodnoga tijela za norme ISO-369-2 usvojen je zahtjev za brisanje naziva srpsko-hrvatski i uveden kao jezična kategorija posebno hrvatski jezik s oznakom hrv i srpski s oznakom srb. Odluka je stupila na snagu 1. rujna 2008. godine.
Ova povijesno važna odluka trebala je označiti i kraj jezičnih srpsko-hrvatskih sporova, ali to očito nije zadovoljavalo jugo nacionaliste pa su krenuli u već opisanu hajku, koja već od 2017. zbraja razorne posljedice za hrvatski narod u domovini, a posebno za Hrvate u iseljeništvu.
Svoj nacionalni i kulturni identitet Hrvati su u zemljama u kojima žive stvarali, čuvali i njime obogaćivali svoje nove domove, prvenstveno na očuvanju hrvatskoga identiteta i jezika kao ključne sastavnice toga identiteta. U zadnjih 50 godina hrvatski jezik, ali i srpski i jezici drugih naroda priznati su u školskim sustavima useljeničkih zemalja kao njihovi drugi i treći jezici. Školske ustanove u tim državama plaćaju učitelje, prostorije…, a đaci dobivaju diplome i dodatne bodove zbog poznavanja još jednoga jezika. Tako će ostati i nadalje sve do završenoga srednjoškolskog obrazovanja jer se u tim državama poštuje i uvažava volja naroda.
Problem se pojavljuje na sveučilišnoj razini kojom se upravlja po posebnim pravilima tako da se na nekim sveučilištima već pokušava progurati novi hibrid BHS, koji ne postoji pa zbog toga nemaju ni studenata koji su se inače upisivali dok je predmet jezika imao ime naroda koji tim jezikom govori. Ovime su potencijalni studenti uskraćeni za sveučilišne diplome, dodatno poznavanje još jednoga jezika naroda čiji su potomci i što je najporaznije produženja prirodnih veza s domovinama svojih roditelja.
O legitimnosti donošenja ovakvih odluka i 'europskim vrijednostima'
Spoznajom načina i metoda na putu prema stvaranju navedenoga 'novog umjetnog jezika' stvorenog 'znanstvenim metodama' i 'prihvaćenog' na sveučilištima u zemljama Europske unije, ali i drugim kontinentima otvara se pitanje na osnovu kojih se valjanih parametara nešto takvo u praksi provodi i to samo na osnovu potpisa koje u stvarnosti nemaju nikakve veze, niti s predmetom koji potpisuju niti s narodom ili narodima u ime kojih stavljaju takav potpis bez njihova znanja i privole. Nije li istina da je u Hrvatskoj otprilike u isto vrijeme održan referendum o Istanbulskoj konvenciji na kojoj je prikupljeno 371.821 potpisa koji su bili legalni i iznosili više od 10 posto od ukupnoga broja birača, ali je i unatoč tomu referendum proglašen nevažećim. Postavlja se pitanje gdje su u svemu tomu toliko propagirane 'europske vrijednosti', ljudska prava, demokracija… Iste metode provođenja po tzv. udrugama i na isti način žele se primijeniti i na europske rezolucije u odnosu na tri totalitarizma XX. stoljeća. Najavljen je na isti način, od istih organizatora i financijera, kao i ovih o kojima pišemo o jeziku, koji iste metode žele primijeniti na rezolucije Vijeće Europe i Europskoga parlamenta i Hrvatskoga sabora u odnosu na tri totalitarizme XX. stoljeća. Svojim zahtjevom od ovih triju totalitarizama, čija žrtva je bio hrvatski narod u prošlome stoljeću, kao i drugi narodi bivše Jugoslavije, žele eliminirati onaj komunistički totalitarizam koji se ne bi trebao primjenjivati na bivšu komunističku Jugoslaviju i sve novonastale države iz nje. Takvim postupkom bivša komunistička Jugoslavija bila bi priznata kao normalna demokratska država. O tomu više u sljedećem nastavku koji će biti tematski obrađen povodom Europskoga dana sjećanja 23. kolovoza 2020.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva
Hrvatski tjednik